Aleksandar Hanžonkov
Aleksandar Hanžonkov | |
---|---|
Biografske informacije | |
Rođenje | Aleksandar Aleksejevič Hanžonkov 8. 8. 1877. Hanžonovka, Rusko Carstvo (danas Hanžonkovo Donjecka oblast, Ukrajina |
Smrt | 26. 9. 1945. (dob: 68) Jalta, Ruska SFSR, SSSR (danas Ukrajina |
Nacionalnost | ruska sovjetska |
Profesionalne informacije | |
Zanimanje | filmski producent, režiser, scenarist |
Opus | |
Djelatni period | 1906 - 1926 |
Znamenita djela | |
Aleksandar Aleksejevič Hanžonkov (ruski: Алекса́ндр Алексе́евич Ханжо́нков; 8. august 1877 - 26. septembar 1945) bio je ruski i sovjetski filmski producent, režiser i scenarist, poznat kao jedan osnivača, odnosno najuticajnija ličnost ruske kinematografije u predrevolucionarnom periodu.
Kao mladić je završio vojnu akademiju i služio kao konjički oficir u carskoj vojsci. 1905. je zbog slabog zdravlja morao napustiti službu, ali je slobodno vrijeme iskoristio kako bi se posvetio filmskoj karijeri. Ispočetka je radio kao ruski predstavnik francuskog filmskog studija Gaumont, ali je već 1906. u Moskvi osnovao Torgovij dom Hanžonkova, prvu rusko filmsko poduzeće. Ubrzo se preorijentirao na igrane filmove te počeo kao režisere angažirati pionire kao što su Vasilij Gončarov, ali i ugledne sineaste kao Andrej Gromov i Pjotr Čardinjin te glumca Ivan Mozžuhin koji će postati najugledniji ruski glumac predrevolucionarnog perioda. Godine 1911. je producirao prvi ruski cjelovečernji film Obrana Sevastopolja. Pokazao se kao uspješni poduzetnik i inovator, pri čemu mu nije smetalo suparništvo sa Aleksandrom Drankovim, pa ni izbijanje prvog svjetskog rata.
Međutim, revolucija 1917. godine ga je potakla da studije premjesti na Jaltu, koja je nakon izbijanja građanskog rata došla pod vlast kontraveolucionarnih belogardejaca. Tamo je, slijedeći primjer svojih kolega, neko vrijeme pokušao nastaviti snimati filmova. Nakon što su oni 1920. poraženi, Hanžonkov se priključio egzodusu svojih kolega koji su preko Carigrada emigrirali na Zapad. Nakon nekoliko godina je, potaknut Lenjinovom politikom NEP-a pristao vratiti se u domovinu, gdje ga je sovjetska vlast imenovala direktorom kompanije Proletkino. Međutim, nakon samo tri godine je uhapšen zbog pronevjere. Iako je ubrzo pušten, to je označilo kraj njegove karijere. Godine 1934. je službeno rehabilitiran te je kao invalid dobio državnu penziju od koje je živio do kraja života. Uspio je preživjeti drugi svjetski rat i nacističku okupaciju Krima, ali je nedugo potom umro.
- Ханжонков А. А. Первые годы русской кинематографии. — М., Л.: Искусство, 1937.
- Кузнецова М. Александр Ханжонков. Жизнь за кадром // Профиль. — 1997. — № 29.
- Янгиров Р. К биографии А. А. Ханжонкова: Новый ракурс // Киноведческие записки. — 2001. — № 55.