Šangajiranje

Izvor: Wikipedia
Kliper iz 19. vijeka, jedan od tipičnih brodova na kojima su služili "šangajirani" članovi posade.

Šangajiranje ili šangajovanje (engleski: shanghaiing) je izraz kojim se opisuje praksa otimanja ljudi u svrhu dobavljanja članova posade na trgovačkim brodovima u 18, 19. i, rjeđe, 20. vijeku. Izraz dolazi od kineske luke Šangaj koja je bila jedno od najčešćih odredišta brodova na koje se dovlačilo otete ljude. Poticaj takvoj praksi je pružio razvoj prekooceanske trgovine, koja se u tom periodu gotovo isključivo oslanjala na jedrenjake koji su tražili brojne posade; duga putovanja, naporan rad, izloženost gladi, žeđi, bolestima kao i rizici od potapljanja su rad na brodu činili neprivlačnim, odnosno stvarali kronični nedostatak radne snage za brodovlasnike. Taj problem - koji je postao još veći nakon postepenog ukidanja ropstva u 19. vijeku - se rješavao tako što se potencijalne članove posade tražilo po krčmama i bordelima, gdje bi ih se onesvijestilo, uspavalo ili opilo i potom dovelo na brod; kada bi se osvijestili, brod je obično već odlazio iz luke, te nisu imali nikakvog izbora osim da do kraja putovanja služe brodovlasnicima. Pri tome je kao pravna podloga služio ugovor o djelu sa falsificiranim ili prisilno dobivenim potpisom. Kao luke i gradovi koje su došle na zao glas zbog "šangajiranja" su se isticali London, Hamburg i San Francisco. Šangajiranje je počelo nestajati sa uvođenjem parobroda i moderne pomorske tehnologije, koja je smanjila potrebu za ljudskom posadom. Posljednji put se u značajnoj mjeri pojavilo na Islandu od 1950-ih do 1970-ih zbog nestašice članova posade tamošnjih ribarskih brodova.

V. također[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]