August Košutić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
August Košutić
August Košutić


ministar izgradnje
Na dužnosti
24. decembar 1926 – 1. februar 1927
Monarh Aleksandar I od Jugoslavije
Predsjednik vlade Nikola Uzunović

Rođen/a 5. jul 1893.
Radoboj, Hrvatska-Slavonija, Austro-Ugarska
Umro/la 12. septembar 1964
Zagreb, SR Hrvatska, SFRJ
Državljanstvo Hrvat
Politička stranka Hrvatska seljačka stranka
Suprug/a Mira Košutić (udana Radić)
Rodbina Stjepan Radić (tast)
Alma mater Tehnički univerzitet u Brnu
Zanimanje političar
Profesija inženjer
Vojna služba
Država  Austro-Ugarska
Rod/služba Austro-ugarska vojska
Austro-ugarske avijacijske trupe
Godine službe 1914-1918
Bitke/ratovi Prvi svjetski rat

Inž. August Košutić (Radoboj kraj Krapine, 5. jul 1893. - Zagreb, 12. septembar 1964), hrvatski političar. Jedan od prvaka Hrvatske seljačke stranke i njen potpredsjednik za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

Život i djelovanje do 1929.[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon završene osnovne škole odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje u gornjogradskoj gimnaziji. Kao srednjoškolac naučio je stenografiju, pa je bio pozvan u Hrvatski sabor da bilježi izlaganja saborskih zastupnika. U Saboru je često susretao Stjepana Radića, kojega je već ranije upoznao u roditeljskoj kući i koji je na njega snažno utjecao.

Završivši gimnaziju, upisuje Pravni fakultet u Zagrebu. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata mora prekinuti studij i odazvati se regrutaciji. Kao oficir austrougarske vojske ratovao je na frontovima Galicije i Soče.

Po završetku rata ne nastavlja studij prava, već se upisuje na Visoku tehničku školu u Pragu. Nakon uspješno položenih ispita promoviran je u inženjera. Neko vrijeme ostaje u Pragu kao asistent katedre za opću nauku o strojevima.

Ubrzo se vraća u domovinu. Uključuje se u redove HRSS i kao jedan od rijetkih intelektulaca u stranci ulazi u njeno vodstvo. Godine 1921. oženio se kćerkom Stjepana Radića, Mirom. Biran za zastupnika u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS.

Godine 1923-1924. prati Radića na putu u London i Moskvu. U vrijeme kada je rad HRSS bio zabranjen na temelju Obznane, 1924-1925, bio je s ostalim liderima stranke zatvoren. Kad Radić sklapa sporazum sa radikalima i ulazi u vladu, Košutić postaje podsekretar u Ministarstvu prometa, a krajem 1926. ministar građevinarstva. Ubrzo HSS opet prelazi u opoziciju.

Poslije smrti Stjepana Radića izabran za potpredsjednika HSS (predsjednik Vladko Maček).

Emigracija i povratak (1929.-1941.)[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon uvođenja Šestojanuarske diktature odlazi u emigraciju. Boravio je isprva u Rimu, kasnije pretežno u Beču, neko vrijeme u Berlinu, a posjetio je i Sjedinjene Američke Države.

U oktobru 1930. održan je u Salzburgu sastanak Vladka Mačeka, Ante Pavelića, Augusta Košutića i Jurja Krnjevića, na kojem se, prema nekim podacima, dogovarala dalja koordinacija u akcijama u inozemstvu (Italija, Francuska, Engleska). (Boban 2, str. 52-53)

Iz prve polovice 1930-ih značajna je njegova prepiska sa drugim emigrantom, Svetozarom Pribićevićem, koji boravi u Parizu.

Kao predstavnik predsjednika HSS-a Vladka Mačeka održavao je kontakte naročito sa Njemačkom i Italijom, u kojima tada vlada nacistički odnosno fašistički režim. Već na početku emigracije susreo se u Italiji sa Antom Pavelićem i održavao s njim uglavnom dobre odnose, za razliku od drugog predstavnika HSS-a u inozemstvu Jurja Krnjevića. U julu 1936. bio je primljen kod Musolinija; o tom posjetu ima malo podataka i njegova pozadina i smisao ostaju nejasni. (Boban, str. 20-22) Odnosi s ustašama (frankovcima) kasnije su pogoršani, jer ovi optužuju Mačeka za izdaju zajedničke borbe zbog politike sporazumijevanja s Beogradom.

Vraća se u zemlju 1937. Preuzima dužnost potpredsjednika HSS-a. Sudjeluje u pregovorima koji su doveli do potpisivanja Sporazuma Cvetković-Maček. Maček je želio da on postane banom novoosnovane Banovine Hrvatske. Međutim, knez Pavle Karađorđević, namjesnik, smatrao je da će on biti neprijhvatljiv za srbijanske političare. Tako je banom imenovan umjereni Ivan Šubašić.

Između ustaša i partizana (1941.-1946.)[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon uspostave NDH ostaje u Zagrebu. ustaški ga režim dvaput zatvara. Kasnije se odnos mijenja.

Pregovori o ulasku u vladu NDH[uredi - уреди | uredi izvor]

Krajem ljeta 1943. Nijemci, uznemireni neuspjehom ustaške vlasti da osigura mir i red, te padom Mussolinija (puč maršala Badoglia 25. jula 1943.) pokreću inicijativu da se predstavnici HSS-a uključe u političko vodstvo NDH. Mladen Lorković stupio je u vezu s Košutićem i iznio mu ponudu. Košutić i ostali predstavnici HSS-a predlagali su uspostavu nestranačke (činovničke) vlade i raspisivanje izbora za Hrvatski sabor. Lorković je predlagao ulazak predstavnika HSS-a u postojeću vladu, a drugi uvjet je ocijenio neprihvatljivim.

Pavelić se 2. septembra 1943. odriče funkcije predsjednika vlade i na to mjesto imenuje dr. Nikolu Mandića, starijeg političara bez osobitog ugleda; međutim Pavelić kao poglavnik zadržava svu stvarnu vlast. Mandić i Lorković nastavljaju pregovore s Košutićem i drugim predstavnicima HSS-a, međutim u oktobru je Pavelić naredio prekid pregovora.

Pregovori sa komunistima[uredi - уреди | uredi izvor]

U proljeće 1944. Košutić stupa u kontakt s Narodnooslobodilačkim pokretom. Kao uvjete za suradnju traži priznanje HSS-a kao legitimnog predstavnika hrvatskog naroda, da se osigura izborna demokracija (tj. mogućnost HSS-a da osniva svoje organizacije na slobodnom teritoriju i ističe kandidate na izborima za Narodnooslobodilačke odbore), te da vojska bude nepolitična (ukidanje komunističkih komesara). Njegove zahtjeve Izvršni odbor Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske (JNOF) odbija u julu 1944. U to je doba već niz funkcionara HSS-a, među kojima je najznačajniji Božidar Magovac, kao Izvršni odbor HSS-a sudjelovalo u NOP-u, a osobito u radu ZAVNOH-a. Oni nisu postavljali takve uvjete i nisu ugrožavali dominaciju komunista u Pokretu. Sudjelovali su u sve oštrijim napadima na Mačeka, čija je pasivnost ocjenjivana kao izdaja.

Puč Vokić-Lorković. Bijeg i zatvor[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1944., sa Košutićem i grupom drugih vođa Hrvatske seljačke stranke kontaktiraju pokretači Puča Vokića i Lorkovića, koji planiranju raskid NDH s Nijemcima i prelaz na stranu saveznika. Krajem augusta 1944. petorica vođa HSS-a koji su sudjelovali u zavjeri bili su uhapšeni. Košutić uspjeva pobjeći i 7. septembra se pojavljuje na teritoriju pod kontrolom NOP-a. U Topuskom razgovara s Andrijom Hebrangom.

Sredinom septembra susreo se s Randolphom Churchillom, britanskim izaslanikom. Nekoliko dana kasnije dostavio mu je Izvještaj o aktivnositma Hrvatske seljačke stranke poslije napada na Jugoslaviju 1941., pisan na engleskom. (Boban 2)

Krajem septembra Košutić je po naredbi Aleksandra Rankovića uhapšen. Hebrang je to objasnio sumnjom da je Košutić nastavio kovati zavjeru s Pavelićem i Mačekom o osnivanju zajedničke hrvatske vlade, koja bi se u povoljnom trenutku okrenula protiv Nijemaca i koju bi Saveznici možda priznali. Vladimir Bakarić znatno kasnije, 1978., piše da je »održavao različite veze i pokušavao da na našem terenu obnovi nekakve organizacije HSS-a koje ne bi sudjelovale u NOB-u.« (cit. u Boban 2, str. 274) Bakarić otkriva pravi razlog da ga se ukloni (komunisti ne dozvoljavaju nikakvu stvarnu opoziciju), dok je Hebrangova optužba sigurno izmišljena (iako je on mogao vjerovati da je mogućnost takve zavjere realna).

U zatvoru je ostao do 1946. Nakon puštanja, želi ponovo pokrenuti rad HSS-a, ali komunistička vlast to brzo onemogućava.Radio je u tvornici "Rade Končar" i bio pod neprestanim policijskim nadzorom. Do umirovljenja živi baveći se strukom, daleko od politike.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]