Hrvatski jezik

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Хрватски језик)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Hrvatski
Govori se u Hrvatska, BiH, Srbija (Vojvodina), Crna Gora
Region Jugoistočna Evropa ili Zapadni Balkan
Ukupno govornici 5.5 milijona[1]
Jezička porodica Indoevropski


>Baltoslavenski
->Slavenski
-->Južnoslavenski
--->Zapadni
---->Srpskohrvatski jezik
----->

 
Službeni status
Službeni jezik u  Hrvatska
 BiH
 Crna Gora
Burgenland Landesflagge.PNG Gradišće (Austrija)
Actual Caras-Severin county CoA.png Caraşova u Županiji Caras-Severin (Rumunjska)
Molise (Italija)
Flag of Vojvodina.svg Vojvodina (Srbija)
 EU
Reguliran od Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Jezički kodovi
ISO 639-1 hr
ISO 639-2 hrv
ISO 639-3 hrv
srpskohrvatske standardne varijante,
dijalekti i govori
policentrični srpskohrvatski standardni jezik
usporedba srpskohrvatskih standardnih varijanti
srpska varijanta · hrvatska varijanta ·
bosanska varijanta · crnogorska varijanta
štokavski (ekavski · ijekavski · ikavski)
kajkavski (ekavski · ikavski)
čakavski (ikavski · ekavski · ijekavski)
torlački (našinski) · užički
romanosrpski · bunjevački
gradišćanskohrvatski · moliškoslavenski
slavenosrpski
p  r  u
Područje na kojem se uz hrvatsku varijantu lokalno govori i kajkavski (ljubičasto) i čakavski (plavo).

Hrvatski, standardna varijanta srpskohrvatskoga jezika[2][3][4] kojom govori 5,5 milijona ljudi, prvenstveno u Hrvatskoj. Poput srpske, bosanske i crnogorske varijante zajedničkog policentričnog jezika,[5] i hrvatskoj varijanti je u osnovici štokavica.[6]

Dijalekti u Hrvatskoj[uredi - уреди | uredi izvor]

U Hrvatskoj se osim štokavskog, koji je osnova standardne varijante, koriste i kajkavski i čakavski dijalekt. Međusobna razumljivost između govornika različitih dijalekata unutar Hrvatske je znatno manja nego kad koriste hrvatsku standardnu varijantu u komunikaciji s govornicima iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.[7]

Od štokavskih govora arhaični šćakavski (tzv. slavonski) koriste samo Hrvati, novoštokavski ikavski (tzv. zapadnoštokavski govor) i istočnobosanski (tzv. ijekavsko-šćakavski govor) koriste Hrvati i Bošnjaci, a sličan novoštokavski ijekavski koriste Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci.

U Gradišću (Austrija) koristi se jedan poseban gradišćansko-hrvatski mikrojezik koji je čakavsko-štokavski amalgam sa kajkavskim elementima. Na pojedinim područjima u (Mađarskoj, Slovačkoj) koristi se mješavina štokavskih, čakavskih i kajkavskih dijalekata. Slaveno-moliškim govori se u talijanskoj pokrajini Molise, i to štokavsko-ikavskim govorom sa elemenima čakavštine. Hrvati Krašovani u Rumuniji razvili su specifičan govor koji se tokom vremena pod uticajem bugarskih i srpskih govora oblikovao u jedan od torlačkih dijalekata.

Povijest predstandardnog razdoblja[uredi - уреди | uredi izvor]

Od 9. do stoljeća dolazi do pojave pismenosti na crkvenoslavenskom ili staroslavenskom jeziku, prvom općeslavenskom književnom jeziku temeljenom na jednom južnomakedonskom dijalektu iz okoline Soluna. Vremenom se razvijaju i nacionalne redakcije tog jezika (češka, bugarska, hrvatska, srpska, ruska,...), obilježene glasovnim i drugim jezičnim karakteristikama koje odražavaju raslojavanje slavenskih jezika u pisanom nasljeđu. Prvo pismo predstandardnog razdoblja bila je glagoljica, za koju se pretpostavlja da su je donijeli učenici otaca slavenske pismenosti Ćirila i Metoda. Glagoljica je od početne oble postala, u sljedećim stoljećima, uglastom. No, ubrzo se javlja i drugo pismo, ćirilica (nastala izvorno u Bugarskoj u Preslavu), koja je, došavši u zapadne krajeve također prošla kroz više grafijskih i pravopisnih promjena, te je tako nastao specifični vid ćirilice, bosančica, u upotrebi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Latinica dolazi kasnije, u stoljeću, tako da se do 1300-ih koriste tri pisma: glagoljica, bosančica ili zapadna ćirilica i latinica.

Prvi pisani spomenici predstandardnog razdoblja su Baščanska ploča (otok Krk, 11. stoljeće), Humačka ploča (10.-11. stoljeće, Humac kod Ljubuškog u BiH), Valunska ploča (Istra, 11. stoljeće), Mihanovićevi i Grškovićevi fragmenti (12. stoljeće, negdje na području Huma ili Bosne). To su tekstovi na staroslovenskom sa elementima narodnog govora, pisani uglavnom glagoljicom, uz iznimak Humačke ploče, na kojoj nalazimo nekoliko glagoljičkih slova uz tekst na bosančici. No, zlatno doba pismenosti i književnosti pada kasnije, u 14. i 15. stoljeće (Misal kneza Novaka, Hrvojev misal, Petrisov zbornik, Berčićeva zbirka). Ta vrsta književnosti uglavnom prestaje sredinom i krajem stoljeća, kada počinje dominirati produkcija na narodnom jeziku sva tri dijalekta.

Prvi se od crkvenoslavenske matrice odvojio čakavski dijalekt. Primjeri toga dijalekta su Vinodolski zakonik (1288.) i Istarski razvod (1275, prepis 1325). Čakavski dijalekt je do turske najezde u stoljeću pokrivao veliko područje sjeverozapadne priobalne Hrvatske, Like, dijela zapadne Bosne, Dalmacije i praktički sve otoke. U 14. i stoljeću se snažno afirmirao čakavski kao književni jezik koji je postojao zajedno sa čakavsko-crkvenoslavenskim amalgamom, te čakavsko-štokavskom mješavinom u velikom dijelu Bosne. Vrhunac postiže književnost pisana čakavskim jezikom od 15. do stoljeća, kada nastaju djela Marka Marulića, Hanibala Lucića, Petra Zoranića, Petra Hektorovića,... obuhvativši velik broj žanrova: lirsku poeziju, ep, dramu, roman, poslanice i zapise. Takođe, prvi predstandardni rječnik, djelo Fausta Vrančića iz 1595, pretežno je čakavskog idioma.

Vinodolski zakonik, djelo rane pravne regulative

Štokavski dijalekt ili Štokavsko narječje je zasvjedočen, kao i čakavski, prvo u mješavini sa crkvenoslavenskim. Problematično je pitanje koji se tekst može smatrati prvi (ili među prvima) na štokavštini. Nesporno je da je prvi cjeloviti spis «Vatikanski molitvenik», nastao oko 1380-1400 u Dubrovniku kao prepis sa čakavskoga originala. Radi se o štokavskom tekstu na narodnom jeziku. No, i prije toga su se pojavljivali tekstovi na mješavini narodnog štokavskog i crkvenoslavenskog jezika - na primjer, diplomatski spisi iz područja Dubrovnika, Huma i Bosne. Paleografi smatraju da su rani štokavski tekstovi nastali u dubrovačkoj i nekim bosanskim i humskim kancelarijama. Prvi procvat književnost na poluštokavskom književnom jeziku doživljava krajem stoljeća u Dubrovniku, u djelima Dživa Gučetića (1451-1502), Džore Držića (1461-1501) i Šiška Menčetića (1457-1527) - doduše, taj stari jekavsko-čakavski dijalekt se može promatrati kao štokavski protkan velikim brojem čakavskih elemenata (a govori se i danas u Lastovu i Janjini).

Kasniji majstori prave štokavske književnosti od 16. stoljeća koja pokriva poeziju, ep, dramu i prevodne vjerske tekstove Marin Držić, Dominko Zlatarić, Mavro Vetranović, Ivan Gundulić, Junije Palmotić i Ignjat Đurđević. U stoljeću se književnost na štokavskom dijalektu proširila u Bosni (Matija Divković, Stjepan Matijević, Pavao Posilović), a u stoljeću je obuhvatila i Slavoniju i Dalmaciju, uz već postojeće Bosnu, Hercegovinu i Dubrovnik. Idiom se razlikovao od kraja do kraja, i mijenjao se tokom vremena: česta je pojava čakavsko-štokavske mješavine, ijekavsko-ikavske (posebno u Dubrovniku i istočnoj Bosni), kao i pisama: u Dubrovniku i Dalmaciji je latinica brzo istisnula bosančicu koja se duže, do sredine stoljeća održala među franjevcima u Bosni. Na štokavskom su napisane i prva gramatika (Bartol Kašić, 1604.), te prvi opsežniji rječnik (Jakov Mikalja, preko 25.000 riječi.)

Kajkavski dijalekt ili Kajkavsko narječje najkasnije ulazi u književnost, 1573. s «Dekretumom» Ivana Pergošića. Kajkavština se brzo nametnula kao snažan idiom zbog političko-upravne važnosti kajkavskih krajeva, koji većinom nisu pali pod Turke. Od 16. do stoljeća niz pisaca, među kojima su najpoznatiji Blaž Đurđević, leksikograf i pisac Andrija Jambrešić i Tituš Brezovački, afirmira kajkavski dijalekt koji je na početku stoljeća ostao jedinim «konkurentom» štokavštini za osnovicu budućeg standardnog jezika.

No, izuzetno je zanimljiva pojava interdijalekta na kojem prva značajna djela u 16. vijeku objavljuju Antun Dalmatin i Stjepan Konzul Istranin. Taj miješani čakavsko-štokavsko-kajkavski jezik karakterističan je u 17. vijeku za tzv. Ozaljski krug, kojega su njegovale velikaške porodice Zrinski i Frankopani. Najvažnija djela na tom hibridnom idiomu su dali Zrinski, Frankopan, kao i Pavao Ritter-Vitezović u epu, te Belostenec u golemom rječniku od preko 2.000 stranica. Taj interdijalekt doživljava javni slom pogubljenjem Zrinskog i Frankopana 1671. od strane Bečkoga dvora. Ipak i nakon toga neki književnici još pišu ovim interdijalektom - donedavna Stjepko Težak i danas najviše M.H. Mileković, a sada je to iznova postao na internetu i službeni jezik nove Čakavsko-kajkavske Wiki-enciklopedije (chak.volgota.com). Inače je ovo već stoljećima bio izvorni narodni govor dijela današnje sjeverozapadne Hrvatske (8% stanovnika), te ga i danas koriste npr. Ozalj, Fužine, Buzet i niz sela u slivu Mirne, Kupe, Mrežnice, Sutle itd.

Sažeto o korištenju pisama kroz povijest:

Sažeto o dijalektima kroz povijest:

  • staroslavenski ili crkvenoslavenski (od 10/stoljeća, uglavnom do stoljeća)
  • čakavski dijalekt i čakavski književni jezik (od 13., uglavnom do stoljeća)
  • štokavski dijalekt i štokavski književni jezik (od stoljeća)
  • kajkavski dijalekt i kajkavski književni jezik (od 15./16. st. do sredine 19. vijeka)
  • čakavsko-štokavsko-kajkavski interdijalekt u stoljeću

O tendencijama koje su ukazivale na smjer standardizacije u obliku štokavskog jezika i latiničnog pisma govori Dalibor Brozović: «Hrvatska jezična povijest naoko možda nije svagda dovoljno jasno slijedila svoj cilj, ali je put k njemu ipak prilično jasan. Glagoljična su se i ćirilična hrvatska djela prelagala u latinicu, ali obratnih postupaka nije bilo. Kajkavski su i čakavski pisci pisali i štokavski, ali obrnuti postupci nisu poznati. Nenovoštokavski štokavci prihvaćali su novoštokavsku osnovicu, ali se nije događalo obrnuto. Ikavci pišu i ijekavski, ali ne i obrnuto.»

Ilirski pokret i 19. stoljeće: standardizacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Pravopis iz 1830.

U 19. stoljeću Ilirci na čelu s Ljudevitom Gajom zalažu se u Zagrebu za standardni jezik na štokavskoj osnovi. Gaj je standardizirao i latiničnu grafiju: preuzeo je češke dijakritičke znakove (č,š,ž), sam izmislio digrafe lj, nj,dž, iz poljske grafije uzeo ć, a kasnije je Đuro Daničić predložio grafem đ.

Jedan od značajnijih jezičko-političkih događaja toga doba je tzv. Bečki dogovor iz 1850., ili sporazum 5 hrvatskih pisaca i filologa (Ivan Mažuranić, Dimitrija Demetar, Vinko Pacel, Stjepan Pejaković, Ivan Kukuljević Sakcinski) i 2 srpska (Vuk Karadžić, Đuro Daničić), u organizaciji poznatog slovenskog slavista Franca Miklošiča. Taj sporazum je nastao kao posljedica inicijativa Austrijske vlade da se ujednači pravna terminologija, jer je «zemaljski jezik» na više područja prestajao biti njemački. Suštinski, radilo se o shvaćanjima da Hrvati i Srbi govore jedan jezik, čiju terminologiju treba ujednačiti.

Ante Starčević je smatrao da standardni jezik treba imati ekavsku osnovu, što od strane predstavnika Ilirskog pokreta nije prihvaćeno. U drugoj polovini stoljeća se u Hrvatskoj ističu dvije filološke škole: Zagrebačka (glavni protagonisti gramatičar Adolfo Veber Tkalčević i leksikograf Bogoslav Šulek), te «hrvatskih vukovaca», ili sljedbenika ideja srpskog jezičkog reformatora Vuka Karadžića. Zagrebačka škola je dominirala od 60-ih godina do kraja stoljeća, a od tada su dominirali «vukovci» ili mladogramatičari (nazvani po dominantnom pravcu u filologiji tog vremena). Najznačajnija djela Zagrebačke škole su veliki rječnici Bogoslava Šuleka u kojima je izgradio terminologiju s neologizmima (pojam, vodovod, olovka, nogostup, veleizdaja, kišobran, računovođa,..).

Mladogramatičari ili "hrvatski vukovci" se dijele u dvije ili tri generacije, no, najveći utjecaj su imali oni na prelazu 19. u 20. stoljeće. Najistaknutiji mladogramatičar je bio filolog i prevoditelj Tomo Maretić, a uz njega Ivan Broz i Franjo Iveković. Trajna ostvarenja mladogramatičara su na dva polja: pravopisa (koji je po glasovnom načelu napisao 1892. Ivan Broz), te gramatike i jezičnee povijesti (velika gramatika Tomislava Maretića). Na polju leksikografije su sljedbenici ideja Karadžićevog najboljeg nastavljača, Đure Daničića, pa su uređivali do 20-ih i 30-ih godina stoljeća veliki rječnik JAZU (preimenovana 1990-ih u HAZU).

Proskribirani i preskribirani hrvatski jezik[uredi - уреди | uredi izvor]

Nacionalizam i jezik[uredi - уреди | uredi izvor]

Osnovni članak "Jezik i nacionalizam" Snježane Kordić

Nauđeni jezik[uredi - уреди | uredi izvor]

Članak novinara Zorana Licula:

Apsurd jezičnih komesara, jezikotvoraca koji u ime puritanizma (razlikovnosti), u skladu s vladajućom ideologijom, osiromašuju i nauđuju vlastiti jezik, te dovode do šizoglosije (straha od govorenja i pisanja) - povodom knjige "Jeziku je svejedno" A. Starčevića, M. Kapovića i D. Sarić

Svojevremeno sam u Rijeci zalutao na nešto što se zove stručno savjetovanje za profesore hrvatskog jezika i gle čuda: neki nadobudni lik nam odmah dijeli svoje papire te nas ex kathedra počinje ispitivati. Prisutne (nazočne) kolegice (profesorkinje) se skutrile i poput srednjoškolki zbunjeno i nesigurno odgovaraju. Osvrćem se oko sebe, kaj pa je to, gledam u papir. Popis neologiama i tvorevina u stilu ronitelj umjesto ronilac s potpisom veleuvaženog štrucnjaka Vratovića. Aha, jedan od mnogih dežurnih hrvatskih "lingvista" koji umjesto da slove o jeziku bave se jezikotvorstvom u skladu s režimskom ideologijom. Vidim, vrag je uzeo šalu pa mi taj isti ne da mira pa razbijam strahopoštovajuću atmosferu.

- Sorry šinjor, da li biste se to što radite usudili napraviti i s engleskim ili talijanskim jezikom?  

- Kako to mislite!?

- Pa fino tako: Da li biste se Vi i slični usudili na ovakav način mijenjati i izmišljati nove lekseme ukidanjem postojećeg tradicionalnog, standarnog leksika ili usudili čistiti npr. engleski jezik od tzv. tuđica, rječi negermanskog porijekla, pardon podrijetla, da li biste izmišljali nove engleskije riječi, biste li se usudili mijenjati čak i standardnu gramatiku i još svekolikom pučanstvu nametali upotrebu, sorry uporabu takve papazjanije?

Lik skamenjeno zijeva uz ccccc i podilazeći neodobravajuće uzdisaje kolegica.

- Stvarno ne kapiram takvo omalovažavanje i našeg standasrdnog hrvatskog jezika i ponižavanje tradicije kao da smo skorojevićka nacija, neko pleme koje tek sada standardizira svoj jezik.

Naravno, takvi "autoriteti" koji se skrivaju iza svojih prdr titula nisu spremni na bilo kakvu suvisliju raspravu o jeziku osim da propisuju jezik ne libeći se pri tom da koriste pseudoetimologiju i pseudosemantiku.

Lako što je narod ful u zbunjoli kako propisano se izražavati kako im se ne bi reklo da su tamo neki tuđi elementi, ipak su najveći civlizacijski problem horde lektora/ica koji se brinu kako sve to ne bi bilo jalovo iživljavanje takvih štrucnjaka nad hrvatskim jezikom. Što iz nedovoljnog poznavanja  svoga jezika, što zbog političke podobnosti većina lektora je preuzela ulogu jezičkog gestapoa koji proganja proskribirane riječi poput obaveza, sakriti, namjeravati, otraga, izvještaj, svoja posla, nekome, na prijemu, ugrožavanjet i mijenja ih u preskribirani leksik obveza, skriti, kaniti, straga, izvješće, svoje posle, nekomu, na prijmu, ugroz(b)a. Nema veze što se promovira netolerancija prema nečijem stilu izražavanja, nema veze što se dovodi do osiromašenja i uniformiranosti jezika, nema veze što se ne poštuje struka pa se npr. nameće da se piše i govori bolest jetara jer očito ti jezikotvorci spadaju u posebne kreature s više jetara umjesto jedne (nacikronerima su očito potrebne zbog stalne kontaminacije koju šire).

Jeziku je svejedno[uredi - уреди | uredi izvor]

Reagiranje struke na takvo iživljavanje nad hrvatskim jezikom je rijetko iz znanih nam razloga tipičnih za ovakve nedemokratske poretke. Intelektualno poštenje i hrabrost Snježane Kordić koja je kroz svoju knjigu "Nacionalizam i jezik" ukazala na suštinu tendencije nametanja hrvatskijeg jezika od tradicionalnog hrvatskog standarda je na žalost kroz raspravu skrenuto na nisku politikantsku razinu i čak na optuživanje o neznanstvenoj unitarističkoj poziciji autorice (M. Kapović). Očito, ono što je za strane lingviste i filologe notorna činjenica kod nas (i to u strogo unitarističkoj državi) je to bauk unitarizma, a to je činjenica da srednjojužnoslavenski standardni jezik je jedan jezik s 4 normirane (republičke) varijante nastale iz istog dijalekta (s time da je bosanski jezik, tj. nekadašnja sarajevska varijanta rastočena u 3 plemenske podvarijante).

Anđel Starčević, Mate Kapović i Daliborka Sarić su nedavno objavili opširnu analizu pod programatskim naslovom "Jeziku je svejedno" u kome obrađuju fenomen standarnog jezika (odnosno standardiziranog dijalekta) ukazujući na najveći problem u  hrvatskom jezikoslovlju ovog doba, a to je jezična preskripcija (propisivanje jezika).

Autori se znanstveno argumentirano na tragu sociolingvistike suprostavljaju hrvatskoj jezičnoj praksi preskribiranja (započetoj za hrvatske jeseni 70-ih godina i maksimalno inteziviranoj za hrvatske zime od 90-ih do danas), ali mi bismo zaključuli da je metoda jezične preskripcije posljedica vladavine jedne destruktivne ideologije, a ne nekakav izolirani fenomen koji je po sebi uzrok nasilju nad jezikom i stvaranja potpune nesigurnosti u komunikaciji.

Pri kraju knjige Jeziku je svejedno u poglavlju Anatomija hrvatskog preskriptivizma analiziraju apsurdne (preciznije rečeno, nakaradne) primjere propisivanja kategorizirajući ih pod 7 "ideologija" kao što je ideologija tradicije i statičnosti, ideologija standardnog jezika i formalnog stila, ideologija doslovnog značenja, čistunstva, logike, antiredundancije i izvornog jeika. Ovdje se mora iskazati pohvala autorima na strpljivosti, jer stvarno treba imati živaca čitati svu tu umotvorinu jezikotvoraca i s mnogobrojnim primjerima metodično ih svrsati pod navedene "ideologije". Iz svih tih primjera moglo bi se zaključiti da se pod tim pojmom (ideologija) zapravo radi o neznanstvenim nazovikriterijima tih kreatora hrvatskog novogovora jer naučni kriteriji zahtijevaju kakvu takvu dosljednost, a ne stvaranje totalne jezične kakofonije pune kontradiktornosti kao posljedica jednog jedinog pravila, a to je da nema pravila osim onog da se postojeći jezik MORA promijeniti.

Jednostavno, ovdje se samo radi o opravdanju (izlici, skuži, izgovoru) za stvaranje novogovora koji će se čim više umjetno razlikovati od bosanske, crnogorske i srpske varijante standardnog jezika iza čega stoji jedna jedina ideologija, a to je nacionalistička s otvoreno šovenskom optikom (autori govore o ksenofobiji). Naravno da takve fundamentaliste ne zadovoljavaju razlike koje su nastajale zakonitošću jezika kao žive materije.

Na primjer pozivanje na tradiciju je u ovom trendu tvorbe novogovora više nego smiješno jer se najčežće radi o nametanju arhaizama umjesto suvremenih riječi, arhaizama koji su prikladni u beletristici, ali neprispodobivi i groteskni u kolokvijalnom jeziku, kod prozaičnih tekstova i u stručnoj literaturi. Što bismo pomislili o osobi koja bi nam rekla Ćutim se nenazočnom? Ili da je puknula ili da je u pitanju otkačenost iskazana kroz sprdnju sa jezikom, a radi se o novogovornom prevodu dijaloga u banalnom holivudskom filmiću. Sjećam se titla u jednom britanskom filmu, cockney je u pitanju, rečenica koja bi otprilike u slengu trebala glasiti Želiš me ufurati u bed? prevode, vjerojatno uz lektorsku ispomoć, u Kaniš me gurati u bed stanje??? Primjetan je i povratak tih istih "krajobranih" arhaizama i u srpskom jeziku pa možemo zamisliti zabezeknutost hrvatskih razlikovnih trbuhozboraca.  

Kad smo već kod tradicije, iako se preko 150 godina govorilo i pisalo tradicionalno, sada se intezivno u novogovoru nameće pridjev tradicijski. Zalud autoriti poput Vladimira Anića u svom Rječniku hrvatskog jezika iz 1994. tumače da je tradicijski prilog, a ne pridjev (npr. "Pjevalo se tradicijski" – na tradicionalan način). Ma tko je Anić, jezikotvorci znaju što rade još kada su 90-ih koncentracione logore mijenjali u hrvatskije koncentracijske. Uopće nije važno koju su izliku izmislili za ovakav novogovor, tj. nametanje nastavka –ski umjesto –ni i nemojmo se iznenaditi kada uskoro čujemo digitalski umj. digitalni, bipolarski, polarski krug umj. bipolarni, polarni krug, bilateralski umj. bilateralni. a što ne i poslovski i misaovski umj. poslovni i misaoni. 'Kompetencijski pristup nastavi hrvatskog jezika', naslov je udžbenika jednog svaka. U početku ćemo se čuditi nečem što je došlo iz nekog drugog koda, a onda uz razrađenu mašineriju utuvljivanja i dozu prilježnog mentalita postajemo pravovjerni portparoli novokomponiranog jezika.

U jednom srednjoškolskom udžbeniku sam otkrio da je "lektorirana" i jedna Krležina pjesma u prozi pa neće čuditi da uskoro Krležino jesenije "pohrvate" u jesenskije, a Jesenje veće u Jesensko veće. Kako pak obrazložiti obratnu promjenu kada su tradicionalne pridjeve priloški i humoristički na silu promijenili u priložni i humorni (sic!?!). Nije važno što se ideološki zatucani katičići izruguju znanstvenim katičićima, jedino je bitno da pomoću (s pomoću) ovog poretka ostvaruju svoje upravo mefistofelovsko poslanje.

Što bismo rekli o američkom društvu kada bi šačica ovakvih jezikotvoraca na jednak način haračila po američkoj varijanti engleskog jezika i putem državnih institucija nametali naciji svoj novogovor s namjerom što većeg jezičkog razdvajanja od britanskog standarda?

Državni jezik[uredi - уреди | uredi izvor]

Da, zaključili bismo da se radi o bolesnom društvu. A što tek reći o stanju u Hrvatskoj u kojoj je od 90-ih ukinuta razlika između države i društva, a predobro znamo, bolje reći osijećamo, kakav nam je poredak ova država nametnula?

Ono kada ćato iz državne uprave PGŽ naređuje Udruženju Roma Rijeke (Cidinipe Romano – Fiume) da mijenjaju naziv svoje udruge registrirane još 1990. jer "riječ udruženje nije hrvatska" i zahtijeva da riječ udruženje  promijene u hrvatskije Udruga (Roma) jer će ih u protivnom izbrisati iz Regisra udruga, nije primjer prekoračenja ovlaštenja nekog aparatčika nego opća 30 godišnja praksa da se preko državnih tijela direktne i indirektne prisile, od državne uprave, preko prosvjete i državne (pa i korporacijske) radiotelevizije do izdavačkih kuća, vojske i policije utjeruje novogovor. Pod ustavnom odredbom da je u Hrvatskoj slubeni hrvatski jezik očito se podrazumijeva da je to jezik kakav država određuje (preskribira), tj. njihov novogovor..

Moglo bi se reći da kao što je interpretacija hrvatske povijesti kroz filter državotvorstva dovela do zloupotrebe povijesti padom (pogubljenjem) znanstvenih kriterija, do sličnog dezavuiranja hrvatske lingvistike kao znanostvene discipline koja proučava jezik došlo je primjenom Državne ideologije kroz jezikotvorstvo koje samo uvjetno možemo nazvati lingvistikom s preskriptivnim (naređujućim, obvezujućim) jezikom.

Što bi poslovični Svemirci pak rekli o nekoj državi na Zemlji u kojoj se ne samo histerično razračunava s nedavnom svojom prošlošću, nego i u kojoj se onemogućava ne samo zlomisao, već i javna upotreba proskribiranog rječnika, u kojoj svi mediji odjednom zamjenjuju postojeće rijeći i sa svih strana vrišti od pozornosti, kanjenja, nauđivanja, podrijetla, očevida, nazočnosti, a pažnja, namjeravanje, naštetiti, porijeklo, uviđaj, prisutnost ničim izavane postaju nepoćudne riječi koje jezični satnici preko noći videlovski odnestaju, tj. osuđuju na desaparicion. Dijagnoza Vanzemaljaca bi hladnoznanstveno vjerojatno glasila da se radi o sociopatološkoj pojavi u kojoj je društveni talog isplivao na površinu i sadistički uživa u uništavanju postignutih civilizacijskih i kulturnih dosega (i dobara), a njihovi podanici koji nisu pobjegli to mazohistički trpe i frustrirano bauljaju uz mnogobrojne fobije i neuroze, od praznine konzumerizma do shizoglosije - straha govornika zbog "pogrešnih" riječi. Ma pustimo tu zlomisao Svemiraca koji mrze sve što je rvacko a ne sagledavaju tekovine poput one da podanici imaju dužnost da se glasuju na izborima bez izbora.  

Dobro, od barbara počinje povijest itd., itd. i ako smo svjesni da pod ovim poretkom pojedine kritičke analize iz bilo koje područja ispadaju samo prigovori savjesti struke pa tako i o jeziku (poput knjiga Nacionalizam i jezik i Jeziku je svejedno) preostaje nam smijati se bespućima jezične zbiljnosti jer primjera gluposti u propisivanju jezika i obraloženjima novogovora ima prekoviše. Primjer sa glasanjem, naime po jezikotvorcima ljudi idu glasovati, a ne glasati jer ptice se glasaju!!! Normalno, takvim autoritarnim štrucnjacima je nepoznata distinkcija koju čini povratna zamjenica se (glasati i glasati se). Noravno, isto tako i životinje se mogu glasovati?  Po takvoj njihovoj nadrilogici i nadrisemantici nije logično da se ljude koji glasaju naziva glasačima, već moraju biti glasovači, zar ne? (To što su u žargonu anarhista glasači sinonim za ovce samo je usputna asocijacija).

... ili činjenica da je pola nacije pri telefonu, a druga polovica na telefonu kao posljedica jedne od jezičnih "savjetnica" koja je svojevremeno (pod Generalisimusom) na Radio Zagrebu napala "nepravilnu uporabu" izraza na telefonu jer da mi ne sjedimo ili stojimo na telefonu nego smo pri telefonu. Manje je važno što dotična jeziko-slovka nije znala da prijedlog na ima više značenja, pa tako idemo na kavu ili na cugu, na fakultet, na kupanje, na predavanje, na izlet..., već je indikativnija činjenica što takve nebuloze jezičnih oligarha odmah dobivaju službeni narativ. U svakom poretku u kome društvo kakotako funkcionira o takvim izvalama bi se raspravljalo, makar unutar struke, a jedino u totalitarizmu se može utjerivati podanicima.  Nedavno slušam na istom tom Državnom radiju jednu jezičnu savjetnicu (možda čak istu onu gore navedenu) kako se obrušava na pogrešan izraz pri telefonu, hahaha.

... ili litavci nisu ljudi koji imaju litavicu (proljev), kako bi se metaforički mogli npr. nazvati političari/ke s čestim izljevima, nego po štrucnjacima Litavci su, stanovnici Litve, tj. proskribirani Litvanci. A Litvanke su vjerojatno postale Litavice?

Da, jeziku je svejedno što su ga doslovno naudili.

Svakodnevno razlikovno mijenjanje štedac-platac jezika postaje naša groteskno humoristička svakodnevica (izmišljeno morfološko pravilo, nepostojano n), ali stvarno je otužno kada se prevodi Gorjanov "nedovoljno hrvatski" prijevod Kafke ili kada je jedan vrstan prevodilac poput Zlatka Crnkovića morao prevoditi na novogovort svoje ranije prijevode Dostojevskog.

Doći će vrijeme kada nenormalno neće biti normalno, kada će se na sve ove pojave gledati kao na jedno prljavo i mračno, retrogradno razdoblje, po drugi put u povijesti na tlu Hrvatske, a ovdje bih se sjetio riječi jednog od jezikotvoraca, Dalibora Brozovića koji je na predavanju iz dijalektologije jednom iskreno zakukao kako je šteta što Hrvati nisu svoj standardni jezik nastavili na jezik starohrvatske književnosti ili što za standardizaciju nisu uzeli npr. liburnsku čakavštinu jer bi tek onda mogli govoriti o posebnom jeziku. "Ovako mi možemo mijenjati leksik, ali uvijek će to ostati jedinstveni hrvatskosrpski dijasistem".

Sudbina nastavnika koji nije govorio čisti hrvatski[uredi - уреди | uredi izvor]

Tekst novinara Jurice Pavičića:

Jezično je čistunstvo spremno žrtvovati preciznost i zamrznuti razvoj samo da bi postiglo jedan efekt - isključivanje, šikaniranje i ideološko podčinjavanje

... U Hrvatskoj postoji (odnosno, postojao je) čovjek kojem je život usmjerila doslovno "kriva riječ". Zbog te krive riječi taj je čovjek izgubio posao, ostao na cesti, te sljedeća desetljeća proveo u uzaludnom sudovanju. A sve se to dogodilo zbog riječi koja je naoko bila tako banalna, apolitična i ni po čemu kontroverzna. Zbog riječi "tavanica". Čovjek o kojem je riječ nosi ime Mile Novaković... U srednjoškolskom centru u Dardi je predavao tehničke predmete. Radio je to sedamedesetih, osamdesetih i devedesetih. A onda je jednog dana koncem 90-ih na lokalne prosvjetne vlasti pristigla roditeljska pritužba da nastavnik Novaković ne govori hrvatski. Ravnateljica je uzela stvar zaozbiljno. Nastavniku je Novakoviću na sat poslala inspekciju, a nadzorno je tijelo ustanovilo je da nastavnik iz Darde doista na nastavi govori srpski. Profesor Novaković - naime - umjesto riječi "strop" rekao je "tavanica". Zaključili su da Novaković nije jezični kompetentan da bi u školi hrvatskoj djeci držao nastavu. A pošto - jelte - nije bilo potrebe za nastavnikom PTO-a na srpskom, Mile Novaković iz Darde dobio je otkaz....Nastavnik se i Darde, međutim, zainatio i dao na sudovanje...njegova je tužba šetala vazda efikasnim hrvatskim pravosuđem, lutala je od općinskog, preko Županijskog do Ustavnog suda, no ni jedan od tih sudova nije Novakoviću dao za pravo... Tužena je Republika Hrvatska Europskom sudu za ljudska prava koji je nakon osam godina sudovanja presudio da je Novaković u pravu...Profesor iz Darde - međutim - svoju konačnu pravnu pobjedu nije dočekao. Preminuo je lani u 77. godini...

Zbog te proklete tavanice[uredi - уреди | uredi izvor]

Pri čemu su sve to vrijeme - bar kad je "tavanica" posrijedi - postojala dva polazišna nonsensa. Prvi je od njih taj da je "tavanica" bila i još jest hrvatska riječ. A drugi je taj da "tavanica" i "strop" - jebiga - ne znače istu stvar.

Da je "tavanica" hrvatska riječ, ne tvrdim ja. To tvrde hrvatski rječnici i leksičke baze, to tvrdi i portal Jezikoslovac koji uz riječ tavanica nudi i dva značenja: tavan, odnosno stropna greda. Stan na drugom katu nebodera ima strop, no nema tavan ni tavanicu. Tavan, ako nije mansarda, nema i ne može imati strop, ali može imati gredu, odnosno tavanicu.

Uz tavanicu možete objesiti pršut, o strop možda. Pod tavanicom se mogu čuti čudni šumovi iz horora, pod stropom - teško. U stvarnom svijetu - dakle ne u onom u kojem žive prosvjetni inspektori, jezični policajci i hrvatski nacionalisti - strop i tavanica su dvije različite stvari koje je nemoguće pomiješati. Dobar jezik dobro služi onda kad nam da alate da te dvije stvari razdvajamo, da ih ne brkamo. Ali, hrvatske nacionaliste i jezične policajce nikad nije zanimao dobar jezik, njih je zanimao čist jezik. Da bi jezik bio čist, trebalo je ukinuti razliku izmešu stropa i tavanice, a potom "strop" proglasiti hrvatskim, a "tavanicu" srskim. A onda kada ste to napravili, dobili ste kijaču da s njom mlatite po ljudima, da lingvističkim češljem prebirete po njhovoj sudbini. Kao što su to napravili sa sudbinom profesora iz Darde...

Priča o "tavanici" i profesoru Novakoviću, na žalost, nije samo priča o jednoj nesretnoj osobnoj sudbini, o još jednom od stotina tisuća ljudi koji su upali u prorez među daskama post Jugoslavije. Ta priča je ružni, ljigavi case study u kojem se ogleda i povijest i sadašnjost.. Ta priča, za početak, baca trak svjetla na te 90-te, na vrijeme koje se sve više u Hrvatskoj memoriji sve uspješnije cementira kao "dani ponosa i slave"...

Jezični higijeničari[uredi - уреди | uredi izvor]

Postoji naposljetku i treći aspekt ove priče, aspekt koji je meni kao profesionalcu riječi najzanimljiviji: a to je lingvistički. Priča o "tavanici" i "stropu" profesora Novakovića, naime jasno pokazuje koja je stvarna svrha jezičnog purizma. Jezični higijeničari redovno će reći da je njihov motiv da jezik bude čišći, precizniji, ukratko bolji. Primjer "stropa" i "tavanice" uzorno demonstrira da stvari stoje upravo obrnuto. Jezično je čistunstvo spremno žrtvovati preciznost, zamagliti jasnoću, dokinuti distinkcije, srezati raznovrswnost, otupiti slikovitost i zamrznuti razvoj samo da bi se postigao jedan jedini željeni efekt. A to je isključivanje, šikaniranje, ideološko podčinjavanje. Logika jezičnog čistunstva neumoljivo je totalitarna. Pusti li joj se prst, ona će uvijeg odgristi ruku. Na kraju svako od nas dođe na red zbog krivo izgovorene "tavanice". Prije ili poslije, svatko od nas može postati, svatko će postati Mile Novaković.

*Jurica Pavičić. Tužna sudbina nastavnka koji nije govorio čisti hrvatski, Jutarnji list, 24. XII. 2020. str. 25.

Posttuđmanoidna manija "čišćenja" hrvatskog jezika[uredi - уреди | uredi izvor]

Odlomak iz kritike Igora Mandića

Ma, što je sad ovo? Je li autor ovog teksta, a koji pretendira biti nekom vrstom knjževne kritike, uopće normalan (taman posla!)? Da objasnim, ako smijem: nakon što sam tjednima razgrtao hrpe novoprispjelih mi knjiga domaćih nakladnika i autora, naposljetku sam se, u ovotjednoj (kritičkoj) partiji, našao ogoljen naspram dvojice jakih autora koji, udruženi, smjeraju da me maltretiraju.

Rekao sam "naposljetku", a mogao sam reći i "napokon", "najzad", "najposlije", "u finalu", "pri kraju", "na kraju krajeva", jer namjerno nisam upotrijebio jednu riječ koja odgovara ovakvoj poziciji, a ta je "u KONAČNICI". Samo se i jedino se za okončavanje šahovske partije u hrvatskom jeziku može upotrebiti pojam "konačnice" (ona slijedi nakon otvaranja i središnjice!), a ne kako se pomodno odlučilo u posttuđmanoidnoj maniji "Čušćenja" hrvatskog jezika, da se za bilo koji završetak, svršetak, kraj (rezulta), kaže napirlitano "u konačnici", jer se čini da to baš najhrvatskije (ma, baš) odjekuje.

Molim zaboravite tu FAKIN KONAČNICU - svi koji je pogrešno/uzaludno/nepotrebno/smiješno upotrebljavate, barem dok ne riješite jednu od gore ponuđenih pravih šahovskih konačnica...

*Igor Mandić, Maratonci i hrvatski bedaci iz 19. stoljeća, Jutarnji list, 24. XII. 2020. str. 81.

Zanimljivost[uredi - уреди | uredi izvor]

Od 1990-ih govornici hrvatske varijante su pojačano izloženi preskriptivnim zahtjevima raznih jezičnih aktivista.[8] U Hrvatskoj je po PISA istraživanju hrvatski jezik među najnepopularnijim predmetima u školama, a do četvrtog razreda osnovne škole 20 % učenika ne zna osnove čitanja i pisanja dok ih samo 15 % zna napisati besprijekoran sastav [9].

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Croatian: Ethnologue
  2. Gröschel, Bernhard (2001). "Bosnisch oder Bosniakisch? [Bosanski ili bošnjački?]". u: Waßner, Ulrich Hermann (njemački). Lingua et linguae. Festschrift für Clemens-Peter Herbermann zum 60. Geburtstag. Bochumer Beitraäge zur Semiotik, n.F., 6. Aachen: Shaker. str. 180. ISBN 978-3-8265-8497-8. OCLC 47992691. "za slavistiku kao sistemskolingvističku disciplinu nema nikakvog razloga da srpski, hrvatski i bošnjački smatra različitim jezicima umjesto kao do sada varijantama jednog jezika." 
  3. Kordić, Snježana (2010). Jezik i nacionalizam. Rotulus Universitas. Zagreb: Durieux. str. 69–168. ISBN 978-953-188-311-5. LCCN 2011520778. OCLC 729837512. OL15270636W. SSRN 3467646. CROSBI 475567. Arhivirano iz originala 8. 7. 2012. http://bib.irb.hr/datoteka/475567.Jezik_i_nacionalizam.pdf. Pristupljeno 1. 2. 2017.  (NSK). (COBISS-Sr). (COBISS.BH).
  4. Fortson, Benjamin V. (2010). "An Introduction" (engleski). Indo-European Language and Culture, 2nd ed. Blackwell. str. 431. "Because of their mutual intelligibility, Serbian, Croatian, and Bosnian are usually thought of as constituting one language called Serbo-Croatian." 
  5. Kordić, Snježana (2009). "Policentrični standardni jezik". u: Badurina, Lada; Pranjković, Ivo; Silić, Josip. Jezični varijeteti i nacionalni identiteti. Zagreb: Disput. str. 88. ISBN 978-953-260-054-4. OCLC 437306433. SSRN 3438216. CROSBI 426269. Arhivirano iz originala 4. 8. 2012. http://www.webcitation.org/69f5Mtzox. Pristupljeno 7. 6. 2015.  (ÖNB).
  6. Blum, Daniel (2002) (njemački). Sprache und Politik [Jezik i politika]. Beiträge zur Südasienforschung ; vol. 192. Würzburg: Ergon. str. 134. ISBN 3-89913-253-X. OCLC 51961066. 
  7. Thomas, Paul-Louis (2003). "Le serbo-croate (bosniaque, croate, monténégrin, serbe) [Srpskohrvatski (bosanski, hrvatski, crnogorski, srpski)]" (francuski). Revue des études slaves 74 (2-3): 314. ISSN 0080-2557. http://www.persee.fr/web/revues/home/prescript/article/slave_0080-2557_2002_num_74_2_6801. Pristupljeno 4. 9. 2016. 
  8. Kordić, Snježana (2009). "Što je (ne)standardno za kroatiste?". u: Bierich, Alexander. Varietäten im Slavischen [Varijante u slavenskim jezicima]. Heidelberger Publikationen zur Slavistik, Linguistische Reihe, vol. 17. Frankfurt na Majni: Peter Lang. str. 313-330. ISBN 978-3-631-57010-4. LCCN 2009502912. OCLC 319695935. SSRN 3439290. CROSBI 426280. Arhivirano iz originala 8. 8. 2012. http://www.webcitation.org/69lPSI8iR. Pristupljeno 6. 1. 2019. 
  9. Novi List, dodatak Pogled str. 16 od 23.1. 2011

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]