Andon Zako Çajupi
| Andon Zako Çajupi | |
|---|---|
 Andon Zako Çajupi | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 27. 3. 1866. Skadar, Osmansko Carstvo, danas Albanija |
| Smrt | 11. 7. 1930. (dob: 64) Heliopolis, Kairo, Egipat |
| Obrazovanje | |
| Zanimanje |
|
| Opus | |
| Jezik | |
Andon Zako Čajupi (alb. Andon Zako Çajupi, Skadar 27. marta 1866. – Heliopolis, 11. jula 1930.) bio je albanski pravnik, dramaturg, pjesnik i sudionik Albanskog narodnog preporoda.[1]
Život[uredi | uredi kod]
Čajupi je rođen 1866. u selu Šeperu, Gornja Zagorija, u Albaniji, tada dio Osmanskog Carstva. Njegov otac, Harito Zako, je trgovao duhanom i poslovao je po cijelom tadašnjem Osmanskom Carstvu, a također u Italiji i u drugim krajevevima zapadne Europe.
Čajupi je osnovno obrazovanje stekao u obližnjoj grčkoj osnovnoj školi. Godine 1882. preselio se u Aleksandriju, gdje je pet godina učio francuski jezik u Sainte Catherine des Lazaristes. U Aleksandriji je upoznao nekoliko zapadnoeuropskih odvjetnika koji su zastupali tvrtke u Egiptu. Ti su ga sastanci uvjerili da studira pravo u Švicarskoj,[1], stoga je 1887. godine stigao u Ženevu, gdje je proveo pet godina na studijama. U to vrijeme je upoznao svoju buduću suprugu Eugeniju, s kojom će imati sina Stefana.
Nakon završetka studija, Čajupi je se tri godine bavio pravom u Ženevi. Eugenija je umrla 1892. godine, a ova tragedija je natjerala Čajupija da napusti Švicarsku i vrati se u Albaniju. Nakon povratka 1894. godine, zaposlio je se kao zastupnik jedne njemačke tvrtke u Kairu.
Veći dio svog života je proveo u Egiptu.[1] Tijekom svoje egipatske karijere, Čajupi je branio francusku tvrtku protiv interesa egipatske vlade i protiv njemačke odvjetničke tvrtke koja ga zapošljava, što je dovelo do prekida radnog odnosa u toj tvrtki, ali na kraju se Čajupijev postupak pokazao besplodnim jer je izgubio taj slučaj. Zbog bogatstva njegove obitelji to mu, međutim, nije izazvalo ozbiljne poteškoće, pa se povukao u svoju vilu u Heliopolisu blizu Kaira.
U to vrijeme, Čajupi je upoznao brojne albanske poslovne ljude i pridružio se albanskom nacionalističkom pokretu u Egiptu, u kojem je igrao aktivnu ulogu agitirajući za albansku neovisnost od Osmanskog Carstva. Podaci iz 1902. pokazuju da je bio aktivni član Albanskog egipatskog bratstva, (alb. Vëllazëria e Egjiptit). Čajupijeva financijska podrška i profesionalna stručnost dali su značajan doprinos u promicanju neovisnosti Albanije. Nakon proglašenja albanske neovisnosti, Čajupi je organizirao zabavu u svom domu.
Književno djelo[uredi | uredi kod]
Sudjelujući u albanskom nacionalističkom pokretu (posebno između 1898. i 1912. godine), Čajupi je svoja rodoljubiva uvjerenja izrazio u obliku poezije i proze, pri čemu je njegova poezija uglavnom pisana na toskijskom dijalektu albanskog jezika. Nacionalističke i rodoljubive poruke njegovih pjesama učinile su ih izuzetno popularnima među albanskim odraslima i djecom te dovele do toga da je Čajupi bio poštovan kao najvažniji albanski pjesnik nakon Naima Frashërija, a taj ugled uživa i danas u modernoj albanskoj državi. Čajupi se 1898. uključio i u pitanje albanskog pisma i napisao je niz članaka u časopisu Albanija, gdje se zalagao za usvajanje latiničnog pisma i prigovarao upotrebi grčkog ili osmanskog turskog pisma za pisanje na albanskom.[2]
Čajupi je 1902. godine u Kairu objavio svoje remek-djelo, zbornik Otac Tomori (alb. Baba Tomori), zbirka pjesama nazvana po planini na jugu grada Berata; u zbirci, pored patriotskih, nalazimo psihološke i ljubavne teme, kao i satirički intonirane povijesne sadržaje (pjesme Junak Albanije, Plač, Poslovi boga, Sultan i dr.), a nalazimo ga i kako napada muškarce koji ljenčare dok im žene rade teške poslove.[3] Zbirka je podijeljena u tri tematska odjeljka: "Domovina",[1] "Ljubav" i "Istinite i lažne priče". Čajupi je pisao i drame i romane, a njegovo djelo o Skenderbegu pod naslovom Zemaljski heroj (alb. Burr 'i dheut) objavljeno je 1907. godine.
Uz to, Čajupi je napisao komediju pod naslovom Poslije smrti (alb. Pas vdekjes) 1910. godine. Najpopularnija je Čajupijeva komedija posthumno objavljena pod naslovom Mladoženja od četrnaest godina (alb. Katërmbëdhjetë vjeç dhëndër). Ova komedija u četiri čina napad je na tradicionalni običaj dogovorenih brakova.
Čajupijeve drame i komedije dobro su poznate u Albaniji i često se izvode. Pjesnik je umro u svom domu u Heliopolisu u Egiptu, 11. jula 1930. godine. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Albaniju 1958. godine.
Nasljeđe[uredi | uredi kod]
Po Čajupiju su nazvane jedna škola na Kosovu[4] i srednja škola u Tirani. Njegovo ime nosi i gradsko kazalište u Korči.
U književnosti[uredi | uredi kod]
Agim Shehu, poznati albanski književnik, u kratkoj se priči prisjeća Čajupijeve ljubavi prema švicarskoj mladoj djevojci Eugeniji, koja će kasnije postati njegova supruga.[5]
Vidi još[uredi | uredi kod]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Skendi 1967: str. 125, 152.
- ↑ Skendi, Stavro (1967). The Albanian national awakening. Princeton: Princeton University Press. str. 140–141. ISBN 9781400847761.
- ↑ Këlmendi 1977, str. 539
- ↑ KFOR Online Homepage at www.nato.int
- ↑ Bulo, Jorgo (May 2009) ÇAJUPI YNË. Gazeta Zagoria, issue 119, pp. 5–6. Arhivirano 11 July 2011 na Wayback Machine-u
Literatura[uredi | uredi kod]
- „Andon Zako Çajupi”. Arhivirano iz originala na datum 26. 10. 2009. Pristupljeno 22. 11. 2006.
- Elsie, Robert. „Andon Zako ÇAJUPI”. Arhivirano iz originala na datum 6. 12. 2006. Pristupljeno 22 November 2006.
- Këlmendi, Ahmet (1977). Povijest svjetske književnosti, knj. 2. "Albanska književnost". Zagreb: Mladost.
