Brest

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Брест)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Brest
Naučna klasifikacija
Carstvo: Plantae
Divizija: Magnoliophyta
Razred: Magnoliopsida
Red: Rosales
Porodica: Ulmaceae
Potporodica: Ulmoideae
Rod: Ulmus L.

Brest (ek.) ili brijest (ijek.) (lat. Ulmus) obuhvata listopadno, retko poluzimzeleno i zimzeleno šumsko drveće. Potfamiliju Ulmoideae pored roda brest čini još 5 rodova. Brestovi zauzimaju centralno mestu u okviru ove potfamilije i obuhvataju oko 75% njenih vrsta raširenih u umerenom, i ređe tropskom pojasu severne hemisfere.

Morfologija[uredi | uredi kod]

Visina do 35–40 m, prsni prečnik 3–4 m; kruna gusta okrugla ili eliptična sa debelim osnovnim granama i tankim gusto razgranatim periferijskim. Kora jako ispucala; letorasti kod nekih vrsta sa plutastim izraštajima; pupoljci na izbojku koso iznad lisnog ožiljka otklonjeni srednje veličine, vršni nedostaje; cvetni se razlikuju od lisnih.

Koren moćan, sa pojedinim žilama usmerenim naniže i masom površinskih. Kod velikih stabala ponekad se formira daskasto korenje (U. laevis i U. japonica) visine 30–50 cm. Mikoriza na korenu obilna, često u obliku debelih naslaga. Kod velikog broja vrsta česta je pojava korenskih izbojaka.

Raspored listova naizmeničan, ponekad mozaičan. Listovi su prosti, asimetrični, dvostruko testerasti ili nazubljeni, na kratkim peteljkama; nervatura tipično perasta, sa snažno razvijenim središnjim i kratkim bočnim nervima, koji se završavaju u zupcima liske; površina je često pokrivena finim ili grubim dlačicama.

Cvetovi mali, dvopolni; čašica je zvonasta sa 4-9 režnjeva, prašnici i istom broju kao režnjevi; tučak nastaje srastanjem dva oplodna listića, u jednom od njih razvija se semeni zametak; žig obrazuju vršni delovi oplodnih listića koji ne srastaju; cvasti pramenaste skupine ili grozdići, većinom na prošlogodišnjim ili ovogodišnjim izbojcima. Cvetanje većina vrsta pre listanja, vrlo rano u proleće.

Plod je pljosnata orašica, okružena širokim, žućkastobelim membranoznim krilom, ređe beskrilna plodonošenje nekoliko nedelja posle cvetanja; plod opada odmah po sazrevanju. Ima vrsta koje cvetaju i plodonose u jesen. Seme sa pljosnatim embrionom i troslojnom semenjačom; četvrti unutrašnji sloj sačinjen je od reda ćelija endosperma. Kod nekoliko vrsta javlja se dormantnost embriona. Klijanje nadzemno; ponik se javlja nekoliko dana po setvi. Primarni letorast klijavca ima heteroblastno razviće: naspramni raspored listova, simetriju osnove liski, radijalnu simetriju, obrazovanje vršnog pupoljka. Kotiledoni objajasti, pri osnovi sa dva režnja, odozdo svetlozeleni.

Bioekologija[uredi | uredi kod]

Brestovi imaju široku ekološku amplitudu. Neizbirljivi su prema mnogim faktorima spoljašnje sredine. Staništa sa ekstremnim kolebanjima faktora spoljašnje sredine, koja su najčešće u manjem ili većem stepenu neprihvatljiva za razvoj šume i rast drveća, predstavljaju zajednice u kojima brest preovladava.

Većina brestova spada u dugovečne vrste. Pojedini primerci poljskog bresta dostižu starost od 500 godina.

Areal[uredi | uredi kod]

Iako je savremeni areal reliktnog karaktera (najveća raširenost brestova bila je u miocenu), rod je kosmopolitski i zahvata gotovo potpuno severnu hemisferu, sa izuzetkom Severne Amerike, zapadno od Stenovitih planina. Severna granica areala je iza polarnog kruga, na jugu Skandinavije; južna u Aziji do Tajvana, provincija Jun-nan i Haj-nan (Kina); zahvata severnu Afriku i na Američkom kontinentu, obuhvatajući Floridu, spušta se do Centralne Amerike: Kostarika, Meksiko, Panama. Visinsko rasprostranjenje takođe je znatno: sibirski brest na Tibetu raste do 3900 m nv, a poljski brestovi holandskih poldera rastu ispod morskog nivoa.

Kod nas se od prirode javljaju tri vrste brestova: poljski brest (Ulmus minor), vez (Ulmus effusa) i gorski brest (Ulmus glabra). Od alohtonih vrsta čest je sibirski brest (Ulmus pumila) koji pokazuje invazivna svojstva.

Vrste roda Ulmus[uredi | uredi kod]

Rod obuhvata 30-40 vrsta

  • Ulmus alata Michx.
  • Ulmus americana L.
  • Ulmus bergmanniana C.K. Schneid.
  • Ulmus canescens Melville
  • Ulmus castaneifolia Hemsl.
  • Ulmus changii W.C. Cheng
  • Ulmus chenmoui W.C. Cheng
  • Ulmus crassifolia Nutt.
  • Ulmus davidiana Planch.
  • Ulmus elliptica K.Koch
  • Ulmus elongata L.K. Fu & C.S. Ding
  • Ulmus gaussenii W.C. Cheng
  • Ulmus glabra Huds.
  • Ulmus glaucescens Franch.
  • Ulmus harbinensis S.Q. Nie & K.Q. Huang
  • Ulmus × hollandica Mill.
  • Ulmus ismaelis Todzia & Panero
  • Ulmus laciniata (Trautv.) Mayr
  • Ulmus laevis Pall.
  • Ulmus lamellosa C. Wang & S.L. Chang
  • Ulmus lanceifolia Roxb. ex Wall.
  • Ulmus macrocarpa Hance
  • Ulmus mexicana (Liebm.) Planch.
  • Ulmus mianzhuensis T.P. Yi & Lin Yang
  • Ulmus microcarpa L.K. Fu
  • Ulmus minor Mill.
  • Ulmus parvifolia Jacq.
  • Ulmus procera Salisb.
  • Ulmus prunifolia W.C. Cheng & L.K. Fu
  • Ulmus pseudopropinqua Wang & Li
  • Ulmus pumila L.
  • Ulmus rubra Muhl.
  • Ulmus serotina Sarg.
  • Ulmus szechuanica W.P. Fang
  • Ulmus thomasii Sarg.
  • Ulmus uyematsui Hayata

Opšti značaj[uredi | uredi kod]

Čovek sadi brestove pereko 2000 godina u Evropi, Centralnoj Aziji i Kini, a kao građa, drvo bresta, koristi se od najranijih vremena o čemu svedoče iskopine naselja prvobitne zajednice u Evropi. Kultni odnos prema vrstama ovog roda zabeležen je u mitologiji mnogih indoevropskih naroda.[1] Redak izuzetak su Rimljani koji su „držali da se sanjarije kuju u paklu od brestovine“. Ovo verovanje, međutim, nije im smetalo da, u doba carstva, arbustumi, zasađene šume, obiluju brestovima. Po Varonu to su bile mešovite šume bresta, topola, čempresa itd. Između redova bila je vinova loza koja se puzala uz stabla. Rastojanje između redova bilo je toliko "da su u vinogradih između drveća sa jednim volom plužiti mogli".[2]

U mnogim verovanjima azijskih naroda seča i upotreba brestovog drveta predstavlja tabu. Ovo je naročito vezano za pustinjska plemena koja izrazito cene sibirski brest (U. pumila) zbog osobine da zalazi duboko u pustinju gde njegovo lišće i plodovi predstavljaju jedinu hranu za ljude i stoku.[3]

Slično je i sa himalajskim brestovima (U. wallichiana, U. chumlia i U. villosa) koji se tradicionalno sade u blizini sela da bi se njihov list koristio za stočnu hranu, a vlaknasta kora za užad. U Pakistanu vlakna kore U. chumlia kuvaju se sa vunom i od toga se pravi veoma topla odeća. Kora ove vrste predstavlja jedan od sastojaka masti za isceljenje preloma kosti, a koristi se i kod posekotina i rana. Prah sasušene unutrašnje kore služio je za različite obloge. Drvo U. villosa ima raznovrsnu primenu uključujući plugove, građu i ogrev. Veoma često se smatra svetim drvetom po selima, a neka gigantska stabla nalaze se u blizini hramova i grobova svetaca u Kašmiru. U Kini se nedozreli plodovi U. pumila koriste za salatu.[4] Pored ove vrste jestivi su i plodovi U. macrocarpa i U. thomasi. Naročito je za to podesna druga vrsta zbog krupnoće ploda i ukusa koji podseća na lešnik. Seme brestova sadrži i do 32% ulja specifične mase 0.96 (pri temperaturi od 20 °C). Spada u grupu kokosovih ulja, žutozelene boje, slatkastog ukusa, jestivo je, a ima upotrebu i kao cenjeno tehničko ulje.[5]

Starosedeoci Japana Ainu veruju da je brest (U. japonica) drvo koje je prvo stvoreno i poslato sa neba u punom uzrastu. Ova vrsta je bila važan deo njihove ekonomije. Uz pomoć suvih korenova trenjem je paljena vatra. Od unutrašnjeg dela kore, gnječenjem i ispiranjem u vodi, dobijana su vlakna za tkaninu od koje je izrađivana narodna nošnja ainu. Mrtva kora je upotrebljavana za pokrivanje kuća i za spoljašnje (i unutrašnje) zidove.[6]

U tradicionalnoj medicini severnoameričkih Indijanaca upotrebljavana je sluz, koju obilno luči unutrašnji deo kore američkih brestova (U. rubra i U. americana).[7] Ovu sluz su evropski doseljenici koristili da utole žeđ, a rastvorenu u vodi, protiv upale grla i groznica.[8]

U ranim godinama kolonizacije Amerike ispod krošnji impozantnih primeraka američkog bresta odvijali su se mnogi značajni događaji. Neki od ovih istorijskih brestova još uvek su u životu i premašuju 30 m visine. Kliper piše o 10 najpoznatijih istorijskih stabala u SAD, od kojih, tri pripadaju brestu (U. americana).[9]

Brest Penovog ugovora (The Penn Treaty Elm) predstavlja najznačajnije od svih istorijskih stabala jer označava mesto gde je 1682. godine William Penn na zapadnoj obali reke Delaver sklopio ugovor o miru sa Indijancima. Godinu dana ranije Pen je dobio veliko prostranstvo - Pensilvaniju od Kralja Engleske Čarlsa II. Kada je 1810. godine nevreme uništilo ovaj brest, prsni prečnik mu je bio oko 2.5 m, a bio je star 423 godine. Stablo i događaj prikazao je romantičar Benjamin Vest na svom platnu. To što lišće na platnu nije lišće bresta, podseća da je Vest bio umetnik a ne botaničar.

Drvo slobode (engl. The Liberty Tree) je brest usko povezan sa događajima koji prethode sticanju nezavisnosti SAD. Engleski parlament je 1765. doneo "Stamp Act" prema kome u kolonijama štampa i razne transakcije (ugovori, hipoteke...) moraju da nose poseban poreski pečat. Patriote iz Masačusetsa i drugih britanskih kolonija kršili su ovaj omrznuti zakon. Na Hanover skveru u Bostonu o stoletni brest obešena je lutka sa likom lorda Butea tvorca Akta. Članovi grupe, koji su sebe nazvali sinovima slobode, zakleli su se pod ovim brestom i nazvali ga drvetom slobode. To je bio čin izdajstva, pa britanski vojnici 1776. godine seku i spaljuju drvo slobode.

Treći brest koji prema izboru Klipera spada u deset najpoznatijih stabala Amerike je Vašingtonov brest (engl. The Washington Elm). Ispod krošnje ovog bresta 3. jula 1775. general Džordž Vašington preuzima komandu nad Kontinentalnom armijom blizu Bostona. Do 1923. godine, do kada je stablo bilo živo, verovalo se da je veoma staro i da predstavlja ostatak drevnih šuma koje su pokrivale ovo područje. Posle prebrojavanja godova ustanovljeno je da je stablo staro svega 204 godine, pa je u Vašingtonovo vreme to bilo stablo sa prsnim prečnikom od 20–30 cm.

Ceh piše o ogromnom brestu koji se nalazi u dvorištu zavoda za gluvoneme u Parizu „Zasađen je 1600., a zovu ga Salijev brest, on je poslednji od onih koje je navodno po nalogu francuskog kralja Anrija IV zasadio poznati državnik Sully pred vratima jedne pariske crkve. Prsni prečnik mu je 6 m, a visina 45 m. Svojom ogromnom krošnjom nadmašuje taj brest skoro sve zgrade, koje se u Parizu nalaze.“[10]

List "Politika" donosi u svom broju od 25. aprila 1938. godine (strana 31.) napis o poslednjem brestu u Mačvi. "U selu Majuru, ukraj puta na šest kilometara od Šapca, još prkosi vremenu jedan brest, više poznat u narodnom predanju, nego u istoriji. To je poslednji ostatak nekadašnjeg Kitoga, „luga zelenoga“, u kome je Luka Lazarević zadao poslednji udarac turskoj vojsci u bici na Mišaru. Još i danas do vrha ovog bresta vode gvozdene stepenice koje su postavili Austrijanci. Preko njih su Austrijanci na vrh iznosili mitraljeze. Na vrhu su još uvek prikovane daske na koje su ti mitraljezi postavljani. Danas je oko starog bresta sve uzorano, a sve manje zelenila na njegovom vrhu rečito kazuje da se približava kraj života ovog gorostasa."

Običaje i verovanja našeg naroda vezane za brest beleži Čajkanović. Brest je poznato demonsko sveto i lekovito drvo. Na njegovim granama naročito rado sede vile jer na to drveće vragovi ne smeju. U Sretečkoj župi je „samovilsko“ drvo pod kojim se ne sme sedeti, ni pljuvati, ni zaspati. Kod Šida pominje se jedan brest na kome ima najviše vila.

Brest se rado upotrebljava za zapis i u tom slučaju je tabuiran. U Jošanici je 1913. godine postojao ogromni, vrlo stari brest, pod kojim je bio zapis. Kada su seljaci, bežeći od Turaka, stvorili novo naselje, izabrali su i novi zapis, a ovaj brest niko nije mogao preseći. Jedan je krešući grane presekao sekirom nogu i jedva ostao živ; drugi je pao glavačke i ugruvao se, a treći slomio ruku još na samom drvetu. Veliki i razgranati primerci bresta obično se u našem narodu smatraju za svetinju, i kada je kakva procesija, pod njim sveštenik zastane i očita jevanđelje i daje blagoslov. Prema verovanju u Vranjskom Pomoravlju, od sveg šumskog drveća stari brest ne valja seći jer tada nema „berićet“ u polju i stoci. U Hercegovini se veruje da se zduhaći biju brestovima između sebe. U okolini Leskovca postoje brestovi za koje se veruje da su lekoviti. Iz šupljine bresta kod sela Gornji Trnjani, koji je posečen 1942, bolesnici su zahvatali vodu i umivali se. U narodnoj medicini brest je dosta poznat kao lek protiv zubobolje, crvenog vetra, privija se na uboj i rane i sl.[11] U selu Sevcu na severnim padinama Šar-planine godinama stoji osušeno stablo ("zapis") koje po visini, debljini i granatosti predstavlja pravog džina, i koje niko ne dira poštujući staro verovanje.[12]

O kultnom odnosu prema brestu, a i biljkama uopšte, svedoče i imena naselja. Od ukupno 2850 dendrotoponima zabeleženih na području uže Srbije po brestu nosi naziv 84 toponima (oko 3%). Zabeleženi su i ovi nazivi: Brestovik, Bresnik, Brešće, Brestovac, Brestovica, Bresnica, Brestić, Brestovi, Brestovo, Brestovača, Bresje, Brestar, Bresničić, Brestak, Brestovačka reka, Bresnička reka... Brestovi, zajedno sa voćkama, hrastovima, lipama, drenom, bukvom, vrbama, topolama i brezom, predstavljaju najčešću osnovu geografskih pojmova izvedenih od imena drvenastih biljaka.[13]

Značaj za pejzažnu arhitekturu i hortikulturu[uredi | uredi kod]

Brestovi su važna komponenta šuma, živica, vetrobranih pojaseva i urbanih zelenih prostora širom umerene zone severne hemisfere. Ovo snažno, brzorastuće drveće prilagodljivo širokom opsegu stanišnih uslova, često svrstavano među najplemenitije lišćare, pojavljuje se u brojnim oblicima, veličini i boji asimilacionih organa. Zlatne i šarenolisne forme su često korišćene u geometrijski uređenim parkovima ranijih epoha. Otuda i relativno rani početak selekcije brestova i sinteza ukrasnih klonova sa ovim osobinama. Tako Miler 1752. opisuje U. minor 'Elegantissima Variegata' i 'Folia Flavescens'; U. procera 'Argenteo-Variegata' je sintetisana u Engleskoj 1770., iste godine Veston opisuje kultivar U. glabra 'Albo-Variegata'; U. carpinifolia 'Marmorata' nastaje u Francuskoj oko 1772., U. carpinfolia 'Wredei' je Nemački kultivar sintetisan 1877., a iste godine u Belgiji U. x hollandica 'Purpurascens'; U. campestris 'Variegata' nastao je u 19. veku u Belgiji, a U. glabra 'Lutescens' u Nemačkoj, oko 1885.[14]

Paralelno, prvenstveno u V. Britaniji, gde brestovi predstavljaju neodvojivi deo pejzaža, izdvajaju se taksoni prema oblicima krune i opštem izgledu, koji su najčešće nastali spontano od samoniklih ili rano introdukovanih i odomaćenih vrsta. Postoji sedam brestova tipičnih za Britaniju, a to su pored osnovnih vrsta U. procera, U. glabra i U. carpinifolia, forme poljskog (U. carpinifolia var. cornubiensis izdvojen oko 1770. i var. sarniensis izdvojen 1836.) i holandskog hibridnog bresta (U. hollandica 'Vegeta' i 'Hollandica' oba engleska klona nastala 1750. i 1814.). Vojvoda od Montagua (engl. Duke of Montagu, 16901749.), čiji je nadimak bio "Planter John", osnovao je preko 100 km brestovih avenija u Northemptonširu.[15]

Početkom XX veka od 90.000 stabala u drvoredima Pariza brest je odmah iza platana po zastupljenosti, a slede kesten i javor. U Severnoj Americi, američki brest (U. americana) je bio omiljeno drvo za sadnju u drvoredima urbanih zona. Na istoku SAD i Srednjem Zapadu gotovo da nema grada bez „ulice brestova“ (Elm street). Američki brest maltene je sinonim za drvorednu sadnicu i soliter na travnjaku. Kosmopolitska upotreba bresta kao drveta koje treba da obezbedi dubok hlad ogleda se i u običaju u Taškentu (Uzbekistan) da se gost služi čajem ispod bresta (U. densa i U. 'Androssowii'). Masovnu upotrebu ovih vrsta guste okruglaste ili nešto izdužene krune, koje gotovo da ne propuste ni zrak sunčeve svetlosti, na ulucama, u parkovima i baštama gradova Zakavkazja, Prednje i Srednje Azije, ističu mnogi autori.[16][17]

Specifičnosti ekoloških uslova gradske sredine danas, kao što je zagađena atmosfera, nepovoljne fizičke i hemijske osobine supstrata, globalno otopljavanje usled efekta staklene bašte itd., nalažu da se vrste, ili unutarvrsni taksoni koji se upotrebljavaju u ozelenjavanju naselja odlikuju nizom osobina koji će im omogućiti opstanak u ovakvim uslovima. Neizbirljivost prema zemljištu, brz rast, otpornost prema atmosferskim zagađenjima i suši samo su neke od osobina koje brestove svrstavaju u grupu biljaka pogodnih za gradske uslove. Pored toga dopadljiv izgled većine vrsta koje pripadaju ovom rodu je razlog više da se one upotrebe i time, pored biološke opravdanosti primene, zadovolje i estetske momente. Pored drvoreda, brestovi se koriste i za grupimičnu i soliternu sadnju u različitim kategorijama zelenih prostora, a neke od vrsta uspešno se koriste i za žive ograde. Posebno su zahvalni, zbog brzog rasta, za kategorije gde se žele što brži efekti, a zbog otpornosti prema zagađenju sredine, pogodni su za industrijske zone. Svi brestovi su i medonosne vrste.[18]

Kako se u novije vreme i kod nas sve češće na tržištu pojavljuju bonsai forme (盆栽) - patuljasto drveće gajeno na tradicionalan japanski način, treba napomenuti da u Japanu, gde je bonsai tržište ekonomski veoma važno, neki od brestova imaju znatno učešće u ovoj proizvodnji. Posebno cenjena vrsta za ove potrebe je U. parvifolia koja se upotrebljava najčešće za grupnu sadnju, formiranje „minijaturnih pejzaža“, kao i za kombinacije sa kamenom. Nagomilavanjem vekovnog iskustva u ovoj oblasti, proizvođači minijaturnih biljaka doveli su u vezu neke morfološke osobine biljaka sa potencijalom da budu gajene na ovaj način. Te osobine imaju i svoj poseban termin i nazivaju se „jacubuša“ karakteristike. Bukvalno termin „jacubuša“ znači osam pupoljaka, a ilustruje najvažniju osobinu ovih formi - pojavu višestrukih pupoljaka u pazusima listova. Pored višestrukih pupoljaka, u ove karakteristike se ubrajaju i kratke internodije, mali listovi, spavajući pupoljci, tvrdo drvo i patuljast rast. Sitnolisni japanski brest ima više izdvojenih formi sa jacubuša karakteristikama, a najznačajnije dve su U. parvifolia 'Yatsubusa' i U. parvifolia 'Yatsubusa-Hokkaido'. Naročito je atraktivna druga zbog izrazito sitnih listova koji liče na paprat. Godine 1981. od nekoliko hiljada half sib potomaka sibirskog bresta, dobijenih iz semena sakupljenog iz populacija na Novom Beogradu, izdvojena jedna individua sa tipičnim jacubuša osobinama.[18]

Značaj za šumarstvo[uredi | uredi kod]

Drvo brestova - brestovina je prstenasto porozno jedričavo i sa jasnim godovima, srazmerno teško, čvrsto i elastično, vrlo otporno na cepanje i truljenje. Zbog tih osobina, a i osobine da se lako obrađuje, brestovina je vekovima korišćena za glavčine točkova, i kolarsko drvo uopšte, podvodno kolje, drvene vodovodne cevi, lopatice mlinskih točkova i gradnju brodova, ali i za nameštaj, furnir, obloge, građu za patosanje, parket, kundake, pragove, sanduke, direke za drvene ograde, sportski pribor, lule, igračke, tokarsko drvo, kutije i gajbice. Od bresta se najčešće dobijaju sledeći sortimenti: furnirski trupci, trupci za rezanje, rezana građa, neokrajčene daske; i sporedni proizvodi: sirovina za dobijanje potaše (pepeo sadrži 77,3 % kalijumkarbonata), lika za pletenje, kora za štavljenje i bojenje u žuto.[19]

Drvo bresta.

Pored već navedenih, brestovina ima i upotrebnu vrednost za izradu sanduka za pakovanje teških mašina, bočno oblaganje staja, senika, izletničkih kuća sa rustičnim efektima, glava za drvene maljeve, sedišta za stolice (garancija da kroz njih neće propasti teži čovek kada stane nogama i uspravi se). Na dokovima i u lukama koriste se balvani i skele od brestovine zbog otpornosti na abraziju od šljunka i plovnih objekata. Ranije od brestovine su pravljene pumpe za vodu, i vodovodne cevi. U Londonu posle 200 godina još uvek se mogu iskopati delovi potpuno očuvanih cevi. Ako se koristi u ove svrhe za brestovinu je važno da bude vlažna bez prekida jer istovremeno izlaganje vlagi i vazduhu izaziva pojavu gljiva truležnica drveta na njoj. Takođe se ističe tvrdoća i otpornost na cepanje i lakoća obrade alatom za rezanje, ali ne i onim za cepanje. Estetska vrednosti drveta je visoka, ono crvenkastobraon boje i živahnog izgleda zbog smenjivanja različitih dimenzija traheja i traheida u godovima.[15] Brestovina je u Americi imala daleko veću upotrebnu vrednost nego u Evropi. Godine 1918. navodi se 31 oblast u okviru koje se od brestovine pravi skoro 300 proizvoda.[20] Pored ostalog, drvo američkog bresta nalazi primenu u poljoprivredi, služi za izradu 43 tipa sanduka i kutija, delova za razne četke, u proizvodnji različitih prevoznih sredstava, mlekarstvu i živinarstvu, za zakivke, liftove, elemente dečjih igrališta, u slkikarstvu i vajarstvu (za ramove i kalupe), za nameštaj i uređenje enterijera (u 84 različita proizvoda), za držalje i različite ručke, muzičke instrumente (delove za bendžo i klavire), delove za pribor za pranje rublja, delove za različite tipove mašina, kućišta za telefonske aparate, sedla, čekrke, dovratke i vrata, za gradnju brodova i čamaca, znakova i tabli sa informacijama, silosa, sportskih rekvizita (ramova za teniske rekete, bilijarske stolove...), igračaka... Sigurno je da bi danas ovaj spisak bio i drugačiji i verovatno kraći, zbog sve češćih zamena za drvo u mnogim oblastima života, ali srazmerno nimalo kraći od onog koji bi izrazio opštu upotrebnu vrednost drveta.

Poljski brest treba gajiti na staništu vrba, topola, lužnjaka-jasena, kitnjaka-graba, cera-sladuna, crnog jasena-grabića (na nižim delovima, sa očuvanim zemljištem, koji nisu ekstremno suvi i insolirani), nizinske bukve (na toplijim i suvljim delovima), kao i na peskovima i černozemu. Brdski brest treba saditi na staništima nizinske bukve i bukve-jele. Pogodan je za melioracije degradiranih bukovih šuma.[21]

Obe vrste dolaze u obzir za gajenje u mešovitim kulturama, prva sa lužnjakom, a druga sa bukvom. Pošumljavanje se obično vrši jednogodišnjim i dvogodišnjim sadnicama, odnosno polugodišnjim i jednogodišnjim sadnicama. Prilikom presađivanja, sadnicama se bez štete može skratiti nadzemni deo i koren. Direktna setva na terenu se ne primenjuje zbog lakog semena koje se seje na vrlo maloj dubini i koje zbog toga vetar i voda lako raznose. Pored toga, brestovo seme ima vrlo mali procenat klijavosti. Jedino na dobro obrađenom, ravnom zemljištu mogu se od setve očekivati izvesni rezultati.[22]

Kao brzorastuće i vrste otporne na vetrove i so, brestovi se obično sade u zaštitne pojaseve duž morskih obala u Evropi. Takođe se široko koriste i za vetrobrane pojaseve na velikim prostranstvima u prerijama SAD, gde relativno mali broj vrsta može da opstane.[23] U kompleksu mera zaštite zemljišta od erozije voda i vetra, ogroman je značaj zaštitnih šumskih pojaseva, kojih je do 1977. u bivšem Sovjetskom Savezu bilo preko 120, čije je ukupno prostiranje 13.000 km. Oni zahvataju različite geografske zone (šumostepe, stepe, polupustinje) i različite podloge (od černozema do svetlosmeđih zemljišta i solončaka), a u pojedinim oblastima učešće sibirskog bresta je 88-94% U Volgogradskoj oblasti 100.000 ha zaštitnih pojaseva je pod sibirskim brestom. Urod žitarica na ovim poljima na veoma siromašnim zemljištima (solončak) sa 1000 kg/ha čistog zrna povećao se na 2700 kg/ha, zahvaljujući prvenstveno mogućnosti da se formira snežni pokrivač, koji bi bez pojasa bio oduvan snažnim vetrovima.[24][25]

Brestov list je bio omiljena stočna hrana na širokim prostranstvima od doba Starog Rima, a i u naše vreme ne treba zanemariti njegov značaj u agrošumarstvu nerazvijenih zemalja Azije. Po hranljivoj vrednosti brestov list spada među najbolje od šumskih vrsta. Sadrži 6,75 % azotnih sastojaka, 1,22 % masti, 21,18 % bezazotnih sastojaka, 3,67 % celuloze i 4,57 % pepela.[26] Od vitamina sadrži S i E. Brestova stelja se brzo razlaže, što utiče na bolje održavanje tla. U. pumila predstavlja vrstu koja obogaćuje zemljište hranljivim sastojcima, naročito kalcijumom i silicijumom.[27]

U. fulva i U. laevis spadaju u grupu vrsta za štavljenje, a isitnjena kora nekih vrsta služi za dobijanje plute.

Holandska bolest i posledice[uredi | uredi kod]

Sa pojavom "holandske“ bolesti brestovi postepeno isčezavaju, lišavajući šumarstvo dragocenih ekonomskih i meliorativnih vrsta koje pripadaju ovom rodu. Iz istih razloga pejzažna arhitektura prekraćena je u upotrebi brestova u oplemenjivanju urbanih sredina i vangradskih predela.

Od 1919. godine , kada je prvi put zabeležen izazivač „holandske“ bolesti, gljivica Ceratocystis ulmi(Buisman) C. Moreau, zaraza još uvek zadržava karakter epifitocije ugrožavajući vrlo osetljive evropske i američke vrste.[28] Gljivica izaziva traheozu, začepljenje sprovodnih elemenata, a time i potpuno sušenje biljke. Zaraza se širi uz pomoć brestovih potkornjaka koji spore gljivice unose direktno u zonu sprovodnih tkiva i predstavljaju vektore zaraze.

Najčešće se navode dve pretpostavke o pojavi patogena. Prema jednoj, pomalo romantizovanoj, 100.000 kineskih kulija koji su u vreme I svetskog rata kopali rovove i gradili fortifikacijske objekte u severnoj Francuskoj, svoje stvari doneli su u korpama pletenim od brestovog pruća, a sa prućem i gljivicu. Druga nešto realnija pretpostavka je da je do tada saprofitska gljivica pod uticajem iperita, za koji se zna da ima mutagena svojstva, i koji je u to doba korišćen na bojištima severne Francuske, prešla u virulentni oblik. Autori se sa sumnjom odnose prema obe pretpostavke jer su se i kuliji i iperit pojavili na sceni kada su prve zaražene grančice iz okoline Tilburga bile poslane Službi za zaštitu biljaka u Vageningen. Neki autori tvrde da je sušenje otpočelo mnogo ranije - polovinom XIX veka.[29] Prema drugim autorima postavlja se pitanje da li je primarni uzrok patogen ili grupa abiotskih faktora. Promena makroklimatskih faktora i regulacija voda naročito utiču na fiziološko slabljenje drveća u nizijama, a time i brestova, koji tek tako oslabljeni bivaju napadnuti gljivicom.[30] No bez obzira na pouzdanost teorija kojima se objašnjava pojava gljive, sledeće činjenice su neosporne, agresivnost i visoka virulentnost patogena i njegova prilagodljivost i promenljivost.

Najvažnije promene patogena vezuju se za njegovo širenje na zapad i istok. Prva promena vezana je za širenje bolesti na Severnu Ameriku, u koju je zaraza prenesena na trupcima za gradnju brodova 1929. godine. Sa promenom sredine dolazi do pojave virulentnijeg oblika o čijem se poreklu ništa pouzdano ne zna. Na trupcima bresta ovaj soj se 1960. godine prenosi u Evropu iz Kanade i svoje katastrofalno dejstvo ispoljava naročito u Engleskoj gde strada 2/3 od 24.000.000 engleskih brestova.[28] Od ovog varijeteta, poznatog kao „zapadni“ stradaju i do tada otporni klonovi tako da se njihova upotreba svodi na minimum.

Oko 1980. u Evropu se iz Sovjetskog Saveza prenosi forma poznata kao „istočna“, koja takođe svojom virulentnošću čini još nekoliko do tada otpornih klonova neupotrebljivim ili manje upotrebljivim.

U Jugoslaviji holandska bolest je zabeležena odmah posle I svetskog rata, i to u zapadnom delu gde se od 1927-47. godine posušilo preko 5.000.000 stabala (više od 2.000.000 m3 drvne mase. Širenjem, prema istoku 1943. godine beleže se značajna sušenja stabala sa prsnim prečnikom od preko 80 cm, na području sremskih šuma, ka Beogradu. U isto vreme brest se masovno suši i Banatu, ka rumunskoj granici, a nešto kasnije javlja se i u Bosanskoj Posavini, da bi 1980. godine konstatovano praktično sušenje svih brestova, naročito u nizinama.[18]

Danas u fitopatologiji vlada mišljenje da holandsku bolest izazivaju tri vrste gljiva iz odeljka Ascomycota (Berk. 1857) Caval.-Sm. 1998 reda Microascales Luttr. ex Benny & R.K. Benj.(1980): (1)Ophiostoma ulmi (Buisman) Melin & Nannf. (1934), koja je napala evropske brestove 1919 (sinonimi: Graphium ulmi M.B.Schwarz (1922), Ceratostomella ulmi Buisman (1932), Ceratocystis ulmi (Buisman) C.Moreau (1952)); (2) Ophiostoma himal-ulmi Brasier & M.D. Mehrotra (1995), endemična, ekstremno virulentna vrsta zapadnih Himalaja i (3) Ophiostoma novo-ulmi Brasier (1991), koja je prvo opisana u Evropi i Severnoj Americi 1940. godine, i koja je desetkovala brestove u oba područja do kasnih 60ih godina XX veka. Poreklo O. novo-ulmi je nepoznato, a pretpostavlja se da je hibrid između O. ulmi i O. himal-ulmi.[31][32]

Borba protiv epifitocije[uredi | uredi kod]

Rešavanje problema sušenja brestova prolazilo je kroz različite faze: od relativne pasivnosti i traženja zamene vrstama sličnih osobina [33][34], preko zaštite pojedinih stabala fungicidima i kontrole vektora zaraze (brestovih potkornjaka), do aktivnog pristupa problemu - sintezi klonova otpornih na bolest i njihovom masovnom razmnožavanju. Otpornost na patogen testira se trostrukom veštačkom inokulacijom koktela sojeva Ophiostoma u kambijum individua dobijenih iz različitih ukrštanja. Individua koja preživi, smatra se otpornom i predstavlja ortetu budućeg otpornog klona. Orteta se razmnožava isključivo autovegetativnim metodama, čime potomstvo (ramete), zbog istovetne genetske strukture (istog genotipa) ostaje otporno. Otporni klonovi se u praksi uspešno razmnožavaju zelenim, zrelim, korenskim i kalusnim reznicama, kao i kulturom tkiva.[18][35]

Tokom više od devet decenija realizovan je čitav niz klonova koji u sebi manje ili više sjedinjuje dve tražene osobine: otpornost i odgovarajuću formu i dimenzije. U ovome prednjače istraživači iz Holandije, SAD i Kanade.

Holandski program može se ukratko svesti na tri „generacije“ klonova. Prva je realizovana tridesetih i četrdesetih godina i sastojala se od dva klona U. x hollandica 'Christine Buisman' (1936) i U. x hollandica 'Bea Schwarz' (1947) nastali selekcijom generativnog potomstva evropskih provenijencija. I pored osrednjeg izgleda, nezadovoljavajućeg porasta i osetljivosti prvog prema rak ranama izazvanim gljivicom Nectria cinabariana Tode ex Fries široko su primenjivani do pojave agresivnijih sojeva holandske bolesti ne samo u Holandiji već i u SAD i Italiji.[36]

Drugu generaciju predstavljala su dva međuvrsna hibrida U. 'Commelin' (U. x hollandica 'Vegeta' x U. carpinifolia 1) i U. 'Groeneveld (U. glabra x U. carpinifolia 1)'. Sintetisani su 1960. i 1963. godine od roditelja koji su evropske vrste. Od tada do 1980. godine prodato je oko 1.000.000 sadnica. Poslednjih godina njihova upotreba ograničena je na bolja staništa zbog relativne osetljivosti prema agresivnim sojevima i preobilnog cvetanja na siromašnim staništima što prouzrokuje istanjenost krune i pojavu golih delova.

U 1973. godini pojavljena je treća generacija sa različitim evropskim muškim roditeljima i istim ženskim (U. wallichiana x U.glabra 'Exoniensis') sa relativno visokom otpornošću prema agresivnim sojevima. Čine je tri klona koje je sintetisao dr Heybroek iz "Dorschkamp" Instituta za šumarstvo i planiranje predela -Wageningen (Holandija): (1) Ulmus 'Dodoens' Seme iz koga je nastao ovaj klon sakupljeno je 1954. godine sa klona 202 (U. glabra 'Exoniensis' x U. wallichiana P39) u procesu slobodne polinacije, a neke njegove osobine ukazuju na moguću samooplodnju. Klijavac koji je dobio oznaku 494 pokazao se superiornim. Klon je uključen u poljske oglede od 1967/68. godine. Registrovan je 1973. godine pod nazivom U. 'Dodoens' po Rembert Dodoens-u (1516—1585) poznatom lekaru, botaničaru i profesoru Lajdenskog univerziteta po kome je nazvan i rod tropskih biljaka Dodonaea Mill. (Sapindaceae).

(2) Ulmus 'Lobel' dobijen je ukrštanjem klonova 202 x 336 izvedenim 1954. godine. Od celokupnog potomstva izdvojena je jedna individua zadovoljavajućih osobina, klon 454. Materinska biljka, klon 202, je hibrid dobijen 1938. godine ukrštanjem U. glabra 'Exoniensis' x U. wallichiana P39. Ovaj klon je vazoliko piramidalan sa lepim tamnim listovima koji kasno opadaju, i umerenom rezistentnosti prema holandskoj bolesti. Muški roditelj, klon 336, dobijen je samooplodnjom U. x hollandica 'Bea Schwarz', sitnolisnog drveta, kratkog, pravog stabla, brzog rasta i visokim stepenom otpornosti.

Višestrukim veštačkim inokulacijama različitim sojevima spora Ceratocystis ulmi u rasadniku utvrđena je potpuna otpornost prema manje virulentnijim sojevima i visok stepen otpornosti prema agresivnom soju identifikovanom u Velikoj Britaniji 1971. godine. Ime 'Lobel' klon dobija u čast Matthias de l'Obel-a (1538—1616) naučnika na polju medicinskih nauka, ličnog lekara Willema van Oranje i botaničara po kome je i rod Lobelia L. (Campanulaceae) dobio ime.

(3) Ulmus 'PLANTYN' (syn: U. 'PLANTIJN') dobijen je 1954. godine ukrštanjem klonova 202 x 302, i preliminarno označen brojem 496. ženski roditelj je kao i kod prethodna dva klona, a otac je klon nastao 1944. godine ukrštanjem klonova poljskog bresta (1 x 28). ženski roditelj i ovog klona, U. carpinifolia 1, francuskog je porekla, a bio je i muški roditelj klonova „druge generacije“ holandskih klonova (U. 'Commelin' i U. 'Groeneveld'). Ime po Cristoffel Plantijn-u (1514—1589) koji je radio kao štampar i izdavač u Antverpenu i bio prijatelj Lobela i Dodoensa, izdavao njihova dela i bodrio ih u radu.

U SAD postoji više centara u kojima se radi na sintezi otpornih klonova bresta: University of Wisconsin, Madison (sa klonovima U. 'Regal', U. 'Sapporo Autumn Gold' i U. 'American Liberty'), Morton Arboretum, Chicago (U. 'Accolade' i U. 'Denada'), Nursery Crops Laboratory USDA, Delaware - Ohio (U. 'Urban', U. 'Homestead' i U. 'Pioneer'), Oklahoma State University, Stillwater (U. 'Prairie Shade')...

Kanadski klonovi U. 'Jacan', U. 'Thomson' i U. 'Mitsui Centennial' takođe pokazuju visok stepen otpornosti prema holandskoj bolesti.

U Rusiji najvažnija dva centra za proučavanje holandske bolesti i sintezu na nju otpornih klonova su Svesavezni istraživački institut za šumarstvo i mehanizaciju (VNIILM) u Puškinu, blizu Moskve, gde se više proučava fitopatološko-entomološki aspekt problema, i Svesavezni institut za agrošumarstvo (VNIALMI) u Volgogradu, gde se vrši selekcija otpornih klonova prvenstveno sibirskog bresta za upotrebu u zaštitnim pojasevima.[18]

Stanje u našoj zemlji u pogledu rada na prevazilaženju sušenja bresta, sudeći prema nedostatku objavljenih radova iz te oblasti, odlikuje se krajnjom neaktivnošću Još od pojave bolesti pa do danas nikakvi posebni propisi vezani za njeno suzbijanje i kontrolu njenih vektora nisu doneseni, osim sporadičnih mera zaštite od potkornjaka lovnim stablima i odsecanja zaraženih grana. Još 1975. je predloženo da se nizijski brestovi stave pod zaštitu zakona kao retkosti, i da se spreči svaka seča zdravih stabala, uz istovremenu obaveznu seču onih na kojima se manifestuju već prvi znaci bolesti.

Radovi na selekciji otpornih individua su zastali u fazi njihove prve determinacije (bez provere otpornosti veštačkom inokulacijom). Pretpostavlja se da postoji korelaciju uzmeđu otpornosti i strukture kore. Stabla sa uzdužno ispucalom korom u vidu traka preporučuju se kao polazni materijal, kao i ona koja su u žarištima najveće zaraze preživela. I pored ovih korisnih sugestija izrečenih pre više od četrdeset godina realizovanih i registrovanih domaćih klonova nema; rad na introdukciji stranih otpornih klonova ili otpornih vrsta svodi se uglavnom na visokorezistentnu azijsku vrstu U. pumila L. sa kojom nije bilo pokušaja kontrolisanog ukrštanja sa autohtonim vrstama.

Selekcija stabala samoniklih vrsta željenih osobina i introdukcija otpornih taksona su izvori za stvaranje kolekcija polaznog materijala za sintezu klonova koji bi bili prilagođeni našim staništima, nasleđujući ovu osobinu od domaćih roditelja, a istovremeno i otpornost od roditelja otpornih selekcija. Ovakav prilaz je jedino opravdan i predstavlja kraći put jer je verovatnoća da novosintetisani klonovi budu otporni daleko veća, a istovremeno se smanjuje rizik od moguće neprilagođenosti introdukovanih taksona uslovima naših staništa.[18]

Već je istaknut neuporedivo veći stepen promenljivosti patogena u odnosu na biljku domaćina, zbog kraćeg životnog ciklusa a i posebnoj sklonosti ovog mokroorganizma ka mutacijama, koje, najverovatnije, predstavljaju čak i uzrok pojave holandske bolesti. Zbog česte pojave novih, često virulentnijih, sojeva potreba za stalnom sintezom novih klonova je jedini način da se „ide u korak“ sa patogenom.[37]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Richens,R.H. (1983): Elm. Cambridge University Press. Cambridge, London, New York, New Rochelle, Melbourne, Sydney
  2. Radošević, M. (1891): Pabirci za šumarsku povjest hrvatsko-srbskih šuma. Šumarski list 15(11): 490
  3. Heybroek, H. M. (1979): Mini-monografh on Elms in Agroforestry. Technical Consultation on Fast-growing Plantation Broadleaved Trees for Mediterranean and Temperate Zones. Lisbon
  4. Melville, R. & Heybroek, H. M. (1971): The Elms of the Himalaya. Kew Bulletin Vol.26 (I)
  5. Zaborovskiй, E. P. (1962): Plodы i semena drevesnih i kustarnikovih porod. Goslesbumizdat. Moskva
  6. Wyman, D. (1951): Elms Grown in America. Arnoldia 11(12):79-93
  7. Elias, T. S. (1970): The Genera of Ulmaceae in the Southeastern U.S. Journ.of Arnold Arbor. 51: 21-9
  8. Harlow, W. M., & Harrar, E. S. (1950): Textbook of dendrology.Third edition. Mc Graw-Hill Book Company,Inc. New York, Toronto, London
  9. Clepper, H. (1979): America's 10 Most Famous and Historic Trees. American Forests 85(6):12-15
  10. Cech, D. D. (1890): Ogroman briest. Šumarski list 14(2): 95
  11. Čajkanović, V. (1985): Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama. Srpska književna zadruga. Srpska akademija nauka i umetnosti. Beograd Brest: „Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama“ na Antologiji srpske književnosti (.docx format)
  12. Jovančević, M. (1975): Mogućnost i potreba zaštite i održavanja nizinskog brijesta selekcijom i uzgojem. Sto godina znanstvenog i organiziranog pristupa šumarstvu jugoistočne Slavonije. Jugoslovenska akademija znanosti i umetnosti. Zagreb: 433-51
  13. Jovanović, B., Radulović, S., & Vićentijević, M. (1977): Dendrotoponimi Srbije (van pokrajina), njihove karte i značaj. Glasnik Šumarskog fakulteta 52: 133-86
  14. Green, P. S. (1964): Registration of Cultivar Names in Ulmus. Arnoldia 24 (6-8): 41-80
  15. 15,0 15,1 Edlin, H. L. (1968): Know Your Broadleaves. Forestry Commission Booklet 20.London
  16. Tahtadžяn, A. L. (1980): Cvetkovыe rasteniя. Žiznь rasteniй, tom pяtый, čast pervaя. Moskva „Prosveщenie“.
  17. Ware, G. H. (1980): In search of new kinds of elms. Journ.of Arboriculture 6(9): 233-7
  18. 18,0 18,1 18,2 18,3 18,4 18,5 Grbić, M. (1992): Unapređenje rasadničke proizvodnje nekih brestova (Ulmus L.) autovegetativnim metodama razmnožavanja. Doktorska disertacija, Šumarski fakultet Beograd
  19. Vasiljević, S. (1980): Brestovina. Šumarska enciklopedija. Jugoslovenski leksikografski zavod. Zagreb tom I:187
  20. Brush, W. D. (1918): Utilization of elm. U.S. Department of Agriculture. Contribution from the Forest Service, Washington D. C. Bulletin 683: 39-43
  21. Černjavski , P. & Jovanović, B. (1950): Šumska staništa i odgovarajuća dendroflora u Srbiji. SAN. Posebna izdanja, knjiga CLIX Instituta za ekologiju i biogeografiju. Beograd
  22. Stilinović, S. (1991): Pošumljavanje. Naučna knjiga. Beograd
  23. Karnosky, D. F.,& Mickler, A. (1986): Elms (Ulmus spp.). In Biotechnology in Agriculture and Forestry Vol.1.Trees I (ed by Y. P. S. Bajaj), Springer-Verlag Berlin, Heidelberg
  24. Nikolaenko, V. T. (1977): Povыšenie žizneustoйčivosti gosudarstvennыh zaщitnih lesnih polos. Lesnoe hozяйstvo 6. Moskva
  25. Heybroek,H.M. (1977): Elms and Shelterbelts, Report on a Study Tour to two Forest Resaerch Institutes in the USSR. . Rijksinstituut voor onderzoek in de bosen landschapsbouw "De Dorschkamp" Rapport 184. Wageningen
  26. Radimir, D. (1980): Brst i lisnik. Šumarska enciklopedija. Jugoslovenski leksikografski zavod. Zagreb tom I
  27. Valihodžaeva, S. P. (1979): Introducirovannыe vidi roda Ulmus L. v Botaničeskom sadu AN UzSSR. Dendrologiя Uzbekistana, Tom X: 210-2
  28. 28,0 28,1 Heybroek, H. M., Elgersma, D. M., & Scheffer, R. J. (1982): Dutch elm disease: an ecological accident. Outlook on Agriculture 11(1): 1-9
  29. Vajda, Z. (1965): Zaštita šuma. Zagreb
  30. Jovančević, M. (1975): Mogućnost i potreba zaštite i održavanja nizinskog brijesta selekcijom i uzgojem. Sto godina znanstvenog i organizovanog pristupa šumarstvu jugoistočne Slavonije. Jugoslovenska akademija nauke i umetnosti. Zagreb: 433-51
  31. Spooner, B. & Roberts, P. (2005):. Fungi. Collins New Naturalist series No. 96. Harper Collins Publishers, London
  32. Brasier, C. M. (1996): New horizons in Dutch elm disease control. in: Report on Forest Research, 1996. Forestry Commission. HMSO, London, UK.: 20-28
  33. Mitchell, A. F. (1973): Replacement of elm in the countryside. Forestry Commission Leaflet 57. London
  34. Jobling, J. (1975): Alternative to the elm. Gardeners Chronicle/HTJ. January 31: 28-9,31
  35. Grbić, M. (2004): Proizvodnja sadnog materijala - Vegetativno razmnožavanje ukrasnog drveća i žbunja. Univerzitet u Beogradu. Beograd ISBN 86-7602-009-4
  36. Heybroek, H. M. (1974): The development of forest tree breeding in the Netherlands. Forest Tree Breeding in the World. (R.Toda Ed.)
  37. Grbić, M. (1982): Značaj fenoloških osmatranja za izradu proizvodno tehnološkog modela razmnožavanja sibirskog bresta (Ulmus pumila L.). Glasnik Šumarskog fakulteta, Serija S, br.59: 107-16

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Wilkinson, Gerald: Epitaph for the Elm (Hutchinson, London, 1978; ISBN 0-09-921280-3 / 0-09-921280-3). A photographic and pictorial celebration and general introduction.
  • Clouston, Brian, & Stansfield, Kathy, eds.: After the Elm (Heinemann, London, 1979; ISBN 0-434-13900-9 / 0-434-13900-9). A general introduction, with a history of Dutch elm disease and proposals for re-landscaping in the aftermath of the pandemic. Illustrated.
  • Richens, R. H.: Elm (Cambridge University Press, 1983; ISBN 0-521-24916-3 / 0-521-24916-3). A scientific, historical and cultural study, with a thesis on elm-classification, followed by a systematic survey of elms in England, region by region. Illustrated.
  • Dunn, Christopher P., ed.: The Elms: Breeding, Conservation, and Disease-Management (New York, 2000; ISBN 0-7923-7724-9 / 0-7923-7724-9).
  • Coleman, Max, ed.: Wych Elm (Edinburgh, 2009. ISBN 978-1-906129-21-7.). A study of the species, with particular reference to the wych elm in Scotland and its use by craftsmen.