Živojin Mišić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Živojin Mišić
1855 – 20. januar 1921. (starost 66)
Živojin
Vojvoda Živojin Mišić
Mjesto rođenja Srbija , Mionica,07.januar 1855.
Civil Flag of Serbia.svg
Mjesto smrti Beograd, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg
Pripadnost Srbija
Godine službe 1874 – 1918
Čin Feldmaršal (vojvoda) Vojvoda (vojni cin).png
Bitke/ratovi Srpsko-turski ratovi, Srpsko-bugarski rat, Prvi balkanski rat, Drugi balkanski rat, Prvi svetski rat

Živojin Mišić (Struganik kod Mionice, 7 / 19 srpnja 1855 - Beograd, 20 siječnja 1921) je bio srpske i jugoslavenski vojvoda (maršal ).

Na samom početku svoje četrdesetogodišnje službe, bio je sudionik srpsko-turskih ratova (1876 - 1878), kao pitomac-narednik, kasnije potporučnik. U tim ratovima stekao je prva ratna iskustva. Pored četverogodišnje Artiljerijske škole završio je Austro-Ugarsku školu gađanja u Bruku na lajt i dvogodišnju pripremu za generalštabnu struku. Također je sudjelovao iu kratkotrajnom Srpsko-bugarskom ratu 1885. godine. Punih šest godina pored redovnih dužnosti predavao je strategiju na Vojnoj akademiji. Nakon Majskog prevrata bio je primoran da se umirovi u činu generalštabnog pukovnik a, pošto je smatran previše bliskim svrgnutoj dinastiji Obrenovića, ali je reaktiviran 1909, tijekom aneksione krize na osobni zahtjev načelnika Vrhovne komande generala Radomira Putnika, koji ga je učinio svojim pomoćnikom. Mišić je pomogao generalu Putniku sastaviti srpskih ratni plan u eventualnom ratu sa Austro-Ugarskom.

I u Balkanskim ratovima Mišić je također bio pomoćnik načelnika stožera Vrhovne komande, generala Putnika, i bio je njegova desna ruka. Neposredno je surađivao na planiranju i rukovođenju operacijama protiv turske Vardarske armije, zbog čega je poslije Kumanovske bitke unaprijeđen u čin general a. Posebno se istaknuo pravilnom procjenom situacije prvoga dana bitke na Bregalnici, kada je srpski Vrhovna komanda u Skoplju razmatrala pitanje na kojoj liniji će primiti odsudnu bitku. Usvajanje njegovog prijedloga imalo je presudan utjecaj na daljnji tijek i konačan ishod odlučujuće bitke Drugog balkanskog rata. Po završetku ovog rata, Mišić je po drugi put umirovljen na isti način zaslugom časnik a pripadnika Crne Ruke .

Međutim, pred samo izbijanje Prvog svjetskog rata, opet je bio reaktiviran i postavljen za pomoćnika načelnika stožera Vrhovne komande. Tijekom Kolubarske bitke, generalu Mišiću je predana zapovjedništvo nad Prvom armijom, koja je tada bila u vrlo teškoj situaciji. Najviše zahvaljujući njegovim osobnim naporima i znanju, Prva armija se od jedinice u rasulu pretvorila u formaciju sposobnu za borbu. Mišić je inzistirao na dubljoj povlačenju, skraćenju front a cijele srpske vojske, kojim bi se ostalim armijama dalo vremena za odmor, popunu zaliha i opskrbu. To njegovo kockanje se isplatilo pošto je austrougarska vojska previše raširila svoje linije, pa je teško poražena u potonjem srpske kontranapadu. Za zasluge i izvojevanu pobjedu, Mišić je 4. prosinca 1914. godine unaprijeđen u čin vojvode (maršala).

Nakon novog združenog napada njemačke, austrougarske i bugarske vojske na Srbiju u listopadu 1915, kada se srpska vojska povukla na [[Kosovo] ], Mišić je predložio da se izvrši protunapad. Ovaj prijedlog su odbili ostali zapovjednici armija na sastanku u Peć i i uslijedilo je povlačenje. Nakon ovoga predao je zapovjedništvo armije i otišao na liječenje u Francusku. Sredinom 1916. ponovo je postavljen za zapovjednika Prve armije koja je zaustavila i natjerala na povlačenje bugarsku vojsku iu bitci kod goniča oslobodila Bitolj. Pred kraj rata u lipnju 1918. zamijenio je ustrojbeno mjesto s generalom Bojovićem i postavljen je za načelnika štaba Vrhovne komande. Zapovijedao je srpski vojskom prilikom proboja Solunskog fronta u rujnu iste godine, i za dva i pol mjeseca je oslobođena Kraljevina Srbija. Od strane engleskog kralja Georgea V nagrađen je titulom engleskog viteza bakalaureja. Kao najznamenitiji vojskovođa Prvog svjetskog rata i srpskog ratne povijesti, od svog naroda smatran je za legendu.

Rano djetinjstvo (1855-1865)[uredi - уреди | uredi izvor]

Živojin Mišić je rođen 7 / 19. srpnja a 1855. godine od oca Radovana, zemljoradnika, i majke Anđelije (rođene Damjanović) u selu Struganik u nadomak Mionice. Mišićevi roditelji imali su trinaestoro djece, od kojih su dvoje bile djevojčice. Živojin je bio trinaesto dijete, i kada se rodio, samo osmero njegovih braća (Nikola,Ivko,Teodozije,Lazar,Vasilije i Teodor) i sestara (Todora i Živana) je bilo živo.

Preci Živojina Mišića su se doselili u Struganik krajem 17. ili početkom 18.vijek a iz sela Tepca na južnim obroncima Durmitor a. Obitelj Mišić je prezime dobila po imenu Živojinovog dede - Miša Kaljevića. Živojinov djed se prvi rodio u Struganik, bio je oženjen Anicom i imao je dva sina: Radovana (Živojinovog oca) i Radoslava. Živojina majka Anđelija (rođena oko 1815. Godine) bila je kćerka Jovana Damjanovića iz sela Koštunića.

Sa navršenih šest godina bio je pastir. Čuvao je ovce, koze, mladu junad i silno se namučio. Jednom prilikom je rekao: {{Citat | Tko nije čuvao koze taj ne može ni zamisliti što su to jadi i nevolje. Iako sam kod njih omiljen jer sam vazda u svojoj torbici nosio po jedan veliki krušac soli, ipak su mi vrlo često potpuno otkazivale poslušnost.

Često je gubio ovce koje su puštene po livadi bježale i upadale u tuđa gazdinstva, brstile kupus, salatu i pravile veliku štetu na voćnjaku. Kad bi se probudio (jer je nerijetko spavao na livadi) i vidio da ovaca nema a kasnije saznao za štetu, redovito je dobivao batine šibom. Za razliku od njega Mišićevi vršnjaci su čuvali vo love. Slabi i nenaviknuti, dešavalo se da mladi čobani budu izudarani od strane neposlušnih volova. Živojin o tome piše: {{Citat|Ne zna se, dakle što je gore - biti čobanin koza ili vodič volova.

Školovanje (1865-1876)[uredi - уреди | uredi izvor]

Lazar i Živojin Mišić, 25. rujna 1875. godine.

Osnovnu školu je započeo u Ribnici prvi listopada 1865. godine. Prvi učitelj Živojinov bio je Sreten Veličković iz sela Boljkovci. Za svu djecu bio je strah i trepet. Školsku i crkvenu općinu u to vrijeme činila su sela: Struganik, Planinice, Berkovci, Popadići, Tolići, Ključ i Paštrić. Zbog velike udaljenosti sela od škole sva djeca i Živojin su živjela u internatu. Dana 1. listopada 1866. mu je umro otac, pa je majka preuzela na sebe kućanstvo.

Nakon dvije godine boravka u Ribnici, na intervenciju svog rođenog brata Lazara, narednika u Kragujevačkom garnizonu, Mišić je 1867. premješten u Kragujevac. U Kragujevcu je završio dvije školske godine za jednu i ubrzo 1868. upisao je gimnaziju. U početku zbog svog podrijetla imao je silne neprilike s varoškom djecom koja ga nisu prihvaćala, što ga je uzbuđivalo i vrijeđalo. Prvi i drugi razred gimnazije završio je u Prvoj kragujevačkoj gimnaziji u Kragujevcu, treći, četvrti i peti u Beograd u, u Prvoj beogradskoj gimnaziji. U prvih pet razreda gimnazije nije bio posebno dobar đak, dok je do kraja školovanja popravio uspjeh.

Šesti razred je završio u Kragujevcu i već 20.rujna 1874. godine bio primljen u 11. klasu Artiljerijske škole (Vojne akademije) bez prijemnog ispita, kao 21. u rangu. Zbog odustajanja dva kandidata Mišić je prije početka školovanja dobio 19. rang. Na svakom raspustu odlazio je kući u naselje i vrlo često je zajedno sa svojom braćom radio i poljske radove. Još kao nesvršeni pitomac podnarednik mobiliziran je 1876. godine i upućen na front. Tijekom ratova školovanje mu je prekinuto.

Prvi srpsko-turski rat (1876-1877)[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Srpsko-turski rat

Svojim prvim ratnim rasporedom određen je za nastavnika trupa u Kolubarskom bataljunu Druge klase, u sastavu Valjevske brigade Druge klase Drinskog korpusa. Zapovjednik korpusa bio je general Ranko Alimpić. Pred sam polazak bridaga na granicu fronta cijela klasa Artiljerijske škole, a među njima i Živojin, je 1.lipnja a 1876. godine bila proizvedena u čin narednika. Druga valjevska brigada, u čijem sastavu je bio Kolubarski bataljon u kome je narednik Živojin Mišić bio instruktor, krenula je na front. Po dolasku na front, Mišić biva raspoređen u bataljon major a Nikole Kirjejeva, zapovjednika ruskih i bugarskih dobrovoljaca. Dana peti srpnja a u devet sati, po naredbi dotičnog majora, formirani su odredi od po tri bataljona Prve klase. U početku je ostao u rezervi, a kasnije je postao majorov osobni ordonans. Kirjejev je okaratkerisao Mišića pri imenovanju za osobnog ordnansa, kao bistrog, talentiranog i perspektivnog časnika.

"No, čim potučemo Turke, povest ću te sa mnom u Rusiju da tamo kao moj pitomac svršiš našu Vojnu akademiju." - Riječi majora Nikole Kirjejeva prilikom upoznavanja sa Živojina Mišića.

Polaskan tim prijedlogom, Mišić je izjavio svoju suglasnost da pođe s Kirjejevom u Rusiju ali na nesreću, od toga nije bilo ništa jer je bojnik poginuo u boju kod Rakovice upravo u vrijeme bitke kod Velikog izvora. Svoje vatreno krštenje je doživio upravo na ovom bojištu i tada je zapovijedao svojom jedinicom, ali sada u sastavu Knjaževačke vojske. Nakon pogibije svog zapovjednika bojnika Kirjejeva, trupe su vidno demoralisane počele da se povlače pred naletima Turaka. To je ujedno i bio kraj srpske ofanzivnih pokušaja.

Vrijeme operativnog zatišja Srbi su iskoristili za reorganizaciju i bolje grupiranje svojih snaga. U sastav Trećeg korpusa ušla je Valjevska brigada Prve klase kojom je zapovijedao stariji brat Živojina Mišića, kapetan Lazar Mišić, i Valjevska brigada Druge klase pod zapovjedništvom kapetana Pavla Zarića u kojoj su bili Živojin i njegov stariji brat Teodor. To je bilo prvi put da su se na kratko trojca braće Mišić srela u ratu kod sela Lukova.

Nakon Sumatovacka bitke, pukovnik u Đuri Horvatoviću je bilo naređeno da sa svojim korpusom demonstrira prema Niš u, a da Lukovski korpus (u kojem je bio Mišić) poduzme operacije i zauzme Zaječar. Mada su ostvarile početni uspjeh, naređeno im je, zbog pogoršanja situacije na moravskom frontu, da se trupe vrate u Boljevac. U međuvremenu, Valjevska brigada druge klase iz Lukovskog korpusa odmaršovala je preko Đunis ai Kruševca u sastav odreda kapetana Stevana Biničkog, koji je na Jankovoj klisuri zatvarao pravac Kuršumlija - Kruševac. Poslije mjesec dana bataljon kojim je zapovijedao Mišić prebačen je u sastav korpusa pukovnika Horvatovića i sudjelovao je u borbama na Šiljegovcu. Na ovom frontu Živojin je prvi put upoznao svog zapovjednika koji će mu kasnije postati uzor u vlastitom zapovijedanju.

Primirje je pod pritiskom Rusije potpisano prvi studenog 1876. godine. Ukazom prvi prosinca iste godine, Živojin Mišić je za ispoljenu hrabrost odlikovan Zlatnom medaljom za hrabrost. Unapređen je čin pješadijskog potporučnik a, 10.prosinca 1876. I postao je komandir voda 4. čete Trećeg bataljona stajaće vojske.

Drugi srpsko-turski rat (1877-1878)[uredi - уреди | uredi izvor]

U pauzama između dva rata Živojin je stupio na novu dužnost prvi siječnja a 1877. godine, au kolovozu je premješten u Beograd i postavljen za vodnog časnika u 1. četi 7. bataljona. Na toj dužnosti dočekao je početak novog rata protiv Turske u koji je Srbija ušla krajem godine kao saveznica Rusije. U vrijeme mobilizacije za drugi rat protiv Turske potporučnik Živojin Mišić je, kao vodni časnik 7. bataljona stajaće vojske, sa svojim bataljunom premješten iz Beograda u Valjevo. Bataljon je uključen kao kadrovsko jezgro, u Valjevsku brigadu I klase kojom je zapovijedao Živojinov stariji brat kapetan I klase Lazar Mišić. U toj brigadi Živojin je postavljen komandira 2. čete narodne vojske u bataljunu kapetana Todora Vanlijića. Cijeli bataljon je bio u sastavu 7. kombiniranog puka Javorske vojske, pod kontrolom [[general] ] a Tihomilja Nikolića.

Po objavi rata, Mišićeva četa je obrazovala prethodnicu i ubrzo se sukobila s Turcima koji su bili skriveni u rovovima i nisu se primjećivali dok nisu otvorili puščanu vatru. [1] U to vrijeme operacije glavnih srpski snaga moravički-nišavskom pravcu ušle su u završnu fazu. Valjevska brigada je po dobivenom naređenju odmarširala pravcem preko Kušić a, Ivanjice, Požege, Čačka, Kruševca i Đunis a, lijevom obalom Morave u pravcu Niša. Dana 10. siječnja a, poslije usiljenog marša po dubokom snijegu i ciči zimi, stigla je na prenoćište u Tešić, gdje im je bilo javljeno da je Niš pao pod silovitim udarima korpusa đenerala [[Jovan Belimarković|Jovana Belimarković] ], pukovnika Milojka Lešjanina i Đure Horvatovića. Valjevska brigada, međutim, nije sudjelovala u tim operacijama po odluci vrhovnog zapovjednika kneza Milana, koji je osobno pozdravio Valjevce pri ulasku u oslobođeni Niš.

Nekoliko dana poslije primirja, 1. bataljon Valjevske brigade I klase određen je provesti 2.000 zarobljenih Turaka u Smederevo i Beograd. Sprovod zarobljenika je protekao mirno mada su turski časnik i udarali vojnike koji su zaostajali. Za Mišića je ovo bilo čudno, da se nijedan vojnik nije okrenuo da vidi tko ga je udario već se trkom vraćao u kolonu. Takve pojave u srpskoj vojsci nisu bile dozvoljene, i odnosi su se zasnivali na svjesnoj disciplini a ne na linču.

Razdoblje mira (1878-1885)[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvog rujna 1878. godine svi pitomci XI i XII klase ponovo su bili na okupu na produženju školovanja koje je prekinuto rat om. Nakon nekoliko dana predavanja na čas matematike koji je predavao inžinjerijski pukovnik Stevan Zdravković, školu je posjetio ministar vojni đeneralštabni potpukovnik Ivan Mišković. Pohvalio je cijelu klasu i očitao je jednu strogu lekciju o potrebi strogog držanja i dobrog vladanja.

Mišić je u ove riječi povjerovao, zagrijao stolicu, i dvogodišnji tečaj završio s odličnim ocjenama. Po završetku školovanja nije proizveden u obećani čin - ni on, ni cijela njegova klasa. Jednog dana, prve polovice prosinca 1878. godine, idući na predavanje sa svojim školskim drugom Pavlom Jovičićem, svratio je u obližnju kafanu da popiju kavu. Za drugim stolom je sjedio pešadijski major Radić s konjičkim kapetan om Stanišićem. Taj major je upravo prešao iz Austrougarske u Srpskoj vojsku i govorio je vrlo nepovoljno o Srpskom vojsci što je Mišića uzbudilo i on nije izdržao da mu ne odgovori.

"Ako dobro završiti ovaj tečaj, onda će te odmah biti proizvedeni u čin poručnika, a rang o novom činu odredit vam se prema rezultatu koji postignete tijekom školovanja." - Riječi đeneralštabnog potpukovnika Jovana Miškovića prilikom posjete XI-toj klasi Vojne akademije.
Wikiquote „ Gospodine bojniče, ne mogu dozvoliti da se tako ružno izražavate o našoj vojsci. Ako u austrijskoj vojsci tako dobro kao što velite, nitko Vas otuda na silu nije doveo.“
()

Ljutiti major ga upita.

Wikiquote „ A kako se vi zovete? Idite odmah na svoje mjesto, a ja ću Vam pokazati za tu vašu drskost.“
()

Mišić salutira i vrati se za svoj stol, a njegov drug Jovičić dobaci. {{Citat| Bravo, seljače. Nakon nekoliko dana zapovjednik beogradskog garnizona pukovnik Pavao Horstig, pozvao je na raport Živojina i zbog drskog ponašanja prema majoru Radiću kaznio ga je zatvor om u trajanju od tri dana. Po završenim naknadnim tečajevima na Akademiji, Ministarstvo vojno naredi da se svaki pitomac izjasni u kom garnizon u bi volio da služi. Svi osim Mihaila Živkovića i Mišića izraziše želje, a njih dvojca napisaše "Gdje, god služba bude zahtijevala" . Živkovića rasporediš u Kuršumliju, Mišića u Prokuplje, a ostalima su izašli u susret.

Prvim rasporedom preuzeo je dužnost zapovjednika voda u 2. četi 7. bataljon a aktivne vojske. Na dužnost je stupio 17. rujna 1880. godine, ali se kratko zadržao jer je već u ožujku 1881. godine sa svojim bataljunom prebačen u Beograd, i taj premještaj mu se nije svidio. Tijekom službovanja u Beogradu odlikovan je drugi srpnja a 1881. godine Srebrnom medaljom za revnosnu službu . Dana 13. prosinca 1881. godine umrla mu je majka Anđelija u 75. godini života, a sahranjena je sljedećeg dana u Struganik u. U maj u 1882. postavljen je za komdandira voda u 1. četi 9. bataljona. Prilikom jedne vježbe 4. voda na Vračaru, pokušavši uvesti red među svoje vojnik e, Mišić je sabljom u koricama udario svakog vojnika u vrsti po stražnjici, zbog čega ga je netko od građana, vidjevši to, izvijestio komandi. Sutradan prilikom prijavka zapovjedniku bataljuna, Mišić pročita prijavu i objasni mu situaciju. Komandiri čete i bataljona su odveli Živojina na raport komandantu Stajaće vojske pukovniku Kosti Bučević. Za učinjeno djelo izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od tri dana, bez upućivanja na vojni sud, što se smatralo olakotnom okolnošću. Pošto je izdržao kaznu, u kolovozu iste godine određen je, pored redovite dužnosti, za nastavnika tjelesnog odgoja u Nižoj gimnaziji u Beogradu, a poslije tri mjeseca 20. listopada 1882. proizveden u čin poručnik a. Zatim je postavljen na dužnost ađutant a 7. bataljona. Na toj dužnosti ostao do 25. listopada 1884. godine, kada je postavljen za zapovjednika 1. čete u 5. bataljonu "Kralj Milan" u Užicu. Nakon godinu dana premješten je u Valjevo u svibnju 1885. godine. Po dolasku u Valjevo zapovijedao je novoformiranim bataljunom sastavljenim od rezervista Podrinjskog županije. U jul u je polagao praktični ispit za kapetana. Položio je bez primjedbe. Komandujući aktivnim bataljunom na Krušiku, u kolovoz u se jako razbolio i na intervenciju zapovjednika 5. aktivnog puk a Mišiću je naređeno da preda bataljon i ode na liječenje. Na ovu odluku Mišić je rekao:

Wikiquote „Bataljun neću predavati u ovo vrijeme! Možete ga mi oduzeti samo silom oružja.“
()

Na ove riječi zapovjednik puka mu odgovori: {{Citat|O takvoj tvojoj odluci izvijestit zapovjednika divizije, pa ti radi kako znaš, kad si tako lud.

Sumnjalo se da Mišić ima tuberkulozu, i to je i priznao svom prijatelju doktoru Svetozaru Anastasijeviću, prilikom pregleda u njegovoj privatnoj ordinaciji. Tom prilikom nije ustanovljeno ništa, pa je doktor Mišića poveo na večeru na kojoj mu je objasnio da se ne obazire na savjete vojnih liječnika, a Živojin sav oduševljen to je ispričao svojoj ženi. Već u rujnu 1885. godine objavljen je Ukaz kralja Milana o mobilizaciji vojske za rat protiv Bugarske. Time je i završena mirnodopska karijera mladog Mišića.

Srpsko-bugarski rat (1885)[uredi - уреди | uredi izvor]

Mišić je ostao u trupi do početka rata, s tim što je zbog ukidanja četvrtih bataljon au pukovnijama, postavljen za zapovjednika 1. čete u 1. bataljunu 5. puka Drinske divizije. Od objave mobilizacije, 21. rujna, do početka rat a 14. studenog, prošlo je dva mjeseca. U međuvremenu novim naređenjem pešadijskim pukovnijama je uzet po jedan bataljon tako da je na kraju reforme u sastavu puka ostalo po tri bataljona. Novim ustrojbenim rasporedom Živojin je raspoređen za komandira 1. čete 1. bataljona. Zapovjednik divizije je bio pukovnik Ivan Mišković, načelnik stožera kapetan Vukoman Aračić, načelnik topništva potpukovnik Vasilije Mostić i zapovjednik 6. pukovnije major Pavao Jurišić Šturm. Ostali zapovjednici divizija bili su između ostalih general Milutin Jovanović, a jedan od načelnika stožera bio je potpukovnik Radomir Putnik i drugi.

Mišić na sarkastičan način opisuje ovaj rat:

{{Citat | Mi smo u ovaj rat išli kao seljaci na svadbu - bez ikakve predostrožnosti. Ispostavilo se da je bio upravu. Glavna bitka u toku rata vođena je na slivničke položajima od 17. do 19. studenog. U to vrijeme Drinska divizija se nalazila između Šumadijske i Dunavske divizije, i dobila je naređenje da se povlači na položaje južno od Dragomanskog tjesnaca. Zapovjednik divizije pukovnik Binički, je sa stožer om došao kod poručnik a Mišića, koji je umjesto ranjenog zapovjednika bataljuna kapetana Grujice Ćukovcu vršio dužnost, i priopćio mu da je određen za zaštitnicu.

"Gospodine Mišiću, Vaš bataljon je posljednja rezerva - razvite ga i ojačajte centar Divizije." - Riječi pukovnika Stevana Biničkog prilikom izdavanja naređenja poručniku Živojinu Mišiću.

Zaprepašten tim priopćenjem je zabilježio u bataljonske operacijskom dnevniku da se okrenuo prema Srbiji i sam sebi rekao: {{Citat | Bože moj, odavde do Beograda nigdje više nema ni jednog mobiliziranog vojnika, ja sam posljednja rezerva divizije, a rat je tek počeo. Tog dana praktično je počeo kraj rata. Padom Pirot a, 27. studenog bez ozbiljnog otpora, Austrougarska je uzela u zaštitu Srbiju i ultimativno priopćila Bugari ma potpisati primirje što je i učinjeno u Bukurešt u drugi ožujka a 1886. godine. Tijekom ovog rata Mišić je sa svojom četom bio u strategijskoj rezervi.

Uspon (1886-1903)[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon Srpsko-bugarskog rata, Mišić je vrijedno radio na svom stručnom usavršavanju i uspješno napredovao u službi. Zapovjednik puka ga je poslije okončanja rata predložio za unapređenje i odlikovanje, u što Živojin nije povjerovao. Dana 26. veljače a 1886. ukazom kralja Milana odlikovan je Takovskim križem V stupnja . U maj 1886 . Mišić je ponovno postavljen za komandira čete u 1. bataljunu. Poslije zapovijedanja bojnama u Užicu, završio je školu jahanja na prijedlog ministra vojnog pukovnik a Horvatovića. U veljače u 1887. godine položio je kapetanski ispit, a narednog mjeseca unaprijeđen je u čin kapetana II klase i odlikovan Medaljom za vojničke vrline . U proljeće 1887. godine Mišić je, na temelju rješenja ministra vojnog, zajedno s kapetanom II klase Jovanom Pavlovićem, upućen u školu gađanja austrijske vojske u Bruku na lajt.

Tijekom boravka u Bruku, Živojin je imao nekoliko zanimljivih doživljaja. Kao odličan strijelac sudjelovao je u jednom turniru gađanja u kojem je bio bolji od austrijskog časnik a. Pošto je bio srpski časnik, rezultat je namješten u korist austrijskog kapetan a je odnio pobjedu i nagradu - zlatni sat. Mišić je tada odlikovan Austrougarskim Krstom za vojne zasluge . Po povratku iz škole gađanja u Bruku, Mišić je postavljen na dužnost ađutant a vojnog ispektora pješaštva [ [general]] a Milojka Lešjanina. Sredinom 1888. godine, po dolasku za ministra vojnog generala Koste Protića koji se nije slagao s generalom Lešjanina, on je smijenjen a na njegovo mjesto je postavljen general Petar Topalović, koji je bio zapovjednik Moravske divizijske oblasti sa sjedištem u Niš u. Nakon smjene general Lešjanina, stožer inspekcije se prvi Maj a 1888. godine preselio u Niš, a sa stožerom zajedno i Mišić.

Sredinom listopada 1888. godu Mišić je primljen na dvogodišnju pripremu za general stožernu struku u Glavnom generalštabu. U to vrijeme načelnik je bio pukovnik Ivan Mišković ali kako je on određen za učitelja prijestolonasljednika Aleksandra, pripravnicima su zadavali zadatke pomoćnik načelnika pukovnik Radomir Putnik i načelnik Operativnog odjela potpukovnik Jovan Atanacković. U to vrijeme, na drugoj godini pripreme, nalazili su se kapetani Stepa Stepanović, Petar Bojović i Miloš Vasić (idejni tvorac čina vojvode). To je prvi put da su se na jednom mjestu nalazili četvorica budućih vojvoda: Putnik (kao profesor), Stepanović, Bojović i Mišić (kao student i). Mišićev uspon u službi i uspješno napredovanje imalo je uzlaznu liniju od završetka pripreme za generalštabnu struku do majskog prevrata 1903. godine. Nakon uspješno završenog tečaja za generalštabnu struku, preveden je u zvanje generalštabnog časnika i unaprijeđen prvi siječnja a 1891. u čin kapetana I klase . Krajem 1892. godine položio je ispit za generalštabnog bojnika, ispitivač je bio potpukovnik Dimitrije Cincar-Marković, a tema koju je Mišić izabrao bila je Napoleonovi ratovi. Pošto je odabrao ovu temu, sam začuđen i pomalo ljut, potpukovnik ga je upitao:

Wikiquote „Pa otkuda odabrati taj rat?“
()

Vidjevši da je potpukovnik strog Mišić mu odgovori mirno:

Wikiquote „Kao vrlo komplicirana tema dopada mi se. [2]
()

Izaslanstvo je predvodio kralj Aleksandar Obrenović, prvi ađutant general Dragutin Franasović au pozadini je generalštabni major Živojin Mišić.]] U velikoj mjeri utjecaj na mladog Mišića imao je njegov profesor pukovnik Radomir Putnik koji je pripremao časnike za generalštabnu struku. Tom prilikom Putnik je zapazio Mišićevu izuzetnu vojničku obdarenost što je uvelike utjecalo na Živojinov buduće napredovanje. Prije unapređenja u čin generalštabnog bojnika, postavljen je za načelnika štaba Šumadijske divizijske oblasti u jun u 1892. godine. Iste godine Mišić je postavljen za zapovjednika 7. puka i kraljevog ađutanta sa četvoricom drugih časnika i dvojicom kraljevih ordonansa. U čin generalštabnog bojnika unaprijeđen je drugi kolovoz a 1893. godine. Septembra 1895. godine, Mišić je boravio u Francuskoj gdje je, kao delegat srpskog vojske, nazočio velikim manevrima francuske vojske. Godine 1896. prateći kralja Aleksandra nazočio je svečanosti povodom obnavljanja modernih Olimpijskih igara. Prilikom te posjete 4. travnja a 1896. delegacija je također posjetila i manastir Hilandar. U međuvremenu Mišić je odlikovan brojnim domaćim ordenima: Ordenom Takovskog križa IV stupnja i Ordenom Belog orla V stupnja , kao i sa više vanjskih odlikovanja: turskim Ordenom medžidija III stupnja , francuskim Ordenom Legije časti V stupnja , grčki Ordenom Svetog Spasitelja III stupnja i austrijskim Ordenom Franca Jozefa III stupnja. U proljeće 1897. godine oslobođen je dužnosti kraljevog ađutanta i postavljen za vršitelja dužnosti zapovjednika 9. puka u Požarevcu i počasnog ađutanta kralja Aleksandra. Na dužnosti zapovjednika pukovnije ostao je do siječnja 1898. godine. Dana 22. veljače a 1897. promaknut je u čin potpukovnika i postavljen za šefa Unutrašnjeg odjela. Također je u razdoblju 1898-1902. predavao strategiju na Vojnoj akademiji iu tom razdoblju odlikovan je Ordenom Belog orla IV stupnja i turskim Ordenom medžidija II stupnja . Na taj položaj ga je postavio osobno kralj Milan koji ga je pozvao u svoj kabinet i to mu priopćio riječima:

Wikiquote „ Mišiću, u sporazumu s vojnim ministrom pukovnikom Dragomirom Vučkovićem, odredio sam te da predaješ strategiju na Višoj školi Vojne akademije.“
()

Mišić mu iznenađeno odgovori:

Wikiquote „ Vaše veličanstvo, primit ću se vrlo rado te počasti, samo se bojim da neću moći odgovoriti vašoj želji, pošto se ranije nisam pripremao za tu dužnost.“
()

Na to mu kralj ohrabrujućim tonom uzvrati: {{Citat | Ti, kao moj stari ratni drug, uvjeren sam da ćeš tu dužnost obavljati na opće zadovoljstvo.

"Tužba je bila skroz neistinita i sa obiljem najodvratnijih podmetanja."
Riječi Živojina Mišića prilikom čitanja tužbe od strane generala Srećkovića.

Dana 6. Maj a 1901. Živojin promaknut u čin generalštabnog pukovnika, a narednog mjeseca postavljen je za zapovjednika Beogradske 9. pješadijske brigade i članka Vojno-disciplinskog suda. U isto vrijeme generala Mihailo Srećković je tražio da se Mišić po kratkom postupku ukloni iz vojske, po neosnovanoj optužbi da ga je klevetao još dok je bio potpukovnik i zapovjednik Šumadijske divizijske oblasti, po primitku depeše, koju mu je dostavio Mišić o proglašenju prestolonaslenika Aleksandra za kralj a, te da je tu depešu zgužvao, bacio na pod i pljunuo po njoj , što naravno nije bilo točno. Pravi razlog za optužbu je bio taj što general Srećković osobno nije podnosio Mišića i smatrao ga je kraljevim ljubimcem , jer je saznao da ga je kralj Aleksandar pod prisegom ranije ispitivao za njegovo ponašanje prema njemu osobno i dinastiji Obrenović . Kralj je savjetovao Mišiću da ode na vojni sud i da će general biti umirovljen, ako sud presudi u njegovu korist, što se na kraju i dogodilo. Za zapovjednika Drinske divizijske oblasti postavljen je 14. Maj a 1902. godine. U to vrijeme njegov prijatelj general Cincar-Marković je dobio ponudu kralja da obrazuje vladu io tome je konzultirao Mišića, s obrazloženjem da on kao časnik ne želi da sastavi vladu ali je na kraju to ipak učinio i time svoju glavu stavio u torbu. Ukazom kralja Aleksandra Obrenovića od 22. veljače 1903. godine, odlikovan je Ordenom Takovskog križa II stupnja. Travnja mjeseca iste godine, pozvan je kod kralja na ručak i tom prilikom bio je upitan je li zadovoljan službovanja u Valjevu. Mišić mu je odgovorio da jest i da stožer divizije treba ostati u Valjevu, a ne da se, kako je želio njegov prethodnik general Vasilije Mostić prebaci u Šabac. To je bio posljednji susret kralja s Mišićem.

Promjene na prijestolju i prvo umirovljenje (1903-1907)[uredi - уреди | uredi izvor]

Izjutra 30. Maj a, Mišić je primio otvorenu depešu s potpisom general a Atanackovića, u kojoj je stajalo: Zbog osobne svađe i sukoba od prošle noći kralj i kraljica nisu više među živima; obrazovana je privremena vlada; s okružnim načelnicima i ostalim mjesnim vlastima pobrinite se da na vašoj teritoriji održite potpuni mir i poredak. Živojin je u vrijeme Majskog prevrata, kao lojalan časnik, savjesno obavljao svoje dužnosti zapovjednika Drinske divizijske oblasti. Nakon ubojstva kralja Aleksandara Obrenovića, zavjerenici su odabrali knez a Petra Karađorđevića za novog vladara. U tom razdoblju iz mirovine je vraćen Radomir Putnik, unaprijeđen u čin generala i postavljen za načelnika Glavnog stožera. Prilikom dolaska na novu dužnost postavio je uvjet kralju Petru I da za pomoćnika dobije pukovnik a Mišića. Kao pomoćnik načelnika Glavnog stožera Mišić je Putniku bio desna ruka. Razrađivao je planove za koncentraciju trupa na gradnici prema Osmanskom carstvu. Živojin se mjestu pomoćnika zadržao vrlo kratko, od jun a 1903. do ožujka a 1904. godine. Početkom 1904. za ministra vojnog postavljen je Radomir Putnik a Mišić je postao zastupnik načelnika Glavnog stožera. Odlazeći na novu dužnost ministra vojnog, Putnik i Mišić su obavili razgovor o daljnjem radu.

"Vi ćete me zastupati na dužnosti načelnika đeneralštaba, a ja vas uvjeravam da, dok god ja budem vojni ministar, osim vas nitko drugi neće sjesti na to mjesto." - Riječi generala Radomira Putnika, prilikom odlaska na novu dužnost ministra vojnog.

Nakon razgovora s Putnikom, Mišić je u riječi ohrabrenja povjerovao, međutim ubrzo se ispostavilo da on neće dugo ostati na toj poziciji. Umirovljen je 24. ožujka a 1904. godine, zaslugom zavjerenika koji su izvršili Majski prevrat, a neformalno obrazloženje za umirovljenje bilo je da je: kao obrenovićevac morao otići iz vojske . Zajedno s njim su umirovljeni još dva časnika. Nakon umirovljenja Mišića na mjesto zastupnika načelnika Glavnog stožera došao je zavjerenik i vođa tijekom prevrata pukovnik Aleksandar Mašin. Neočekivano i prerano umirovljen bez mirovine, Živojin se našao u nezavidnom položaju. Obilježen kao crna ovca od strane zavjerenika, svi su ga izbjegavali. Čak i njegovi učenici sa Više škole Vojne akademije, su pored njega prolazili kao da ga nikad nisu znali. U vrijeme tog umirovljenja aktivnim oficirima je bilo zabranjeno da se razgovaraju sa časnicima odstranjenim iz vojske. {{Citat | Uistinu mi je bilo vrlo čudnovato, a često i smiješno, kako pojedini zavrenici - među njima i moji raniji đaci sa Više škole - Ponaša prilikom slučajnog susreta sa mnom. Obično bi zaturili kapu natrag, podizali glavu uvis i, s zaturenim rukama unatrag zvrždukali kao da me nikada nisu poznavali. Preko praga Živojina kuće nijedan časnik nije prešao dugi niz godina. Sa šestero djece i bez para zapao je u materijalnu bijedu, ali nije očajavao. Prodao je oba konja i prionuo je na posao da sredi spise sa svojih predavanja dok je bio profesor na Vojnoj akademiji. Nakon četiri mjeseca iz tiskare Ljube Davidovića izašla je Mišićeva knjiga Strategija s nakladom od 1.500 primjeraka. Interes za ovo djelo bilo je ogromno pa je već prvih mjeseci rasprodato 1.250 primjeraka, a ostatak je Živojin ustupio oficirskoj zadruzi uz postotak. Prodaja knjiga mu je donijela zaradu od 20.000 dinara pa je popravio materijalni položaj za naredne dvije godine. Sa grupom također umirovljenih časnika i jednim doktorom je otvorio štampariju ali kako su oni svi od strane zavjerenika bili obilježeni i na lošem glasu gotovo nitko nije ušao u njihovu štampariju izdati neku knjigu. Zbog toga je ovaj posao propao, pa je Mišić zapao u još veće dugove.

Ponuda i reaktiviranje (1907-1909)[uredi - уреди | uredi izvor]

U proljeće 1907. pojavila se mogućnost da se Mišić vrati u aktivnu službu. Već u ožujka u predsjednik vlade Nikola Pašić pozvao je pukovnik e Živojina Mišića i Aleksandra Stroj na razgovor u svoj privatni stan. Rekao im je da ih je pozvao kao istaknute ličnosti suprotnih struja u vojsci, da se posavjetuje s njima na koji način bi se moglo popraviti nezdravo stanje i otkloniti zategnuti odnosi u časničkom koru koje su podgrevali pristaše i protivnici stare nove [[dinastija|dinastije] ]. Mišić je odgovorio da ne pripada nikakvoj struji. Pašić je na to rekao da on tome ništa ne zna ali da ga mnogi tako označavaju . Na kraju sastanka Pašić je obojicu upozorio da o ovom sastanku ne govore nikome. U jun u je Mišića pozvao na razgovor general Putnik, koji je u to vrijeme bio ministar vojni, i ponudio mu da se reaktivira. Živojin mu je odgovorio da pristaje pod uvjetom da mu se vrati raniji rang prije umirovljenja. Putnik mu je na to odgovorio da to po zakonu nije moguće, a da ako se aktivira rang će mu kasnije biti popravljen. U to vrijeme bio je pripremljen kraljev ukaz o proizvođenju u čin generala Mihaila Živkovića i Stepe Stepanovića. Mišić je, čuvši to, kategorički odbio da ne pristaje da mu starješina bude tko je ranije po rangu bio mlađi od njega . Sačuvavši svoje dostojanstvo vratio se u svoju sirotinju. Godinu dana kasnije, sredinom 1908. godine, posjetio ga je prijatelj Ljubomir Radojlović i dao mu zajam od 15.000 dinara u zlatu kako bi podigao novu kuću na zemljištu u Deligradskoj ulici. U novu kuću se uselio već prvog studenog. Od Uprave fondova dobio je zajam i vratio dug, međutim ubrzo su pristigle udaje obje njegove starije kćeri. Po udaji obje kćeri, a zbog zahtjeva fonda da uredno plaća rate zajmova, Mišić nije našao izlaz iz financijske krize, pa je odlučio prodati cijelo imanje i ponovno je ostao bez dinara.

Tijekom aneksione krize na osobni zahtjev načelnika Glavnog stožera generala Radomira Putnika, Mišić je ponovno pozvan da se reaktivira. U to vrijeme ministar vojni je bio general Mihailo Živković, koji je pozvao Živojina u ministarstvo 10. ožujka a 1909. i odmah se suglasio da mu se vrati njegov raniji rang. Reaktiviran je zahvaljujući rupi u zakonu . U Srpski novinama objavljena su tri ukaza: prvim se odnosilo da se Mišić prijevodi u rezervu, drugim da se iz pričuve vraća u aktivnu službu s istim rangom prije umirovljenja i trećim se određuje za pomoćnika načelnika Glavnog Generalštaba.

Pripreme za rat (1909-1912)[uredi - уреди | uredi izvor]

Sljedećeg dana dobio je naređenje da se u 11 sati javi kralju Petru a potom i general u Putniku. Na ove sastanake je otišao u civilu, uniformu više nije imao, sve je rasprodao. Kralj ga je po običaju, primio vrlo srdačno. Na kraljevom stolu su se nalazile topografske sekcije Srem ai Banat a i pošto ga je obavijestio da Austrijanci podižu utvrđenja na Bežanijskoj kosi, kralj ga je upitao:

Wikiquote „Što misliš, Mišiću, da li bi trebalo narediti mobilizaciju naše vojske? Mnogi mi to savjetuju, pa čak i ministar vojni.“
()

Na ovo pitanje Mišić mu je mudro i kratko odgovorio:

Wikiquote „Vaše veličanstvo, ja držim da mi nismo spremni za rat u ovom trenutku, jer nam mnogo štošta nedostaje. Mobilizaciju vojske mogli bismo narediti tek onda kad izvršimo mobilizaciju cjelokupnog Srpstva.“
()

Kralj ove riječi usvoji i ohrabrujuće odgovori: {{Citat|Gotovo pravo kažeš ... Nego gledaj da odmah odeš u Glavni đeneralštaba kod đenerala Putnika. Na putu za glavni generalštab Mišić je sreo jednog od svojih mlađih časnika za koje je mislio da su bili protiv njega tijekom njegovog prvog umirovljenja. Međutim, to nije bilo točno. Naime, taj časnik ga je ovog puta pozdravio, ispričao mu se, i uvjeravao Živojina da je i kada je on bio umirovljen ipak pozdravljao. Mišić mu to nije zamjerio već ga je ohrabrio da to zaboravi i da je to sad iza njih. Kasnije je taj časnik postao jedan od najboljih generalštabnih časnika na koje se Mišić ponosio.

U generalštabu Živojin je Putnika zatekao u uredu, u jednoj maloj sobi u kojoj je, kako je Mišić primijetio, od namještaja bio jedan kanabe, sto i stolica. Putnik je vidjevši Mišića oduševljeno prišao i srdačno se rukovao s njim.

"Eto, gospodine Mišiću mi opet zajedno. Uzmite ovaj elaborat, proučite ga i poslije tri dana donesite ga da zajedno razgledamo. Ako nađete da treba što ispraviti, a vi to naznačite sa strane. " - Riječi generala Radomira Putnika prilikom ponovnog susreta s Živojina Mišića.

Putnik nije gubio vrijeme i po Mišićevom dolasku na službu u glavni generalštab 1909. godine, bez suvišnih objašnjenja, predao mu gotov elaborat koji se odnosio na izradu plana mobilizacije vojske za rat protiv Turske, s nalogom da mu ga poslije tri dana donese da zajednički razmotre, a eventualne primjedbe naznači sa strane. Tako je Mišić uključen u izradu završnih verzija ratnih planova za rat protiv Turske i Austrougarske. To je bilo od velikog značaja jer će, u svojstvu Putnikovog pomoćnika, sudjelovati iu njihovoj primjeni u oba rata.

U travnja u 1910. Mišić se iznenada razbolio od upale slijepog crijeva. Pošto su bolovi bili nesnosni, odnijeli su ga u Vojnu bolnicu gdje je operaciju izvršio dr Čeda Đurđević uz asistenciju dr Romana Sondemajera i još nekoliko liječnika. Nakon uspješno izvršene operacije Mišića je u bolnici posjetio kraljević Đorđe. Zbog ove posete zamjerili su mu neki koji su se nalazili na najvišim položajima, što je Đorđe kasnije i rekao. Od ostalih posjetio ga je također dva puta i general Putnik. Četiri do pet tjedana nakon operacije Mišić se ponovo vratio svojim zapovjednim dužnostima. Kratko vrijeme tijekom 1911. godine, zastupao je generala Putnika na dužnosti načelnika Glavnog stožera tijekom njegovog boravka u toplicama Karlsbad (Karlovy Vary) radi liječenja.

Poslije stvaranja Balkanskog saveza kršćanskih država za rat protiv Turske, Mišić je zajedno sa Putnikom, pripremao vojnu konvenciju s bugarskim Generalštabom i planove sadejstva srpski i bugarske vojske. Pošto je u to vrijeme Putnik bio ministar vojni, a Mišić ga zamjenjivao na položaju načelnika Glavnog stožera, to je on u pregovorima s načelnikom bugarskog Generalštaba generalom Ivanom ficevi utanačio sve bitne elemente općeg ratnog plana. Nakon opsežnih pregovora i čestih promjena sporazuma, prihvaćeno je rješenje da Bugari daju jednu diviziju pod komandu srpski vojske do osvajanja Ovčeg polja, iu toj formi srpske generalštab je potpisao 15. rujna 1912. godine reviziju ranije potpisane Vojne konvencije. Na rastanku general ficevi misleći da će tijekom rata Mišić postati načelnik stožera Vrhovne komande mu reče par riječi upozorenja.

"Eto tako, gospodine Mišiću ...Nama dvojici predstoji ili da se u ovom ratu proslavimo, ili da budemo obješeni, vi na Terazijama, a ja na sofijskoj pijaci!"
Riječi generala Ivana ficevi nakon odlaska povodom uspješno okončanih pregovora.

Po održavanju sjednice Ministarskog vijeća i nakon dobivanja uvjerenja da će se Austrougarska ostati po strani provedena je mobilizacija vojske. Po naređenoj mobilizaciji, generalštab dodijeljena odriješene ruke za provođenje mobilizacije i koncentriranja trupa prema utvrđenom ratnom rasporedu. Pošto je general Putnik u to vrijeme bio na položaju ministra vojnog sve do objave rata kada je postavljen za načelnika Stožera Vrhovne komande, sve poslove oko mobilizacije bio je zadužen upravo Živojin Mišić u svojstvu zastupnika. Budući da je bilo neizvjesno koliko će rat potrajati, ministar financija dr Lazar Paču je pozvao Mišića čuti njegovo mišljenje.

Wikiquote „Što vi mislite koliko će nam trebati novaca za ovaj rat do idućeg proljeća? Ministar vojni đeneral Putnik izjavio je na sjednici da treba da pripremimo 30 milijuna dinara.“
()

Mišić je odgovorio krajnje autoritativno:

Wikiquote „Tu sumu, gospodine ministre, pomnožite sa četiri, pa i to jedva da nam stigne do kraja veljače iduće godine.“
()

Nakon što je čuo odgovor, Paču zabrinuto reče: {{Citat|Gotovo da imate pravo, gospodine Mišiću, ali je muka kako doći do tolike svote.

U to vrijeme, prilikom referiranja ministru vojnom o mnogobrojnim potrebama vojske, Mišić je napomenuo da bi se trebalo što prije nabaviti oko dva milijuna pari opanak a. Taj prijedlog Putnik je kategorično odbio, sugerirajući da je potrebno samo pola milijuna pari. Međutim, ratna zbivanja su pokazala da je Mišić ipak bio i ovaj put u pravu. Pred sam početak rata za ministra vojnog je određen artiljerijski pukovnik Radivoje Bojović, koji je ovaj položaj preuzeo od generala Putnika. Štab Vrhovne komande je premješten u Niš, a operativni odjel je bilo u staroj kući dr Mike Markovića dok su ostala odjela bila smještena u varoši.

Prvi balkanski rat (1912-1913)[uredi - уреди | uredi izvor]

Početak operacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Početkom Prvog balkanskog rata Živojin Mišić se nalazio na položaju pomoćnik načelnika stožera Vrhovne komande i bio je desna ruka general a Radomira Putnika. Dana 6. listopada 1912. godine, Mišić je zajedno sa Putnikom odnio na potpis naređenje za početak ratnih operacija i nakon kraljevog potpisivanja to je objavljeno komandatima. Prema srpskim ratnom planu obrazovne su tri armije za operacije na makedonskom bojištu i pomoćne snage za dejstva na ibarskom pravcu za oslobođenje Starog Vlaha i Raške. Sa druge strane, vojsku Osmanske carevine je za rat pripremao njemački general Colmar von der Goltz, koji je izvršio veliku reorganizaciju i modernizaciju turske vojske. Prema Golcevom planu, turska vojska je zadržala defanzivnu taktiku koja se ispostavila kao pogrešna, i glavne operacije protiv srpskih vojske su vodili ne na Ovčem Polju, već na Kumanovu.

Prema savezničkom sporazumu Bugarska vojska je trebala prva otpočne ratne operacije, međutim to je 7. listopada učinila Crna Gora. Ona je svoje operacije vodila na pravcima Skadar, Raška, Vasojevići i Metohija. Srbija, Bugarska i Grčka objavile su ratne proklamacije tek 17. listopada, dok su operacije započete sljedećeg dana. Vijest o crnogorskim pobjedama snažno su odjeknule u Beograd u, što se najbolje vidi po tome da su gledatelji kazališne predstave u Narodnom pozorištu, u pauzi kada je pročitana vijest da je Kraljevina Crna Gora već otpočela ratne operacije, svi ustali i zajedno s glumcima zapjevali crnogorsku himnu. U tim ratnim godinama i mnogi socijalisti, suprotno stavovima Socijalističke internacionale, bez izuzetka su pošli na front, uključujući i članove rukovodstva te stranke Dimitrije Tucović i Dušan Popović, koji su obukli uniforme i otišli u svoje ratne postrojbe. Oduševljenje naroda u Srbiji za rat s Turskom bilo ogromno, toliko da je svatko tko je mogao nositi pušku želio sudjelovati u ratu, koji je nazvan ratom za oslobođenje porobljene braće . U tom razdoblju, točnije 18. listopada, Mišić je odlikovan od strane Ruske carevine Ordenom Svetog Stanislava II stupnja.

Turci nisu bili iznenađeni brzinom mobilizacije i koncentracije srpski vojske, pa su odlučili da na vardarskom bojištu koncentriraju novoformiranu Vardarsku armiju pod zapovjedništvom Zeki paše, sastavljenu od tri korpusa. Nakon prvih sukoba, Prva armija srpska vojske pod zapovjedništvom prijestolonasljednik a Aleksandra, razbila je i rastjerala turska pogranična odjela iu daljnjem nadiranju izbila na položaje sjeverno od Kumanova gdje je sačekala Drugu i Treću armiju . Zadati položaji su utvrđeni u noći 22. listopada, i čekalo se naređenje Vrhovne komande za novi napad. Na drugoj strani Zeki paša je primio točne informacije da se srpski Prva armija zaustavila u rejonu 20 km od granice, u okolici Rujna i Nagoricane. Na temelju podataka koje je dobio, odlučio je da jedan korpus po izbijanju sukoba dejstvuje frontalno, a ostali korpusi djeluju s lijevog boka srpski armije i time onemoguće Srbe razviti borbu. Operacijski plan je bio dobar, međutim, tijekom premještanja trupa, Zeki paši je javljeno da je srpsko-bugarska mješovita armija usmjerila svoj napad prema Kratovu i Kočanima, pa je svoj peti korpus prepolovio zbog zaštite svog armijskog desnog boka. Za to vrijeme, srpski Prva armija je provela noć na dostignutim utvrđenim položajima.

Kumanovska bitka[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Kumanovska bitka

U ranu zoru, 23. listopada 1912. godine, pješadijske i konjičke izviđačke patrole upućene su u opsežno izviđanje terena. Neočekivano su se sudarile s turskim prethodnicama. Tog jutra bila je velika izmaglica koja se polako dizala tjedna noć i, ali je onemogućila izviđačima prepoznati tursku vojsku. U prvi mah su pretpostavili da im iz pravca Stracin a dolaze u susret dolaze srpski snage. Razaznali su ko se pred njima nalazi, tek kad su se našli oči u oči s neprijateljem. Počele su opsežne borbe dvije sukobljene strane, a pošto su turske izvidnice tjedna dana potkrijepljene korpusima, srpski izvidnica nije imala teoretske šanse za protunapad, pa se povukla na utvrđene armijske položaje. Borbe su trajale čitav dan i unatoč strahovitom pritisku višestruko nadmoćnijih snaga, srpski armija je uspjela održati sve svoje položaje. Krajem dana, kada su se borbe smirile, Turci su mislili da su izvojevali pobjedu. Zapovjednik turske vojske je smatrao da je srpski vojska izbačena iz rata. pa je svoju vojsku podijelio na dvije divizije i uputio ih na dva različita smjera duž bojišta. Time je zapravo oslabio svoju udarnu grupaciju. Srbi su shvatili ozbiljnost situacije, da se pred njima nalaze veoma jake neprijateljske snage, pa su odlučili da sutradan 24. listopada krenu u protunapad, kako bi raščistili situaciju u okolici Kumanova i stvorili uvjete za nastupanje ka Ovčem Polju

Za to vrijeme, u Vrhovnoj komandi je vladalo nezadovoljstvo radom Treće srpski armije pod zapovjedništvom general a Božidara Jankovića. Naime, nakon zauzeća Kosova i oslobađanja Prištine, Treća armija je napravila dan pauze, radi odmora za predstojeće nastupanje. Mišić kao oštar kritičar, zamjerio je zapovjedniku armije da je dao Armiji dan odmora, umjesto da je hitao ka Skoplju, dok je on u čast osvećenog Kosova organizirao svečane litije . Istog stava je bio i general Putnik, koji je naredio Mišiću da hitno telegrafise Teča Boži da se mane litija i da gleda svoja posla, te da požuri prema Skoplju . Istodobno Mišić je uputio i prijekor generalu Stepanoviću, jer nije forsirao pokret svoje Timočke divizije I poziva da sudjeluje u bici kod Kumanova . Također je istaknuo da grmljavina topova sa Nagoricane nije bila dovoljna da otrgne iz kolebljivosti zapovjednika Druge armije da blagovremeno izvrši spomenuto naređenje i pomogne Prvoj armiji. Međutim, Stepa nije postupio po ovom naređenju, jer je u tom razdoblju turska armija s manjim odredom zaposjela Crni vrh i time onemogućila bar na kratko Timočku diviziju iz sastava Druge armije da se probije do Kumanova.

Noć između 23. i 24. listopada protekla je u ubrzanom pregrupiranju snaga na objema stranama radi odlučujućeg obračuna. Srpski trupe dobile su zadatak da u 6 sati ujutro prijeđu u napad. Turska vojska je preduhitrila Drinsku i Moravsku diviziju pa su na frontu postigli djelomične uspjehe, međutim ogromne gubitke im je nanijela srpski artiljerija. Čim je stiglo pojačanje srpskog vojsci, ovaj turski napad je zaustavljen. U međuvremenu, na središnjem dijelu fronte desio se preokret. Drinska divizija I poziva generala Šturma preuzela čvrst napad i oko podneva probila Turski front na Zebrnjak u. Podršku su mu pružili Dunavska divizija pukovnika Vasića i konjička divizija kneza Arsena. Čim su Turci saznali da je Treća armija oslobodila Kosovo, njihovi vojnici su počeli dezertiraju. Poslije pada Zebrnjaka, čitav Sedmi turski korpus zahvatila je panika, pa se vojska rasula s bojišta. Ostatke armije zapovjednik Zeki paša sustigao je tek na lijevoj obali Vardara. Nakon bijega s bojišta i prelaska preko mostova kod Velesa i Gradsko g, Turci su uzalud pokušavali konsolidiraju svoje trupe. U srpsko zarobljeništvo je palo oko 2.000 časnik ai vojnik a, zaplijenjen je 61 top i velike količne pješadijskog oružja i opreme.

Na frontu Druge srpski armije, zapovjednik general Stepa Stepanović na poruke Vrhovne komande i generala Mišića nije reagirao, jer su u momentima izdavanja i do dospijeća na front, zbog brzine akcija već bile zastarjele. Stepa je po svom nahođenju naredio Timočkoj diviziji I poziva pukovnik a Kondića i Sedmoj Rilskoj bugarskoj armiji generala Todorova ubrzati napredovanje prema Ovčem Polju, što su oni i učinili . O svojim namjerama Stepa je obavijestio i Vrhovnu komandu, a budući da nije dobio traženu suglasnost nastavio je upravljati svojom armijom, ne ispuštajući iz vida događaje kod Prve armije. No, nedostaci rada višeg zapovijedanja nisu proizveli teže posljedice na frontu, zahvaljujući visokom moralu srpske trupa, snalažljivosti i samoinicijativnost viših i nižih starješina, ali najviše zbog kardinalnih pogrešaka samog turskog zapovijedanja.

Po završetku bitke, Vrhovni zapovjednik kralj Petar I stigao je u Skoplje vlakom iz Vranja u pratnji ministra vojnog pukovnika Radivoja Bojovića. Tada je kralj Petar I potpisao četiri već pripremljena ukaza. Poboljšani su zapovjednik Prve armije prijestolonasljednik Aleksandar u čin potpukovnik a, zapovjednik Konjičke divizije knez Arsen i pomoćnik načenika Generalštaba pukovnik Živojin Mišić u čin generala , a Načelnik stožera Vrhovne komandan general Radomir Putnik u čin vojvode. Također su unaprijeđeni u čin generala pukovnici Pavlo Jurišić Šturm, Ilija Gojković, Đorđe Mihailović, Petar Bojović, Mihailo Rašić i Miloš Božanović.

Drugi balkanski rat i drugo umirovljenje (1913)[uredi - уреди | uredi izvor]

Bez objave rat a, a po naređenju generala Mihaila Savova, 30. lipnja a u 2 sata ujutro jedinice bugarske 4. armije, koja je imala preko 100.000 ljudi, započele su iznenadni napad preko rijeke Bregalnice, a sat kasnije i preko Zletovske rijeke. Time su bugarski kralj Ferdinand i premijer Radoslavov uništili Balkanski savez. Vrhovna komanda se sve do početka rata nije odlučila na kojoj liniji će primiti bitku. Po dobivenom prvom izvješću od zapovjednika Treće armije general a Božidara Jankovića, u prvom mahu se mislilo da se radi o lokalnom napadu bugarskih komita. Međutim, nakon drugog, potpunijeg izvještaja, pošto se vidjelo da su Bugari preuzeli energičan napad na front u naselje Testemelci - Donji Balvan, zapovjednik Treće armije odlučio je da sa cijelom armijom prijeđe u napad. Na temelju tih izvještaja, Vrhovna komanda se uvjerila da su Bugari poduzeli opći napad i da je glavni pritisak usmjeren na Drinsku diviziju I poziva na Bregalnici. Vojvoda Putnik je naredio da Moravska divizija I poziva, pod zapovjedništvom generala Ilije Gojkovića, krenuti u pomoć. Za to vrijeme Crnogorska divizija, koja se nalazila u Skoplju u strategijskoj rezervi, pripremljena je za pokret. Putnik je zatražio da Grci grupiraju tri divizije na Dojranska frontu. U popodnevnim satima pristigli su srpske puk ovi, pa je povraćen dio izgubljenih položaja. Time je najteža kriza prebrođena još prvog dana.

Oko podne, Vrhovna komanda je veća gdje da se primi odsudna bitka. Razmatrane su dvije varijante. Većina članova stožera zastupala je gledište da treba povući trupe iz dodira s neprijateljem i na ranije pripremljenim položajima, Dinler - Stracin, dati odsudnu obranu. Drugo gledište je zastupao general Mišić. Njegov prijedlog je bio da odsudnu bitku treba primiti na prvoj liniji, obrazlažući da bi povlačenje trupa izazvalo pomutnju i pad morala, a neprijatelja ohrabrilo i potaknulo na još žešći pritisak na postrojbe u povlačenju. Vojvoda Putnik je izvjesno vrijeme oklijevao, ali predvečer, kada je dobio pozitivne izvještaje sa fronta, naredio je da se provede Mišićevo rješenje. Ovu odluku je proveo u ime zapovjednika Prve armije prijestolonasljednika Aleksandra, koji se nalazio u Beograd u, njegov načelnik stožera, general Petar Bojović. Uspjeh Prve armije imao je presudan značaj za daljnji tijek rata. Protjerivanjem neprijatelja preko Zletovske rijeke i nadiranjem u pravcu Kočani - Carevo Selo ugrožena je pozadina bugarske štipskom operativne grupe, kojoj je dodijeljena glavna uloga u Bregalničkoj bici. Nakon devet dana krvavih borbi, bugarska vojska je slomljena. Poslije ovog bugarskog poraza, u srpskom vojsci se razmišljalo o ofanzivi prema Sofiji, međutim vlada i Vrhovna komanda su smatrale da ne bi bilo razumno to učiniti u cilju razvoja daljnjih dobrosusjedskih odnosa.

Posljedice za Bugarsku su nakon ove bitke bile katastrofalne. Pošto je ostala bez pomoći saveznika, 13. lipnja a 1913. godine, Rumunjska i Turska su otpočele ratne operacije na nezaštićenim bugarskim granicama. U tom napadu Rumunjska je dobila južnu Dobrudžu, a Turska je povratila Jedrene izgubljene u Prvom balkanskom ratu, koje je Bugarska osvojila uz pomoć Srbije. Poražena Bugarska je krajem jul a zatražila od balkanskih saveznika potpisivanje primirja. Mjesec dana poslije izbijanja sukoba, 10. kolovoz a iste godine, zaključen je Bukureškim mir. Po tom sporazumu Srbija je zadržala sve teritorije koje je dobila u ratu protiv Turske, Crna Gora je dobila Vasojeviće, dio Metohije, starog Vlaha i Raške, Grčka je dobila južnu Makedoniju i dio Trakije. Bugarskoj, kao jedinom gubitniku, ostalo je samo dio Belomorskog primorija, koje je osvojila u prethodnom ratu.

"Vrhovna komanda - to su Putnik i Mišić. Putnik kao obazriv čovjek nije ništa ostavljao nepredviđeno. Što on nije vidio, zapazio je njegov pomoćnik Mišić. "
Ratni dopisnik pariskog "Žurnala" - Henry Barbija.

Odmah po završetku rata protiv Bugarske, Mišić je po drugi put umirovljen. Kao povod za ovo drugo Mišićevo umirovljenje iskorištena je Albanska pobuna i upad albanske neregularne vojske na srpski teritorij u rujnu 1913. godine. U iščekivanju završetka obležavanja međunarodne granice s novonastalom albanskom državom, srpski vojska je ostavila tri puka na lijevoj obali Drim a, s oko 3.000 ljudi. Međutim Austrougarska je sabotirala napore međunarodne komisije da obilježi granicu, au isto vrijeme slala oružje i časnike, koju su obučavali Albance za napad na srpski teritorij. To je rađeno kako bi se spriječila mirna konsolidacija srpskih uprave na novooslobođenim teritorijima i da se na štetu Srbije i Crne Gore, realizirao plan grof a Berchtold o velikoj Albaniji. Srpski vlada je bila obaviještena o tim pripremama, dok je Vrhovna komanda smatrala da prema Albaniji treba postaviti 50.000 vojnika. Ministar finacija Lazar Paču je izjavio da država nema dovoljno novca za izdržavanje tolike vojske. Dok su se oni dogovarili, Albanci predvođeni austrougarskim i bugarskim časnicima, 7. rujna, izvršili su prepad na srpskom snage i načinili strašan pokolj. Srbija je zatim brzo mobilizirala tri divizije, razbila albansku neregularnu vojsku i ponovno zaposjela stare položaje. Epilog je imao teške posljedice - pogibija 1.000, a ranjavanje 2.500 vojnika. Za ovaj incident je trebalo naći krivca.

"Crna ruka" prevođena Dragutinom Dimitrijevićem Apisom je tog krivca pronašla u Živojinu Mišiću. Znalo se od ranije da Apis ne podnosi Mišića i često ga je nazivao okorjelim naprednjaka , pa mu je ovaj događaj bio idealna prilika za umirovljenje. Na prijedlog Ministra vojnog generala Miloša Božanovića, zavjerenika iz 1903. godine, Mišić je umirovljen 12. rujna 1913. godine. Na teret mu je stavljeno da je on sačinio plan rasporeda i odredio jačinu trupa za osiguranje granice. Činjenica je da Mišić nije imao nikakvog udjela pri realizaciji plana protiv pobunjenika, jer su plan odobrili vojvoda Putnik i ministar vojni Miloš Božanović, ali za angažiranje većih trupa nisu dobili podršku od ministra finacija Pačua. Odmah nakon umirovljenja, za koje je saznao iz službenih novina, Mišić je posjetio generala Božanovića, zahtijevajući da mu objasni razloge zbog čega je umirovljen. Božanović mu je dao neozbiljne odgovore, zasnovane na insinuacijama, ne spominjući granični sukob. To bezrazložno umirovljenje izazvalo je pravu političku buru u prijestolnici. Svi novinski časopisi su se bavili Mišićevim slučajem, pa čak i list "Pijemont".

"Mučki, bez obavijesti javnosti, kao plod partijske ćudljivosti, i kao žrtva ministarskog savjeta, odsječen od vojničkog stabla i bezočno stavljen u mirovinu đeneral Živojin Mišić."
Odlomak iz časopisa "Pijemont" od 20. rujna 1913. [3]

Pisanje "Pijemonta" je bilo Mišiću po volji i zato je pristao da se preko njega obrati i objasni zašto je umirovljen, ali obrana koju je objavio "Pijemont" nije bila toliko njega radi, već politički obračun s radikalskom vladom. Razočaran u sve i svakoga, Mišić je zaključio da je ovog puta njegova vojnička karijera definitivno završena. Sa malom mirovinom više nije mogao živjeti u Beogradu i preselio u Prokuplje. Tamo je kupio kuću i nastanio se u njoj, ali ovog puta nije morao dugo čekao svoje ponovno reaktiviranje. Za zasluge u oba Balkanska rata odlikovan je brojnim ordenima među kojima se ističu: Orden Karađorđeve zvijezde s mačevima IV stupnja, Orden Danila I za neovisnost II stupnja , Orden Engleskog društva Crvenog križa i Spomenica za "osvećeni Kosovo".

Prvi svjetski rat (1914-1918)[uredi - уреди | uredi izvor]

Svi faktori Austro-Ugarske agresivne političke elite smišljeno su čekale povod za rat protiv Srbije. Atentata na austrougarskog prijestolonasljednik a nadvojvode Franca Ferdinanda, koje je izvršio Gavrilo Princip na Vidovdan 28 . lipnja a 1914. godine, u Sarajevu je iskorišten kao povod. Pred samo izbijanje Prvog svjetskog rata, Mišić je opet reaktiviran i postavljen za pomoćnika načelnika stožera Vrhovne komande. Reaktiviranje se pokazalo kao pravi potez, jer se uz ostarjelog i bolesnog vojvodu Putnika, čije je zdravlje bilo ozbiljno narušeno, ponovo se nalazio energični Mišić. U to vrijeme, Putnik se nalazio na liječenju u toplicama Bad-Glajhenberg u Štajerskoj, jugoistočno od Graz a. Po primitku depeše o ultimatimu, Putnik je odmah krenuo u Srbiju. Saznavši to, mađarske vlasti su uhitile vojvodu i objavile tu vijest kao najveću senzaciju. Vojni krugovi u Beč u nisu mnogo marili za ostarjelog i bolesnog Putnika, čak su i smatrali da je bolje da on zapovijeda Srpske vojskom, nego netko od mlađih general a, pa su telegrafisao u Budimpeštu da ga puste. U ovom razdoblju Mišić je odlikovan Spomen-križem 1913 za zasluge u Drugom balkanskom ratu.

Do Putnikovog povratka za vršitelja dužnosti imenovan je general Stepa Stepanović, zapovjednik Druge armije, dok se na položaju pomoćnika nalazio general Mišić. Upravo su ova dva klasna druga u teško vrijeme pripremila zemlju i vojsku za predstojeći rat. Po obavljenoj naredbi Vrhovne komande 25. srpnja a, provedena je mobilizacija i koncentracija trupa po točno utvrđenim planovima, koje je tijekom aneksione krize prethodno izradio vojvoda Putnik. Mobilizirano je 11 divizija I i II poziva i jedna konjička divizija, kao i trupe III poziva - ukupno 450.000 ljudi raspoređenih u tri armije. Sa zakašnjenem, tek 6. kolovoz a, srpski i crnogorska vrhovna komanda su završile zajednički ratni plan.

U međuvremenu, dok su se austrougarske trupe gomilale na srpskom granici, u zemlju se vratio vojvoda Putnik. Odmah po dolasku u Kragujevac osmi kolovoz a, dočekali su ga regent Aleksandar, generali Stepanović i Mišić, pukovnik Živko Pavlović i drugi članovi Stožera. Nakon samo četiri dana, 12. kolovoz a, u Vrhovnoj komandi primljeni su izvještaji sa granice da su Austrougari otpočeli ofanzivu iz Bosne, preko donje Drine kod Loznice i Lešnice, a dijelovi ostalih korpusa su nastupali preko Srem a kod Sremske Mitrovice i Šapca.

Cerska bitka[uredi - уреди | uredi izvor]

Spomenik palim srpskim vojnicima na Tekeriš u.

Prema razvoju ratne situacije 11. kolovoz a, neprijatelj je vršio demonstrativne akcije na cijelom front u. Načelnik Stožera Vrhovne komande, iskusni vojskovođa Radomir Putnik se nije dao zavarati, pa je istog dana uputio Treću armiju, pod zapovjedništvom generala Pavla Jurišića Šturma da uporno zadržava glavne snage austrougarske Pete armije, koja je napadala srpski zaštitne odrede na granici. Treća srpske armija bila je razvučena na širokom frontu od Šapca do Gučeva. U sljedeća dva dana neprijatelj je zauzeo Šabac, dok je svoju Petu armiju usmjerio dolinom Jadra ka Valjevu. Vrhovna komanda je izdala naređenje da Druga armija odmaršuje prema Tekeriš u i da dvije divizije uputi preko planinskog grebena Iverka i tu izvrše udar u lijevi bok neprijatelja. Međutim, general Stepa je po dolasku na Terekiš utvrdio da je rizično da uputi svoju vojsku na dvije austrougarske armije, pa je radikalno modificirao plan Vrhovne komande.

Glavne snage Prve armije obrazovale su strategijsku rezerevu Vrhovne komande, dok su pomoćne snage ove armije imale zadatak da drže sjeverni front od Golupca do ušća Kolubare u [[Sava|Savu] ]. Ova odluka srpskih Vrhovne komande, u kojoj je Mišić zauzimao istaknut položaj, dovela je do bitke na Ceru i prve savezničke pobjede u Prvom svjetskom ratu. Zapovijed Vrhovne komande za ofenzivu zatekla je Drugu armiju na maršu. Ona se u tom razdoblju kretala prema Šapcu s ciljem da se spriječi daljnje nadiranje neprijateljskih snaga preko pontonskog mostobrana, prije nego što se orijentira prema neprijateljskim snagama, koje su nadirale preko Drine. U tom razdoblju, austrougarski 13. korpus uspio je prisiliti srpske Treću armiju da se povuče na položaje iznad zavlaka. Da bi podržao taj prodor, general Poćorek je naredio da se 42. honvedska divizija iz Šeste armije, koja je bila orijentirana za djelovanje na užičkom pravcu, prebaci na pravac Ljubovija - Pecka i pomogne korpusu.

Srpski Vrhovna komanda, točno cijeneći namjere neprijatelja, pravodobno reagirala. Upućivanjem Moravske divizije II poziva na frontu kod Pecke, ojačala je lijevo krilo Treće armije i zaustavila napad 42. honvedske divizije. Iz Prve armije, koja je kod Ub a bila u strategijskoj rezervi, upućena je Dunavska divizija I poziva u Mačvu, ojačati šumadijski diviziju I poziva i Konjičku diviziju, dok je Timočka divizija I poziva stavljena na raspolaganje zapovjedniku Druge armije. Drugog dana bitke neprijateljska artiljerija sa Iverka nanijela je velike gubitke Kombinovanoj diviziji, što je uvjetovao njeno povlačenje. Međutim, pravodobnom intervencijom Moravske divizije I poziva spriječen je glavni protiv udar austrougarske 9. divizije. Četvrtog dana, 18. kolovoz a, situacija na frontu je bila nejasna. Cerska operativna grupa je zauzela glavni položaj na Ceru. Na desnom krilu Treće armije izgubljen je važan položaj Marjanovića vis i time su bili ugroženi pozadina i bokovi Druge i Treće armije. u Mačvi, austrougarski 4. korpus pojačavao je pritisak, pa je srpski Vrhovna komanda izdvojila Timočku diviziju I poziva i prebacila je na desni bok Treće armija, a Timočka divizija II poziva je upućena u Mačvu radi pomoći Prvoj armiji. Vidjevši novonastalu situaciju na frontu, komanda 8. korpusa je 19. kolovoz a naredila da trupe otpočnu povlačenje tjedna noć i. Takvo povlačenje je rezultiralo nekontrolirano osipanje Pete austrougarske vojske. Tada se pokazalo da odluka Vrhovne komande izdvojiti Timočku diviziju I poziva i uputi je u pomoć Trećoj armiji nije bila dobra, jer je prijedlog generala Stepe bio da se upotrijebi za paralelno gonjenje neprijatelja sjeverno od Cera, prema Loznici, radi zauzimanja prijelaza na Drini. Da je njegov prijedlog bio usvojen, većina Pete armije bi pala u srpsko ropstvo.

"Ogranci Cera i Iverka pritisnuti su gomilama neprijateljskih leševa. Neprijatelj je imao ogromne gubitke, čitavi njegovi pukovnije su uništeni. " - Izvještaj vojvode Radomira Putnika nakon Cerske bitke.

U bici na Ceru izbačeno je iz stroja oko 25.000 pripadnika austrougarske vojske. Srpski vojska je zarobila oko 5.000 neprijateljskih vojnika, zaplijenila je oko 50 top ova i velike količine drugog ratnog materijala. Gubici sa srpskim strane nisu bili mali, izbačeno je iz stroja 259 časnik a i 16.045 dočasnika i vojnika. Poražena austrougarska vojska je prilikom povlačenja iskalila svoj bijes nad nedužnim stanovništvom Mačve i Podrinja, gdje je počinila masovne zločine.

Ova prava pobjeda saveznika u Prvom svjetskom ratu bila je u stvari početak kraja Habzburške monarhije. Njome je ratni i početni operacijski plan srpskih Vrhovne komande, koji su izradili vojvoda Radomir Putnik i general Živojin Mišić, uspješno realiziran. Srpski Vrhovna komanda majstorski je rukovodila ovom složenom operacijom, njezine odluke bile su smjele i rizične, ali i vrlo dobro proračunate, čime je nadmašila u operativnom i taktičkom smislu mnogo hvaljeno zapovijedanje austrougarske Balkanske vojske.

Sremska ofanziva[uredi - уреди | uredi izvor]

Pobjeda u Cerskoj bici podigla je ugled srpski vojske u očima prijatelja i neprijatelja. Zbog toga su naročito prijatelji, precenjivali njene mogućnosti i zahtijevali od srpskog Vrhovne komande da odmah poduzme ofenzivu protiv Austro-Ugarske. Rusi su u tome bili posebno uporni, jer su željeli Srbi spriječe da se dio austrougarskih snaga prebaci s Balkana u Galiciju. Iz solidarnosti s savezničkim armijama, srpski Vrhovna komanda je naredila 6. prosinca, da Prva armija forsira Savu i prijeđe u Srem, a Užička vojska i crnogorski Sandžački odred poduzeti operacije u istočnoj Bosni, da na svom frontu vežu što jače snage neprijatelja. Druga i Treća armija zadržane su u obrani na Drini od njenog ušća do Ljubovije. Predviđajući da će austrougarska vojska obnoviti napad, čime bi popravila psihološki šok od poraza u Cerskoj bici, Vrhovna komanda nije očekivala da će u novoj ofanzivi biti angažirane još krupnije snage nego u prethodnoj kampanji. U nedostatku svojih izvora informacija, zbog potpunog pobačaja vlastite obavještajne službe, Vrhovna komanda se oslonila na obavijesti iz stranih izvora. Tako je na temelju netočnih obavještajnih podataka talijanske vojske, primljenih preko ruske vojske, srpski Vrhovna komanda povjerovala da je došlo do povlačenja cjelokupne austrougarske Šeste armije i njenog upućivanja na Istočni front, što se ispostavilo kao netočno, jer je upravo ta armija bila ostavljena na položajima gornje i srednje Drine, ojačana jednim i po korpusom Druge armije i da se spremala poduzeti novu ofenzivu protiv Srbije, o čemu srpski obavještajna služba nije nikakve podatke.

Dok je Prva armija izvršila uspješno forsiranje Save, oslobodila gotovo čitav donji Srem i prednjim dijelovima izbila do Stare Pazove, Timočka divizija I poziva iz sastava Druge armije, koja je djelovala na pomoćnom pravcu, doživjela je katastrofalan poraz pri pokušaju da forsira Savu kod Čevrntije, istočno od Sremske Mitrovice. Ova divizija je izvršila ofanzivu sa znatnim zakašnjenjem, bez solidnih taktičkih i tehničkih priprema, kao i bez poznavanja taktičko-operativne situacije u zoni forsiranja. Pošto je prebacila u Srem 13. puk, bez jedne čete i dva bataljona 15. puka, s jednom poljskom baterijom, obustavila je prevoženje da bi postavila pontonski most, makar i slabije konstrukcije. Na taj način su se prebacin dijelovi našli potpuno usamljeni na lijevoj obali rijeke i izloženi snažnom protivnapadu višestruko nadmoćnijih neprijateljskih snaga. Pod pritiskom tih snaga centar i lijevo krilo 13. puka je počeo da se povlači u neredu. Mnogi vojnici su pri tom povlačenju ubrzano preplivavali rijeku, međutim mnogi nisu znali plivati, pa su bila zabilježena masovna davljenja. Ukupno je poginulo, ranjeno ili zarobljeno 6.366 vojnika, dočasnika i časnik a, dok su neprijateljevi gubici bili trostruko manji - oko 2.000 vojnika izbačenih iz stroja.

Neuspjeh kod Čevrntije negativno se odrazio na tempo dejstva Prve armije. Poučen ovim gorkim iskustvom, zapovjednik Prve armije general Petar Bojović nije htio ništa riskirati, pa je svoje trupe zadržao na mostobranu sve do 10. rujna. Tek tog dana trupe Odbrane Beograda prešle su Savu i zauzele Zemun, a Prva armija je otpočela nastupanje sa šireg mostobrana u pravcu Fruške gore i do 12. rujna izbila na liniju Banovci - Nova Pazova - Vojka - Popinci - Buđanovci. Za to vrijeme Užička vojska je bila u rejonu Vlasenice, a crnogorska Sandžačka vojska nastupala na pravcu prema Palama. Ovo napredovanje srpskih vojske izazvalo je veliku uzbunu, a može se reći i paniku, u Beč u i Budimpešti. General Poćorek je smatrao da će najefikasnije zaustaviti ofenzivu srpski vojske u Srem, ako prijeđe u odlučan napad preko Drine i Save.

Obrana Mačve i Mačkov kamen[uredi - уреди | uredi izvor]

Početkom Druge austrougarske ofanzive, preko Drine, Austrougarska je angažirala trostruko jače snage nego u prvoj ofenzivi, jer je u Cerskoj bici sudjelovala samo s dijelom svojih snaga. Napad je počeo 7. rujna, prodorom 5. austrougarske armije preko Drine i Save u rejon Mačve. Tu su dočekani od strane Druge armije pod zapovjedništvom generala Stepana Stepanovića i zahvaljujući dobroj organizaciji sustava vatre i maksimalnom korištenju vodenih prepreka, te pravodobno poduzetim protivnapadima, nanijela neprijatelju teške gubitke i prinudila ga da obustavi ofanzivu. Najviše je stradao austrougarski 13. korpus iz sastava ove armije s oko 4.400 poginulih, međutim Poćorek je bio odlučan da se ofanziva mora nastaviti dok se ne uspije, a za to se pobrinula austrougarska 6. armija, koja je priredila iznenađenje srpskih Trećoj armiji. Zahvaljujući ostvarenoj nadmoćnosti na težištu napada, ona je uspjela forsira Drinu, ovlada grebenom Gučevo - Boranja - Jagodnja i stvori solidnu operacijsku osnovicu za nadiranje u untrašnjosti [ [Kraljevina Srbija|Srbije]]. Pošto pokušaji pregrupisavanju i rokiranjem snaga kako bi se zaustavilo neprijateljsko nadiranje nisu uspjeli, morala je intervenirati srpske Vrhovna Komanda.

Budući da nije raspolagala strategijskim rezervama, Vrhovna komanda je bila prinuđena da obustavi ofanzivu Prve armije u Srijemu, koja se, kao što smo vidjeli, uspješno razvijala, i da ovu armiju vrati preko Save. Vrhovna komanda je naredila Prvoj armiji da se usiljenim maršem prebaci u rejon Pecke. Protivudar se u početku uspješno razvijao; neprijatelj je poslije teških borbi natjeran da se u neredu povlači na Jagodnje i da prelazi u obranu. Međutim, naredbe srpskog Prve i Treće armije su prerano zaključile da su postigle odlučujući uspjeh, pa je prodor Prve armije ispao kratkog daha. U uvjerenju da je neprijatelj potučen Prva armija je nastavila napad, ali je ubrzo naišla na vrlo snažan otpor. Od 19. do 22. rujna razvile su se ogorčene bitke na cijelom frontu. Najžešće borbe vođene su oko Mačkovog kamena. O žestini borbi na Mačkovom kamenu svjedoči i napad neprijateljske 18. divizije, koja je posledenjeg dana borbe uz velike gubitke napadala još jače i odlučnije usmjeravajući glavni koncentirični napad pravcem Kosutnje stopa - Mačkov kamen. Svi napori časnika da spriječe povlačenje sa zadanih položaja bili su uzaludni. Otpor je naglo slabio na krilima prvog borbenog reda, tako da više nije bilo moguće spriječiti povlačenje iscrpljenih i teško prorećenih srpske trupa. O intenzitetu borbi na Mačkovom kamenu svjedoče obostrani gubici (proplanak veličine 500 m² bio je potpuno pokriven leševima poginulih mahom neprijateljskih vojnika).

Srpske vojska imala je tijekom ove borbe znatne gubitke. Iz stroja je izbačeno 11.490 ljudi, mahom pripadnika Dunavske divizije I i II poziva. U svim borbama srpske časnici, dočasnici i vojnici pokazali su besprimjerne zalaganje i upornost. Zahvaljujući tome, iako je izgubila dio državnog teritorija, srpski vojska je prinudila bolje obučene i opremljene austrougarske trupe da se zadrže na liniji, koju je, prema Poćorekovom planu, trebalo zauzeti već drugog dana po prelasku Drine. Austrougarska 6. armija je tom prilikom imala preko 30.000 ljudi izbačenih iz stroja. Zbog toga je Poćorek bio prinuđen da se odrekne ambicioznog plana o unišetenju srpski vojske u zapadnoj Srbiji pa je došlo do stabilizacije fronta i rovovske vojne, prve u Prvom svjetskom ratu.

Povlačenje armija[uredi - уреди | uredi izvor]

U narednom razdoblju na srpsko-austrijskom frontu nastalo je zatišje, koje je potrajalo više od mjesec dana. Za to vrijeme Užička i Sandžačka vojska izvršile su prodor u istočnu Bosnu, ovladale Višegrad om, Rogaticom, Sokolcu, Han pijeskom i izbile: Užička vojska pred Vlasenicu i Olovo, a Sandžačka vojska pred samo Sarajevo. Poćorek je bio prinuđen da prikuplja snage od jednog ojačanog korpusa da bi odbacio preko Drine ove srpski i crnogorske jedinice. Njemu je to sada bilo moguće, pošto na frontu glavnih snaga nije bilo borbi. Zbog toga ovaj prodor u istočnu Bosnu nije imao onaj efekt koji je mogao imati u vrijeme protiv udara Prve armije i boja na Mačkovom kamenu. Tijekom zatišije austrougarske snage su popunjene ljudstvom i materijalom do pune ratne formacije, a čak su i ojačane artiljerijom teških kalibara. Srpski vojska, međutim, dobila je neznatnu popunu u ljudstvu, a zapala je u veliku oskudicu minicije, odjeće i druge opreme. Zapovjednici divizija su morali odlučuju o utrošku svakog artiljerijskog metka. Vojnici su polugoli i bosi stajali u rovovima, na planinskom zemljištu, gdje je krajem listopada i početkom studenog bilo i snijega. Vlada je činila grčevite napore da nabavi minici, naročito artiljerijsku, zatim odjeću, obuću i drugu opermu, ali njezine molbe kod saveznika nailazile su najčešće na odbijanje. Tako je srpski vojska dočekala novebarsku ofanzivu austrougarskih snaga potpuno nespremna za duži otpor. Poćorek je iskoristio takvu situaciju i apsolutnu nadmoćnost svojih snaga. Za desetak dana novembarske ofanzive, on je uspio odbaci srpski snage na desnu obalu Kolubare i Ljiga. Time je bitka na Drini bila završena. Srpski snage izgubile su tu bitku, ali austrougarske snage je nisu dobile. Njima je potpuno propao plan da okruže i unište srpski vojsku. Sem toga, one su u ovoj bitci izgubile oko 130.000 ljudi, a nastupajući prema Valjevu udaljile se od svojih baza za opskrbu. Razrovani putevi, koje su austrougarski zapovjednici podrugljivo nazivali četvrtom armijom, činili su sve težom vezu s pozadinom.

Osmog studenog u Kragujevcu je održana zajednička sjednica vlade i Vrhovne komande. Vojvoda Putnik je referisao o stanju na frontu, koje je vrlo kritično. Neprijatelj je posvuda potiskivao srpski snage, zasipajući ih snažnom artiljerijskom vatrom, a srpski artiljerija nije mogla odgovoriti ni na stoti metak . Mnoge baterije su ostajale bez streljiva i kao neupotrebljive, odvlačene su sa fronta. Pukovnik Stefanović, ministar vojni, zapisao je u svom dnevniku da je Putnik izgledao depirmiran, ali su Genereal Mišić i pukovnik Živko Pavlović bili optimisti. Iako je bilo bojazni da će otpor morati se obustavi, pošto nema streljiva, prevladavalo je mišljenje da treba odlučno nastaviti borbu.

"Borit ćemo se ... pa makar nas stjerali ... do Đevđelije! "
Riječi vojvode Radomira Putnika na zajedničkoj sjednici Vlade i Vrhovne komande.

Pašić je ovu situaciju iskoristio da diplomatskim putem izvrši pritisak na saveznike da pomognu srpskoj vojsku artiljerijskom municijom, predočavajući im da će se, ako Srbija klone , sedam austrougarskih korpusa naći na drugim frontovima Antante. Tada je Francuska odlučila da Srbiji ustupi 20.000 artiljerijskih metaka i da još toliko kasnije uputi Grčkoj, koja je pod tim uvjetima uputila Srbiji granate. Rusija je također ubrzala jednu pošiljku, koja je, nakon stupanja Turske u rat, bila zadržana u Ocakov. Na taj način Kraljevina Srbija je gotovo u posljednjem trenutku dobila izvjesnu pomoć koja joj je donekle olakšala situaciju uoči nove bitke.

Kolubarska bitka[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje u svim jedinicama je bilo kritično, ali najteže kod Prve armije, koja je izdržala najveća naprezanja i pretrepla najteže gubitke u proteklim borbama. Pored nedostatka artiljerijske municije i svih ostalih borbenih sredstava, ova armija imala je nesreću da njezin zapovjednik general Petar Bojović bude ranjen. Bojović je uspijevao održati komandantski mjesto sve do ponovne ozljede iste rane, koja ga je totalno imobilisala da nije mogao više hodati već je nošen na nosilima. Ova nastala situacija je zahtijevala da Vrhovna komanda uradi promjenu na komandantski položaju. Upravo u vrijeme povlačenja srpske vojske na desnu obalu Kolubare i Ljiga, za zapovjednika najzamorenije i najviše istošene srpski Prve armije postavljen je general Živojin Mišić. Vojvoda Putnik je 14. studenog pozvao Mišića i priopćio mu postavljanje na novu dužnost.

"Mišiću ... Idite ... Idite prihvatiti Prvu armiju. Bojović je teško bolestan i ranjen ... Trenuci su vrlo kritični. Zaustavite ovo osipanje naše vojske. Vi jedini ... I što učiniti, učinjeno je. "
Riječi vojvode Radomira Putnika upućene generalu Mišiću nakon njegovog postavljenja na dužnost zapovjednika Prve armije.

Polazeći iz Kragujevca prema Valjevu, Mišić je vidio mnoge prizore stradanja i patnji svog naroda i vojske, prizore koji su ga duboko potresli, ali i potaknuli na dezerterstvo. Tragičnu situaciju s kojom se suočio po dolasku u vojsku i posebno, kaos koji je vladao na Ribnička mostu kod Mionice. Na putu ka svojoj armiji Mišić je sretao zastrašene i izbezumljene gomile naroda, situacija u kakvoj bi i najprisebniji zapovjednici gubili glavu, međutim ne i Mišić. Obraćajući se na tom putu jednom zapovjedniku Mišić pribranim glasom reče:

Wikiquote „Pobogu čovječe, ima li načina da se pomogne?“
()

Zapovjednik odgovara:

Wikiquote „Meni se čini da nema!“
()

Na taj odgovor Mišić se trže i oštrim, starešinskim glasom presiječe zapovjednika: {{Citat|Ima ga, i mora ga biti! Mišić je dobro poznavao srpski vojnika, a njegov odlučan starešinskim glas zapovjednika u trenucima klonulosti podizao je duh i ulijevao je povjerenje. Znao je da ima trenutaka kada i najhrabriji bježe, ali je isto tako znao da se izgubljeno povjerenje može povratiti i neumorno se dao na posao. On je za najkraće vrijeme, od jedne demoralisane vojničke mase ponovo obnovio čvrst borbene jedinice sposobne za najveće podvige. Naime 16. studenog, Mišić je preuzeo zapovjedništvo nad Prvom armijom, koja je u tom momentu imala tri potpuno iscrpljene divizije. U to vrijeme armija je, nakon povlačenja s valjevskih položaja, zaposjela položaje na liniji Maljen - Baćevac - Gukoš - Kačar. Glavni zapovjednik austrougarskih snaga general Poćorek je zaključio da je tada otporna snaga Srba smanjena, pa je 19. studenog naredio da se energično nastavi ofanziva s težištem protiv srpskih Druge i Treće armije i nastavi nadiranje prema Aranđelovcu i Beogradu.

Uviđajući da neće moći oduprijeti snažnom neprijateljskom pritisku, nakon napada šest austrougarskih divizija, Mišić je u toku noći između 21. i 22. studenog povukao svoju vojsku na položaje u rejonu Suvoborska grede. Odatle je po direktivi Vrhovne komande, trebao izvršiti protunapad unutar opće protivofanzivu na čitavom frontu. Da bi poboljšala situaciju kod Prve armije, Vrhovna komanda ju je ojačala Drinskom divizijom Prvog poziva iz sastava Treće armije. Nakon austrougarskog energičnog napada i zauzimanja Maljena 24. studenog, srpski Vrhovna komanda je odustala od planiranog napada. Prateći budno razvoj situacije, Mišić je došao do zaključka da bi učinio neoprostivu pogrešku ako bi i dalje cijelu vojsku pod borbom povlačio s položaja na položaj i branio svaku stopu zemljišta. Umjesto toga, odlučio se 26. studenog na riskantniji potez.

„Trebalo mi je da odam najveće priznanje čoveku koji nije izgubio glavu u vreme kada je već drugi nisu imali.“
„Odgovor vrhovnog komandanta Aleksandra Karađorđevića načelniku štaba vrhovne komande vojvodi Radomir Putnik, povodom unapređenja Mišića u čin Vojvode.

Porez koji je pretrpjela austrougarska Balkanska vojska u ratu sa Srbijom 1914. godine predstavljao je za Habzburšku monarhiju težak vojnički, moralni, ali iznad svega politički debakl i gubitak ugleda kao velike sile. Za Srbiju je to bila veličanstvena vojnička pobjeda, koja je učvrstila njeno unutarnje jedinstvo i samopouzdanje i donijela joj veliki ugled u svijet u. Uspjeh srpski vojske se odrazio i na međunarodnom planu jer je doprinijela porazu austrougarske vojske na ruskom frontu, pa su Nijemci bili prisiljeni za vrijeme velike bitke na Marni prebace četiri svoja korpusa na [ [Istočni front u Prvom svjetskom ratu|Istočni front]], čime su pokušavali spasiti svog potisnutog saveznika što se odrazilo na očekivane rezultate na Zapadnom frontu iu taj mah je spašen Pariz . Pobjede srpskih vojske su utjecale na Italiju i Rumunjsku da se približe Antanti, dok je Bugarska, koja je bila riješena ući u rat protiv Srbije na strani Centralnih sila, odlučila zbog poraza Austro-ugarske vojske svoju neutralnost produži na još godinu dana. Zahvalnost srpske vojsci je uputio i francuski general (potonji maršal) Joseph Jacques Césaire Joffre, jer je kao pobjednik u bici na Marni uspio očuvati francusku prijestolnicu a najavio je i da će srpski pobjede na Cer u i Kolubari trajno zauzimati mjesto u strategijskim studijama u Francuskoj.

Prekid operacija Centralnih sila[uredi - уреди | uredi izvor]

Kraljevina Srbija je svoje velike pobjede na Ceru i Kolubari platila ogromnim ljudskim žrtvama. Tijekom ratne 1914. godine izbačeno je iz stroja 2.110 časnik a ,8.074 dočasnika i 153.373 vojnika. Iza neprijateljske najezde ostala su razorena i opustošena mnoga naselja i masovni zločin i koje je agresor počinio nad nemoćnim stanovništvom Mačve, Podrinja, Kolubare, Tamnave, Posavine i Beograd a. Sem toga, na tisuće leš eva rđavo ili nikako zakopanih prouzročili su, čim je vrijeme otoplilo, razne epidemije - tifus, šarlah, dizenteriju i koleru. Sanitetska služba bila je nemoćna pa je tražena pomoć od saveznika. I pored pomoći koja je ubrzo stigla, i drugih mjera, žrtve tifusa pele su se na više desetaka tisuća i desetkovale srpski operativne jedinice, smanjujući brojno stanje i borbenu gotovost. U jeku epidemije, u Srbiju su došle sanitetske ekipe iz Amerike, Velike Britanije, Francuske, Kanade , Australije, Švicarske, Rusije i drugih zemalja u kojima je bilo 543 liječnika i drugog medicinskog osoblja. Oni su se, riskirajući svoje živote, nesebično uključili u borbu protiv opake bolest i zajedno sa srpskom sanitetskim osobljem. U toj borbi koja je trajala više od četiri mjeseca, zarazilo se tifusa i umrlo 57 liječnika. Čak je umrlo i nekoliko svećenik a koji su oboljeli držeći opela umrlim tifusarima.

Tek što je Srbija savladala i tu bijedu, na nju su se obrušile savezničke vrhovne komande sa zahtjevom da srpski vojska poduzme ofanzivne operacije na austrougarskoj teritoriju, olakšati ulazak Italije u rat protiv Centralnih sila, a zatim privući dio neprijateljskih snaga koje su poduzele veliku ofenzivu na Istočnom frontu i potiskivale ruske trupe iza Karpati. Uporedo s tim zahtjevima, savezničke vlade su tražile da se Srbija odrekne dijela svoje državne teritorije u korist Bugarske da bi je privukli da uđe na strani Antante. Godina 1915. bila je najteža ratna godina za srpsku vojsku, pa, razumije se, i za njene komandante, u prvom redu zbog kalkulišućeg stavka Saveznika prema položaju srpskog vojske na balkanskom ratištu. Srpski vrhovna komanda je bezuspješno predlaga savezničkim generalštabovima da upute svoje trupe u Srbiju, radi otvaranja novog fronta i poduzimanja opće ofanzive u bok neprijateljskih snaga. Francuski general Žofr i engleski feldmaršal lord Kičiner su odbili pošalju u pomoć trupe Srbiji, pravdajući da bi tom odlukom rasipali svoje snage na sporednim ratištima . Sa druge strane Rusi su podržali srpski ideju, međutim nisu bili u mogućnosti ozbiljnije pomognu zbog kritične situacije na svom frontu. Sredinom veljače a 1915. godine, srpski vladi je ponuđena jedna kozačka brigada. Vojvoda Putnik je međutim odbio ovu ponudu, smatrajući je nedovoljnom jer je minimalna pomoć u trupama zahtijevala vojnu formaciju čin korpus a. Umjesto konkretne vojne pomoći Srbiji, antantina diplomacija je, na bazi teritorijalnih kompenzacija, i to na račun Srbije, pokušala pridobiti nove saveznike na Balkanu. Rumunjska i Bugarska iako neutralne, bile su tajnim savezničkim ugovorima povezane s Centralnim silama, a Italija koja je svoju neutralnost objavila na početku rat a, strpljivo je čekala, da vidi kojoj će strani pripasti pobjeda, kako bi što skuplje naplatila svoju neutralnost. Vlade neutralnih država su istovremeno koketirao s objema zaraćenim stranama, jer je svaka od njih imala posebne interese na Balkanu.

U takvoj situaciji, umjesto da predvide vojnu pomoć Srbiji, ministri Antante su, 29. Maj a, ne pitajući srpski vladu, uputili priopćenje bugarskom predsjedniku vlade Radoslavov da će srpsko-bugarski spor uzeti u svoje ruke i obećali mu, ako Bugarska pristupi Antanti , da će, pored drugih ustupaka, predati Bugarskoj dio Makedonije do linije Kriva Palanka - Ohrid. Da bi iznudili pristanak srpskog Vlade, savezničke vlade su obustavile finacijsku pomoć Srbiji, i izjavile da će prekinuti i vojnu pomoć, ako njihovi zahtjevi ne budu prihvaćeni. Ruski ministar vanjskih poslova Sazonov je utješno, obavijestio Pašića da će Rusija, kao naknadu za ove obećane ustupke Bugarskoj, pozdraviti spajanje Hrvata, Slovenaca i Srba u jednu državu. Ta izjava je podrazumijevala rušenje Austro-Ugarske. Međutim, takvu politiku nisu slijedili Francuzi, koji su smatrali da Habzburšku monarhiju treba sačuvati u nešto manjim granicama, dok su Englezi podržavali stav Francuza i bili protiv formiranja jake države na Balkanu sa slovenskom većinom, koja bi mogla postati ruska predstraža prema Sredozemlju, već se zalagala za sustav malih država u kojima bi ona igrala ulogu posrednika u rješavanju sporova među njima i držala ih ovisno o britanske krune. Pašiću nisu bile poznate te tajne ideje zapadnih sila. Nakon saznanja, Pašić je oštro osudio toliku samovolju saveznika i izjavio da će svaki Srbin radije propasti nego pristati na ustupke Bugarskoj . Unatoč Pašićev prosvjedu, savezničke vlade su kolektivnom notom u kolovoz u 1915. godine, obavijestile Sofiju da će vojskom zaposesti teritorije koje su joj obećane u vardarskoj Makedoniji i predati ih Bugarskoj poslije rata ukoliko im se pridruži u ratu protiv Centralnih sila. Pašić je 17. kolovoz a, obaviješten o sadržaju te note, izrazio ruskom poslaniku grof u Trubecki svoje najdublje ogorčenje. Tada je rekao da saveznici komadaju Srbiju kao da je afrička kolonija i dodao da će se Srbija boriti i protiv saveznika, ako je uopće smatraju za saveznicu, kao i protiv [ [Austrija|Austrije]], da bi zaštitila svoju grudu. Bugarskog kralja Ferdinanda i pronemačku vladu Radoslavova, Antanta nije mogla kupiti nikakvim teritorijalnim obećanjima. Oni su od početka rata odlučili da se bore na strani germaniskih država i za njihov račun. Tome u prilog je išao izričit zahtjev njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, koje je uspjelo osigurati pristanak Austrougraske i Turske na teritorijalne ustupke Bugarskoj, da bi se osiguralo sudjelovanje bugarske vojske u predstojećoj kampanji protiv Srbije. Već krajem jul a srpska obavještajni organi su zapazili pristizanje njemačkih trupa u Banat. Bilo je potpuno očito da se priprema združena invazija na Srbiju od strane Centralnih sila. U tako teškoj situaciji Pašić je sazvao sjednicu vlade i Vrhovne komande za 26. kolovoz u Kragujevcu na kojoj je trebalo da se utvrdi politička i vojna strategija zemlje uoči novog neprijateljskog napada. Pašić je tražio od svih zapovjednika armija da pismeno iznesu svoja mišljenja o glavnim strateškim pitanjima. Na pitanje kakvi su izgledi za obranu zemlje ako bi samo njemačke i austrougarske trupe poduzele napad, vojvoda Mišić je kad je bio upitan, odgovorio: {{Citat|Uspjeh bi vjerojatno bio na našoj strani. Zbog takvog optimističnog stava Mišić je odlikovan od strane Ujedinjenog kraljevstva Ordenom Bata II stupnja. Kraljevina Srbija ga je odlikovala po ukazu kralja Petra I, Ordenom Karađorđeve zvijezde s mačevima III stupnja.Ostali zapovjednici su bili sličnog mišljenja, osim vojvode Stepanovića koji nije gajio toliki optimizam, već mu je stav bio rezerviran. Kada je Pašić postavio drugo pitanje, u kojem je upitao kakvi bi bili izgledi za obranu u slučaju napada Njemačke, udruženog s Austrougarskom i Bugarskom, svi komandati su odgovorili da u tom slučaju izgledi za obranu zemlje ne bi bili nikakvi . Jedina nada bila je ulazak Grčke u rat na strani Antante jer je ona na to bila obvezna ugovorom koji potpisala sa Srbijom, prvi srpnja a 1913. godine. Međutim Grčka se ograđivala od tog ugovora, pravdajući njegovu primjenjivost samo u slučaju napada Bugarske na Srbiju ali ne i u udruženom napadu s nekom od velikih sila. Srpski Vrhovna komanda imala je pouzdana obavijesti kako je Bugarska 4. rujna potpisala s Centralnim silama, ugovor o savezu a da je 22. rujna objavila mobilizaciju. U tom razdoblju pripreme za rat veoma su odmakle a započeti su koncentracija trupa i manevri u pograničnim krajevima prema Srbiji. U takvoj situaciji, prepuštena sama sebi, srpski Vrhovna komanda je odlučila glavnim snagama usporava nadiranje njemačkih, austrijskih i bugarskih snaga u Srbiju do pristizanja obećane savezničke pomoći.

Združena neprijateljska ofenziva[uredi - уреди | uredi izvor]

Povlačenje srpskih vojske u listopadu 1915. godine.

Napad združenih austrougarskih i njemačkih snaga počeo je 6. listopada 1915. godine, snažnom artiljerijskom vatrom koja je na Beograd sručila ogromnu količinu granata. Mnogobrojno nezaštićeno stanovništvo koje nije imalo gdje pobjeći, stradalo je u toj artiljerijskoj vatri. Poginuo je i znatan broj boraca koji su branili položaje duž obje rijeke. U ranim jutarnjim satima 7. listopada desile su se ogorčene borbe za svaku stopu zemlje u rejonu Ade Ciganlije. Zanimljivo je to da su tijekom borbi za obranu Beograda, sudjelovali i čete posljednje obrane (starci, žene pa čak i djeca) koji su zamjenjivali poginule borce. Vrhovna komanda je zahtijevala da se uporno brani Beograd i taj zadatak je djelomično obavila Timočka divizija II poziva koja je upućena upomoć trupama Obrane Beograda. Energičnim branjenjem uz velike gubitke, djelomično je za kratko vrijeme zaustavljeno napredovanje neprijatelja. U tim odsudnim bitkama posebno se istakao bataljon major a Dragutina Gavrilovića, koji je svojom čuvenom zapoviješću i riječima ohrabrenja bodrio svoje borce koji su, ne bojeći se smrti, krenuli u novi juriš. Većina njih je položila svoje živote ali nisu uspjeli zaustaviti nadiranje daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Unatoč tome, oštre borbe oko Beograda vođene su do 16. listopada kada su trupe Obrane Beograda bile prinuđene da se povuku i napuste prijestolnicu. Po direktivama Vrhovne komande, također su povučene Prva i Treća armija na nove položaje.

Na temelju ove Direktive vojvoda Mišić je izdao i svoju direktivu. Dva dana kasnije uslijedilo je povlačenje jedinica Prve armije na položaje uz desnu obalu Kolubare. Namjera mu je bila da ovim manevrom prikupiti razvučene snage, skrati front i izvrši pripreme da bi u pogodnom trenutku mogao prijeći u napad. To se savim jasno vidi iz telefonskog razgovora koji je vodio s vojvodom Putnikom 19. listopada. Nakon ovog razgovora Mišić je dobio odobrenje da u pogodnom trenutku može prijeći u napad. Međutim dok je Prva armija izvodila ovaj manevar bez pritiska neprijatelja, dotle su Treća armija i trupe Odbrane Beograda trpjele strahovit napad i pod pritiskom znatno nadmoćnijeg neprijatelja, bile prinuđene da se povuku. Prvoj armiji je također bilo naređeno da se povuče zajdno sa ostalim armijama. Vojvodi Mišiću se nije dopala strategija začepljenja rupa , na koju je Vrhovna komanda, razvojem operativne situacije, bila prinuđena. On se nije podavao saomoobmanama i obećanjima o savezničkoj pomoći, koja, i pored očajnih telegram a koje je slala srpskih vlada, nije pristizala, već je računao s vlastitim snagama. Zbog toga je predložio Vrhovnoj komandi da iz Prve armije ne izdvaja snage za zatvaranje drugih pravaca, već da cijelom ovom armijom izvrši protuudar u bok glavnih neprijateljskih snaga koje su nastupale dolinom Morave.

Vojvoda Putnik je 25. listopada odobrio Mišićev prijedlog. Međutim već narednog dana, Mišić je unatoč uspješno izvršenim zadacima bio prinuđen da naredi povlačenje svoje armije na nove položaje, uslijed nepovoljnog razvoja opće operativne situacije. Tog 26. listopada, bugarska vojska se spojila kod Brze Palanke s njemačkim snagama koje su nadirale sa sjevera. Napredovanje Bugara rezultiralo je zauzimanjem Vranja 15. listopada, Kumanova i Štip a 19. listopada, Skoplja 23. listopada. Kada su 26. listopada bugarske trupe zauzele Kačanik, srpski Vrhovna komanda je predočila generalu Saraju, zapovjedniku savezničkih snaga u Solun u, da srpski vojsci prijeti opasnost da bude odsječena od [ [Bitolj]] ai Drač a i tražila da savezničke snage poduzmu napad preko Velesa i Ovčeg polja u smjeru Skoplja radi sadejstva sa srpskim vojskom koja će djelovati s Kosova također u istom pravcu, međutim ovaj zahtjev je ostao bez odgovora. Do tog vremena srpske Vrhovna komanda je svoj strateški plan zasnivala na elastičnoj obrani i dobivanju na vremenu do dolaska saveznika, kada bi se nastupilo u protivofanzivu ka sjeveru. Kada se uvidjelo da se na dolazak saveznika ne može računati u skorijem vremenu, potpuno je izmijenjen metoda rada. Odlučeno je, 11. studenog da im se krene u susret u Makedoniji. Za ovaj zadatak obrazovana je Operativna grupa divizija pod komandom reaktiviranog generala Petra Bojovića, dok je ostalim armijama naređeno povlačenje po utvrđenim pravcima. Osjetivši namjere srpskog Vrhovne komande, Makenzen je 13. studenog naredio svojim trupama da izvrše maksimalni pritisak na krila i bokove srpski snaga i spriječe njihoveo povlačenje u pravcu Kosova. Pritisak je bio toliko snažan da ni vojvoda Mišić, koji je i dalje bio optimističan vojskovođa, nije mogao ništa poduzeti. Na istim mukama našli su se vojvoda Stepanović, general Šturm i general Živković, koji su u sadejstvu s Mišićem pružali energični otpor agresoru.

Kosovska obrana i Albanska golgota[uredi - уреди | uredi izvor]

Pošto nije uspio proboj u Makedoniju i spajanje sa snagama ekspedicionog korpusa, Vrhovna komanda je odlučila da se sva vojska koncentrira na Kosovu, gdje je trebalo pružiti odlučujuću bitku neprijatelju. Već tada Vlada je zaključila da bi se kampanja mogla završiti povlačenjem vojske izvan granica svoje zemlje.Pošto je srpski vojska potrošila sve rezerve hrane i streljiva, Vrhovna komanda je odlučila da se 24. studenog povuče u pravcu Jadranskog primorja i Albanije, gdje je obaviještena da su saveznici pripremili dovoljno prehrambenih artikala i odjeće. Također je naglašeno da srpskih država ne treba kapitulira, već da nastavi svoju borbu na tuđoj teritoriji, jer dokle god postoje vlada i Vrhovna komanda, država nije kapitulirala. Poučen gorkim iskustvom, vojvoda Mišić je bio izgubio svaku nadu za brzu i učinkovitu savezničku pomoć. On je smatrao da se u tim najkritičnijim trenucima treba osloniti isključivo na vlastite snage, pa je tijekom povlačenja smatrao da treba prikupiti sve raspoložive snage i dati odsudnu bitku. Kada mu je prijestolonasljednik Aleksandar priopćio neke vijesti iz Petrograda, u kojima se govorilo o skorom pristizanju savezničke pomoći, Mišić mu je bez dvoumljenja odgovorio:

Wikiquote „Rusija je u kaotičnom stanju korupcije i nespremna; ona je vrlo daleko da bi za pet tjedana, a kamoli za pet dana mogla dobaci svoju pomoć. [4]
()

I ponovno je isticao da treba računati samo na vlastite snage. U tom razdoblju Vlada i Vrhovna komanda su odmah krenule u Skadar. Povlačenje vojske trebalo je da otpočne 28. studenog, međutim, preko Cetinja je primitka depeša u kojoj je rečeno da je njemačka Vrhovna komanda završila zadatak na Balkanu, da su ostaci srpskog vojske potisnuti u divlje albanske i crnogorske planine , gdje ih čeka potpuna propast, te da njemačke divizije prekidaju kampanju protiv Srba. Kada je veza s vladom i Vrhovnom komandom izgubljena, na inicijativu vojvode Mišića, u vremenu od 29.studenog do 3.prosinca, održano je u Peć i šest sjednica najviših ratnih zapovjednika. Na ovim sjednicama pored vojvode Mišića i Stepanovića, sudjelovali su generali Šturm i Živković sa svojim načelnicima štabova. General Bojović se tada nalazio u Prizren u, pa nije nazočio sjednicama. Sjednicama je predsjedavao vojvoda Stepanović, kao najstariji po činu. Najdramatičnija sjednica je održana prvi prosinca, na kojoj je došlo do prepirke i razmjene oštrih riječi. Vojvoda Mišić je na tim savjetovanjima upozorio da vojska više ne zna gdje su vlada i Vrhovna komanda, i da se više ne može ostati u stanju u kojem će svatko raditi što hoće. Kada se povela diskusija što dalje treba raditi, vojvoda Mišić, da bi pridobio prisutne zapovjednike za svoj prijedlog o protivofanzivu, istaknuo je da u konkretnoj situaciji ostaju samo dvije mogućnosti:

Wikiquote „Gospodine vojvodo, gospodo đenerali, ne ostaje nam ništa drugo nego da krenemo naprijed u ofenzivu, te da vidimo od koga bježimo, pa uspijemo li, dobro je, ne uspijemo li, onda da pošaljemo parlamentare neprijatelju i sutpimo u pregovore s njim, u cilju obustavljanja neprijateljstva. [4]
()

  Ova diskusija se poslije izlaganja vojvode Mišića toliko zaoštrila, da se na sastanku nije moglo doći do konačnog rješenja. Međutim, još istog dana kada su primljeni izvještaji o pojačanoj aktivnosti neprijatelja i odlučeno je da se postupi po direktivi Vrhovne komande o povlačenju. Neki su kasnije neopravdano prebacivali vojvodi Mišiću da je u Peći tražio pregovore o obustavljanju neprijateljstva. Povlačenje je počelo početkom prosinca, pošto je prethodno oko 300 top ova srpskog topništva zakopano ili survani u nabujali Drim. To su bili najteži ratni dani srpski vojske i naroda. Prva armija je dobila zadatak da se povlači pravcem od Pećnice preko Rožaja, Berana, Andrijevice i Podgorice do [[Skadar|Skadra] ]. U tim sudbonosnim trenucima, na desnom boku srpski vojske nalazila se crnogorska vojska, pod zapovjedništvom serdar a Janka Vukotića, koja je prepriječila put austrougarskim trupama prema Čakor u, Andrijevici i [ [Kolašin]] u. Vodeći teške i krvave borbe, crnogorska vojska je uspjela zaštiti sjeverni bok srpski vojske za vrijeme njenog odstupanja kroz Crnu Goru. U tom razdoblju srpske vlada i Vrhovna komanda stigle su u Skadar 4.prosinca. Predsjednik vlade Nikola Pašić je posjetio vojvodu Putnika, 6.prosinca da se obavijesti o stanju vojske i traži mišljenje da li se na područiju Skadra može osigurati pouzdana obrana za izvršenje reorganizacije vojske. Putnik mu je na to odgovorio da bi bilo najbolje da vojska ide na Solun i da se tamo sjedini sa saveznicima . Također je zatražio, da mu se zbog zdravstvenog stanja odobri odsustvo. To je i učinjeno 8.prosinca, kada je smijenjen s pozicije načelnika Stožera Vrhovne komande i poslan u italijaske grad Brindisi, a odatle nakon određenog vremena prebačen na Krf. Za njegovog nasljednika je određen general Petar Bojović. [4] [5]

Sa druge strane, vojvodu Mišića, koji je posljednji došao u Skadar, zadesila je mnogo veća muka. Uz veliko osobno zalaganje on je svoju Prvu armiju preveo do Andrijevice, u koju je stigla treći siječnja a 1916. godine. Tijekom boravka u Andrijevici, vojvoda je doživio duboko razočarenje u tamošnje stanovništvo prema srpskim vojsci. Mještani su za obične namirnice stavili vrlo visoke cijene, tako da se od hrane baš ništa nije moglo kupiti. Vojnici iznureni i gladni su nastavili utvrđeni marš do Skadra, u koji su pristigli 7. siječnja a 1916. godine. Drama koju je preživjela srpski vojska tjedna povlačenja s obala Sitnice u primorije, uzela je preveliki danak. Na tom stravičnom maršu, koji se naziva Albanska golgota, u planinama je oko 60.000 ljudi izgubilo život. Vojvoda Mišić gledajući strahovite prizore stradanja svoje nepobijeđenje vojske, kojoj je malo mogao pomoći, od silnih napora, po dolasku u Skadar teško se razbolio. U međuvremenu se odigrao niz značajnijih događaja. Austrougarska vojska je obnovila operacije protiv crnogorske vojske 6.siječnja a duž čitavog graničnog fronta. Padom Cetinja i Lovćen a, crnogorska vojska je položila oružje i zatražila primirije. Samo jedan manji dio boraca, zajedno sa dobrovoljcima, koji su se borili u sastavu crnogorske vojske, odbio se preda neprijatelju i krenuo je put Skadra, gdje se pridružio srpskoj vojsci. [4] [5]

U tom razdoblju srpskog vlada je uputila saveznicima apel za spas srpskog vojske. Prestolonaslenik Aleksandar se u posebnom pismu obratio ruskom caru Nikolaju II, moleći ga da izvrši pritisak na saveznike da se srpska vojska spase od sigurne propasti. Taj apel je urodio plodom i Francuzi su odlučili da okupiraju otok Krf. Međutim tom prijedlogu su se usprotivili Britanci, koji su s Grcima imali ugovor o predaji Jonskih otoka. Tada se francuska vlada opredilila da srpsku vojsku prebaci u Tunis, i već početkom siječnja najteži ranjenici i bolesnici su prebačeni u grad Bizerta. Sa druge strane, Talijani su vršili opstrukciju pomoći Srbima jer su znali da će oni poslije rata imati teritorijalne pretenzije na dalmatinske obale. Upravo iz tog razloga, Talijani su odbijali prebace pomoć u hrani, municiji i lijekovima, koju su osigurali Francuzi. Međutim, pod pritiskom Rusije i francuske vlade, Talijani su djelomično ispunili svoju obvezu, ali je zbog njihovog oklijevanja, do srpskih vojske stiglo samo 1.170 tona hrane, što je moglo podmiriti potrebe trupa za samo 12 dana. Uslijed toga nastala je velika glad i pomor ljudstva. Pošto prethodne konzultacije saveznika o okupaciji Krfa nisu urodile plodom, Francuska je na zahtjev Rusije odlučila bez konzultacija s Velikom Britanijom realizirati svoju zamisao. U noći između 10.siječanj i 11.siječnja a 1916. francuski 3. alpski Lovački bataljon izvršio je desant i okupaciju Krfa. Tada je obaviještena srpske Vrhovna komanda da nastavi marš ka Vlori, jer su sve ostale albanske luke bile nepogodne za pristajanje velikih transportnih brodova. Srpska vojska, koja se nalazila u rejonu Skadar-Drač, nije bila u stanju izvršiti ovaj marš od novih 240 kilometara. [5] [4]

Prilikom povlačenja glavnine srpskih vojske, određena je da Prva armija ponovo primi glavni udar i da štiti odstupnicu cjelokupnoj srpskoj vojsci. Kada je primio depešu, vojvoda Mišić više nije mogao izdržati pritisak koji je pred njega ponovno stavila Vrhovna komanda. Energično je protestirao da izvršavanjem takva odluke, od njegove armije na kraju mogu ostati samo dvije divizije. Međutim, naređenje je provedeno i Prva armija je opet štitila odstupnicu na strašnom i dugom maršu smrti, sve do Valone, ali bez svog zapovjednika. Vojvoda Mišić je od šefa svog armijskog sanitet a zatražio bolovanje, a zapovjedništvo nad vojskom predao je svom zapovjedniku Dunavske divizije II poziva pukovnik u Milošu Vasiću, koji ga je od tog trenutka zastupao. Zajedno sa svojom suprugom Lujzom i tajnikom Miloradom Pavlovićem Krpom, otputovao je brodom 14.siječnja a iz medu u Brindisi na talijansku obalu. Po dolasku u Italiju odlikovan je Talijanskim Ratnim krstom. [6] Njegov odlazak iz armije nije bio uvjetovan toliko zdravstvenim razlozima, već je to bio izraz demonstrativnog protesta što mu je mlađi po rangu general Petar Bojović postavljen za načelnika Stožera Vrhovne komande. [4] [5]

Zahvaljujući povlačenju srpskih vojska nije bila zarobljena, ali je masovno postradala. Tijekom dvomjesečnog zadržavanja i marša duž močvarne albanske obale od Skadra do Valone ljudi su masovno umirali uslijed gladi, fizičke iscrpljenosti i raznih oboljenja, jer su bili izloženi nevremenu, bez ikakvog zaklona i bez hrane. Od povlačenja sa Kosova, do evakuacije iz Albanije na Krf, izgubljeno je oko 143.000 boraca. Na Krf i Bizerta prevezeno je oko 158.564 vojnih osoba i oko 15.000 izbjeglica. [5]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Opačić 2008, p. 67.
  2. Mišić & Skoko 1990, p. 139-188.
  3. Mišić & Skoko 1990, p. 286-287.
  4. 4.0 4.1 4.2 4.3 4.4 4.5 Mišić & Skoko 1990, p. 353-356.
  5. 5.0 5.1 5.2 5.3 5.4 Opačić 2008, p. 256-280.
  6. Opačić 2008, p. 444.

Spoljašnje veze[uredi - уреди | uredi izvor]