Štuko
| Štuko Stucco | |
|---|---|
 | |
Štuko (od talijansko - njemačkog stucco, koji dolazi od starogermanskog stucki=komadići [1]) ili štukatura je plastična (reljefna) arhitektonska dekoracija enterijera i eksterijera građevina.[2]
Štuko se obično sastoji, od neke kombinacije vapna, gipsa, cementa i finog pijeska, ali se te kombinacije mogu jako razlikovati po vrsti i udjelu materijala, kao i po načinu kako se primjenjuje.
Dobar dio dekoracija se izvodi od predgotovljenih (izlivenih u kalupe) elemenata koji se samo lijepe na podlogu i pažljivo spajaju.
Historija[uredi | uredi kod]
Gotove sve graditeljske tradicije u historiji čovječanstva koristile su štukature, od Asteka u Meksiku do Arapa po Sjevernoj Africi i Španjolskoj.[2]
U Antičkoj Grčkoj štukature su se primijenjivale za ukrašavanje kako unutrašnjih tako i vanjskih zidova hramova već oko 1400. pne..[2]
I arhitekti Antičkog Rima štukaturom su ukrašavali zidove od grubog kamena ili cigle svojih monumentalnih građevina, tako su bile ukrašene i terme - Hadrijanove vile, izgrađene u Tivoliju između 120. - 130. Štuko su također rado koristili za izradu bareljefa i grobnica, naročito one iz 1. i 2. vijeka imaju bogate štukature.[2]
Renesansni umjetnici često su koristili štuko dekoraciju, naročito po fasadama kao kontrast prema teškoj kamenoj rustici na uglovima i otvorima svojih građevina. Rafael i njegovi sljedbenici, ukrašavali su fasade svojih građevina vijencima i medaljonima od lijevanog štuka.[2]
Kako je štuko bio puno lakši za obradu, i puno jeftiniji od kamena, on se u baroknoj arhitekturi počeo primjenjivati za izradu kapitela stupova i trabeacija. Naročito bogatu štuko dekoraciju dobili su stropovi.[2]
Štuko je jedan od svojih vrhunaca dosegao u radu baroknih umjetnika kao što je bio Egid Quirin Asam i njegov brat Cosmas Damian Asam - slikar s kojim je on često surađivao.[2]
U valu historicizma koji je zahvatio Evropu od kraja 18. i početka 19. vijeka, štuko dekoracija je ponovno ušla u veliku modu.[2]
Od 20. vijeka štuko se počeo primjenjivati isključivo za dekoraciju fasada, i to za manje objekte - manje više vile.
U Sjedinjenim Američkim Državama, naročito po toplijem jugu - štuko je postao gotovo obligatan od 1920-ih za dekoraciju porodičnih kuća.[2]
Štuko je i danas prilično popularan način dekoriranja, jer se da lako obojiti, ili mu se na neki drugi način da promjeniti tekstura (dodavanjem pijeska), a može se kombinirati s drugim materijalima, kao što je cigla, kamen ili drvo.[2]
