Klementova poslanica Korinćanima

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice 1.Klementovo pismo)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Klementova poslanica Korinćanima
Nastanak oko 95/96. godine
Mesto Rim
Jezik grčki
Pripisano Klement Rimski
Izvori
Rukopisi Aleksandrijski kodeks i drugi rukopisi
Auditorij Korintski hrišćani
Tematika pobuna u Korintskoj crkvi, odbrana crkvene hijerarhije

Klementova poslanica Korinćanima (grčki, Κλήμεντος πρὸς Κορινθίους, Klēmentos pros Korinthious) je poslanica koju je rimski biskup Klement 90-ih godina poslao hrišćanskoj zajednici u Korintu.

Glavni je cilj Klementove poslanice utvrditi autoritet hijerarhije u Crkvi.[1] Klement, kao zastupnik rimske crkve, piše korintskoj crkvi u kojoj je izbila "pobuna" te su neki sveštenici lišeni vlasti.[2][3] Klement zahteva da se svrgnuti poglavari vrate, napominjući da ko ne sluša od Boga postavljene vlasti »zaslužuje smrtnu kaznu«! [4]

U ovoj poslanici se hrišćanska Crkva prvi put naziva »stadom Kristovim«[5], što se nadovezuje na novozavjetni govor o Kristu kao pastiru. Klement prvi od kršćanskih autora uvodi govor o potrebi poretka vojničkog tipa u Crkvi.[6] On je također prvi ustanovio kasniju terminologiju, po kojoj se biskupi i prezbiteri u kršćanstvu nazivaju svećenicima, jer je dokaze za njihov položaj izvodio pozivanjem na biblijsko levitsko svećenstvo. Ujedno je i prvi kršćanski pisac koji pominje laike (1 Klem 40, 5). U ovoj poslanici nalazimo i začetke teologije o apostolskom nasljedstvu. Klementova poslanica također predstavlja prvi povijesni primjer izvršavanja rimskog primata.

Poslanica Korinćanima jedini je siguran Klementov spis koji nam se sačuvao.[1] Ova poslanica se naziva i Prva Klementova poslanica Korinćanima (Prima Clementis, I Clem), da bi se razlikovala od druge koja mu se pogrešno pripisivala. Klementova poslanica se kasnije čitala i u drugim crkvama prilikom bogosluženja.[7]

Poslanica Korinćanima je za ranu crkvu bila toliko značajna da je uvršćena u Aleksandrijski kodeks Biblije, dok je u sirijskoj Crkvi smatrana delom Svetog pisma.[8]

Nastanak[uredi | uredi kod]

U tekstu se ne spominje Klement, a poslanica je napisana u ime Rimske Crkve: »Crkva Božja koja obitava u Rimu, Crkvi Božjoj koja obitava u Korintu«. Ipak postoji širok konsenzus oko Klementovog autorstva. S Klementovim imenom povezuju tu poslanicu u 2. vijeku Hegesip [9] i Irenej [10], a najstariji svjedok koji je izričito pripisuje Klementu jest korintski biskup Dionizije, u pismu papi Soteru (oko g. 170), koje citira Euzebije.[11] Jeronim prenosi da je Klement napisao poslanicu »ex persona Romanae ecclesiae«.[12]

Povod za slanje poslanice bila je pobuna koja se zbila u hrišćanskoj crkvi u Korintu. Naime, Korinćani su svrgli sveštenike sa službe, a Rimska Crkva je zahtevala da ih vrate na položaj. U Korint ju je nosilo poslanstvo od tri čovjeka, čija su imena navedena u tekstu: Klaudije Efeb, Valerije Biton i Fortunat (1 Clem. 65, 1), koji su imali biti »svjedoci između vas i nas«, tj. između Korintske i Rimske Crkve (1 Clem. 63,3).

Općenito se drži da je Klementova poslanica napisana posljednje godine Domicijanove vlade, ili neposredno iza njegove smrti, tj. 95/96. godine, jer se u njoj aludira na to da su neki vjernici još u tamnici (59, 4) od nedavnog progona (1, 1; 7,1), koji može biti samo Domicijanov.[1] Izvorni jezik je grčki.

Rukopisi[uredi | uredi kod]

Grčki izvornik poslanice je sačuvan u dva rukopisa. Codex Alexandrinus iz 5. vijeka donosi njezin tekst odmah iza novozavjetnih spisa, ali je rukopis dosta oštećen i nedostaje mu jedan list sa poglavljima 57, 6-64, 1. Prema tom kodeksu priređen je editio princeps (P. Young, Oxford 1633). Kompletan grčki tekst sačuvan je u Cod. Hieros. (u kojemu je sačuvan i Didache) iz 1056. Na temelju toga kodeksa izdao je Bryennios 1875. u Carigradu cjelovit grčki tekst Prve Klementove.

Morin je 1894. otkrio u jednom kodeksu iz XI stoljeća u Namuru stari latinski prijevod Prve Klementove poslanice koji potječe najvjerojatnije još iz 2. vijeka, načinjen na vulgarnom latinskom jeziku. Odaje doslovnu ovisnost od grčkoga izvornika, pa je uslijed drevnosti prijevoda u velikoj cijeni kod patrologa. U ostavštini J. Mohla u Parizu 1876. je pronađen i stari sirijski prijevod poslanice, u rukopisu iz 1170. U tom je kodeksu ta poslanica, zajedno s tzv. Drugom Klementovom, smještena unutar novozavjetnih spisa, između Poslanice Judine i Poslanice Rimljanima. Pronađena su i dva stara koptska prijevoda, ali oba su nepotpuna. Jedan kodeks (nalazi se u Berlinu) potječe iz IV stoljeća, a nedostaje mu pet listova (tj. gl. 34, 5-42, 2). Izdao ga je C. Schmidt u Leipzigu 1908. Drugi je prijevod još više oštećen; nedostaje sav tekst iza gl. 26,' 2. Sačuvan je na papirusu iz VII stoljeća, koji se čuva u Strasbourgu, a izdao ga je Fr. Roesch (Strasbourg 1910).

Sadržaj[uredi | uredi kod]

Klementova poslanica je prilično opširna: ima 65 glava. U uvodu pisma, Klement prvo iznosi pohvale o Korintskoj Crkvi:

Jer tko nije, svrativši se kod vas, iskusio vašu svekreposnu i čvrstu vjeru? Tko se nije divio vašoj razboritoj i dostojnoj pobožnosti u Kristu? Tko nije navješćivao visokodostojan oblik vaše gostoljubivosti? Tko nije blaženim nazivao vaše savršeno i nepokolebivo znanje (gnosis)?[13]

Nakon podužeg uvoda prelazi na stvar, navodeći da je »nekolicina nepromišljenih i samovoljnih ljudi« odbila da se povinuje vlasti sveštenika te su ih otjerali s položaja. On opisuje da su se podigli »oni bez ugleda protiv uglednih, budale protiv mudrih, mladi protiv starih.« [14] Rimska crkva ovo naziva »pobunom« (stasis) i zahteva da se svrgnuti vođi vrate na vlast.[15]

Odbacujući izvesne sveštenike, postavljene da upravljaju pastvom, disidenti u Korintu su prigovarali da je razdvajanje „sveštenstva", odnosno grupe ljudi na položajima vlasti, od „laika", odnosno grupe koju nadređeni nazivaju „narodom" (gr. laos) ne samo bez presedana, nego je za hrišćane neprihvatljivo.[16]

Pobijajući optužbe da su sveštenički rangovi novina, Klement tvrdi da su sami apostoli „svoje prve preobraćenike postavljali za episkope i đakone". Klement se pritom poziva na autoritet proroka Isaije, iznoseći nimalo verovatnu tvrdnju da je već u drevna vremena Isaija odobrio „položaj" biskupa i đakona, potkrepljujući to njegovim citatom: „postaviću ti za upravitelje mir, a za nastojnike pravdu" (Isaija 60:17).[16] Biskup Klement čak podstiče hrišćane da slede primer rimske armije:

Braćo, služimo u našoj armiji... Smatrajmo ljude koji služe našim generalima... Ne mogu svi biti prefekti, tribuni, centurioni, komandanti, ili slično, ali svako u svom rangu sprovodi zapovesti cara i generala.[17]

Zatim poredi Crkvu sa tijelom, u funkcionalnom smislu (ne otajstveno kao tijelo Kristovo):

Uzmimo svoje tijelo: glava bez nogu je ništa, a tako i noge bez glave; i najmanji su udovi našega tijela potrebni i korisni čitavom tijelu; ali svi udovi drže skupa, i potrebno je jedinstveno podlaganje da bude zdravo čitavo tijelo«. (37, 5)

Klement zagovara da svako treba da se podlaže prema svojoj karizmi. Jaki da se brine za slabog, a slabi da bude okrenut prema jakome, bogati da pomaže siromašnoga, a siromašni da zahvaljuje Bogu što mu je dao nekog ko će pomoći (38). Zato neka svako u svom redu nastoji ugoditi Bogu, ne prekoračujući pravilo svoga služenja (leitourgia) (41,1).

On postojeći crkveni poredak izvodi iz božanskog porekla:

Naši su apostoli bili evangelizirani od Gospodina Isusa Krista, Isus Krist bio je poslan od Boga. ... Propovijedajući dakle po zemljama i gradovima, krštavajući one koji su poslušali volju Božju, postavljali su prvine svoje, prokušavši Duhom, za biskupe i đakone onih koji su počinjali vjerovati«. (42, 1—4)

Episkop Klement smatra da disidentski stav proističe iz arogancije i ljubomore i predlaže lek: svako se mora potčiniti sveštenicima, prihvatajući od njih kaznu za neposlušnost, „klečeći srcem i klanjajući se [njihovoj] superiornosti". On upozorava da se od sveštenika mora strepeti i da moraju biti poštovani. Začetnicima pobune savjetuje da napuste Korint:

Tko je, dakle, među vama plemenit ... neka reče: Ako zbog mene dolazi pobuna, svađa, razdori, ja se selim, odlazim kamo hoćete, činim ono što odredi većina; samo neka stado Kristovo živi u miru s ustanovljenim prezbiterima. (54).

Klement dalje razvija praktičnu teologiju vlasti. On tvrdi da Bog Izraela, koji vlada svima, svoju vlast sprovodi tako što prenosi svoj autoritet na »vladare i vođe na zemlji«, a to su biskupi, sveštenici i đakoni.[18] Kao što Bog na nebu vlada kao gospodar, zapovednik, sudija i kralj, tako na zemlji on svoju vlast prenosi na vođe crkvene hijerarhije koji su kao generali na čelu vojske potčinjenih; kraljevi koji vladaju »narodom«; sudije koje dele pravdu umesto Boga.

Ko god odbije da »sagne vrat« [19] i pokori se crkvenim vođama kriv je za nepokornost božanskom gospodaru. Klement zaključuje da ko god ne sluša od Boga postavljene vlasti »zaslužuje smrtnu kaznu«! [20]

Analiza[uredi | uredi kod]

Klement navodi i neke Isusove izreke, ali se ne čini da ih je citirao iz nekog poznatog evanđelja, nego pre iz usmene tradicije ili možda neke pisane zbirke. Način kako Klement postupa, pokazuje da u to vreme još nije postojao normativni tekst, i da je ono što je bilo napisano još bilo utopljeno širi milje usmenih predaja.[21]

Erih From navodi odlomak Klementove poslanicu o saradnji bogataša i siromaha (»Bogati trebaju ponuditi pomoć siromašnima a siromašan čovjek treba zahvaliti Bogu što mu je poslao nekog koji mu u oskudici može pomoći« 38:2) kao primer odstupanja od izvornog hrišćanskog neprijateljstva prema bogatima, i pokazatelj izmene socijalnog sastava hrišćanske crkve, u kojoj bogati i ugledni više nisu veoma rijetki.[22] U poslanici se mogu otkriti brojni helenistički utjecaji, posebno stoički i pitagorejski, osobito u retoričkom postupku (L. Sanders).

Politika[uredi | uredi kod]

Korint na karti Grčke.

Tomislav J. Šagi-Bunić primećuje da iako Klementova poslanica nije napisana u obliku dekreta, ipak se ne može svesti na spis čisto prijateljskog značaja (kao npr. Ignjatijeve poslanice ili Polikarpova poslanica). Klementova poslanica "jasno i nedvosmisleno" traži da se u Korintu nešto sasvim konkretno sprovede u djelo: da se začetnici pobune podlože prezbiterima. Provođenje "operativnog zahvata" Rimske Crkve u prilike u Korintskoj Crkvi je povereno trojici izaslanika, što je znak da je Rimu veoma stalo da se u Korintu brzo uspostavi pređašnje stanje (63, 3-4).

Šagi-Bunić smatra da su izaslanici imali biti u nekom smislu "provedbeni organ", jer se od Korintske Crkve očekuje da ih »brzo pošalje natrag k nama u miru s radošću, kako bi što brže donijeli vijest da je uspostavljen od nas živo žuđeni mir i sloga« (65, 1). Nema podataka o toku događaja nakon prispeća poslanstva u Korint, ali se pretpostavlja da je na kraju postignut željeni cilj, na osnovu toga što korintski biskup Dionizije javlja papi Soteru da se Klementova poslanica u korintskoj Crkvi pobožno čitala kod bogoslužja.[1]

Pierre Batiffol, zbog prve zabeležene intervencije Rimske Crkve u unutrašnje stvari druge crkve, ovu poslanicu naziva »epifanijom rimskog primata«.[23]

Teologija[uredi | uredi kod]

Kod Klementa nema tema koje se smatraju specifično pavlovskima (npr. o Kristu kao osloboditelju od Zakona). Njegova se teologija u mnogočemu nadovezuje na palestinsko židovstvo.[24] Klementova poslanica vezuje se uz literaturu palestinskog židovstva u kojoj prevladava moralna tendencija (L. Goppelt). I samo unošenje ideala vojničke podložnosti u ocrt poretka u Crkvi, što je kod Klementa prvi takav slučaj u kršćanskoj literaturi (1 Klem 37), nije originalno: i to je imalo svoje prethodnike u židovskoj literaturi, posebno u kumranskoj. Uticaj je jasan iz samog teksta: u rimskoj vojsci nisu postojali pedesetnici (pentekontarchoi) koje Klement pominje, a nalazimo ih u židovskoj literaturi.[1] Postoji srodnost s Poslanicom Hebrejima. Od Pavlovog korpusa Klement izričito spominje Prvu poslanicu Korinćanima (1 Klem 47, 1—4).

Klement na pet mjesta u poslanici boga naziva demijurgom.[25] Osobita je značajka Klementova učenja o Bogu da on Boga naziva gospodarom (Despotes). Taj naziv u Novom zavjetu dolazi rijetko: samo tri puta[26]; u Klementovoj poslanici nalazimo ga 23 puta.[27] Taj izraz se dosta upotrebljavao u helenističkoj pobožnosti. Klement Isusa nikad ne naziva bogom, a redovito ga naziva gospodinom (Kyrios). Naslov »Gospodin« daje Klement također Bogu, ali je taj naslov redovito pridržan za Krista. Isus Krist je »put na kojemu nađosmo svoje spasenje« (1 Klem 36, 1). Isus Krist je »veliki svećenik naših prinosa, zastupnik i pomoćnik naše slabosti« (1 Klem 36, 1), »veliki svećenik i zastupnik duša naših« (1 Klem 61, 3; usp. 64).

Uređenje crkve[uredi | uredi kod]

Elejn Pejgels ocenjuje da Klementovo pismo označava dramatičan trenutak u istoriji hrišćanstva. U njemu prvi put nalazimo argumenat za podelu kršćanske zajednice na »sveštenstvo« i »pastvu«. Takođe se naglašava da Crkva mora biti organizovana kao stroga hijerarhija pretpostavljenih i potčinjenih.[28] Osobita je novost u načinu kako se pozitivno prizivaju paganski uzori (1 Klem 55, 1); kako se navodi uređenje rimske vojske, o kojoj se govori kao o nečemu našem (37, 1—4); što je svjedočanstvo da se crkva počinje osjećati dijelom rimskog društva.[1]

Kad govori o situaciji u Korintu, Klement spominje samo prezbitere, a kada načelno dokazuje njihov autoritet, govori o episkopima i đakonima. Moguće je da se pod biskupima i prezbiterima misle iste osobe, tj. da ta dva izraza imaju sinonimno značenje. Ti su se biskupi (prezbiteri) i đakoni postavljali uz pristanak cjelokupne mjesne Crkve (1 Klem 44, 3) Međutim, Klement kaže da ih oni ne mogu smeniti ukoliko su "besprijekorno prinosili darove" (1 Klem 44, 4). On izgleda pretpostavlja, da se služba episkopata može oduzeti samo ukoliko je ne obavljaju kako treba (usp. 1 Klem 44, 3—4). Dakle, službe su se u Crkvi dodjeljivale uz poštivanje demokratskog principa, ali u svojem odvijanju nisu oslonjene na strogo demokratski princip, jer službenici ne mogu biti skinuti po goloj volji puka, nego samo ako službu ne vrše dostojno.[1]

U času kad Klement piše svoju poslanicu ime apostol počinje biti rezervirano samo za prve apostole, dok se prije ono davalo i putujućim suradnicima prvih apostola, a ime episkopos još nije zadobilo tehničko značenje. Klementova poslanica odražavala bi periodu u crkvenoj organizaciji u kojoj crkvama još upravljaju kolegiji prezbitera (kao Crkvom u Korintu), ali se već počinje ustaljivati monarhijski episkopat, time što neki od »nasljednika apostola« počinju stalno boraviti preuzimajući upravu neke mjesne Crkve (kao Klement u Rimu).[1]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
  2. ↑ Detaljna obrada ove teme u: Karlman Beyschlag. Clemens Romanus und der Fruhkatholizismus. Tubingen: Mohr, 1966.
  3. ↑ Videti također Karl Paul Donfried, The Setting of Second Clement in Early Christianity. Leiden: E. J. Brill, 1974.
  4. ↑ I Clement, 41.3.
  5. ↑ 1 Klem 16, 1; 44,3; 54, 2; 57, 2
  6. ↑ A. JAUBERT, SC 167, 19—80
  7. ↑ Euzebije, Hist. eccl. 3, 16,2
  8. ↑ „Јован Зизијулас, Јелинизам и хришћанство”. Arhivirano iz originala na datum 2018-03-04. Pristupljeno 2013-04-01. 
  9. ↑ EUS., Hist. eccl. t, 22, 1
  10. ↑ Adv. haer. 3, 3, 3
  11. ↑ Hist. eccl. 4, 23, 11
  12. ↑ Jeronim, De vir. ili. 15
  13. ↑ 1 Clement, glava 1
  14. ↑ Clemens Romanus, I Clement 3.3.
  15. ↑ Clemens Romanus, I Clement 1.1.
  16. ↑ 16,0 16,1 Elejn Pejgels - Poreklo Satane (scribd)
  17. ↑ 1 Clement, glava 37
  18. ↑ Ibid., 60.4.—61.2; 63.1—2.
  19. ↑ Ibid., 63.1.
  20. ↑ Ibid., 41.3.
  21. ↑ A. JAUBERT, SC 167, 53
  22. ↑ Erich Fromm, Dogma o Kristu (scribd)
  23. ↑ Pierre Batiffol, L'Eglise naissante, Paris 1909, str. 146.
  24. ↑ E. Peterson, Frühkirche, Judentum und Gnosis, Herder, 1959, str. 129—136
  25. ↑ 1 Klem 20, 11; 26, 1; 33, 2; 35, 3; 59, 2
  26. ↑ Lk 2,29; Dj 4,24; Otkr 6,10
  27. ↑ A. JAUBERT, SC 167, 67
  28. ↑ Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)

Vidi još[uredi | uredi kod]

Externe veze[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Klementova_poslanica_Korinćanima&oldid=41561031