Aguljaski rt
Aguljaski rt
Cabo das Agulhas | |
|---|---|
 | |
| Koordinate: 34°50′S 20°00′E / 34.833°S 20.000°E | |
| Država |  Južna Afrika
|
| Provincija | Western Cape |
| Karta | |
  Aguljaski rt | |
Aguljaski rt (afrikaans: Kaap Agulhas, engleski: Cape Agulhas, portugalski: Cabo das Agulhas) je najjužnija točka afričkog kontinenta, a ne kako se često misli Rt dobre nade. Prema sporazumu Međunarodne hidrografske organizacije koji definira granice oceana, Aguljaski rt i meridijan 20°E koji prolazi preko rta je službena granica između Atlantika i Indijskog oceana.[1][2]
Aguljaski rt se nalazi oko 176 km jugoistočno od Cape Towna, u južnoafričkoj provinciji Western Cape.[2] Rt je stalno šiban jakim vjetrovima, tako da je ogoljen, obrastao samo rijetkom travom i grmljem. Područje oko rta visoravan Aguljas je danas Nacionalni park osnovan 1999. u kom raste oko 2000 vrsta autohtonog bilja, uključujući 100 endemskih i više od 110 ugroženih vrsta.[3]
Do Aguljaskog rta prvi je doplovio portugalski pomorac Bartolomeu Dias. Cabo das Agulhas na portugalskom znači Igleni rt po jednoj od teorija, a to ime je dobio zbog velikog broja nazubljenih stijena i grebena koji su upropastili mnoge brodove koji su ga pokušavali oploviti. Po drugom objašnjenju to ime su mu dali portugalski mornari, zbog ponašanja igle na kompasu koja na tom mjestu nama nikakvo magnetsko odstupanje tj. pokazuje točno 0° odnosno sjever.[2]
Aguljaski rt poznat je među mornarima po olujnim nevremenima i jakim morskim strujama jer se tu sudaraju topla Aguljaska struja iz Mozambika i hladna Benguelska struja iz Antarktika. Na rtu postoji svjetionik izgrađen 1849. koji osim što je na pomoći brojnim brodovima, danas obilaze brojni turisti.[2]
- ↑ „Where the two oceans really meet” (engleski). South Africa info. Pristupljeno 3. 2. 2012.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 „Cape Agulhas” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 10. 2. 2012.
- ↑ „Natural & Cultural History” (engleski). South African National Parks. Arhivirano iz originala na datum 2012-10-16. Pristupljeno 10. 2. 2012.
