Antigone

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Disambig.svg Za ostale upotrebe, v. Antigona (razvrstavanje).
Antigone

Originalni poster predstave
Opće informacije
Autor Jean Anouilh
Datum pisanja 1942.
Žanr tragedija
Činovi jedan čin
Jezik francuski jezik
Datum izdavanja 1946.
Izdavač Éditions de la Table ronde
Broj stranica 125
Informacije o premijeri
Premijera 13. veljače 1944.
Théâtre de l'Atelier
Francuska Pariz, Francuska
Režiser André Barsacq
Scenograf André Barsacq
Lica
  • Kor
  • Antigona
  • Dadilja
  • Izmena
  • Hemon
  • Kreont
  • Prvi stražar (Jonas)
  • Drugi stražar (desetnik)
  • Treći stražar
  • Glasnik
  • Paž
  • Euridika
Mjesto radnje

Antigone (srpskohrvatski: Antigona) je tragedija Jeana Anouilha iz 1942. godine, koja je premijerno izvedena 13. veljače 1944. godine u režiji Andréa Barsacqa, u pariškom Théâtre de l'Atelier. Antigone je druga u nizu od pet Anouilhovih drama inspirirane grčkom mitologijom (ostale su bile Eurydice, Médée, Tu étais si gentil quand tu étais petit i Œdipe ou le Roi boiteux), a zbog uvjeta u kojima je izvedena i poruke koju je poslala, postala je jedna od njegovih najpoznatijih i najkvalitetnijih djela. Drama je premijerno izvedena usred od strane nacista okupiranog Pariza i to nakon što je prošla oštre cenzorske uvjete, a sve zahvaljujući Anouilhovom spisateljskom umijeću, odnosno činjenici da je uspio prenijeti poruku bez izazivanja direktne sumnje kod cenzora.

Kontroverzna u vrijeme premijere, Antigone je i nakon Drugog svjetskog rata podijelila kritičare, dio kojih je u njoj vidio slavlje pokreta otpora protiv nacizma, dok su drugi vidjeli apologetski pristup kolaboracionističkoj vlasti u Francuskoj. Sam Anouilh, iako nikada nije bio politički aktivan, u nekoliko je navrata dao do znanja da je Antigone prikaz borbe protiv opresivnih režima, a ne opravdavanje kolaboracionizma.

Djelo je premijerno objavljeno 1946. godine u sklopu "novih crnih komada" u izdanju kuće Éditions de la Table Ronde. Djelo je na srpskohrvatskom prevedeno pod naslovom Antigona, isto kao i Sofoklova istoimena tragedija koja je poslužila kao inspiracija, a ista situacija je i s engleskim prijevodom. Ipak, dok u srpskohrvatskom prijevodu nema jasne distinkcije u samom naslovu, engleski prijevodi Sofokla i Anouilha razlikuju se po izgovoru - Anouilhova Antigone se i na engleskom izgovora kao na francuskom (francuski izgovor: [ɑ̃tiɡɔn]).[1]

Nastanak djela i premijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon uspješne izvedbe drame Eurydice prethodne godine, Anouilh je tokom 1942. godine napisao novu dramu, inspiriranu Sofoklovom Antigonom, tragediju koju je "oduvijek znao napamet", naslovljenu Antigone. Ta moderna reinterpretacija klasične tragedije nastala je kao reakcija na turbulentna politička zbivanja u okupiranoj Francuskoj i kolaboracionističkoj tvorevini. U tekstu iz četvrtog izdanja svoje kasnije drame, Œdipe ou le Roi boiteux, Anouilh je napisao:

"Sofoklova Antigona, pročitana i iščitana, i koju sam oduvijek znao napamet, bila je iznenadni šok za mene tokom rata, na dan malenih "crvenih postera". Ja sam ju ponovo napisao na svoj način, u svjetlu tragedije koju smo sami proživljavali."[2]

Iako je njegova referenca na "crvene postere" vjerojatno historijski pogrešna,[3] neupitno je da je nacistička strahovlada u Francuskoj imala velik utjecaj na nastanak Antigone, kao i na samo oblikovanje teksta. Međutim, sam tekst, o tragičnoj heroini koja se suprostavlja tiranskoj vlasti svoga ujaka, smatran je potencijalno kontroverznim u kontekstu tadašnjih političkih prilika, zbog čega je Anouilh morao paziti tokom oblikovanja svog teksta, kako bi isti zadovoljio stroge cenzorske uvjete nacističkih okupatora. Konačni proizvod, nekoliko puta mijenjan prije predaje cenzorima, bio je vješto iskonstruiran tekst bez direktnih referenci na tamošnja događanja, a koji je manje pronicljivog čitatelja ostavio u nedoumici slavi li Anouilh pokret otpora ili opravdava kolaboracionizam. Po pitanju samog teksta, ali i svih kasnijih pritužbi koje su Anouilhu pokušavale pripisati etiketu apologeta Višijevskog režima, Anouilh je još u pismu iz rujna 1942. godine, upućenom Andréu Barsacqu, napisao:

"Ako ima još vremena prije predaje Antigone, ponovo pročitajte tekst imajući cenzuru na umu i ako uočite opasne fraze (posteri, monolog kora s kraja drame), pošaljite mi ih. Bit će bolje ako nitko ne petlja po tome na rukopisu kojeg ćemo poslati."[4]

Nakon što je prošla cenzorske zahtjeve, Antigone je konačno izvedena 13. veljače 1944. u Théâtre de l'Atelier. Predstavu je režirao André Barsacq, koji je izradio i scenografiju i kostime. U naslovnoj ulozi pojavila se Anouilhova partnerica, Monelle Valentin, dok su se u ostalim ulogama pojavili Jean Davy (Kreont) i Auguste Boverio (Kor). Unatoč očiglednim političkim konotacijama, predstava je bila izrazito uspješna te je Anouilhu donijela renome velikog dramskog pisca. U samom uspjehu premijere, Anouilh je rekao:

"Antigone, koju sam počeo pisati na dan groznih "crvenih postera", nije bila izvedena do 1944. godine. (...) Mnogo pronicljiviji, jedan njemački pisac (...) upozorio je, kako mi je rečeno, Berlin, rekavši da se u Parizu izvodi drama koja bi mogla djelovati demoralizirajuće na tamošnje vojnike."

Pisac u pitanju bio je Friedrich Sieburg, a njegova inicijalna opaska nije prošla bez reakcije. Naime, nakon iste, Barsacq je hitno pozvan u ured Propagandastaffela, gdje je doživio nasilnu scenu uz optužbe da je planirao izvesti predstavu bez dozvole. Redatelj se pravio glup te je, unatoč teškoj situaciji, uspio dobiti dozvolu, pokazavši činovnicima kopiju odobrenja što ga je dobio nekoliko godina ranije; unatoč sugestijama da se premijera zaustavi, Nijemci se nisu mogli povući bez da ispadnu licemjerni, s obzirom da su upravo oni, ranije, odobrili tu istu predstavu.

"Dvije premijere" što ih je Antigone imala, ona u veljači 1944. godine prije oslobođenja Pariza te ona naknadna iz rujna iste godine (izvedbe su prekinute u kolovozu zbog oslobađanja Pariza), bile su enorman uspjeh,[5] a predstava je u nešto manje od godine dana izvedena čak 226 puta.

Sinopsis[uredi - уреди | uredi izvor]

Anouilhova drama dosljedno prati mit o Edipu i Antigoni, prateći kako Sofoklov klasični uzor tako i samu mitološku priču. Na samom početku, Kor nas uvodi u radnju, objašnjavajući centralni dramski sukob oko pokopa Polinikova tijela; Polinik je ranije stradao u sukobu s vlastitim bratom, Eteoklom, koji je također poginuo u toj borbi. Kreont, koji je naslijedio vlast kao brat kraljice Jokaste, proglasio je Eteokla junakom te mu priredio svečani pokop, dok je Polinika etiketirao izdajnikom i odbio ga pokopati. Antigona je Edipova kći, hrabra i beskompromisna djevojka koja je odlučila prirediti svečani pokop svom pokojnom bratu, unatoč izričitoj zabrani koju je nametnuo Kreont.

Antigona ostaje sama u svom naumu; nejzina dadilja, sestra Izmena pa čak i sam Kreont ju pokušavaju odgovoriti od njezina nauma, dok ju potonji čak i upozorava da će ju, iako mu je draga i iako je zaručnica njegova sina, Hemona, morati kazniti jer se oglušila o njegove zapovijedi. Ne želeći odustati od svog nauma, kojega smatra pravednim, Antigona, kao prava heroina iz Anouilhovog "crnog univerzuma", odbacuje Kreontove molbe i upozorenja, kao i njegov cjelokupni modus vivendi, navodeći u svom monologu sljedeće:

"Svi vi mi se gadite, s tom vašom srećom! S tim vašim životom kojeg treba voljeti, bilo kako bilo. Izgledate kao psi koji poližu sve na što naiđu. I ta vaša malena šansa za svakodnevnicu, pod uvjetom da čovjek nije zahtjevan. Ja, ja želim sve, odmah, i to da bude u cijelosti, ili ga odbijam! Ja ne želim biti skromna i zadovoljiti se malim komadom u slučaju da sam bila pametna. Želim biti sigurna u sve već danas i da će sve biti jednako lijepo kao kada sam bila mala, ili želim umrijeti."

Ne želeći činiti nikakav kompromis, Antionga provodi svoj naum do kraja i spremno dočeka stražare, koji ju hapse po Kreontovoj naredbi. Dok Antigona čeka pogubljenje, Hemon se posvađa s ocem i staje na stranu svoje zaručnice. Kada Hemon pronalazi Antigonu mrtvu, počinjava suicid; Kreont kasnije pronalazi leševe dvoje ljubavnika. U vrtlogu tragedije, Kreontova supruga Euridika također je počinila suicid iz tuge zbog sinove smrti. Na samom kraju, Kor komentira tijek same drame, brojne smrti koje su se odvile i dodaje kako je Antigona odradila svoju ulogu, ulogu heroja koji je vjerovao u postojanje nepokolebljivih moralnih zakona; Kreont na kraju ostaje sam, čekajući (i želeći) vlastitu smrt, dok samo stražari mirno nastavljaju sa svojim igranjem karata - jer njih se to ništa ne tiče.

Likovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni likovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Frederic Leighton: Antigona (ulje na platnu, 1882.)
  • Antigona, kći Edipa i Jokaste te sestra Eteokla, Polinika i Izmene; ova mlada djevojka je glavna junakinja drame i savršen primjer junaka iz Anouilhovog "crnog univerzuma". Od strane drugih je opisivana kao "nedovoljno koketa", međutim unatoč tomu ima čeličnu volju te se hrabro suprostavlja svom ujaku, Kreontu.
  • Kreont, Jokastin brat i aktualni vladar Tebe, nakon smrti dvojice sukobljene braće. Opisan je kao stari vladar, kontemplativan i hrabar. U drami je opisan kao samotnjak, zbog čega je cijelog sebe prepustio upravljanju Tebom, smatrajući da je nužno podnijeti određene žrtve (kažnjavanje Polinika, konflikt s Antigonom) kako bi se vlast odvijala uredno.
  • Izmena, Antigonina sestra. Njih su dvije snažno povezane i jako se vole, međutim Izmeni nedostaje hrabrosti za djelovanje, do samog kraja drame. Opisivana je kao koketa i razumnija od dvaju sestara.
  • Hemon, sin Kreonta i Euridike te Antigonin zaručnik; Hemon snažno voli Antigonu i potpuno joj je vjeran. Zbog ljubavi prema Antigoni, Hemon je počeo prezirati oca, iako ga je prije obožavao, nakon što se ovaj sukobio s Antigonom.

Sporedni likovi[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Kor, entitet iz starogrčke drame, ovdje se pojavljuje kao sveznajući pripovjedač koji uvodi u radnju, objašnjava odnose među likovima i okolnosti radnje. Tokom drame se pojavljuje još nekoliko puta kako bi vodio radnju i objašnjavao određene scene, a pojavljuje se i na kraju kako bi objasnio dramu i naveo naknadni slijed događaja.
  • Dadilja, koja se brine za Antigonu i Izmenu.
  • Euridika, Kreontova supruga koja svoje dane provodi pletući odjeću za siromašne građane Tebe.
  • Trojica stražara
  • Paž, koji prati Kreonta.
  • Glasnik

Analiza i interpretacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Iako je suvremena kritika suglasna oko interpretacije Anouilhovog teksta, kritičari su inicijalno bili izrazito polarizirani oko njegovog značaja. Naime, kako bi udovoljio cenzorskim zahtjevima nacističke uprave, Anouilh je namjerno priredio tekst koji je bio lišen bilo kakvih direktnih političkih konotacija, a uz to je podjednako objektivno predstavio obje strane - heroinu Antigonu i tiranina Kreonta. Sama priroda teksta, kao i Anouilhova biografija za vrijeme rata, dovele su do toga da su kritičarni inicijalno bili žestoko suprostavljeni oko toga je li Antigona odvažna potpora pokretu otpora ili opravdavanje kolaboracionističkog režima u Francuskoj.

Antigonina ustrajanost da svom bratu Poliniku, kojega je Kreont proglasio izdajnikom, pruži dostojan pokop služi kao centralni dramski sukob u priči. Na slici je prikazano platno Antigona pred mrtvim Polinikom grčkog slikara Nikiforosa Litrasa.

Negativne interpretacije Antigone pojavile su se tek nakon oslobođenja Francuske, kada je određena skupina komentatora u njoj pokušala vidjeti opravdanje okupacije i kolaboracionizma.[6][7] Jedan od njezinih najžešćih kritičara bio je pisac Armand Salacrou,[8] dok je časopis Les Lettres françaises objavio komentar u kojem je drama opisana "odvratan komad, djelo Waffen-SS-a"; sam Anouilh je kasnije napisao kako mu je jednom prilikom potvrđeno da je autor tog teksta bio André Breton.[9][10][11] Većina negativnih interpretacija djela bazirala se na liku Kreonta, koji više nije nemilosrdni tiranin kakvim ga je prikazao Sofoklo, već pragmatični vladar podijeljen između ljubavi prema svom narodu i ljubavi prema svojoj nećakinji; mnogi komentatori su u liku Kreonta vidjeli maršala Pétaina, a Anouilhov prikaz tog lika doveo je do interpretacije da je kroz njega autor pokušao opravdati kolaboracioniste. Pisac Claude Roy je u svom komentaru iz 1944. godine otišao čak toliko daleko da je naveo da se "između Kreonta i Antigone upostavlja savršen dogovor".[12] Ipak, na kraju se teško oteti dojmu da je dobar dio kritika prema Antigoni bio posljedica osobnih zamjerki što su ih kritičari imali prema Anouilhu. Naime, Anouilh je tokom rata dobrovoljno živio i radio u okupiranom Parizu, a zbog svoje apolitične i zatvorene prirode, nikada se javno nije opredijelio ni za pokret otpora, ni za kolaboracioniste. Uz to, nakon samog rata se oštro protivio denacifikaciji u vidu "legalnog progona", ostao je dobar prijatelj s Pierreom Fresnayjem, koji je tokom rata surađivao s Nijemcima, te se zalagao za pomilovanje Roberta Brasillacha, kontroverznog kolaboracionističkog pisca. Ovome svemu, kritičari su pripisivali i kasnije konflikte s de Gaulleom. Ipak, ostaje činjenica da je Anouilh svjesno i namjerno ostao apolitičan cijeli svoj život, a vrlo je izvjedno da u vrijeme pisanja Antigone uopće nije bio svjestan političkih konotacija samog pokreta otpora.[13][14] Uz to, postoji cijela serija elemenata koji jasno ukazuju na uzaludnost ovih kritičkih interpretacija, kao što će biti vidljivo u narednom pasusu.

Odnos Kreonta (Jean Davy) i Antigone (Monelle Valentin) bio je najkontroverzniji aspekt drame prilikom inicijalne kritičke interpretacije. I dok su neki u tom odnosu pokušali iščitati opravdavanje kolaboracionizma, općeprihvaćena interpretacija ide u koristi borbe idealizma protiv tiranije.

S druge strane, pozitivne interpretacije Antigone uspjele su izdržati test vremena i danas su, zapravo, jedine prihvaćene prilikom književne analize samog djela. Interpretatori su u Antigoni vidjeli moderno djelo inspirirano gračkim klasikom, ali kojeg nadilazi i postaje bezvremenska metafora za borbu posebnih pojedinaca protiv tiranije, ma koliko praktična ona bila. Konkretno, Antigona je predstavljena kao taj poseban pojedinac koji se bori protiv "pragmatične tiranije" svog ujaka, Kreonta. U kontekstu tadašnje političke situacije, Antigona je viđena kao simbol francuskog pokreta otpora, koji se snažno usprotivio ne samo nacističkim okupatorima, već i domaćim kolaboracionistima, prezentiranima kroz lik Kreonta (Pétain). I dok i u ovoj varijanti tumačenja Antigona i Kreont zadržavaju svoje metaforičke uloge, interpretatori su ovdje stavili fokus na Antigonu, ističući njezinu beskompromisnu borbu protiv nepravde, za razliku od kritičara, koji su fokus stavljali na blagost Kreontovog lika, u čemu su vidjeli pokušaj opravdavanja kolaboracionista. Naravno, kada se Antigona stavi u fokus, kako je to inicijalno i zamišljeno, drama doista dobiva dimenziju suprostavljanja tiraniji, koju joj je Anouilh i namijenio. Uz to, činjenica da je Anouilh nekoliko puta prepravljao tekst i u pismu dao instrukcije Barsacqu da pregleda tekst i ukloni bilo kakve reference na kontroverzne političke trenutke,[15] pazeći pri tom da cenzori ne bi odbili tekst, ide u prilog tezi da je Anouilh želio kritizirati nacističke okupatore i njihove suradnike. Činjenica njegove stvarne apolitičnosti, kao i to je li on bio pobornik pokreta otpora ili nije,[16] postaje, na koncu, nevažna pred evidentnom činjenicom da je Antigone napisana kao kritika svakog oblika tiranije, čak i one praktične, odnosno slava individualnog, nepokolebljivog i beskompromisnog idealizma koji u svijetu traži i donosi mu pravdu i napredak.

Kao što je rečeno, negativne interpretacije nisu dugo izdržale i danas su u potpunosti odbačene. Bilo da su bile posljedica pokušaja napada na samog Anouilha[17][18][19] ili jednostavno neutemeljene, negativne kritike ni u kojem dijelu nisu odražavale stvarnu simboliku djela, koje je upravo zbog tako snažnog zalaganja za idealizam postalo jedno od Anouilhovih kapitalnih djela.

Međutim, izuzev kontroverze oko same interpretacije, Antigone je znakovita i u dramskom te u književnoumjetničkom kontekstu, zbog čega neupitno ostaje jedna od Anouilhovih najboljih i najvažnijih drama. Za razliku od Eurydice, gdje je obradio klasični mit u potpuno modernom kontekstu, Anouilh je u Antigoni odlučio ostati vjeran antičkom uzoru, smjestivši radnju u Tebu, u vrijeme klasične antike. Ipak, unatoč klasičnom ambijentu, Anouilh je u dramu ubacio mnoge anakronizme, elemente iz modernog vremena koji kronološki ne odgovaraju izvornom vremenu radnje, poput sata koji zvoni (u to se vrijeme nisu koristili satovi sa zvonima) ili vojnika koji kartaju (igrače karte su se u Europi pojavile tek u XIV. vijeku).[20] Anouilh je u dramu vratio i kor, skupni entitet iz grčke tragedije, ovdje predstavljen u vidu jednog, sveznajućeg pripovjedača koji komentira radnju i likove, pojavljujući se nekoliko puta u drami, ključujući i početak i kraj.

Iako je Anouilh u mnogočemu odstupio od svog antičkog uzora, njegov je dramski tekst u dostatnoj mjeri pratio postulate antičke tragedije da se može zaključiti kako je autor odao prikladan hommage djelu i periodu koji su mu poslužili kao inspiracija.

Kritike[uredi - уреди | uredi izvor]

Tehnički aspekti premijerne izvedbe iz 1944. godine, uključujući i scenografiju i moderne kostime, posebice su oduševile tadašnje, ali i suvremene kritičare.

Nakon prve pariške premijere, kritičari i publika su s oduševljenjem reagirali na Antigone,[11] vidjevši u njoj istovremeno i alegoriju pobune protiv nepravednog poretka,[21] ali i, prema riječima Simone Fraisse, "novo prepoznavanje" duha pokreta otpora.[22] Sama javnost izrazito ju je dobro primila, što je posebno značajno zbog okolnosti u kojima je izvođena; sam je Anouilh rekao da je Théâtre de l'Atelier svaku večer bio pun, a među publikom je bio i velik broj njemačkih časnika i vojnika.

Većina glavnih francuskih novina entuzijastično je dočekala obradu dobro poznatog klasika. Tako je Olivier Queant, pišući za L'Illustration, zaključio da "od Racinea, nismo napisali ništa tako lijepo, tako veliko i tako duboko humano".[23] Na istu činjenicu osvrsnuo se i Jean Sauvenay u časopisu Hier et demain, te je zaključio da "nikada nitko nije tako izdao Sofokla, namjerno u odnosu na ostale. (...) Giraudoux i Cocteau su oživjeli, obnovili vječne teme. Anouilh je, mada prilično slijedeći antički teatar, isti potpuno transformirao; on mu je udahnuo novi život".[24]

Negativne kritike u novinama bile su malobrojne. Većina istih bila je uvjetovana negativnom interpretacijom (vidi gore) same drame kao apologetskog komada, o čemu je više govoreno ranije u tekstu. U jednoj od rijetkih ideološki neobojenih negativnih kritika drame, Roland Purnal je za časopis Comœdia napisao da "nikada nije gledao tako mučan, tako okrutno smiješan i besmislen komad".[11]

Dramu su hvalili, interesantno, i ekstremno desni časopisi poput kontroverznog Je suis partout, za kojeg je Alain Laubreaux napisao: "Antigona, mala boginja anarhije, ustajući protiv Kreontovog zakona, neće više biti samo prirodno pravo protiv društvene pravde, već i pobuna čistoće protiv ljudskih laži, pobuna duše protiv života, jedna bezumna i veličanstvena pobuna, ali grozno opasna za vrstu, jer u kontekstu života zajednice ona dovodi do nereda i kaosa, a u životima drugih, ona dovodi do suicida".[12] Međutim, čak je i prokomunistički časopis Le Front national, u tekstu Pierrea Bénarda, pozitivno komentirao predstavu, pokazujući time kako je ona nadišla ideološka previranja u poslijeratnoj Francuskoj: "Neki moju prijatelji su je se odrekli (...) inspiracije koju su smatrali hitlerovskom. Ja sam, ipak, u njoj pronašao antifašistički sentiment. Ne mogu se natjerati da u Antigoni vidim posvetu diktaturi".[11][21] Dramu je pohvalio i francuski general Marie-Pierre Kœnig, koji ju je nazvao veličanstvenom.

Izdržavši test vremena, Antigone je naišla i na posebne pohvale modernih kritičara, koji su naročito hvalili tehnički aspekt drame, scenografiju i modernu kostimografiju, kao i glumačke interpretacije.[21]

Produkcije i prijevodi[uredi - уреди | uredi izvor]

Antigone je nakon inicijalnog uspjeha u Francuskoj vrlo brzo prevedena i producirana u anglofonim zemljama. Glumica Katharine Cornell je već 1946. godine u Washingtonu producirala američku premijeru drame, u kojoj je tumačila i glavnu ulogu.[25] Predstavu je režirao njezin suprug, Guthrie McClintic,[26] a u ostalim ulogama su se pojavili Cedric Hardwicke (Kor) te Bertha Belmore, Wesley Addy, Ruth Matteson, George Mathews, Oliver Cliff, Marlon Brando (Glasnik) i Michael Higgins. Britanska premijera uslijedila je 1949. godine u Londonu, u produkciji i režiji Laurencea Oliviera, koji je ujedno tumačio i ulogu Kora. Naslovnu ulogu tumačila je Vivien Leigh.[27]

Drama je nekoliko puta reprizirana i u Francuskoj, i to nakon što je 1961. godine izvedena na festivalu u Beču.[28] Godine 1975., Nicole Anouilh je obnovila predstavu u Théâtre des Mathurins,[29][30][31][32] a sljedeća repriza uslijedila je 1987. u Théâtre de la Madeleine.[33] Théâtre Marigny je obnovio predstavu 2003. godine,[34][35] dok je najrecentnija obnova ona iz 2012. godine u Comédie-Française.[36]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. See, for example, "Pronunciation of "Antigone"?". https://answers.yahoo.com/question/index?qid=20091115155711AAyC56i. .
  2. Jean Anouilh, Œdipe ou le Roi boiteux, La Table ronde, 1986 ISBN 978-2710302704
  3. Vrlo je vjerojatno da je Anouilh ovdje pobrkao stvarne "crvene postere", koji se nisu pojavili prije veljače 1944. godine, dok je Antigone napisana još 1942. godine i bila je inspirirana slučajem Paula Collettea. Bernard Beugnot pretpostavlja da je Anouilh referirao na postere koji su se pojavili nakon pogubljenja Jacquesa Bonsergenta i koji su upozoravali Parižane protiv djelovanja u pokretu otpora.
  4. Jean-Louis Barsacq, Place Dancourt, Gallimard, 2005, str. 246 ISBN 978-2070775958
  5. Jean Anouilh, La vicomtesse d'Eristal n'a pas reçu son balai mécanique, str. 164-168.
  6. Bernard Beugnot, Notice d'Antigone dans Jean Anouilh, Théâtre vol.1, str. 1346-1352
  7. Caroline Anouilh, Drôle de père, str. 171.
  8. Caroline Anouilh, Drôle de père, str. 172.
  9. Jean Anouilh, La vicomtesse d'Eristal n'a pas reçu son balai mécanique, str. 66
  10. Anouilh u autobiografiji La vicomtesse d'Eristal navodi (što potvrđuje i njegova kći, Caroline, u knjizi Drôle de père) kako mu je bilo rečeno da je autor članka bio André Breton.
  11. 11,0 11,1 11,2 11,3 Geneviève Latour i Jean-Jacques Bricaire. "Jean Anouilh ou L’Anarchiste réactionnaire - Le théâtre sous Occupation". La Régie théâtrale. http://www.regietheatrale.com/index/index/thematiques/auteurs/Anouilh/jean-anouilh-4.html. pristupljeno 4. lipnja 2016. 
  12. 12,0 12,1 "Antigone de Jean Anouilh". A la lettre. http://www.alalettre.com/anouilh-oeuvres-antigone-2.php#Jugements. pristupljeno 4 June 2016. 
  13. Jean Anouilh, La vicomtesse d'Eristal n'a pas reçu son balai mécanique, str. 166.
  14. Bernard Beugnot, Notice d'Antigone dans Jean Anouilh, Théâtre vol.1, str. 1352.
  15. Jean-Louis Barsacq, Place Dancourt, Gallimard, 2005, str. 246 ISBN 978-2070775958
  16. Bernard Beugnot, Notice d'Antigone dans Jean Anouilh, Théâtre vol.1, str. 1352.
  17. Caroline Anouilh, Drôle de père, str. 170-175
  18. Jean Anouilh, La vicomtesse d'Eristal n'a pas reçu son balai mécanique, str. 163-166
  19. Bernard Beugnot, « Introduction » dans Jean Anouilh, Théâtre vol.1, str. XIV-XV.
  20. Parlett, David (1990), The Oxford guide to card games: a historical survey, Oxford University Press, ISBN 978-0-19-214165-1 
  21. 21,0 21,1 21,2 Niels Thorez (2016). Antigone de Jean Anouilh. Profil littéraire. ISBN 978-2806276957. 
  22. Simone Fraisse (1976). Le Mythe d'Antigone. Armand Colin. 
  23. Olivier Queant (1944). "Antigone". L’Illustration. 
  24. Jean Sauvenay (1944). "L'Antigone de Jean Anouilh". Hier et demain. 
  25. Google Books: Antigone at the National Theatre, 1946
  26. Tad Mosel, "Leading Lady: The World and Theatre of Katharine Cornell", Little, Brown & Co., Boston (1978)
  27. Jean Anouilh (1951): Antigone. Methuen & Co Ltd, London. ISBN 0-413-30860-X.
  28. Cf. Antigone, reprise de 1961 dans le Catalogue général de la B.N.F
  29. Cf. Antigone, reprise de 1975 sur A.R.T, La Mémoire du théâtre
  30. Cf.affiche d'Antigone, reprise de 1975 sur A.R.T, La Mémoire du théâtre
  31. Antigone, reprise de 1975 sur Les Archives du spectacle.net
  32. Cf. Antigone, reprise de 1975 dans le Catalogue général de la B.N.F
  33. Cf. Antigone, reprise de 1987 sur A.R.T, La Mémoire du théâtre
  34. Cf. Antigone, reprise de 2003 sur films7.com
  35. Il existe une captation du spectacle réalisée par Moustapha Sarr en mai 2003 ISBN 978-2-240-01959-2
  36. Antigone sur le site de la Comédie-française

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]


Cscr-featured.png Članak Antigone je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.