Afrički romanski jezik

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Natpis na kapiji kazališta u Leptis Magni, koji ukazuje na to da su latinski i punski stoljećima koegzistirali u sjevernoj Africi.

Afrički romanski ili afroromanski, odnosno afrički latinski, izumrli je romanski jezik kojim su u rimskoj provinciji Africi govorili afrički Rimljani tijekom poznog Rimskog carstva i ranog Bizantskog cartsva te tijekom nekoliko stoljeća nakon što je ta regija došla pod vlast Umajadskog kalifata 696. godine. Afroromanski je slabo potvrđen, jer je to uglavnom bio govorni narodni jezik, sermo rusticus.[1] Međutim, nema sumnje da je od 3. stoljeća nove ere neki izvorni provincijski dijalekt latinskog jezika bio široko prisutan u Africi.[2]

Ovaj jezik, koji se dalje razvio pod bizantskom vlašću, nastavio je postojati do 12. stoljeća na raznim mjestima duž sjevernoafričke obale i neposrednog primorja,[1] a neki podaci ukazuju na to da je možda postojao i sve do 14. stoljeća,[3] a možda čak i do 15. stoljeća[2] ili kasnije[3] u određenim dijelovima unutrašnjosti. Zajedno s ostalim jezicima u regiji, kao što su berberski jezici, arapski je potom potisnuo i zamijenio afroromanski nakon arapskog osvajanja sjeverne Afrike.

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

The Fossa regia (crvena linija) označavala je približnu granicu između provincije Afrike i Numidije.

Rimska provincija Afrika ustanovljena je 146. godine pne. nakon poraza Kartage u Trećem punskom ratu. Grad Kartaga, uništen nakon rata, obnovljen je tijekom diktature Gaja Julija Cezara kao rimska kolonija, a do 1. stoljeća izrastao je u četvrti grad Rimskog carstva po veličini, s populacijom većom od 100 000 ljudi.[n 1] Fossa regia bila je važna granica u sjevernoj Africi, koja je izvorno odvajala rimski okupirani teritorij Kartage od Numidije,[5] a možda je predstavljala i kulturnu granicu romanizacije.[6]

U doba Rimskog carstva provincija je postala mnogoljudna i prosperitetna, a Kartaga je bila drugi najveći grad u Carstvu u kojem se govorio latinski. Latinski je jezik, međutim, uglavnom bio ograničen na gradove i na primorske oblasti. Kartažanski punski jezik i dalje se govorio u unutrašnjosti i u ruralnim područjima još sredinom 5. stoljeća, ali i u gradovima.[7] Vjerojatno je da su se u nekim područjima govorili berberski jezici.

Nadgrobne stele bilježe romanizaciju umjetnosti i religije u sjevernoj Africi.[8] Međutim, značajne razlike postojale su u prodoru i opstanku latinskog, punskog i berberskih jezika.[9] To je ukazivalo na regionalne razlike: novopunski je doživeo preporod u Tripolitaniji, oko Hipona nalazi se skupina libijskih natpisa, dok je u planinskim predjelima Kabilije i Aurèsa latinski jezik bio rjeđi, iako je bio prisutan.[9]

Afrikom je vladalo germansko pleme Vandala više od jednog stoljeća, od 429. do 534. g. naše ere, kada je provinciju ponovno osvojio bizantski car Justinijan I. Nije poznato do kakvih je promjena za to vrijeme došlo u govornom latinskom. Književni latinski jezik, međutim, održavao se na visokim standardima, kao što se vidi u latinskoj poeziji afričkog književnika Koripa. Na području oko Kartage govorilo se latinskim jezikom sve do dolaska Arabljana.

Porijeklo i razvoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Natpis iz 5. veka n.e., forum u Leptis Magni, današnja Libija.

Kao i svi romanski jezici, i afroromanski je nastao od vulgarnog latinskog, nestandardnog (za razliku od klasičnog latinskog) oblika latinskog jezika, kojim su govorili vojnici i trgovci u cijelom Rimskom carstvu. Širenjem carstva stanovnici različitih teritorija sjeverne Afrike pod vlašću Rima počeli su govoriti vulgarni latinski. Latinski jezik i njegovi potomci govorili su se u provinciji Africi nakon Punskih ratova, kada su Rimljani osvojili taj teritorij. Govorni latinski i latinski natpisi razvijali su se dok se još uvijek upotrebljavao punski.[10] Sačuvani su dvojezični natpisi, od kojih neki odražavaju uvođenje rimskih institucija u Afriku i koriste nove punske izraze.[10]

Latinskim jezikom, a zatim i nekom njegovom romanskom varijantom, govorile su generacije govornika, tijekom petnaest stoljeća.[2] To pokazuju govornici afrorimanskog rođeni u Africi koji su nastavili stvarati latinske natpise sve do prve polovice 11. stoljeća.[2] Postoje dokazi da se neka govorna varijanta romanskog jezika, koji se na afričkom tlu razvio iz latinskog jezika, zadržala u ruralnim područjima Tunisa, možda čak do posljednja dva desetljeća 15. stoljeća[11]

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća moguće postojanje afričkog latinskog bilo je kontroverzno pitanje,[12] a rasprava se vodila oko toga je li postojao Africitas kao navodni afrički dijalekt latinskog. Godine 1882. njemački učenjak Karl Sittl upotrijebio neuvjerljiv materijal kako bi opisao specifične odlike latinskog jezika u Africi.[12] Ove neuvjerljive dokaze napao je Wilhelm Kroll 1897. godine,[13] a zatim i Madeline D. Brock 1911. godine.[14] Brock je otišaola toliko daleko da je ustvrdila da "u afričkom latinskom nije bilo provincijalizma",[15] i da je afrički latinski bio "latinski jezik jedne epohe, a ne neke države".[16] To se gledište promijenilo posljednjih desetljeća, a neki su moderni filolozi otišli na drugu stranu ustvrdivši da afrički latinski "nije bio slobodan od provincijalizma"[17] i da je, s obzirom na udaljenost dijelova Afrike, "vjerojatno bilo više vrsta latinskog, a ne samo jedan afrički latinski".[17] Drugi istraživači vjeruju da su osobine svojstvene afričkom latinskom postojale, ali ih "nije moguće pronaći tamo gdje ih je Sittl tražio".[17]

Iako je afrički romanski jezik izumro, postoje neki dokazi o regionalnim varijantama na afričkom latinskom koji pomažu u rekonstrukciji nekih njegovih obilježja.[18] Neki povijesni pokazatelji fonetskih i leksičkih odlika žitelja Afrike primijećeni su već u antici. Plinije Stariji bilježi kako se zidovi u Africi i Hispaniji nazivaju formacei, ili "uokvireni zidovi, jer se izrađuju pakiranjem u okvir zatvoren između dvije ploče, po jedna sa svake strane".[19] Nonije Marcel, rimski gramatičar, pruža daljnje, iako nesigurne dokaze u vezi s rječnikom i mogućim "afrikanizmima".[20][n 2] U djelu Historia Augusta, rimski car Septimije Sever, porijeklom iz sjeverne Afrike, navodno je zadržao afrički naglasak sve do starosti.[n 3] Novija analiza usredotočena je na čitav niz književnih tekstova, a to su književna djela afričkih i neafričkih pisaca.[23] Oni pokazuju postojanje afričkog izgovora latinskog, a zatim se prelazi na daljnje proučavanje leksičkog materijala uzetog iz potknjiževnih izvora, poput praktičnih tekstova i ostrakona, iz različitih afričkih zajednica, tj. od vojnih pisaca, zemljoposjednika i liječnika.[23]

Adams navodi niz mogućih afrikanizama pronađenih u ovom širem latinskom književnom korpusu.[24] Samo se dva odnose na konstrukcije koje je naveo Sittl,[25] dok ostali primjeri potječu iz medicinskih tekstova,[26] raznih ostrakona i drugih netradicionalnih izvora. Mogu se uočiti dvije vrste regionalnih obilježja. Prva su posuđenice iz jezika supstrata, kakav je i slučaj u Britaniji. U afričkom latinskom ovaj je supstrat bio punski. Afroromanski je uključivao riječi kao što su ginga za "kokoš", boba za "sljez", girba za "žbuku" i gelela za unutarnje meso tikve.[27] Druga se vrsta obilježja odnosi na upotrebu latinskih riječi s određenim značenjima koja nisu pronađena drugdje ili u ograničenom kontekstu. Posebno treba istaknuti afroromansku upotrebu riječi rostrum za "usta" umjesto izvornog značenja na latinskom, što je "kljun",[28] i baiae za "kupke", što je poznolatinska, a posebno afrička generalizacija imena grada Baiae. Pullus u značenju "pijetao" vjerojatno su preuzeli berberski dijalekti vjerojatno posudili iz afroromanskog, za upotrebu umjesto latinskog gallus.[29] Izvorno apstraktna riječ dulcor u afroromanskom se, kako se čini, primijenjuje na slatko vino umjesto latinskog passum ili mustum.[30] Latinska riječ za "grožđe", tradicionalno nesigurnog roda (acinis), muškog (acinus) ili srednjeg (acinum), u raznim afričkim latinskim izvorima mijenja se u ženski rod acina.[31] Ostali primjeri uključuju upotrebu riječi pala kao metafore za lopaticu; centenarium, koji se javlja samo na Albertinijevim pločicama, možda je značio "žitnica";[32] te infantilizmi poput dida.[33]

I Afrikanci, poput Augustina iz Hipona i gramatičara Pompeja, kao i neafrikanci, poput Konsencija i Hijeronima, pisali su o afričkim značajkama, neki vrlo specifičnim izrazima.[34] Štoviše, u svom djelu De ordine, napisanom krajem 386. godine, Augustin primjećuje kako ga "Italici i dalje kritiziraju" zbog njegovog izgovora, dok on sam često nalazi greške u njihovom izgovoru.[35] Premda moderni znanstvenici mogu izraziti sumnju u tumačenje ili točnost nekih od ovih spisa, oni tvrde da je afrički latinski jezik morao biti dovoljno osebujan da potakne toliku raspravu.[36]

Nestanak afroromanskog[uredi - уреди | uredi izvor]

Karta gdje je crnom bojom označena "Romania submersa", tj. rimske ili nekadašnje rimske regije u kojima su oblici novolatinskog nestali nakon nekoliko stoljeća, uključujući sjevernu Afriku.

Nakon arabljanskog osvajanja 696–705. godine nove ere, teško je pratiti sudbinu afroromanskog, iako je ubrzo zamijenjen arapskim kao primarnim administrativnim jezikom. Nije poznato kada se afrički latinski prestao govoriti u sjevernoj Africi, ali je vjerojatno da se i dalje široko govorio u raznim dijelovima primorskog dijela Afrike do 12. stoljeća.[37]

U vrijeme arabljanskog osvajanja u gradovima se vjerojatno govorio romanski jezik, a u regiji su se govorili i berberski jezici.[38] Posuđenice iz sjeverozapadnoafričkog romanskog u berberskim su jezicima potvrđene i obično su u akuzativu: primjeri uključuju atmun ("plug"), što je od romanskog temonem.[38] Nejasno je koliko dugo se još govorio romanski jezik, ali njegov utjecaj na sjeverozapadnoafrički arapski (posebno na jeziku sjeverozapadnog Maroka) ukazuje na to da je morao biti značajno prisutan u prvim godinama nakon arapskog osvajanja.[38]

Govorni latinski ili romanski jezik posvjedočili su u Gabèsu Ibn Khordadbeh, u Béji, Biskri, Tlemcenu i Niffisu al-Bakri te u Gafsi i Monastir al-Idrisi.[37] Potonji opisuje kako su ljudi u Gafsi "berberizirani i većina ih govori afričkim latinskim jezikom".[1][39][n 4]

U svojem nastojanju da osnuju vlastitu Kraljevinu Afriku u 12. stoljeću, Normani su dobili pomoć od preostalog kršćanskog stanovništva Tunisa, a neki lingvisti poput Vermonda Brugnatellija tvrde da su ti kršćani stoljećima govorili romanskim jezikom.[40] Taj je jezik opstao do dolaska arapskih Banu Hilala u 11. stoljeću, a vjerojatno i do početka 14. stoljeća.[41]

Nadalje, moderni znanstvenici utvrdili su da je među Berberima Afrikije afroromanski jezik bio povezan s kršćanstvom, koje je opstalo u sjevernoj Africi do 14. stoljeća.[3] Prema svjedočenju Mawlâ Aḥmada, romanski dijalekt vjerojatno se sačuvao u Tozeuru (južno od Gafse, Tunis) do početka 18. stoljeća.[3] Štaviše, Ahmad je 1709. napisao da su "stanovnici Tozeura ostatak kršćana koji su nekoć bili u Afrikiji, prije arapskog osvajanja".[n 5]

Srodni jezici[uredi - уреди | uredi izvor]

Sardinski jezik[uredi - уреди | uredi izvor]

Odlomak iz sardinskog teksta sa Vitta et sa Morte, et Passione de sanctu Gavinu, Prothu et Januariu (A. Cano, ~1400)[43]

Deus eternu, sempre omnipotente,
In s’aiudu meu ti piacat attender,
Et dami gratia de poder acabare
Su sanctu martiriu, in rima vulgare,
5. De sos sanctos martires tantu gloriosos
Et cavaleris de Cristus victoriosos,
Sanctu Gavinu, Prothu e Januariu,
Contra su demoniu, nostru adversariu,
Fortes defensores et bonos advocados,
10. Qui in su Paradisu sunt glorificados
De sa corona de sanctu martiriu.
Cussos sempre siant in nostru adiutoriu.
Amen.

Govorna varijanta afroromanskog smatrana je, kako je zabilježio Paolo Pompilio [it], sličnom sardinskoj[n 6] - što potvrđuje hipoteze da postoje podudarnosti između razvoja latinskog u Africi i na Sardiniji.[11] Zpravo, neki su lingvisti, poput filologa Heinricha Lausberga, predložili da se sardinski klasificira kao jedini živućeg predstavnika južne skupine romanskih jezika, koja je nekad uključivala i afričke latinske dijalekte, kao i korzikanske dijalekte koji su se govorili prije toskanizacije otoka.

Augustin iz Hipona piše da "afričke uši nemaju brzu percepciju kratkoće ili duljine [latinskih] samoglasnika".[45][46][n 7] To opisuje i evoluciju samoglasnika u sardinskom jeziku. Sardinski ima samo pet samoglasnika, a nema diftonga: za razliku od nekih živih romanskih jezika, pet parova dugih i kratkih samoglasnika klasičnog latinskog (a / ā, e / ē, i / ī, o / ō, u / ū) spojili su se u pet samoglasnika bez razlike u duljini (a, e, i, o, u).[n 8] Talijanski i rumunjski imaju sedam, aportugalski i katalonski po osam samoglasnika.

Adams iznosi teoriju da sličnosti u nekim riječima, poput spanu[48] u sardinskom i spanus u afroromanskom ("svijetlocrvena") mogu biti dokaz da su se neke riječi koristile i u Sardiniji i u Africi.[49] Još jedna teorija sugerira da su sardinsku riječ za "petak", cenàpura ili chenàpura,[50] možda na Sardiniju iz Afrike donijeli Židovi iz sjeverne Afrike.[51]

Muhammad al-Idrisi kaže za domaće stanovnike otoka da su "Sardinci etnički[52] rimski Afrikanci, žive poput Berbera, klone se bilo koje druge nacije Rûma; ti su ljudi odvažni i hrabri i nikada se ne odvajaju od oružja".[53][54][n 9]

Drugi jezici[uredi - уреди | uredi izvor]

Iznošene su teorije o odrešenim utjecajima afroromanskog na arapski jezik koji se govori u sjevernoj Africi.[56] Na primjer, u nazivima kalendarskih mjeseci riječ furar "veljača" nalazi se samo u sjevernoj Africi i u malteškom jeziku - što dokazuje drevno porijeklo te riječi.[56] U toj se regiji sreće još jedan oblik drugog latinskog naziva za mjesec u awi/ussu < augustus.[56] Čini se da ova riječ nije posuđenica preko arapskog i možda je preuzeta izravno iz poznolatinskog ili iz afroromanskog jezika. Znanstvenici iznose teoriju da je sustav zasnovan na latinskom jeziku dao oblike kao što su awi/ussu i furar, a da je taj sustav potom posredovao latinska/romanska imena putem arapskog za neka imena mjeseci tijekom islamskog razdoblja.[57] Ista situacija postoji u malteškom, koji je posredovao riječi iz talijanskog jezika, a zadržao je i netalijanske oblike poput awissu/awwissu i frar, i talijanske oblike poput april.[57]

Neki znanstvenici iznose teoriju da su mnogi sjevernoafrički osvajači Hispanije u ranom srednjem vijeku govorili nekim oblikom afroromanskog, pri čemu se čini da su "fonetski, morfosintaktički, leksički i semantički čimbenici" iz afroromanskog doprinijeli razvoju ibero-romanskih jezika.[58]

Brugnatelli označava neke berberske riječi koje se odnose na religiozne teme kao izvorno porijeklom iz latinskog: na primjer, u ghadamèskom se riječ "äng'alus" (ⴰⵏⵖⴰⵍⵓⵙ, أنغلس) odnosi na duhovni entitet, pri čemu je jasno da se radi o latinskoj riječi angelus, "anđeo".[59][60]

Obilježja[uredi - уреди | uredi izvor]

Najstariji poznati portret sv. Augustina, na fresci iz 6. stoljeća, Lateran, Rim.

Polazeći od sličnosti afroromanskog sa sardinskim jezikom, znanstvenici iznose teoriju da se ta sličnost može pripisati određenim fonološkim svojstvima.[11] Sardinskom nedostaje palatizacija velarnih okluziva (p, b) ispred prednjih samoglasnika, a sadrži dvostruko spajanje kratkih i dugih neotvorenih samoglasnika.[2] Identificirani su pokazatelji da su obje ove izoglose bile prisutne u afrolatinskom:

  • Velarni okluzivi ostaju nepromijenjeni u latinskim posuđenicama u berberskom jeziku.[2] Na primjer, tkilsit "murva" < (morus) celsa u latinskom,[61] i i-kīkər "slanutak" < cicer u latinskom,[62] ili ig(e)r, "polje" ager u latinskom.[63]
  • Natpisi iz Tripolitanije, napisani još u 10. ili 11. stoljeću, upotrebljavaju slovo <k>, što se razlikuje od suvremene europske latinske upotrebe.[64] Dakle, u korpusu natpisa pronađeni su oblici poput dikite i iaket, s <k>, kao što su dilektus "voljeni" i karus "dragi".[65]
  • Ima nekih dokaza da su latinske riječi s <v> često pisane s <b> u afroromanskom, kako svjedoči Izidor Seviljski: birtus "vrlina" < virtus u latinskom, boluntas "volja" < voluntas, te bita "život" < vita.[n 10]
  • Albertinske pločice sugeriraju da je postojao visok stupanj nesigurnosti i velik broj pogreški u uporabi latinskih padeža.[67]
  • Na ostrakonima s lokaliteta Bu Njem u Libiji, ima dokaza o značajnom broju pogrešaka i odstupanja od klasičnog latimiteta, poput izostavljanja završnog -m u mnogim završecima nakon -a (često se radi o pogrešno napisanom akuzativnom obliku). Postoje dokazi da se pisalo e- umjesto <ae>, mada nema dokaza o spajanju <ē> i <ǐ> ili <ō> i <ŭ>, da su se na razne načine uklanjanjali samoglasnici u hijatu,[68] kao i, u manjoj mjeri, da je kratko latinsko <û> prešlo u zatvoreno <>, a da je u riječima druge deklinacije zadržavano pisanje slova -u.[69]

Također postoje dokazi da je sustav samoglasnika afroromanskog bio sličan sardinskom.[64][70] Augustinovo svjedočanstvo o tome kako afričke uši ne razlikuju latinsko ōs "usta" od ŏs "kost" ukazuje na to da je došlo do spajanja samoglasnika i gubitka izvorne alofonske razlike u kvaliteti samoglasnika.[71][n 11]

Štoviše, u jednom istraživanju pogrešaka na naglašenim samoglasnicima u korpusu od 279 natpisa, znanstvenici su primijetili kako su se afrički natpisi miješali naglađene i nenaglašene samoglasnika u razdoblju između 1. i 4. stoljeća nove ere, dok je u samom Rimu do takvih grešaka počelo dolaziti tek u razdoblju između kraja 4. stoljeća i 6. stoljeća.[73]

Berberske riječi[uredi - уреди | uredi izvor]

Poljski arabist Tadeusz Lewicki pokušao je rekonstruirati neke dijelove ovog jezika na temelju 85 lema uglavnom izvedenih iz sjeverozapadnoafričkih toponima i antroponima pronađenih u srednjovjekovnim izvorima.[74] Zbog povijesne prisutnosti klasičnog latiniteta, modernih romanskih jezika, kao i utjecaja mediteranskog pidžinskog jezika (koji ima romanski rječnik) u toj regiji, teško je precizno razlikovati porijeklo pojedinih riječi u berberskim jezicima i u varijantama sjevernoafričkog arapskog jezika. Takva su ispitivanja i teška i često se oslanjaju na puke pretpostavke. Zbog velike veličine sjevernoafričkog teritorija, velika je vjerojatnost da nije postojala jedna, već nekoliko vrsta afroromanskog, slično širokoj paleti romanskih jezika u Europi.[75] Osim toga, drugi romanski jezici koji su se u sjeverozapadnoj Africi govorili prije europske kolonizacije bili su mediteranski pidžinski jezik,[76] jezik s arapskim i romanskim utjecajima, kao i judeošpanjolski, dijalekt španjolskog koji su donijeli Židovi Sefardi.[77]

Znanstvenici vjeruju da postoji veliki broj berberskih riječi u različitim dijalektima, za koje se može pretpostaviti da potječu iz poznolatinskog ili iz afroromanskog jezika, kao što su:

srpskohrvatski berberski latinski talijanski
grijeh abekkadu[78] peccatum peccato
peć afarnu[79] furnus forno
hrast akarruš / akerruš [80][81] cerrus, quercius (?) quercio
oleandar alili / ilili / talilit [82][83] lilium oleandro
brašno aren [84] farina farina
vreća asaku [85][86] saccus grosso sacco
kormilo atmun [87][63] temo timone
august awussu[88] augustus agosto
štirovka blitu [89] blitum pera mezza
dječak bušil[90] pusillus fanciullo
velika drvena zdjela dusku[91][92] discus grossa scodella in legno
lokalitet u Tripolitaniji Fassaṭo[93] fossatum (?) località della Tripolitania
februar furar[94] forar febbraio
utvrda / selo ġasru[95] castrum castello / borgo/ villaggio
grah ibaw[96][97] faba fava
marulja immerwi[98] marrubium marrubio
njiva iger / ižer [99] ager campo coltivato
grašak ikiker[62] cicer cece
hrast kitnjak iskir [100][101] aesculus rovere
mačka qaṭṭus[102] cattus gatto
lokalitet u Maroku Rif[93] ripa (?) località del Marocco
grlo tageržumt[103] gorgia gola

Nepomene[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Vjerojatno četvrti grad po broju stanovnika tijekom carskog razdoblja, nakon Rima, Aleksandrije i Antiohije, a u 4. stoljeću nadmašio ga je i Carigrad; slične su veličine bili Efez, Smirna i Pergam.[4]
  2. Većina afrikanizama koje spominje Nonije, a prenosi Contini (1987), ne mogu izdržati modernu filološku analizu.[21]
  3. latinski: "...canorus voce, sed Afrum quiddam usque ad senectutem sonans."[22]
  4. arapski: "وأهلها متبربرون وأكثرهم يتكلّم باللسان اللطيني الإفريقي"
    wa-ahluhum mutabarbirūn wa-aktharuhum yatakallam bil-lisān al-laṭīnī al-ifrīqī [39]
  5. francuski: "les gens de Touzeur sont un reste des chrétiens qui étaient autrefois en Afrik’ïa, avant que les musulmans en fissent la conquête" [42]
  6. latinski: «ubi pagani integra pene latinitate loquuntur et, ubi uoces latinae franguntur, tum in sonum tractusque transeunt sardinensis sermonis, qui, ut ipse noui, etiam ex latino est» ("gdje seljani govore gotovo netaknutim latinskim, a kada se latinske riječi oštete, prelaze na zvuk i značajke sardinskog jezika, koji, kao što i sam znam, također potječe iz latinskog")[44]
  7. latinski: «Afrae aures de correptione vocalium vel productione non iudicant» ("Afričke uši ne pokazuju nikakav osjećaj za kraćenje samoglasnika ili njihovo duljenje")[45]
  8. njemački: "Es wäre auch möglich, daß die Sarden die lat. Quantitäten von vornherein nicht recht unterschieden." ("Sardinci vjerojatno nikada nisu dobro razlikovali latinske duljine".)[47]
  9. arapski: وأهل جزيرة سردانية في أصل روم أفارقة متبربرون متوحشون من أجناس الروم وهم أهل نجدة وهزم لا يفرقون السلاح
    (Wa ahl Ğazīrat Sardāniya fī aṣl Rūm Afāriqa mutabarbirūn mutawaḥḥišūn min ağnās ar-Rūm wa hum ahl nağida wa hazm lā yufariqūn as-silāḥ.) [55]
  10. latinski: "Birtus, boluntas, bita vel his similia, quæ Afri scribendo vitiant..." [66]
  11. latinski: "cur pietatis doctorem pigeat imperitis loquentem ossum potius quam os dicere, ne ista syllaba non ab eo, quod sunt ossa, sed ab eo, quod sunt ora, intellegatur, ubi Afrae aures de correptione uocalium uel productione non iudicant?" (Zašto bi učitelj pobožnosti kad razgovara s neobrazovanima požalio što je rekao ossum ("kost"), a ne os kako bi spriječio da se taj jednoslog (tj. ŏs "kost") protumači kao riječ čija je množina ora (tj. ōs "usta"), a ne riječ čija je množina ossa (tj. ŏs), s obzirom na to da afričke uši nemaju osjećaj za kraćenje samoglasnika ili njihovo duljenje?)[45][72]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 Scales 1993, str. 146-147.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Loporcaro 2015, str. 47.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Prevost 2007, str. 461-483.
  4. Brunn, Hays-Mitchell & Zeigler 2012, str. 27.
  5. Ferchiou 1998, str. 2.
  6. Guédon 2018, str. 37.
  7. Adams 2003, str. 213.
  8. Varner 1990, str. 16.
  9. 9,0 9,1 Whittaker 2009, str. 193-194.
  10. 10,0 10,1 Chatonnet & Hawley 2020, str. 305-306.
  11. 11,0 11,1 11,2 Loporcaro 2015, str. 48.
  12. 12,0 12,1 Adams 2007, str. 516.
  13. Kroll 1897, str. 569-590.
  14. Brock 1911, 161–261.
  15. Brock 1911, str. 257.
  16. Brock 1911, str. 261.
  17. 17,0 17,1 17,2 Matiacci 2014, str. 92.
  18. Galdi 2011, str. 571–573.
  19. Plinije Stariji, Poznavanje prirode, XXXV, 169.
  20. Adams 2007, str. 546–549.
  21. Adams 2007, str. 546.
  22. Anonymous, XIX, 9.
  23. 23,0 23,1 Matiacci 2014, str. 87–93.
  24. Adams 2007, str. 519-549.
  25. Adams 2007, str. 519–520.
  26. Adams 2007, str. 528-542.
  27. Galdi 2011, str. 572.
  28. Adams 2007, str. 543.
  29. Adams 2007, str. 544.
  30. Adams 2007, str. 535.
  31. Adams 2007, str. 536.
  32. Adams 2007, str. 553.
  33. Adams 2007, str. 541.
  34. Adams 2007, str. 269.
  35. Adams 2007, str. 192-193.
  36. Adams 2007, str. 270.
  37. 37,0 37,1 Scales 1993, 146-147.
  38. 38,0 38,1 38,2 Haspelmath & Tadmor 2009, str. 195.
  39. 39,0 39,1 al-Idrisi 1154, str. 104-105.
  40. Brugnatelli 1999, str. 325-332.
  41. Rushworth 2004, str. 94.
  42. Prevost 2007, str. 477.
  43. Cano 2002, str. 3.
  44. Charlet 1993, str. 243.
  45. 45,0 45,1 45,2 Adams 2007, str. 261.
  46. Augustin, O kršćanskoj doktrini, IV, 10, 24.
  47. Lausberg 1956, str. 146.
  48. Rubattu 2006, str. 433.
  49. Adams 2007, str, 569.
  50. Rubattu 2006, str. 810.
  51. Adams 2007, str. 566.
  52. Prijevod daje Michele Amari: "I sardi sono di schiatta RUM AFARIQAH (latina d'Africa), berberizzanti. Rifuggono (dal consorzio) di ogni altra nazione di RUM: sono gente di proposito e valorosa, che non lascia mai l'arme". Mohamed Mustafa Bazama uz ovaj odjeljak bilježi: "Questo passo, nel testo arabo, è un poco differente, traduco qui testualmente: 'gli abitanti della Sardegna, in origine sono dei Rum Afariqah, berberizzanti, indomabili. Sono una (razza a sé) delle razze dei Rum. [...] Sono pronti al richiamo d'aiuto, combattenti, decisivi e mai si separano dalle loro armi (intende guerrieri nati)'." Mohamed Mustafa Bazama (1988). Arabi e sardi nel Medioevo. Cagliari: Editrice democratica sarda. str. 17, 162. 
  53. Mastino 2005, str. 83.
  54. Contu 2005, str. 287-297.
  55. Contu 2005, str. 292.
  56. 56,0 56,1 56,2 Kossmann 2013, str. 75.
  57. 57,0 57,1 Kossmann 2013, str. 76.
  58. Wright 2012, str. 33.
  59. Kossmann 2013, str. 81.
  60. Brugnatelli 2001, str. 170.
  61. Schuchardt 1918, str. 22.
  62. 62,0 62,1 Schuchardt 1918, str. 24.
  63. 63,0 63,1 Schuchardt 1918, str. 50.
  64. 64,0 64,1 Loporcaro 2015, str. 49.
  65. Lorenzetti & Schirru 2010, str.311.
  66. Monceaux 2009, str. 104.
  67. Adams 2007, str. 549.
  68. Adams 1994, str. 111.
  69. Adams 1994, str. 94.
  70. Adams 2007, str. 262.
  71. Loporcaro 2011, str. 113.
  72. Augustin, O kršćanskoj doktrini, IV, 10, 24.
  73. Loporcaro 2011, str. 56-57.
  74. Lewicki 1958, str. 415-480.
  75. Fanciullo 1992, str. 415-480.
  76. Martínez Díaz 2008, str. 225.
  77. Kirschen 2015, str. 43.
  78. Dallet 1982, str. 20.
  79. Dallet 1982, str. 225.
  80. Dallet 1982, str. 416.
  81. Schuchardt 1918, str. 18-19.
  82. Dallet 1982, str. 441.
  83. Schuchardt 1918, str. 26.
  84. Schuchardt 1918, str. 54.
  85. Dallet 1982, str. 766.
  86. Schuchardt 1918, str. 59.
  87. Dallet 1982, str. 825.
  88. Paradisi 1964, str. 415.
  89. Dallet 1982, str. 26.
  90. Schuchardt 1918, str. 42.
  91. Schuchardt 1918, str. 56.
  92. Beguinot 1942, str. 280.
  93. 93,0 93,1 Mastino 1990, str. 321.
  94. Dallet 1982, str. 219.
  95. Beguinot 1942, str. 297.
  96. Dallet 1982, str. 57.
  97. Schuchardt 1918, str. 23.
  98. Schuchardt 1918, str. 25.
  99. Dallet 1982, str. 270.
  100. Dallet 1982, str. 86-87.
  101. Schuchardt 1918.
  102. Beguinot 1942, str. 235.
  103. Schuchardt 1918, str. 45.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]