Antikominternski pakt

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Japanski ambasador pri Njemačkoj Kintomo Mušakođi i ministar spoljašnjih poslova Njemačke Joahim fon Ribentrop potpisuju Antikominternski pakt.

Antikominternski pakt predstavljao je njemačko-japanski ugovor iz 25. novembra 1936. čije su se zemlje potpisnice obavezale na političku podršku u slučaju rata protiv SSSR. Antikominternskom paktu su kasnije pristupile i Italija, Mađarska, Španija, Bugarska, Finska, Rumunija, Slovačka i Hrvatska.

Sporazum[uredi - уреди | uredi izvor]

Njemačka i Japan su se ovim sporazumom obavezale da će se, u slučaju da Sovjetski Savez napadne bilo koju od njih, konsultovati kako da „zaštite zajedničke interese“. Takođe su se obavezale da nijedna od njih neće potpisivati nikakve sporazume sa Sovjetskim Savezom, a Njemačka se dodatno složila da prizna nezavisnost Mandžukuoa.

Pokušaji poboljšanja englesko-njemačkih odnosa[uredi - уреди | uredi izvor]

Prije potpisivanja Antikominternskog pakta, u junu 1935. godine, potpisan je Englesko-njemački pomorski sporazum između Ujedinjenog Kraljevstva i Nacističke Njemačke. Taj događaj je označio početak niza Hitlerovih pokušaja da poboljša odnose između te dvije zemlje i tako izoluje Sovjetski Savez, dok su Sovjetski Savez i Ujedinjeno Kraljevstvo u isto vrijeme pokušavali to isto da urade sa Njemačkom. Hitler je pokušao da utiče i na Poljsku da se priključi Antikominternskom savezu, obećavajući rješenje teritorijalnih pitanja između te dvije zemlje.[1][2][3][4][5] Međutim, Poljska je to odbila u strahu da će tako postati marionetska država Njemačke.

U to vrijeme, mnogi japanski političari, uključujući i admirala Isorokua Jamamota, bili su iznenađeni[traži se izvor] Anglo-njemačkim pomorskim sporazumom, ali je njihov vojni vrh smatrao da je u pitanju smišljen plan da se dobije na vremenu dok njemačka mornarica ne doraste britanskoj. Nastavili su da planiraju rat ili protiv Sovjetskog Saveza ili protiv zemalja zapadnog svijeta, računajući na to da će Njemačka riješiti problem sa njihovim potencijalnim neprijateljima u Evropi.

Hitlerovi napori da poboljša odnose sa Ujedinjenim Kraljevstvom su propali. U avgustu 1939. godine, Njemačka je prekršila odrednice Antikominternskog pakta potpisivanjem sporazuma Ribentop-Molotov, sporazuma o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Međutim, do 1940. godine Hitler je već počeo da kuje plan eventualnog napada na SSSR, koji bi otpočeo 1943. godine, te je poslao svog ministra spoljašnjih poslova, Joahima fon Ribentropa, da pregovara sa Japanom. Dana 25. septembra 1940. godine, Ribentrop je poslao telegram Vjačeslavu Molotovu, sovjetskom ministru spoljnih poslova, da ga obavijesti da Njemačka, Italija i Japan spremaju novi vojni savez. U tom telegramu Ribentrop je pokušao da ubijedi Molotova da taj vojni savez neće biti uperen protiv SSSR nego protiv SAD:

„Njegova isključiva svrha je da urazumi one elemente koji pritiskaju SAD da uđe u rat, tako što će im demonstrirati činjenicu da ako SAD uđu u rat, moraće automatski da se sukobe sa tri velike sile.“

Obnovljeni pakt iz 1941.[uredi - уреди | uredi izvor]

Antikominternski pakt je obnovljen 1941. godine, nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez, koji je otpočeo Operacijom Barbarosa. Dana 25. novembra pakt je obnovljen za narednih pet godina, a zemlje potpisnice ovog puta su bile:[6]

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Sean Greenwood: The Phantom Crisis: Danzig, 1939, str. 225-246.
  2. The Origins of the Second World War Reconsidered edited by Gordon Martel, Routledge: London, United Kingdom, 1999. str. 232.
  3. Anna Cienciala: Poland in British and French Policy in 1939: Determination To Fight-or Avoid War?, str. 413-433
  4. Martel, Gordon (1999). The Origins of the Second World War Reconsidered: A.J.P. Taylor and the Historians. Routledge. str. 414. ISBN 978-0-415-16325-5. http://books.google.com/books?id=9lzATANqsQcC. 
  5. Weinberg, Gerhard L. (January 1994). The Foreign Policy of Hitler's Germany. BRILL. str. 558-562. ISBN 978-0-391-03857-8. http://books.google.com/books?id=MVgmAQAACAAJ. 
  6. Jan, Osma ́nczyk, Edmund (November 2002). Encyclopedia of the United Nations and International Agreements: A to F. Routledge. str. 104-. ISBN 978-0-415-93920-1. http://books.google.com/books?id=f0CRnQEACAAJ.