Andrijica Šimić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Andrijica Šimić (Alagovac, župa Ružići, Grude, 1833. - Runovići, 5. veljače 1905.), legendarni hrvatski hajduk.

Svojim djelovanjem je postao legendom među Hrvatima u Dalmaciji i Hercegovini, s obje strane granice (i austrijske i turske).

Smatra se da je njegova hajdučija ohrabrila tamošnje pučanstvo na ustanak protiv turskih vlasti (ustanak u Gabeli).

Imao je brata i pet sestara, a u djetinjstvu je deset godina obavljao kmetske poslove u age Tikvine u Mostaru. Kad je odlučio postati hajduk turske karavane, trgovce i kiridžije napadao je najčešće na potezu Imotski-Vrlika. Na planini Kamešnici i danas je poznata njegova pećina koja se po njemu zove Šimića pećina. Nekada je išao i do Kupresa, Glamoča, Duvna, Mostara, pa čak i Sarajeva i Travnika. Bio je neuhvatljiv i stoga je kad je umro nastalo veselje među bosanskim muslimanima.

Nakon što je dugo uspijevao umaći i turskih i austrijskim vlastima, uhićen je 14. siječnja 1871. u kući obitelji Garčevih koja ga je izdala, u Podosoju, dok su preostali članovi njegove družine uhićeni u zaselku Prodanima kod Zagvozda.[1] Nakon što je uhićen, suđeno mu je. 22-dnevno suđenje je počelo 16. lipnja 1872. godine. Značajno je za povijest hrvatskog jezika i hrvatskog sudstva što je ovo bila sudska rasprava na hrvatskom jeziku u austro-ugarskoj Dalmaciji.[1] Osuđen je na 33 godine koje je proveo u zatvoru u Koperu.

Uhvaćen je u mjestu Vinica, dok je njegov član iz družine Jovo Kadijević iz Glavine kraj Imotskog ubijen,zbog bježanja od organa vlasti. Inače Andrijica je po narodnim predanjima otkupljivao tursku zemlju za Viničane i gradio im kuće, također im je i darovao konje i krave, što je razlog vrlo vjerovatno zašto ga i dan danas u Zagori i Hercegovini smatraju za narodnog junaka.[2] Stekao je nadimak "hercegovački Robin Hood".[3]

I nakon 33 godine provedene u zatvoru, kad je izišao, bio je živom legendom..[4] U središtu Splita, na Rivi priređen mu je veličanstven doček , dok je on po selima bio tretiran kao živa legenda, pričajući svoje priče do kraja života. Po kazivanjima i u starosti je imao zavidnu snagu i mogao preskočiti magarca s mjesta.

Umro je 1905. godine. Pokopan je tik do groba njegova izdajnika Ante Garca, koji je organizirao njegovo uhićenje 1871. godine.[1] Položaj kako je ukopan je takav da se ispunila Šimićeva kletva da njegove noge budu iznad Garčeve glave.

Odabir imena splitskog Hajduka kojem je dodano u imenu "hrvatski" u svezi je s junaštvima posljednjeg hajduka Andrijice Šimića..[5]

20. lipnja 1967. hrvatski guslar Željko Šimić izdao je inače prvu svoju pjesmu "Andrijica Šimić gorski harambaša" u trajanju oko 45 min. To je jedna od najstarijih guslarskih ploča u izdanju Jugotona i jedna od najstarijih hrvatskih guslarskih ploča. Isti guslar, prezimenjak hajduka i stanovnik Alagovca, godine 2001. je izdao pjesmu "Smrt Andrijice Šimića" (oko 18 min). Zanimljivo je da su nogometaš Dario Šimić i brat mu Josip praunuci brata hajduka Andrijice Šimića.[6]

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Mijo Milas: Hajduk Andrijica Šimić, Zagreb, 1972.
  • Mijo Milas: Hrvatski narodni junak hajduk Andrijica Šimić, Split, 1996.

Osim Mije Milasa, o Andrijici Šimiću knjigu je objavio Mirko Lesko (Andrijica Šimić: zadnji hrvatski hajduk, List Marija : Naša ognjišta, Split/Duvno, 1979.). [7]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 1,2 IMOart Andrijica Šimić
  2. Andrijica u Vinici Arhivirano 2012-09-15 na Archive.is-u.
  3. www.podgradina.net, "Tko je bio Andrija Šimić po kome je jedna pećina na Kamešnici dobila ime?", objavljeno 19. studenog 2014., pristupljeno 2. ožujka 2015.
  4. ljubuski.net, "Andrijica Šimić: Heroj a ne zločinac!", objavljeno 8. kolovoza 2011., pristupljeno 2. ožujka 2015.
  5. dalmacijanews.com Arhivirano 2015-02-05 na Wayback Machine-u, "Posljednji hajduk Andrija Šimić - zvijezda koju su novinari pratili u stopu", objavljeno 16. siječnja 2011., pristupljeno 2. ožujka 2015.
  6. www.grude-online.info, "VIDEO: 110. godina od smrti hajduka Andrijice Šimića", objavljeno 5. siječnja 2015., pristupljeno 2. ožujka 2015.
  7. „Katalog HAZU”. Arhivirano iz originala na datum 2015-04-02. Pristupljeno 2015-03-01. 

Vanjske poveznice[uredi | uredi kod]