Šiprage

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Šiprage
Osnovni podaci
Država  Bosna i Hercegovina
Entitet Republika Srpska
Opština/Općina Kotor Varoš
Stanovništvo
Stanovništvo ((1991)) 952
Geografija
Koordinate 44°27′56″N 17°33′36″E / 44.4656°N 17.5600°E / 44.4656; 17.5600
Nadmorska visina 507 m
Šiprage is located in BiH
Šiprage
Šiprage
Šiprage (BiH)
Ostali podaci
Poštanski kod +387
Pozivni broj 051


Koordinate: 44° 27′ 56" SGŠ, 17° 33′ 36" IGD


Šiprage su naseljeno mjesto u općini Kotor-Varoš, Bosna i Hercegovina.[1][2] Administrativni status mjesta se mijenjao – od mjesne zajednice postalo je općina u srezu Kotor-Varoš, da bi ga Zakon o komunalnom uređenju u BiH (1954.) ponovo vratio na nivo mjesne zajednice.

Ime[uredi - уреди | uredi izvor]

Savremeno ime mjesto je dobilo po begovskoj porodici Šipraga.

Wikiquote „Na njivi bega Šiprage u mjestu Šipragi kotara kotorvaroškog stajala je uz desnu obalu gornje Vrbanje, jugozapadno i sasvim blizu džamije toga sela okruglasta humka, koju su zvali „Crkvinom", i koju su žitelji onoga kraja smatrali podorom nekadašnje crkve, pa su joj od vajkada iskazivali neko mističko poštovanje. Tako mi pripovjediše, da je nedavno neki seljak svog bolesnog konja, koji već od dužeg vremena nije mogao vodu puštati, po savjetu hodže tri puta htio oko Crkvine da povede; ali već pri drugome ophodu bio je konj izliječen...[3][4]
()

Nije pouzdano poznato da li su njihovi preci (bar dio njih) autohtono stanovništvo ili su odnekud doselili u ovaj kraj i pokrili prostorno širok i dug imetak u dolini rijeke Vrbanje i njenih pritoka. Prema generacijski prenošenim kazivanjima, a osobito katastarskim podacima, dio njih je najvjerovatnije porijeklom iz Pougarja.

Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Položaj Šipraga među naseljenim mjestima u općini Kotor Varoš

Šiprage su na rijeci Vrbanji, tj. jugoistoku od Banjaluke (oko 60 km)[5] i Kotor-Varoši (30 km) i centar su istoimene mjesne zajednice. Regionalnom komunikacijom R-440, u Obodniku su povezane sa magistralnom cestom M-4: Banjaluka – Kotor-Varoš – TeslićMatuzići; u Matuzićima je ulaz na magistralnu cestu M-17.

Mjesto se nalazi u razgranatoj dolini (uz Vrbanju i njene pritoke) između nekoliko planinskih vijenaca: sjeveroistočno je Šipraško brdo (vrh Glavić, 950 m), južno Jasik (769 m), jugoistočno kompleks Šahinovina – Stražbenica (848 m), zapadno Radohova (vrh Kape, 950 m) i sjeverozapadno Borčići (799 m) sa Hrastikom.[6][7][8][9][10][11][12] Naselje, uz Vrbanju i njene pritoke, dugo je oko tri, a široko oko dva kilometra. Obiluje izvorima pitke vode, od kojih je jedan (uz Crkvenicu) iskorišten za opskrbu mjesne vodovodne mreže. U samom mjestu, u Vrbanju se ulijevaju – s desna: Musić potok, Crkvenica, Bakin potok i Borčićki potok, te Ćorkovac, Zagradinski potok i Demićka s lijeve strane.

Klima[uredi - уреди | uredi izvor]

U Šipragama vlada umjereno kontinentalna klima, sa izražena četiri godišnja doba: proljeće, ljeto, jesen i zima. Na okolnim brdima je planinska i pretplaninska. Godišnja kolebanja temperature i padavina su relativno velika, ali dugoročno stabilna.

Dugoročni ("istorijski") klimatski pokazatelji za područje Šipraga
Mjesec Prosječna temperatura
(°C)
Minimalna temperatura
(°C)
Maksimalna temperatura
(°C)
Padavine
(mm)
Januar –1,7 –4,8 1,4 59
Februar 0,3 –3,6 4,2 63
Mart 4,6 –0,1 9,3 59
April 9,1 3,9 14,3 74
Maj 13,6 8,1 19,2 90
Juni 17,2 11,5 22,9 99
Juli 18,9 12,6 25,3 81
August 18,4 11,9 24,9 76
Septembar 14,7 8,6 20,9 71
Oktobar 9,5 4,7 14,4 79
Novembar 4,4 1 7,8 100
December 0,1 –2,7 3 88
  • Varijacije u padavinama između najsuhljih i najvlažnijih mjeseca su 41 mm. Tokom godine, prosječna temperatura varira oko 20,6 ° C.[13]

Priroda – Ekologija[uredi - уреди | uredi izvor]

U šipraškoj dolini i na okolnim padinama, uz Vrbanju i njene pritoke, protežu se površine obradivog zemljišta, a uz visove su pojasevi mješovite bjelogorične i crnogorične šume koje su obilježene hrastom, bukvom i grabom, smrčom, jelom i bijelim i crnim borom [14]. U ovim ekosistemima i planinskim livadama obitava krupna i sitna divljač (medvjed, divlja svinja, vuk, lisica, zec, srna, jazavac, kuna (kuna zlatica, kuna bjelica), obična vjeverica i lasica, jež i dr.). Pašnjake, šikare i porječja pokrivaju životne zajednice (biocenoze) pripadajuće vegetacijske zone. Već uzvodno od Obodnika, sve do Tomine luke u njenom gornjem toku, sliv Vrbanje pripada salmonidnim vodama. Međutim, lipljen, a sada i potočna pastrmka postepeno iščezavaju. Lipljan je potpuno nestao sedamdesetih godina XX vijeka, a opstanak pastrmke ugrožavaju brojni prirodni i antropogeni faktori. To se osobito odnosi na ekstremno bujičarenje 2000-tih i neracionalno izlovljavanje te zagađivanje muljem i sekundarnim nusproizvodima eksploatacije šumskog blaga. Osiromašivanje ribljeg fonda se pokušava nadomjestiti redovnim poribljavanjem, koje pak dovodi u pitanje autohtonost lokalnih populacija, čak i u izvorišnim tokovima Vrbanje i njenih pritoka.

Istorija[uredi - уреди | uredi izvor]

Hronologija administrativne uprave u Šipragama
Period Administrativna pripadnost
550. p.ne. ?
550. p.n.e − 300. n.e. Zajednica ilirskog plemena Mezeji
6./9. − 395. Rimsko Carstvo
395. − 476. Zapadno Rimsko Carstvo
476 - 1137. ?
1137. − 1377. Banovina Bosna
1377. − 1463. Kraljevina Bosna
1464. − 1529. Hrvatsko-Ugarska personalna unuja; Jajačka Banovina
: 1529. − 1864. Osnanlijski period (Bosanski sandžak) ; (ejalet) / 1864. – 1908. (vilajet)
1878. − 1918. Austro-Ugarska
1918. − 1928. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS)
1928. − 1941. Kraljevina Jugoslavija
1941. − 1943. Nezavisna Država Hrvatska
1943. − 1946. Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ)
1946. − 1963. Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ)
1963. − 1992. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ)
1992. − 1995. Republika Bosna i Hercegovina (RBiH):
1995. − → Država Bosna i Hercegovina

Predosmanlijsko doba[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema relevantnim izvorima, prva naselja u dolini Vrbanje postojala su još u neolitu. Ovo područje su tada naseljavali Iliri, a u 4. stoljeću pne. tu su po prvi put prodrli Kelti. Oni su se u više najezda zadržavali u Bosni. Koncem Starog vijeka doline Vrbasa, Vrbanje i Sane naseljavali su ilirsko pleme Mezeji (Maezaei, Maizaioi, Mazaioi).[15][16][17]

Vjenceslav Radimski je smatrao da je u Šipragama morala postojati jedna veća rimska naseobina. U narodu se očuvalo mnogo predanja o bijegu "Crne kraljice" sa Vlašića. Navodni pravac njenog bijega podudara sa trasom rimskih cesta koje su sada napuštene ili su obrasle šipražijem.

Wikiquote „"Takvih koincidencija našlo se i u ostalimdijelovima Bosne. One ponekad mogu da posluže kao indikator za traženje starih komunikacija, kao što je slučaj i sa nazivom za razne prahistorijske, rimske isrednjovjekovne lokalitete (Gradina, Crkvina, Gradac, Grad i sl.), a što je već i praksa arheloga potvrdila. U našem slučaju radi se o predanju koje govori da je Crna kraljica bježala sa Vlašića, zapravo od Bile na Šiprage. Put je vodio preko Vlašića na Petrovo polje, a odatle u Šiprage. Gotovo istu priču zabilježio je u prošlom stoljeću Hoffer. On kaže: "Dosta je osnovano mnijenje, da je od Zenice preko Stranjana vodila rimska cesta i svijet kazuje o staroj kaldrmi u šumama visoko nad Bilom, po kojoj se može hodati na Vrbanju..." Premda taj kraj nije ispitan, E. Pašalić pretpostavlja da bi mogla u tom pravcu postojati rimska komunikacija koja bi kao jedan krak izlazila na Banjaluku."[18]
()

Kada piše o ostacima rimske naseobine u Šipragama, Radimski navodi precizne podatke o mjerama bivše bazilike.

Wikiquote „Prigodom neke novogradnje, koja se je izvela u okolici, izvadiše iz rečene humke godine 1890. različito tesano kamenje, koje vapnenca, koje sedre. To je u oči udarilo kotarskom predstojniku u Kotor Varošu, gosp. barunu Schweigeru, te on obustavi dalje vagjenje kamena sa onog mjesta i pod sopstvenom upravom otpoče otkopavati u onoj humci zasuti podor. Kada sam u proljeće 1891. ja pohodio ono mjesto, već je gosp. barun Schweiger bio otkopao sav spoljašni zid i jedan dio nutarnjih zidova zgrade. Pošto pri tome raskopavanju ništa nije nagjeno, a nutrinja zgrade kopanjem blaga za prijašnjih vremena vrlo razrovana bijaše, odlučismo, da ćemo, otkopavši posvema nutarnje zidove, samo još raščistiti nutarnji prostor okrugle apside. Za vrijeme toga posla obišao sam najbližu okolinu Crkvine i našao, da je njiva bega Šiprage u prostoru od 1 ha sasvim zasuta komadima rimske opeke, te mi tom prilikom rekoše, da se ovuda pri oranju mjestimice nailazi na zidane temelje. Po tome mora da je u Šipragi bila cijela naseobina rimska. Zgrada u Crkvini, kojoj tlocrt prikazuje slika, čini pravokutnik od 18,42 m dužine i 14,2 m širine, kome stranice gotovo pokazuju četiri strane svijeta. Zgrada je sastojala od tri prostorije, te je s polja imala dva ulaza a i b na južnoj strani, od kojih je jedan vodio u predvorje A, a drugi u glavni prostor B. Predvorje A prostiralo se cijelom širinom zgrade, a bila mu je nutarnja dužina 13,9 m, a širina 4,09 m. Glavni prostor B imao je nutarnju širinu od 8,3 m, i duljinu od 12,38 m. Na istočnoj strani završio se posve okruglom apsidom D, tako da mu je ukupna duljina dosegla 15,90 m. Glavnog prostora napokon hvatao se na sjevernoj strani sporedni prostor koji je imao nutarnju širinu od 3,95 m i nutarnju dužinu od 12,38 m. Iz predvorja A vodila su vrata c, široka 1,90 m u glavni prostor B, a vrata d široka 1,2 m u sporedni prostor C. Vjerojatno je, da je i sporedni prostor C vratima bio spojen s glavnim prostorom B, koja su mogla biti kod e, ali je na tome mjestu zid, koji je te prostorije dijelio, prijašnjim kopanjem do temelja razoren, kao i jugozapadni rogalj zgrade. Glavni i nutarnji zidovi jednako su debeli i to 65 cm, a sastoje od lomljenog kamena, u koji su u donjim dijelovima zamiješani i šuljevi, što ih je dovaljala Vrbanja. Lijep je veoma čvrst, kamenčićima izmiješan, ali nema u njega primiješanih komadića opeke, kakvi su vrlo česti pri rimskim gragjevinama. Po vratnicama i oko prozora bio je zid obložen vapnenom sedrom, koje na nekom obronku u blizini ima mnoštvo. Ima i kvadratične cigle različite veličine u ruševini, i ako ne baš mnogo, pa će biti, da je bila uzidana po višim mjestima zida, koji se je do sada održao do 1 i 1,3 m visine iznad tla, pošto za taracanje poda nije služila. S polja nema na zidovima traga, da su kada bili ožbukani, iznutra pak našlo se pri dnu zidova dosta komada lijepa, ali samo bijelog. Sve su prostorije te zgrade popogjene čvrstim lijepim podom kojim je šljunak i primiješano u njemu sitnije kamenje. Krovnog crijepa, i to kako žmurnjaka, tako i žljebastog ceremita nagjena je u ruševini množina, te po tome mora da je ta zgrada bila pokrita crijepom. Vrijedno bi nadalje bilo spomenuti, da je ulaz u apsidu prepriječen lijepo izragjenom kamenitom stepenicom, uzidanom u pod, a uz nutarnji zid da je oko apside tekla neka vrsta kamenite klupe od 60 cm visine i 34 cm širine. U unutrašnjem jugoistočnom uglu predvorja A pri tački h nagjeno je nadalje mnogo ulomaka od rimskih ogrjevnih cijevi i komada drvenog uglja, te po tome slijedi, da se ovdje ložilo radi ogrjeva, ali se nije moglo pronaći, kuda se prostiralo to loženje. Osim spomenutog već gragjevnog materijala našlo se pri kopanju 7 jakih željeznih čavala s glavicom, savijenom poput kvake, od 11 do 29 cm dužine, komada željezne troske, komadić suzne bocice od stakla, koje je veoma iriziralo i dva žrvnja od bjelutkovog kršnika. Jedan je od žrvnjeva donjak, debeo 25 cm, a drugi gornjak debeo 34 cm. Ali najzanimljiviji je predmet nagjen u apsidi...[3][4]
()

Nakon gotovo jednog stoljeća otpora domorodaca, u 1. stoljeću ovu dolinu osvajaju Rimljani koji postepeno potiskuju Ilire i asimiliraju Mezeje.[19] Regrutiraju ih i u svoju vojsku, uključujući i mornaricu. Gotovo cijelo jedno stoljeće domoroci i Iliri su pružali otpor nadirućoj Rimskoj Imperiji. Iz tog perioda postoji više lokaliteta koji ukazuju na rimske građevine: u Šipragama pri ušću Crkvenice u Vrbanju („na njivi Omer-bega Šiprage“, 1891.), otkriveni su ostaci ranokršćanske bazilike (3.5. stoljeće).[3]

Južni Slaveni u dolinu Vrbanje doseljavaju tek u 7. stoljeću nove ere, gdje većinu čine domoroci („Dobri Bošnjani“). Miješajući se sa starosjediocima zadržili su se do suvremene epohe. Slavenizacijom Balkana formiraju se prve južnoslavenske državice, među kojima je i prva bosanska – u 10. stoljeću.[20] Sedreni stećci u Šipragama svjedoče o bogumilskoj naseobini (najkasnije) iz 12. stoljeća.[3][4] Stećci su bili pri ušću pritoke Crkvenice u Vrbanju (uz sāme obale rijeka).[3] Pedesetih i šezdestih godina XX vijeka, izrezani su i ugrađeni (moguće je - zbog vjerovanja u legendu o njihovoj "čudotvornosti")[3] u zidove okolnih kuća ili drugih objekata. Jedan od najbolje sačuvanih stećaka danas je potopljen u koritu Vrbanje, neposredno uz primarnu lokaciju. Vjera starobosanska (bogumilska) u Bosni se dugo opirala, unatoč povremenim upadima krstaša, čiji je cilj bio uvođenje katoličanstva, a zatim i pravoslavlja.[21][22]

Prema Ljetopisu popa Dukljanina, polovinom 12. stoljeća, u Bosni su, između ostalih, bile i župe Uskoplje, Pljeva i Luka. Prvi pisani dokumenti o naseljima u dolini Vrbanje datiraju iz 1322., 1323. i 1412.. Poveljom Stjepana II. Kotromanića (bosanskog bana: 1322.1353.) župe Danica i Vrbanja, s gradovima Ključ i Kotor, darovane su u osobni posjed Vukosavu Hrvatiniću, 1322., nakon što mu je ovaj pomogao u preuzimanju vlasti u sukobu sa Babonićima. Kasnije (1404., ovaj feudalni posjed je proširio Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji se titulirao kao gospodar Donjih Kraja (od Vrbasa do preko Sane, a kasnije još i dalje), uključujući i dolinu Vrbanje. Iako su ugarski kraljevi pokušavali osvojiti Bosnu (kao Ludovik I Veliki, kralj Ugarske), nisu to uspjeli, zbog njenog snažnog otpora. Konačno je kralj Sigismund I (1411. godine) Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću (koji je stolovao u Kotoru) zvanično priznao pravo posjeda Donjih Kraja. U to vrijeme gradovi Kotor i Zvečaj (pri Tijesnom kod Banja Luke) su imali strateški značaj za odbranu Bosanske države. Sigismund je, međutim, u tim vojnim pohodima osvojio Hrvatsku, Češku i Njemačku.[23]

Osmanlijsko doba[uredi - уреди | uredi izvor]

U svom ratnom pohodu na zapadnu Bosnu, Gazi Husrev-beg je 1520-ih brzo napredovao, osvojivši Kotor (1521.), (vjerovatno) Zvečaj, Greben, Sokol, Jezero, Vinac, Vrbaški Grad, Livač, Karmatin, Bočac, Udbinu, Vranu, Modruč i Požegu. Budući da se u dolinu Vrbanje može stići iz dva pravca:

  • preko gudura Ugra i Ilomske ili
  • iz doline Lašve i njene pritoke Bile, prijevojem kojim danas prolazi (još uvijek) planirana komunikacija regionalnog puta R-440.

Imajući u vidu brzinu ovog prodora, vjeruje se da su Kruševo Brdo i Šiprage pali dan prije Boja na Večićkom polju, osnosno grada Kotora.

Zna se da su dolinu Vrbanje i njen administativni centar, srednjevjekovni grad Kotor, Osmanlije su zaposjele 1519., tek 56 godina nakon pada Bosne (1463.).[24]Zatim, pedvođeni Gazi Husrev-begom, osvajaju i Banju Luku 1521.

Prema kazivanju Omera Šiprage, potomka iz petog koljena osnivača Šipraga, onovremeno naselje u dolini Vrbanje protezalo se sve do "mejtefa ispod Kovačevića", u tako zgusnutom naselju da je "od Kovačevića do Šipraga, horoz mogao stići do Šipraga, s krova na krov, a da ne siđe na tlo". To mu je, navodno, pripovijedao njegov "did Omer".

Pod današnjim imenom popisna mjesta u ovoj dolini se prvi put spominju 1889. godine, poslije popisa stanovništva, koji je realizirala Austro-Ugarska vlast, nakon aneksije Bosne i Hercegovine, 1878.

Izuzev prenošenja "s koljena na koljeno", veoma je malo dostupnih podataka o osmanlijskoj epohi u dolini Vrbanje. Zna se, međutim, da je u tom razdoblju dolina Vrbanje bila u Kobaškoj Kapetaniji, čije je sjedište, pred aneksiju, bilo u Kotoru (Kotorgradu, današnji Kotor-Varoš).[25][26] Pod današnjim imenima popisna mjesta u ovoj dolini se prvi put spominju 1889. godine, poslije popisa stanovništva, koji je realizirala Austro-Ugarska vlast, nakon aneksije Bosne i Hercegovine, 1878. (prema sporazumu „velikih sila“).

Austrougarsko doba[uredi - уреди | uredi izvor]

Austrijsko-ugarske vlasti su izgradile razgranatu mrežu šumskog (uskotračnog) saobraćaja duž korita Vrbanje i njenih pritoka. Primarna namjera im je bila da, uz posredovanje Zemaljske vlade u BiH, intenziviraju eksploataciju šumskog blaga i ostalih prirodnih resursa. Pruga je dolazila iz Kotor-Varoši, a na području Šipraga se račvala u nekoliko pravaca. Uz Demićku je išla do pod Dunića stijena (825 m n/v), a uz Crkvenicu do Griča (823 m n/v). Od Kruševa Brda su išla dva kraka pruge: uz Vrbanju i Bobovicu. Trasa uz Vrbanju, od Čudnića je vodila preko Kilavca do "Čekrka", a zatim – nakon transporta lokomotive, pomoću "čekrka" (u klancu između Šepirica i Jasena) – do Riječica (1300 m n/v). Odvojak uz Bobovicu je prolazio kroz selo Bobovice, pa između Palike i Pašinca do Srebrenog brda (prema Meokrnju), tj. do ušća potoka Krna (921 m n/v)[27]. Na trasama demontiranih pruga, kasnije su izgrađene lokalne ceste za mnoga šipraška sela.

Dvadeseti vijek[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvi svjetski rat je desetkovao muško stanovništvo Šipraga. Većina ih je izginula u ratu ili odvedena u zarobljeništvo, odakle ih se samo nekolicina vratila. Dobar dio ih je "pokosila" i "španska groznica". Zato dvije generecije Šipražana, od 20-tih do 50-tih godina prošlog vijeka nisu upamtile svog oca i/ili djeda.

U Drugom svjetskom ratu, Šiprage su bile snažno uporište i utočište više partizanskih jedinica, uključujući i 12. divizijsku bolnicu (u klisuri Demićke). Zna se da je dr. Slavko Hiršler , ljekar iz Koprivnice, od 1944. bio šef zaraznog odjeljenja bolnice Petog korpusa.

Na području Šipraga je, na samom početku rata, bilo nekoliko lokalnih partizanskih odreda koji su se kasnije uključili u dolazeće veće formacije. Iako je ovo mjesto bilo i ostalo van značajnijih saobraćajnica, više puta je bombardirano, uz napade njemačkih i četničkih snaga. Duboka riječna klisura na obroncima Brestovače (između selâ Zlovarići i Dunići, tj. Dunića stijena[28]) bila je teško uočljiva za njemačku avijaciju. Kasnije se ispostavilo da ni neprijateljske snage nisu imale precizne informacije o njenoj lokaciji. Zbog učestalih avionapada, predostrožnosti radi, Bolnica je 4. januara 1944. dislocirana u okolna sela i dalje prema Korićanima. Tada je oko 600 ranjenika i bolesnika premješteno u sela Stopan i Loziće, a zatim u Palivuk, Čudnić i Kruševo Brdo. Neprijateljske snage su 6. januara 1944. probile partizansku liniju odbrane (na raskršću seoskih puteva za Stopan i Kerle; lokalitet "Raskršće") i 7. januara ušle u centar Šipraga. Nakon prolaska tzv. Šeste neprijateljske ofanzive u ovom kraju, za desetak dana 15. januara 1944., Bolnica se vraća u Šiprage[29][30]. Prije i u toku evakuacije, razmještanja ranjenika i povratka u Šiprage, Bolnicu je štitila 14. srednjobosanska udarna brigada.

Preminuli ranjenici i drugi bolesnici su kasnije, iz primarnih grobnica u šumi, premješteni u zajedničko Partizansko groblje u Šipragama (lokalitet: Zagradine.[31]).

U jednom drugom izvoru podataka o tim događajima mogu se naći i neke zanimljive pojedinosti, kako za historiju lokalne zajednice, tako i podaci o djelovanju partizanske sanitetske službe u ovom kraju:

Wikiquote „"Pošto su neprijateljevi avioni neprekidno izviđali tu prostoriju (Kotor Varoš-Šiprage) u blizini u brdu bila su izgrađena tri veća skloništa u vidu izlomljene linije u blizini svakog odeljenja, gde su se mogli skloniti svi pokretni ranjenici i bolesnici. Nedaleko od bolnice bilo je izgrađeno i više podzemnih bunkera, dobro maskiranih, koje su gradili rudari borci 1. bataljona 5. krajiške brigade, od kojih je svaki mogao primiti po 15-20 ranjenika i bolesnika. Bilo je i nekoliko manjih bunkera sa 5-7 mesta, tako da se ukupno moglo smestiti oko 100 ranjenika i bolesnika. Ti bunkeri bili su upotrebljeni u aprilu 1944. godine za vreme nadiranja neprijatelja u pravcu bolnice, ali on nije stigao do bolnice. Na sličan način bila su izgrađena i četiri bunkera u šumi u blizini Korićana iznad sela Ćorkovića. Pošto su u toku 1943. bila izgređena i dva bunkera u šumi u blizini sela G. Čudnića, bilo je u pripravnosti u slučaju potrebe pet grupa bunkera dobro ventiliranih i izolovanih od vlage. Slični objekti bili su izgrađeni i za smeštaj hrane i municije. Do 15. maja 1944. kada su zbog bombardovanja bolnice iz vazduha, koja je bila delimično oštećena, teški ranjenici prebačeni u s. Demiće u blizini bolnice (na tri četvrt sata udaljenosti), a lakši smešteni u bajte u gustoj jelovoj šumi, kroz ovu bolnicu prošlo je 536 ranjenika i bolesnika, od čega 152 obolela od pegavca, 229 ranjenika i 155 ostalih, među njima i više promrzlih. Pored prve banjalučke operacije koja je pred sanitetsku službu na teritoriji Bosanske krajine i srednje Bosne postavila obimne zadatke, od značaja za njen rad u ovom periodu u srednjoj Bosni, iako u manjem obimu, bile su borbe u septembru 1944. godine za Prnjavor, Kotor Varoš, docnije Doboj i Teslić, kao i drugi napad na Banju Luku."[32]
()

Prije toga, na širem području Teslića, sve do Šipraga, operirala je i jedna kontroverzna odmetnička grupa, koja je bila protiv okupatora, oružanih snaga NDH i četnika. Sarađivala je sa partizanima, ali se nije uključivala u njihove redove. Zvala se "Četiri ruže", navodno po četiri naoružana čovjeka. Grupu je predvodio Uroš Boštrumić iz Pribinića, jedan među najmarkantnijim i najhrabrijim borcima prvih dana ustanka u tom dijelu Srednje Bosne. Na početku ustanka bio je veoma angažiran. Između ostalog, izveo je nekoliko zapaženih akcija, ali je u napadu na žandarmerijsku stanicu u Šipragama, 1941, bio teže ranjen pa se dugo oporavljao u Očaušu.

Od 1. decembra 1918. do 3. oktobra 1929. Šiprage su bile u sastavu Kraljevine SHS, a zatim do 1941. u Kraljevine Jugoslavije. U procesu obnove državnosti Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH, 25. novembra 1943. i Drugo zasjedanje AVNOJ-a, 29. novembra 1943.), Šiprage pripadaju SR Bosni i Hercegovini u okviru FNRJ, a kasnije u SFRJ, sve do 1992. Po Dejtonskom sporazumu (1995.) postale su dio Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992-95.), Vojska Republike Srpske, policijske i paravojne snage su porušili okolna bošnjačka sela, osobito ona uzvodno uz Vrbanju do Kruševa Brda, kao i sva bošnjačka sela nizvodno do Banje Luke.[33][34][35][36][37]. Lokalno stanovništvo je ubijano, a glavnina je protjerana. Nakon 1996., većina šipraških bošnjačkih sela je djelimično obnovljena, zahvaljujući Vladi i vojnicima Luksemburga, tj. bataljonu BELUGA (skr. od: Belgium – Luxembourg – Greece – Austria), u okviru misije EUFOR-SFOR-a.[38][39][40][41][42][43][44][45][46] Obnovljena je i jedina džamija. U toku rata u Bosni i Hercegovini, u centru naselja, izgrađena je pravoslavna crkva (na lokaciji bivše „šumarske kuće“ i bivšeg sjedišta mjesne administracije).

Stanovništvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Šiprage[47][48]Popis 2013.: Ukupno 788 stanovnika
Godina popisa 1991. 1981. 1971.
Muslimani/Bošnjaci[49] 745 (78,25%) 711 (60,10%) 422 (51,33%)
Srbi 168 (17,64%) 320 (27,04%) 370 (45,01%)
Hrvati 1 (0,10%) 6 (0,50%) 0
Jugoslaveni 32 (3,36%) 136 (11,49%) 21 (2,55%)
Ostali i nepoznato 6 (0,63%) 10 (0,84%) 9 (1,09%)
Ukupno 952 1.183 822
Trend promjena u broju stanovnika u periodu 1961.-2013.
















Napomena: U periodu 28.-31. maja 1973., u šipraškoj centralnoj Osnovnoj školi "Rudi Čajevec", nastavu je pohađalo 730-740 učenika, od 3. do 8. razreda.[50][51]

Stanovništvo po općinama bivšeg Sreza Kotor Varoš, 1953.[uredi - уреди | uredi izvor]

Popisno područje Ukupno Srbi Hrvati Slovenci Makedonci Crnogorci Jugoslaveni
neopredijeljeni
Česi Poljaci Rusini
Ukrajinci
Ostali Sloveni Ostali nesloveni
SREZ KOTOR VAROŠ 37898 25008 6485 4 4 10 6375 2 2 8
Kotor Varoš 4715 805 2640 2 3 6 1253 1 1 4
Maslovare 4574 3966 8 600
Previle 4576 3537 696 342 1
Skender Vakuf 7100 6566 16 518
Šiprage 7746 6036 24 1 1 1682 2
Vrbanjci 4919 1678 1728 1 4 1505 1 1 1
Zabrđe 4268 2420 1373 475

[52]

Napomena[uredi - уреди | uredi izvor]

Do popisa stanovništva 1991., u bivšoj Jugoslaviji, Bošnjaci su registrirani kao Muslimani.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Općina Kotor Varoš". nasbih.com. http://nasbih.com/opcina/20281. pristupljeno 16. 9. 2015. 
  2. "Šiprage map - Federation of Bosnia and Herzegovina map - Bosnia and Herzegovina map - Europe map - Satellite City Maps.com". satellitecitymaps.com. http://www.satellitecitymaps.com/europe-map/bosnia-and-herzegovina-map/federation-of-bosnia-and-herzegovina-map/%C5%A1iprage-map/. pristupljeno 6. 11. 2015. 
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 Radimsky V. (1892): Ostanci rimskih naseobina u Šipragi i Podbrgju, za tim starobosanski stećci u Šipragi i uz Vrbanju u Bosni. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Godina IV, Knjiga I: 75-80.
  4. 4,0 4,1 4,2 Richter E. (1905): II. Historička i politička geografija. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Godina XVI, Knjiga 1: 275-321.
  5. "61 Km - Distance from Siprage to Banja Luka". distancesfrom.com. http://www.distancesfrom.com/distance-from-Siprage-to-Banja-Luka-Bosna-i-Hercegovina/DistanceHistory/5243320.aspx. pristupljeno 6. 11. 2015. 
  6. Spahić M. et al. (2000): Bosna i Hercegovina (1:250.000). Izdavačko preduzeće „Sejtarija“, Sarajevo.
  7. Mučibabić B., Ur. (1998): Geografski atlas Bosne i Hercegovine. Geodetski zavod BiH, Sarajevo, ISBN 9958-766-00-0.
  8. "Panoramio - Photo of Siprage (KOTOR VAROS)". panoramio.com. http://www.panoramio.com/photo/2008871. pristupljeno 6. 11. 2015. 
  9. "Map of United States of America". Gosur. http://www.gosur.com/map/?gclid=COWkrtjjpL4CFSEcwwod9BcAr. pristupljeno 6. 11. 2015. 
  10. "Satellite United States of America". Gosur. http://www.gosur.com/map/?satellite=1&gclid=CO2C9fCS670CFdShtAod72UA9g. pristupljeno 6. 11. 2015. 
  11. "Banja Luka Map - Bosnia and Herzegovina Google Satellite Maps". maplandia.com. http://www.maplandia.com/bosnia-and-herzegovina/republika-srpska/banja-luka/. pristupljeno 6. 11. 2015. 
  12. Vojnogeografski institut, Izd. (1963): Šiprage (List karte 1:25.000, Izohipse na 20 m). Vojnogeografski institut, Beograd.
  13. https://en.climate-data.org/location/905786/
  14. "Siprage (KOTOR VAROS)". geoview.info. http://xk.geoview.info/siprage_kotor_varos,2008871p. pristupljeno 6. 11. 2015. 
  15. Malcolm N. (1996): Bosnia: A Short History. New, Updating Edition, New York University Press, ISBN 0814755615.
  16. Mulalić (2011): Rimski vuk i ilirska zmija – Posljednja borba. Filozofski fakultet, Sarajevo, ISBN 978-9958-625-21-3.
  17. Abdić K. (2014): Ilirski narodi sjeverozapadne Bosne i Hercegovine. Filozofski fakultet, Sarajevo.
  18. Korošec J. (1949-50): Travnik i okolina u prethistorijsko doba, GZM NS IV-V, Sarajevo 1949-50, str. 263-4.
  19. Idrizović M., Ur. (1987): Umjetničko blago Bosne i Hercegovine. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-01121-7.
  20. Klaić N. (1994): Srednjevjekovna Bosna - Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe. Eminex, Zagreb, ISBN 953-6112-05-1.
  21. Petrović R. (2010): Bogumili. Rubikon & Mak, Novi Sad – Visoko, ISBN 978-9958-9777, ISBN 978-86-84989-26-2.
  22. Naziv Crkva bosanska uveli su katolički misionari (u XIII stoljeću), po kojima nije bilo drugih bogomolja osim crkve, niti prave vjere osim katoličanstva.
  23. Enciklopedija Jugoslavije, Izd. (1983): Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina – Separat iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb.
  24. Imamović M. (1997): Historija Bošnjaka. „Preporod“, Sarajevo, UDK 949.715-323.1(=864).
  25. Kreševljaković H. (1950): Kapetani i kapetanije u Bosni i Hercegovini. Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine, God. II: 89-141, Sarajevo.
  26. Pelidija E. (2002): Banjalučki boj iz 1737 - Uzroci i posljedice, El-Kalem, Sarajevo.
  27. Vojnogeografski institut, Izd. (1955): Travnik (List karte 1:100.000, Izohipse na 20 m). Vojnogeografski institut, Beograd.
  28. "Selo (Veselo) Dunići". Furaj.ba - S nama u avanturu!. http://www.furaj.ba/clanak/selo-veselo-dumi-i/. pristupljeno 6. 11. 2015. 
  29. Petrić N., Ur. (1985): Opštine Kotor-Varoš i Skender-Vakuf u NOB-u 1941-1945. Radnički univerzitet "Đuro Pucar Stari", Kotor Varoš.
  30. Samardžija S. (1983): Četrnaesta srednjobosanska NOU brigada. Skupština opštine Prnjavor, Banja Luka.
  31. "Karta Bosna i Hercegovina - Udaljenosti.com". udaljenosti.com. http://www.udaljenosti.com/bosna/.. pristupljeno 6. 11. 2015. 
  32. Đondović R., Ur. (1989): Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945, Knj. 2: Nastanak i razvoj sanitetske službe u oružanim snagama narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Makedoniji; Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, knj. 361. Monografija Jedinica NOV i PO Jugoslavije, Knj. 150). Vojnoizdavački i novinski centar, Sanitetska uprava SSNO, Beograd.
  33. Gutman R. (1993): A witness to genocide: The 1993 Pulitzer Prize-Winning Dispatches on the "Ethnic Cleansing" of Bosnia. Macmillan Publishing Company, Inc., New York, ISBN 9780020329954.
  34. Beč J. (1997): Pucanje duše. Samizdat B92, Beograd, ISBN 86-7208-010-6.
  35. Ivica Grgic. "Lijepa Naša Domovina Hrvatska - - Kotor Varos - bogr001". lijepanasadomovinahrvatska.com. http://www.lijepanasadomovinahrvatska.com/dokumenti-mainmenu-70/79-iskazi/2065-kotor-varos-bogr001. pristupljeno 6. 11. 2015. 
  36. "Lijepa Naša Domovina Hrvatska - - Kotor Varoš - kv018". lijepanasadomovinahrvatska.com. http://www.lijepanasadomovinahrvatska.com/dokumenti-mainmenu-70/79-iskazi/535-kotor-varo-kv018. pristupljeno 6. 11. 2015. 
  37. Fena, Agencija (2013): Obilježavanje 21. godišnjice stradanja Bošnjaka u Kotor-Varoši – Još se traži 277 osoba. Avaz, 03. 11. 2013.
  38. "EUFOR ALTHEA". EUFOR ALTHEA. http://www.euforbih.org/. pristupljeno 6. 11. 2015. 
  39. "1998/03/07 10:51 "BOSNA COMPANI", PONOVO". aimpress.ch. 7 March 1998. http://www.aimpress.ch/dyn/pubs/archive/data/199803/80307-001-pubs-sar.htm. pristupljeno 6. 11. 2015. 
  40. "Stabilisation Force in Bosnia and Herzegovina - SFOR - Homepage". nato.int. Arhivirano iz originala 24 April 2009. http://web.archive.org/web/20090424065325/http://www.nato.int/SFOR/. pristupljeno 6. 11. 2015. 
  41. "EU - BIH - Current Missions - Overseas - Defence Forces". military.ie. http://www.military.ie/overseas/current-missions/eufor-sfor/. pristupljeno 6. 11. 2015. 
  42. http://webcache.googleusercontent.com/searchq=cache:qRtLpLDyJnIJ:www.geetha.mil.gr/media/EIRINEYTIKES_DRASTIRIOTITES/english/12_Bosnia_Herzegovina_IFOR_SFOR.doc+&cd=4&hl=bs&ct=clnk&gl=ba&client=firefoxa
  43. "Stabilisation Force in Bosnia and Herzegovina - SFOR MISSION". nato.int. http://www.nato.int/sfor/organisation/mission.htm. pristupljeno 6. 11. 2015. 
  44. "CCRP - Command and Control Research Program". dodccrp.org. http://www.dodccrp.org/html4/research_bosnia.html. pristupljeno 6. 11. 2015. 
  45. Phillips, R. Cody. Bosnia-Herzegovina: The U.S. Army's Role in Peace Enforcement Operations 1995-2004. Washington, D.C.: United States Army Center of Military History. CMH Pub 70-97-1. http://www.history.army.mil/brochures/Bosnia-Herzegovina/Bosnia-Herzegovina.htm. 
  46. Lambert, Nicholas (2002). "Measuring the success of the NATO operation in Bosnia and Herzegovina 1995–2000". European Journal of Operations Research 140 (2): 459–481. doi:10.1016/S0377-2217(02)00083-8. 
  47. Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
  48. internet - izvor, "Popis po mjesnim zajednicama" - http://www.fzs.ba/Podaci/nacion%20po%20mjesnim.pdf
  49. Napomena: Bošnjaci su kroz popise označavani kao Muslimani (narod), jer im nije bilo dozvoljeno izjašnjavanje u izvornom obliku (Bošnjak). Modalitet Musliman (pripadnost narodu) miješan je lahko sa modalitetom musliman (pripadnost vjeri). Prema izbornom zakonu, Ustavu BiH i drugim zakonskim aktima, kada se govori o popisu i kada se navodi termin Muslimani mijenja se sa terminom Bošnjaci (treba se pisati Bošnjaci), jer se novo-staro nacionalno ime odnosi na tadašnji termin Muslimani. Više u članku: Bošnjaci i popisi stanovništva.
  50. Hadžiselimović R. (1981). "Genetic distance among local human populations in Bosnia and Herzegovina (Yugoslavia)". Collegium Antropologicum 5 (Supplement): 63–66. 
  51. Hadžiselimović R. et al. (1985). Genetička distanca i stepen propagacijske izolovanosti lokalnih ljudskih populacija u Bosni i Hercegovini – Elaborat istraživačkog projekta. Sarajevo: Biološki institut Univerziteta u Sarajevu. 
  52. http://pod2.stat.gov.rs/ObjavljenePublikacije/G1953/pdf/G19534001.pdf.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

V. također[uredi - уреди | uredi izvor]