Anne od Velike Britanije
| Anne Stuart | |
|---|---|
| |
| Portret Anne od slikara Dahla | |
| Kraljica Engleske, Škotske i Irske | |
| Vladavina | 8. mart 1702. - 1. maj 1707. |
| Prethodnik | William III |
| Kraljica Velike Britanije i Irske | |
| Vladavina | 1. maj 1707. - 1. august 1714. |
| Nasljednik | George I |
| Suprug | Princ Georg Danski |
| Djeca | Princ William, Vojvoda od Gloucestera |
| Dinastija | Stuart |
| Otac | James II |
| Majka | Anne Hyde |
| Rođenje | 6. februar 1665. Palača St James's London |
| Smrt | 1. august 1714. Palača Kensington, London |
Anne Stuart (London, 6. februar 1665. - London, 1. august 1714.[1]), bila je od 8. marta 1702. kraljica Engleske, Škotske i Irske a od 1. maja 1707. i Zakona o uniji Engleske i Škotske, kraljica Ujedinjenog Kraljevstva Velika Britanija sve do svoje smrti.[1]
Ona je bila posljednji monarh iz Dinastije Stuart, koja je željela vladati samostalno, ali za to nije bila intelektualno dorasla, a kako je bila i kronično bolesna, morala se oslanjati na svoje ministre, koji su svojom politikom doveli do sukoba Engleske protiv Francuske i Španjolske u Ratu za španjolsko nasljeđe (1701-1714).[1]
Njezina vladavina protekla je žestokom rivalstvu između Vigovaca i Torijevaca, koji su se borili oko pitanja njezinog nasljednika na tronu.[1]
Biografija[uredi | uredi kod]
Anne je bila druga kći Jamesa, vojvode od Yorka (kralj James II 1685. - 1688.), i Anne Hyde. Iako joj je otac bio katolik, ona je odgajana u protestantskom duhu na inzistiranje svog strica, kralja Charles I. Udali su je - 1683. za zgodnog, iako nemaštovitog danskog princa Georga (1653. - 1708.), koji je postao njezin odani suputnik. Puno veće političke posljedice imao je njen intimni odnos sa svojom prijateljicom iz djetinjstva Sarah Jennings Churchill, ženom Johna Churchilla (koji je kasnije postao Prvi vojvoda od Marlborougha). Lijepa i inteligentna Sarah je postala je toliko intimna sa Anne, da je mogla sa njom manipulirati.[1]
Upravo je Sarah, bila ta koja je uvjerila Anne da strane na stranu holandskog protestantskog stadholdera Williama III Oranjskog kad je on krenuo na invaziju i svrgavanje njenog oca Jamesa II. - 1688. Nakon Povelje o pravima iz 1689, Villiam III i njegova žena Mary II, Annina starija sestra, postali su engleski monarsi, a Anne prvi prijestolonasljednik. Anne i Mary II znale su se teško svađati, a nakon Maryne smrti 1694 William je najboljoj vjeri održao dobre odnose sa Anne, ali je nije htio postaviti za regenta u vrijeme njegovih izbivanja iz Engleske.[1]
Iako je Anne bila trudna 18 puta između 1683. i 1700., samo joj je petoro djece rođeno živo, a od njih je samo jedan sin, uspio preživiti djetinjstvo. Kad je i on umro 1700. slomile joj su se sve nade da će imati nasljednika koji će preuzeti tri kraljevstva (Englesku, Škotsku i Irsku). Pa je 1701. pristala i potpisala zakon (Act of Settlement), koji je odredio da će njen nasljednik biti netko iz Hanoverske dinastije kao slijednik kralja Jamesa I odnosno njegove kćeri Elizabeth.[1]
Anne je postala kraljicom nakon što je Villiam III umro u martu 1702. Od prve je pokazala svoju snažnu predanost Anglikanskoj crkvi, istovremeno je mrzila katolike i disidente i simpatizirala torijevske visoke [[crkva|crkvene] prelate, ali nikako nije trpjela dominaciju neke od partija Njezinu prvu vladu, iako pretežno torijevsku, vodila su dva neutralna političara, Sidney Godolphin i John Churchill. Utjecaj Sarah Churchill (sada vojvotkinje od Marlborougha) na kraljicu, bio je nakon 1703. bitno manji, iako joj je muž ostao komandant britanskih snaga.[1]
Anne ubrzo otkrila da se ne slaže s Torijevcima u daljnjoj strategiji vođenja rata, jer je ona zajedno s Churchillom i Vigovcima željela poslati englesku kopnenu vojsku na kontinent, dok su se Torijevci zalagali za to da Engleska ratuje prvenstveno po moru. Kad je John Churchill nanizao čitav niz impresivnih pobjeda po kontinentu, Vigovci su stali vršiti pritisak na Anne da ih uzme u vladu, ona je to i nadalje tvrdoglavo odbijala. Čak je i zahladila svoj odnos sa Sarah Churchill, koja ju je najviše nagovarala u ime vigovskih političara. Tako da je od 1707. njena dvorska miljenica postala - Abigail Masham, marioneta u rukama lidera Torijevaca Roberta Harleya (kasnije 1. earl od Oxforda). Ipak su joj komploti Harleya i Mashamove donijeli toliko neugodnosti da 1708. bila prisiljena izbaciti Harleya iz vlade i pozvati najistaknutije Vigovci u svoju administraciju. Kako se rat razvukao, nezadovoljni narod se okrenuo protiv Vigovaca, pa ih je Anne 1710. izbacila iz vlade i imenovala nove torijevske ministre umjesto njih, a nakon tog 1711. i Johna Churchilla.[1]
Kraljičina poodmakla dob i njezina očigledna nemoć - doveli su do tog da je pitanje njezinog nasljednika izbilo u prvi plan. Vodeći Torijevci bili su u stalnoj vezi sa kraljičinim prognanim katoličkim polubratom - Jamesom, Starim pretendentom, koji je zakonski bio isključen iz sukcesije. Njihove planove omela je ubrzana kraljičina bolest. Njen posljednji čin pred smrt, bilo je osiguranje protestantskog prestolonasljednika, što je uspjela postavljanjem lorda Charlesa Talbota, vojvode od Shrewsburya, koji je omogućio mirni prijenos krune u ruke hanoverskog princa Georga Ludwiga, kasnijeg kralja Georga I (1714. -1727).[1]
Izvori[uredi | uredi kod]
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
| Prethodnik: | Kralj Ujedinjenog Kraljevstva | Nasljednik: |
| William III | George I. |