Četrnaesta srednjobosanska narodnooslobodilačka udarna brigada

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Četrnaesta srednjobosanska narodnooslobodilačka udarna brigada
Aktivna
Nadimak 14. SNOUB
Boje
Borbeni angažmani Banja Luka, Prnjavor, Derventa, Šiprage, Kotor-Varoš
(Šesta neprijateljska ofanziva)

Četrnaesta srednjobosanska narodnooslobodilačka udarna brigada bila je brigada 11. krajiške divizije NOVJ. Formirana je 17. oktobra 1943. prema naređenju Operativnog štaba i Oblasnog komiteta KPJ za Bosansku krajinu od 15. oktobra iste godine. U njen sastav je uključen obnovljeni 4. krajiški narodnooslobodilački partizanski odred (kasnije Banjalučki), početkom februara 1943.

Formiranje[uredi | uredi kod]

Četrnaesta srednjobosanska NO udarna brigada je formirana prema direktivi Štaba 1. bosanskog NOU korpusa, u pismu od juna 1943., koja je upućena Štabu 12. NOU divizije, koja je u to vrijeme djelovala na području srednje Bosne. Glavna poruka te naredbe je bila da Banjalučki partizanski odred preraste u brigadu. "[n 1].[1][2]

Prema pomenutoj direktivi, dvije jedinice 14. Brigade – dotadašnji Banjalučki i Prnjavorski NOP odred – trebalo je hitno rasporediti u selu Glogovac, kod Prnjavora da tamo obave pripreme za svečani čin formiranja Brigade. Kao dan osnutka određena je nedjelja, 17. oktobra 1943, sa početkom u 8:00 sati; lokacija je bila na uzvisini Cer, kod Prnjavora.

...Svim drugim jedinicama kojima je naredba dostavljena i koje su imale da učestvuju na ovoj svečanosti naređeno je da se u međuvremenu pripreme za smotru. Kako u naredbi štaba divizije od 15. oktobra nije saopšteno da li će i dalje postojati Banjalučki i Prnjavorski partizanski odred, drugom naredbom istog štaba, kojom je postavljen komandni kadar u 14. brigadi, to je razjašnjeno formulacijom da u sastav »14. SBNOU brigade ulaze, jedan bataljon Banjalučkog i dva bataljona Prnjavorskog partizanskog odreda. Na osnovu tih naredbi i usmenih uputstava koja je dao štab 11. NOU divizije, iz dotadašnjeg Banjalučkog partizanskog odreda izdvojeno je (u s. Maslovare) 70 boraca i rukovodilaca,5 sa odgovarajućim naoružanjem, za jezgro Banjalučkog NOP odreda, a od ostalog dijela odreda formiran je bataljon koji je ušao u 14. brigadu kao njen 1. bataljon. Slično je postupio i dotadašnji štab Prnjavorskog NO partizanskog odreda. Postrojio je svoja dva bataljona u dvorištu pravoslavne crkve u s. Štrpci. Pročitana im je naredba o formiranju brigade, zatim je iz oba bataljona izdvojeno 50 boraca i rukovodilaca, sa odgovarajućim naoružanjem, za jezgro istoimenog odreda, dok je ostatak boraca i rukovodilaca ušao u sastav 14. brigade kao njen 2 i 3. bataljon. Naredbom štaba 11. divizije postavljeni su štab 14. brigade i štabovi bataljona. Za komandanta i političkog komesara brigade postavljeni su kapetan Stevo Samardžija i Vojo Stupar, dotadašnji komandant i politički komesar Prnjavorskog NOP odreda, a za zamjenika komandanta kapetan Mlađo Obradović, dotadašnji komandant Banjalučkog partizanskog odreda.Mjesta pomoćnika političkog komesara i načelnika štaba ostala su privremeno nepopunjena. Štabovi bataljona su bili slijedećeg sastava: u 1. bataljonu komandant Mile Trkulja, komesar Josip Tvrz Pepi, zamjenik komandanta Mile Marić, zvani Trubač, a pomoćnik političkog komesara Ljubo Jovičić; u 2. bataljonu komandant Predrag Vidović Pendo, komesar Momir Lalović, zamjenik komandanta Dragan Ilibašić, a pomoćnik političkog komesara Stanko Vukašinović; u 3. bataljonu komandant Ljubo Radić Gedžo, komesar Košta Jotić Kojo, zamjenik komandanta Vlado Jotanović, a zamjenik političkog komesara Spasoje Marjanović. Cjelokupan kadar je došao iz Banjalučkog i Prnjavorskog partizanskog odreda.

Brigada je tokom 17. oktobra, sa polazišta u selu Štrpci krenula na Cer, podijeljena na manje jedinice. Zbog predostrožnosti, izbjegnut je pravac kretanja preko Prnjavora i krenuli su se preko uzvisine Vučjak i sela Kremne, a zatim preko rijeke Vijake, sve do zbornog mjesta. Pokret Brigade je planiran je tako da se na Cer stigne oko 7:30 sati, kako bi se na vrijeme postrojila. Istovremeno su na Cer pristizali 1. i 4. bataljon 5. kozaračke NOU brigade, sa članovima štaba brigade: Rankom Šipkom, Radom Kondićem, Nikom Jurinčićem i glavnina 12. krajiške NOU brigade, čiji je komandant bio Petar Mećava. Pored dijelova 5. Kozaračke i 12. krajiške brigade, za smotru su postrojeni i partizanski odredi: Banjalučki, Crnovrški, Tešanjsko-teslićki i Prnjavorski.

Od organa "narodne vlasti" i partijsko-političkih rukovodstava prisustvovali su:

Na Cer je došao i štab 11. divizije, na čelu sa komandantom Josipom Mažarom Sošom i komesarom Žarkom Zgonjaninom, kojima je komandant 14. brigade predao raport.

Ratni put[uredi | uredi kod]

Početni raspored jedinica i prve borbe[uredi | uredi kod]

Nakon osnivačkog slavlja na Ceru, bataljoni 14. SBNOU brigade su upućeni su u sela sjeveroistočno od Prnjavora (Mačino Brdo, Ilova). Slijedeća dva dana organizirane su smotre i upoznavanje boraca sa rukovodstvom. Evidentirano je oružje, raspoređivala municija i pravljeni spiskovi boraca po vodovima i desetinama. Također su održani i četni i vodni sastanci, kao i sastanci partijskih ćelija i SKOJ-evskih aktiva. Na dan formiranja Brigada je imala 565 boraca i starješina, a od naoružanja:

U Brigadi je u to vrijeme bio 61 član KPJ i 93 člana SKOJ-a. Tada je uključena u 11. NOU diviziji koja je u svom sastavu imala još 5. kozarsku i 12. krajišku brigadu i nekoliko odreda. Divizija je, u dosta širokoj slobodnoj teritoriji, držala Prnjavor i Kotor-Varoš. Veći neprijateljski garnizoni su bili u Banjoj Luci, Jajcu, Travniku, Zenici,Doboju, Tesliću i Derventi. Podržavale su ih i seoske ustaške milicije koj su povremeno upadale na slobodnu teritoriju, prijeteći većim pokretima i novom ofanzivom. Pored tih okupatorsko-ustaških snaga, u srednjoj Bosni su djelovali i četnici. Oni su još s proljeća 1943., na području Kotor-Varošu, formirali tzv. "Vrbasku četničku brigadu". Prvo se, iz četničkog odreda "Borje" (komandant Rade Radić), izdvojio bataljon "Knez Arsen" koji je poznat kao "Motajički četnički odred" (komandant Nikola Forkapa). Nakon toga je bataljon "Kralj Petar II" proglašen "Ljubićkom četničkom brigadom" (komandant Ilija Malić), a samo pet dana prije formiranja 14. brigade, 12. oktobra 1943, od preostalog dijela "Borjanskog četničkog odreda" formirane su "Teslićka" i "Banjalučka četnička brigada". Od "Motajičkog četničkog odreda" formirana "Motajička četnička brigada" (komandant Vlado Vinčić). Tako je u srednjoj Bosni, početkom oktobra, bilo pet četničkih brigada uključenih u "Srednjobosanski četnički korpus" Laze Tešanovića. Taj korpus, sa oko 1.900 četnika, bio je pod komandom četničkog štaba "Zapadna Bosna" kao i "Krajiškog četničkog korpusa" Uroša Drenovića. Neke od tih jedinica su često upadale u slobodnu teritoriju i prisiljavali partizanske snage na permanentnu, iscrpljujuću mobilnost.

U takvim uvjetima je 14. brigada bila skoro cijeli ostatak NOR-a. Unatoč tome, stalnim udarima po četnicima, uz istovremeno privlačenje novih boraca, ona je doprinosila djelotvornijem formiranju novih srednjobosanskih jedinica, a time slabljenju i razbijanju četnika, što je i bio njen najvažniji zadatak. Prvi borbeni pokret protiv četnika oko Motajice, Brigada je izvela 20. oktobra, kada se jedna patrola 3. bataljona, u selu Miškovci, sukobila sa manjom četničkom grupom. Pri tome su ubijena dva četnika i zaplijenjen jedan puškomitraljez.

Dana 29. oktobra 1943, Štab brigade je bio u rejonu selo Lepenica – Sitneši. Toga dana je formiran Brigadni komitet SKOJ-a. Kako mjesto pomoćnika političkog komesara brigade nije bilo popunjeno, sastankom je rukovodio politički komesar brigade Vojo Stupar. Za prvog sekretara brigadnog SKOJ-a izabran je Advan Hozić, iz Kotor-Varoša. Štab 11. Divizije je Petoj kozaračkoj i 14. brigadi, 30. oktobra, je izdao naređenje da odu u Lijevče polje i "likvidiraju uporišta" između Vrbasa i Save, kao i ceste Bosanska Gradiška – Klašnice (kod Laktaša): Razboj, Kukulje, Kosijerovo i Junuzovci i savladaju ustaše u selu Dolina i četnike u selu Bajinci. Peta kozaračka je te noći imala zadatak da likvidira neprijateljsku posadu u selu Razboj, gdje se nalazio i most preko Vrbasa. Pritom je 14. brigada trebala, prodorom ka komunikaciji Bosanska GradiškaBanja Luka i pomenutim selima, zaštititi ovaj napad 5. brigade od moguće intervencije Nijemaca ili četnika i ustaša iz pravca sela Aleksandrovac i Topola. Glavni cilj ovog manevra je bio da se ugrozi put Gradiška – Banja Luka i odvuče pažna neprijatelja sa pruge Banja Luka – Bosanski Novi. Osim toga, u Diviziji se planiralo da će poslije ove akcije porasti mogućnosti za mobilizaciju novih boraca u jedinice NOV iz Lijevča polja. Očekivalo se će na tom području ojačati partizanski utjecaj i da će se bolje povezati ranije oslobođena teritorija Kozare sa oslobođenom Župom na desnoj obali Vrbasa. U svom naređenju, Štab divizije je dostavio i podatke o neprijatelju.

U daljem razvoju događaja, treći bataljon je tokom noći s jednom četom pretresao selo Bajince, a glavnina Bataljona – Donju i Gornju Dolinu, gdje je ubijeno nekoliko ustaša. Štab brigade se te noći smjestio u selu Trošelji, dok je 1. bataljon brigade iste noći stigao u rejon sela Srednja i Donja Topola, na komunikaciji Bosanska GradiškaBanja Luka. Tokom narednog dana, zbile su se borbe oko tzv. "Crvene crkve" sa dijelovima nekog od tamošnjih njemačkih policijskih bataljona, koji su bili formirani od ljevčanskog njemačkog stanovništva. Neprijatelj je bio prisiljen da na to područje premjesti i dijelove svojih jedinica iz Bosanske Gradiške. Drugi od bataljona je uspješno presjekao telefonske veze i postavio zasjedu na putu TopolaRazboj.

U zoru, 1. novembra, 14. NOU brigada se, preko Vrbasa, vratila u srednju Bosnu. Tokom boravka oko Vrbasa poginuo je komandir 2. čete 2. bataljona Vojislav Mikić (koja je bila u Srpcu). Po naređenju Štaba 11. NOU divizije, Brigada je na području Motajice, ostavila svoj 2. bataljon, koji je, pored ostalog, bio potreban tom terenu, gdje je postojao veći omladinski aktiv. Mladež je pomogala pri formiranju Motajičke partizanske čete. Preostala dva bataljona su 3. novembra krenula prema pruzi Doboj - Derventa, da učestvuju u akciji u čast 26-godišnjice Oktobarske revolucije. Tokom pokreta, stiglo je novo naređenje, po kojem je Brigada upućena prema rijeci Savi, gdje je trebalo prihvatiti 12. slavonsku brigadu. Ona se prebacivala na područje srednje Bosne.

Štab 14. brigade očekivao je da će ta brigada Savu prijeći između Srpca i Kobaša, jer je tu Motajica najbliža rijeci. Zato je na toj lokaciji i raspoređen 2. bataljon. To je poduzeto da bi se izbjegla moguća intervencija neprijatelja iz pravca Dervente, čime bi se omogućilo prihvatanje jedinice koja je pristizala iz Slavonije. . Sa istim ciljem je i Prvi bataljon usmjeren prema selu Trstenica. Treći bataljon Brigade je, kao rezerva prema četnicima, zaposjeo položaje na području IlovaKunovaSmrtići.

U noći 3/4. novembra, 12. slavonska brigada nije prešla Savu, pa je 14. SNOUB ostala na zauzetim položajima cijelog sljedećeg dana. Treći bataljon je naredne noći, prema Derventi, uputio jače izviđačke grupe. Tom prilikom napao i razoružao posadu bunkera u selu Agići. Posada je pripadala 6. lovačkoj pukovniji, čiji je štab bio u Derventi.

Dvanaesta slavonska brigada je, u zoru 5. novembra, počela prelaziti Savu, u rejonu sela Dubočac. Tom prilikom je iznenadila neprijatelja i otela skelu. Najbliži tom rejonu bio je 1. bataljon 14. brigade. Poslije ove relativno slabe koordinacije između 14. i 12. slavonske brigade u noći 5/6. novembra, 3. bataljon 14. brigade je napao neprijateljsko uporište zvano Hepting, kod sela Kalenderovci, koje je bilo dobro utvrđeno. Odbranu je podržavala i neprijateljska artiljerija sa vatrenih položaja oko Dervente. Uprkos tome, 3. bataljon je pošao u prepad i brzo ovladao prijelazima. Ubacio se se u unutrašnjost sistema neprijateljskih linija, a atim ga likvidirao po dijelovima.

Drugi bataljon Brigade je do 7. novembra zadržan u rejonu donjeg toka Vrbasa. Toga dana se, u selu Prebjezima, sukobio sa „jurišnim bataljonom“ Motajičke četničke brigade. Četnici su pobjegli preko mosta na Vrbasu, koji su pod svojom kontrolom držali žandari ili SS-ovska posada iz Razboja.

Oko 10. novembra, četnici su napali 2. bataljon oko Vrbasa i prinudili ga na povlačenje. Novonastala situacija je zahtijevala da se Bataljon iz |Liplja vrati prema Prnjavoru, ali je od sela Kulaša krenuo uz Ukrinu u selo Staru Dubravu. Bataljon je, sedmicu kasnije, u selima Stara i Nova Dubrava, uključen u sastav Brigade. Tada je, sa štabom 14. Brigade bio komandant 11. divizijeJosip Mažar Šoša. Došao je da koordinira sudejstvima 14. brigade sa 1. i 3. bataljonom 5. kozaračke brigade. Ti su se, preko Uzlomca, vraćali sa područja Kotor-Varoša. Usput su trebali napasti četničke jedinice u Jošavki, a 14. brigada da te iste četnike istovremeno napadne od Kozje glave i Divana.

Četnici su, pritisnuti sa dvije strane, odstupili prema Crnom vrhu. U tom okršaju sa četnicima, između ostalih, ranjeni su i Boško Suvajac i Stojan Dragojević, iz 3. čete 2. bataljona. Komandant divizije dao je toga dana zadatke 14. brigadi i bataljonima 5. kozaračke za dejstvo narednog dana, a zatim se, sa grupom od oko dvadesetak skojevskih rukovodilaca četa iz 5. i 14. brigade vratio za Prnjavor.

Obavještajna služba 11. divizije je, prije podne 17. novembra, uočila jaču grupaciju četnika u rejonu Devetine – Čardačani – Boškovići (kod Laktaša), pa je komandant Divizije, prije odlaska za Prnjavor, naredio 5. kozaračkoj da se sa 1. i 3. bataljonom napadne tu četničku jedinicu, sa istoka, iz pravca Kokora i Hrvaćana. Četrnaesta brigada je napala četnike sa juga, prilazeći im iz pravca Crnog vrha. Do početka napada, trebalo je da se jedan njen bataljon probije u rejon "Table" (između Klašnica i Čardačana), da bi se četnicima spriječilo povlačenja u Klašnice (kod Laktaša), kada se pred napadom 5. brigade i ostalih bataljona 14. brigade počnu bježati. Tamo su inače kuda uvijek bježali kada su na tom prostoru bili napadnuti.

Prema oskudnim četničkim dokumentima, izgleda da ova njihova grupacija 17. i 18. novembra češće bila na tom području "radi uspješnijih izvođenja predstojećih operacija" . Bila je grupirana u dvije kolone. Prva, desna, koja se razmjestila na prostoru Crni vrh – Slatina, uključivala je Banjalučku, Vrbasku i dijelove Teslićke četničke brigade, pod komandom četničkog potporučnika Bogdana Vujačića. Druga, ljevokrilna, bila je sastavljena od 3. krajiške (sa Manjače), Župske i dijelova Motajičke četničke brigade pod komandom Mitra Trivunčića.

Iznenadni sudar sa njemačkom trupom omeo je Brigadu u izvršenju zadatka koji joj je postavio Štab divizije. U periodu od 19. do 23. novembra je ostala na prostoru prema Klašnicama (kod Laktaša) i Banjoj Luci. Sekretari aktiva i bataljonskih biroa su 19. i 20. Novembra bili na divizijskom savjetovanju u selu Čečava. Prema sačuvanim zabilješkama Advana Hozića, prisutni su, pored ostalih, bili Braco Erceg, Braco Nemet, Pero Kulundžija i Mile Trnjaković, te SKOJ-evska rukovodstva 5. i 12. krajiške brigade. SKOJ-evsko rukovodstvo 14. Brigade je pristiglo 21. novembra u Prnjavor, a 22. novembra priključilo se svojim jedinicama na Devetini. Brigada se zatim pomjerila prema selu Potočanima, 23. novembra, a 24. prema Prnjavoru. U međuvremenu, oko 20. novembra, 3. bataljon brigade krenuo je prema Jajcu, po oružje koje su slali saveznici. Sa bataljonom je bio i veliki broj boraca iz cijele divizije. Kolona je brojila preko 300 boraca, a sa nom su su išli i delegati na Drugo zasjedanje AVNOJ-a iz istočne i srednje Bosne.

Delegate iz srednje Bosne predvodio je Ilija Kostić. Uz Kostića, bili su delegati: Vid Nježić, Boško Hadžić, Ljubo Janković, Jovo Mrđa, Gavro Ćirić, Aleksa Suvajac, Ignac Kunecki, Vasilj Semak, hodža Džemal Mahmutćehajić, Milan Rončević, hodža Sulejman Hadžisarajlić, Adem Hercegovac, Edhem Pobrić, Košta Jotić Kojo, Mitar Subotić, Milutin Đurić, Sredoja Đukarić, Mihajlo Pavlović, Ilija Slavnić, Duško Josipović, Sabit Hodžić i hodža Mehmed Mujkić iz Kotor-Varoša.

Sa ovom kolonom je bio i komandant Divizije, Josip Mažar Šoša. Oružje i municija za 11. diviziju dobijeni su na željezničkoj stanici u Jajcu. Tamo su pristizali veliki transportni kamioni marke "IF", koje su vozili zarobljeni italijanski vojnici. Na povratku iz Jajca, gdje si neki vidjeli i Josipa Broza Tita, prve noći su zanoćili u selu Divičanima.

"Naredbom štaba 11. divizije od 25. novembra 14. brigada je upućena na prugu Derventa – Doboj . Sa jedinicama 5. kozaračke trebalo je da likvidira neprijateljsku posadu na željezničkoj stanici Kotorsko, a jedan bataljon da bude u zasjedi i čisti sela od ustaške milicije. Trebalo je da napad otpočne 26. novembra u 5,00 časova. Brigada je u tu akciju krenula na vrijeme, ali su joj nabujala r. Ukrina i potocima ispresijecani teren pričinili velike teškoće. Pošto se dosta zadržala oko savlađivanja prijelaza preko mosta na Ukrini, jer je zemljište oko mosta bilo pod dubokom vodom, brigada je u daljem pokretu nailazila na bare i nabujale potoke na kojima nije bilo ni mostova ni prijelaza, pa su se koristile deblje nagnute vrbe i njihove grane. Međutim, i njih je, po kiši koja je neprekidno padala i mračnoj noći, bilo teško pronaći i otkriti, a zatim osposobiti za korištenje. Posebno je teško bilo drugaricama, jer na ovakva veranja nisu bile naviknute. Te noći je brigada imala najteži, najmučniji, do kraja iscrpljujući pokret, kakav se nikada kasnije nije ponovio. Voda, kiša, mokra odjeća i obuća zamarali su borce, pa se pokret i pored svih nastojanja mnogo usporio. Dogodilo se tako po drugi put da 14. brigada nije stigla na vrijeme da izvrši dobijeni zadatak. Međutim, u akciju su iz istih razloga zakasnili i neki bataljoni 5. kozaračke brigade. Jedino je 1. bataljon brigade te noći pred zoru uspio da na dijelu pruge ispod s. Kladara i Retka postavi jednu minu. Kada je voz naišao mina je lokomotivu i par vagona izbacila iz tračnica. Izjutra je došla vojska da lokomotivu podigne na kolosijek, pa je 1. bataljon po njima otvorio vatru. Naišla je zatim jedna jaka neprijateljska kolona sa pravca Dervente – više od puka Kozaka /koje je narod srednje Bosne nazvao Čerkezi/ – pa se 1. bataljon povukao na visove zapadno od pruge. Tu se našao i štab 2. bataljona 5. kozaračke brigade. Osmatrajući ovu neprijateljsku kolonu vidjeli su da se jedan njen manji dio iz Čivčija izdvojio i zaustavio u s. Velikoj Bukovici, u rejonu škole i crkve. Ocijenili su da se radi o manjim snagama pa su odlučili da ih naredne noći, 26/27. novembra, zajednički napadnu, i to sa dvije čete 1. bataljona 14. i jednom četom 2. bataljona 5. brigade.

Prema dovorenom početku napada, Treća četa je krenula na prostor oko škole i crkve u selu Velika Bukovica, sa zapada. Druga četa je napadala iz pravca rijeke Bosne – sa istoka. Selo V. Bukovica, u kojoj su zanoćili kozački neprojateljski dijelovi, imalo je u blizini crkvu i školu, gdje se neprijatelj smjestio. Neprijatelji su tu otvorili paljbu po četama 1. bataljona. U vrijeme napada Kozaka na borce 1. bataljona 14. brigade, četa 2. bataljona 5. brigade je "pripucala", ali nije napala. Tako su dvije čete 1. bataljona 14. brigade upale u zamku. Borci 1. bataljona nisu ustukli. Međusobna neravnopravna borba se nastavila, uz djejstvo mitraljeza, i minobacača. Neprijatelj je ispaljivao i svjetleće rakete, iznad 2. bataljona 5. brigade, pa se mogao vidjeti raspored partizana O akciji i gubicima referirano je štabu Divizije, što je u ime bataljona učinio komesar. Josip Mažar Šoša ga je primio i pohvalio „inicijativu“ Bataljon a. I na brigadnoj konferenciji (5. februara 1944.), Štab divizije je također pohvalio ovu samoinicijativu, i pored vidnih gubitaka.

Brigada je i dalje zadržala bataljone prema željezničkoj pruzi. Drugi bataljon, ojačan minerskim vodom 5. Kozaračke je, 27. novembra, između Johovca i Rudanke, podmetnuo nagaznu [mina|minu]] na koju je u 23:30 sata naletio njemački oklopni voz. Mina je eksplodirala i dva vagona izbacila iz kolosjeka. Oklopni voz nije uništen jer su iz njega Nijemci pružali snažan otpor, ali je saobraćaj na pruzi Bosanski BrodSarajevo uspostavljen slijedećeg dana, 28. novembra u 14:00 sati.

Prema naredbi štaba Divizije, sa željezničke pruge, Brigada se povukla 28. novembra prema Ljeskovim vodama (sela Radonjići i Stanovi), ali je uveče, istog dana, vraćena u akciju, ali ovoga puta zajedno sa 12. slavonskom brigadom. Na prugu, u rejon željezničke stanice Rudanka, jedinice 14. brigade su stigle 29. novembra oko 23:00 sata. Dok su jedni dijelovi ovih brigada bili u obezbjeđenju prema Derventi i Doboju, drugi su rušili prugu. "Pruga Derventa – Doboj na više mjesta porušena", konstatirano je za tu noć u jednom neprijateljskom izvještaju. Drugi je nešto precizniji, jer u njemu stoji da je noću, 29. novembra u 23:00 sata, veća grupa partizana raskinula željezničku prugu Johovac – Rudanka, u dužini od 80 metara i da je željeznički saobraćaj uspostavljen tek 30. novembra u 8:00 sati.

Glavnina brigade nalazila se 1. decembra ponovo na relaciji Stanovi – Gojakovac – Križ, sjeverozapadno od Doboja, a 4. decembra, u rejonu selo Vijačani – selo Stara Dubrava (danas Ukrina).

Prva banjalučka operacija[uredi | uredi kod]

Jedanaesta krajiška divizija NOVJ, u čijem je sastavu bila 14. brigada, dobila je zadatak da napadne i likvidira sva neprijateljska uporišta oko Banje Luke, na desnoj obali Vrbasa . Zatim da, na najpogodnijim lokacijama, dijelom snaga prijeđe na lijevu obalu ove rijeke, naročito preko Rebrovačkog mosta.

U zapovijesti štaba 5. bosanskog korpusa nije bilo predviđeno učešće 14. brigade u ovom napadu na Banju Luku, ali ju je štab 11. divizije u obje svoje zapovijesti (od 27. i 28. decembra), uključio. Pored nje isti zadatak su dobile i 5. kozaračka brigada i 12. KNOU brigada, kao treće kolonu ove operacije, a dijelom i kao divizijske rezerve. Četrnaesta brigada, međutim, u napadu na Banju Luku nije djejstvovala kao cjelina. Iz nje je izdvojen 1. bataljon u opštu divizijsku rezervu, sa zadatkom da sa dijelovima 12. krajiške likvidira policijsku karaulu kod Rebrovačkog mosta, zauzme most i na lijevoj obali Vrbasa uspostavi mostobran. Odatle je trebalo da potpomaže prodor dijela 12. krajiške koji je išao u pravcu „Vrbas-logora“. Usput je trebalo da likvidira i sjedište Gestapo-a.

Ostatak 14. brigade kojoj je pridodat i Prnjavorski partizanski odred, trebalo je da formira dvije grupe. Planirano je da jedna napada i likvidira obezbjeđenje oko vojnih magacina na Krčmaricama, gdje se pretpostavljalo da ima oko 250 neprijateljskih vojnika i nešto artiljerije. Poslije likvidacije posade oko magacina trebalo je da čisti sela Priječane i Trn i potpomaže 5. kozaračku pri likvidaciji neprijatelja u Trapistima. Ovaj zadatak je dobio 2. bataljon. Zaštita divizijske hirurške ekipe („sa dr Spremom“), koja je bila smještena u Slatini povjerena je Prnjavorskom partizanskom odredu. Druga grupa trebalo je da napadne neprijateljsku posadu u Klašnicama u kojoj je bila jedna bojna 7. lovačke pukovnije i uspostavi na tom dijelu čvrst mostobran.

Ovaj zadatak je dobio 3. bataljon Brigade. Štab je u ovu akciju pošao iz Prnjavora. Prvi bataljon se uputio preko sela Vijačana ka Dubravavama i Šnjegotini, prema planini Uzlomcu, a odatle kroz Kotor-Varoš, koji je bio slobodan, u Lipovac (zapadno).

Predveče, 31. decembra, ovaj bataljon je bio u rejonu Rebrovca. Ostali bataljoni 14. brigade, Prnjavorski partizanski odred i štab 14. brigade 31. decembra, uveče, bili su iznad Slatine. Jedinice su postrojene i saslušale odluku o napadu na Banju Luku. O značaju akcije govorili su komandant i komesar brigade.

Poslije održanih govora, 3. bataljon je odmah krenuo za Klašnice (kod laktaša). Nastupao je preko Šušnjara i Blaškog, sa ciljem da se usput razbiju četničke grupe koje se nađu na tom pravcu. U predviđena 22:00 sata 31. decembra 1943., poslije artiljerijske pripreme od po deset granata koje su ispaljene iz svih artiljerijskih oruđa svih divizija 5. korpusa, bataljoni 14. brigade su počeli napad. Prvi bataljon (u svojstvu aktivne divizijske rezerve) se blagovremeno privukao polaznim položajima za napad i, sa dijelom boraca 12. KNOU brigade i Banjalučkog partizanskog odreda napao neprijateljske snage kojie su se nalazili u zgradama oko Rebrovačkog mosta i crkve na desnoj obali Vrbasa, ali je pri tome postigao samo djelimično iznenađenje. Na prepad je zarobio 13 neprijateljskih vojnika, 10 domobrana i 3 legionara, koji su branili pristup Rebrovačkom mostu. Pokušaji da se to iskoristi i odmah prijeđe most nije uspio, kao ni svaki slijedeći napad. Neprijatelj e branio mitraljeskom i puščanom vatrom iz bunkera uz most na lijevoj obali Vrbasa. Zbog toga su borci 1. bataljona zaposjeli položaje oko groblja, rebrovačku crkvu i kuće na desnoj obali, odakle su nastojali neutralizirati neprijatelja na drugoj strani mosta. Prateći vod bataljona je minobacačima gađao i vatrene položaje neprijateljske artiljerije u rejonu Borika.

Sva nastojanja komandira četa, komandanta bataljona da u sadjejstvu sa dijelovima 12. brigade slome otpor neprijatelja oko mosta na lijevoj obali bila su neuspješna. Slično je prošao i 3. bataljon brigade. Nastupajući preko sela Blaško i Šušnjari, unio paniku među četnike, od kojih je neke i zarobio, među njima i Dragu Đurića, komandanta četničkog bataljona "Petar Pecija", koga je četnička Vrhovna komanda unapredila u čin majora. Ostali četnici su pobjegli i uzbunili domobransku posadu u Klašnicama.

Prvi postavljeni zadatak u napadu na Banju Luku − zauzimanje neprijateljskog uporišta Krčmarice − izvršio je jedino 2. bataljon brigade. Zarobljeno je 15 domobrana. Kod zgrade Pivare u Trapistima, 2. bataljon 14. brigade došao je u direktni kontakt sa snagama 5. brigade, dok je njegovo lijevo krilo zahvatilo električnu "centralu", koja se nalazila oko 200 m uzvodno od mosta na desnoj obali Vrbasa.

Neprijatelj je, zahvaljujući tamošnjem betonskom bunkeru i zgradi neposredno uz most, na suprotnoj – lijevoj obali, sprečavao prodor preko rijeke. Tu zgradu i bunker su držali dijelovi specijalne jedinice, pod komandom njemačkog poručnika Kirhnera – one iste jedinice sa kojom je 14. brigada imala 19. novembra iznenadan suskob oko Ćetojevića u Kadinjanima.

U novogodišnje jutro, 1. januara, u upravnoj zgradi Pivare, sastali su se štabovi 5. i 14. brigade, da bi zajednički razmotrili novonastalu situaciju. Nijedna brigada nije imala nikakvo teško oružje kojim bi mogla neutralisati neprijateljsku posadu u zgradi preko mosta. Osim toga, u blizini kuće je neprekidno bio tenk, a brigade su imale samo po jednu protivtenkovsku pušku engleske proizvodnje. Njima su pokušali su da oštete tenk. Gađali su i oba komandanta brigada, ali bez vidljivog rezultata, iako je tenk bio pogođen, što se, dobro vidjelo sa prozora upravne zgrade Pivare. Pokušaji sa pravljenjem splavova za prevoz preko Vrbasa nisu uspjeli zbog nedostatka odgovarajućeg materijala i stručnog ljudstva za takve zanatske radove.

Konačno je zaključeno da je jedino rješenje nasilni prelazak mosta. U tom cilju je formirana grupa boraca iz 5. kozaračke, koja je noću 1/2. januara pokušala da, pod okriljem mraka, prevari neprijatelja. Sa njima je krenuo i komandant brigade Ranko Šipka. Međutim, neprijatelj je svjetlećim raketama osvjetljavao most i prije nego su ovi prevalili trećinu njegove dužine, otkrio ih je i po njima otvorio paljbu. Povukli su se pod zaštitom vatre 5. i 14. brigade.

U međuvremenu je banjalučkom garnizonu počela pristizati pomoć. Već u prijepodnevnim satima, 1. januara iz [[Prijedor]a je pristigao jedan bataljon 383. puka 373. njemačke divizije, a 2. januara, oko 13:00 sati, i 901. oklopni grenadirski školski puk, koji je stigao cestom iz Gradiške. Ove neprijateljske jedinice su se odmah uključivale u borbu pa su se njihove posade u Banjoj Luci i okolnim uporištima postajale sigurnije, a stoga i agresivnije. To se odrazilo i na liniji kod [Trapista. Tu su borci 2. bataljona 14. brigade bili zaposjeli zgrade na desnoj obali.

Poslije pristizanja njemačkog 901. oklopnog puka u Banju Luku, tenkovi su prešli u iznenadni napad. Po zgradama gdje je bio raspoređen 2. bataljon 14. brigade otvorena je artiljerijska paljba. Granate su probijale zidove, a zatim eksplodirale u prostorijama u kojima su se nalazili borci.

Izuzev ove iznenadne artiljerijske i mitraljeske vatre sa lijeve obale Vrbasa, drugih neprijateljskih djejstava tada nije bilo, niti je bilo pokušaja neprijatelja da pređe most. Ali ni partizani, u tom pokušaju, nisu uspjeli ući preko Vrbasa, u Banja Luku.

Borba za oslobađanje Prnjavora[uredi | uredi kod]

Prnjavor je 1944. bio malo mjesto na putu Derventa – Klašnice – Banja Luka, a do okupacije bio je sjedište sreza. Prema popisu stanovništva od 1930. godine cijeli srez je imao 63.653 stanovnika, od čega je 6.679 ukljućivalo oko 14 narodnosti (Poljaci, Česi, Slovaci, Ukrajinci, Nijemci, Italijani, Mađari, Jevreji, Rusi, Romi, Bugari itd). Od oko 47 mjeseci, koliko je trajala okupacija i NDH, Prnjavor je oko 22 mjeseca bio slobodan. Praktično, to je bilo od 10. jula 1943. do kraja rata.

Prnjavor je okupirala 1. bojna 4. lovačke pukovnije, koja je sa 6. terečkim kozačkim pukom 4. januara ušla u grad. Prije dolaska u Prnjavor, bojna je bila oko 15 dana u svom uporištu Kalenderovci, gdje je došla iz Bosanskog Broda. Na kapama su nosili oznaku V (asocirajući na Viktorija), a sebe su nazivali "Branioci Višegrada". U lokalnom stanovništvu ova jedinica je zapamćena kao "Begićeva bojna", iako se njen komandant zvao Vagner (imena se niko nije sjećao). Imala 665 vojnika i starješina, od čega oko 630 domobrana, 20 Nijemaca, instruktora, i 15 ustaša. Bili su dobro uvježbani i naoružani, sa mnogo automatskog oružja i nekoliko minobacača. Pored njih, u Prnjavoru je bio i manji broj žandara i domaćih ustaša. Procjene štaba 11. divizije , ukupno oko 750 neprijateljskih vojnika.

Bojna je 8. januara započela sistematsko utvrđivanje Prnjavora. Na prilazima grada i prnjavorskoj periferiji , kao i u samom gradu, izgrađen je veći broj solidno građenih bunkera i uporišnih tačaka. Prva bojna je stalno izviđala oko Prnjavora i održavala čvrstu vezu sa četnicima. Tada j, 17. januara, viđen je četnički i komandir Miloš Kondić, koji je posjetio Vagnera. Poslije podne 17. januara je protivoklopna satnija napustila Prnjavor i otišla u pravcu Dervente , što je ukazivalo da od tada nije znala da je 14. brigada u rejonu sela Vijačani.

Nakon usaglašavanja procjena zaamjenika komandanta Divizije pomoćnika komesara 14. Brigade i partijskiog rukovodioca Brigade (Pstrocki) donesena je odluka da napad otpočne 18. januara u 22:00 sata. Novi sastanak, kome je prisustvovao i štab 12. slavonske, održan je 18. januara, u prijepodnevnim satima. Razrađen je plan napada i precizirano da se obje brigade angažiraju sa po dva bataljona.

Za zaštitu pravca prema Banja Luci određen je jedan bataljon 14. brigade, a prema Derventi dva bataljona 12. i jedan bataljon 14. Naređeno je da se bataljon prema Banjaluci postavi u visinu sela Potočani, a bataljoni prema Derventi na liniju Ukrinski lug – Jeftića mlin – Palačkovci. Prvi bataljon je upućen u Potočane, a četvrti prema Palačkovcima. Drugi bataljon je dobio naredbu da napada općim pravcem: selo Konjuhovci – Mahala – žandarmerijska kasarna. Na desnom krilu, kod džamije, trebao je da uspostavi vezu sa lijevokrilnim bataljonom 12. Slavonske brigade. Zadatak Trećeg bataljona je bio napad iz sela Maćino Brdo i Lazine vode ka katoličkoj crkvi i prnjavorskom groblju, gdje se trebalo povezati sa desnim krilom 12. brigade. Planirano je da 2. i 3. bataljon zajedničkim snagama likvidiraju neprijateljski punkt u rejonu Ćosića hotel – katolička crkva, a zatim, sa 12. brigadom, da ovladaju i ostatkom tog istaknutog dijela grada.

U toj situaciji, pretpostavlja se da je četnički komandir Miloš Kondić imao podatke o dolasku partizanskih snaga u rejon Šarinci – Vijačani, 17. januara i da li je na to upozorio prnjavorsku posadu, ali se pouzdano zna da je u predvečerje 18. januara, neidentificirani mještanin iz sela Drenove donio posadi vijest da će ih te večeri napasti partizani.

Napad na Prnjavor s je posada mjesta je napad očekivala ranije, oko 22:00 sata, a kada nije uslijedio, budnost je popustila, što je omogućilo jednoj grupi boraca 2. čete 2. bataljona da se neopaženo privuku zgradi do trga Brašnjenica. Borci Muhamed Mešić i Novo Tomić su se privukli iza jednog bunara i iznenadili stražara. Od njega su dobili podatke da se u zgradi nalazi 12-15 domobrana, koji spavaju. Pristigli su i drugi borci koji su upali su u domobranske prostorije, iznenadili ih i razoružali. Zaplijenili su jedan ili dva sanduka municije, puškomitraljez i desetak pušaka. Približno, u isto vrijeme, otpočeo je i napad ostalih četa 2. i 3. bataljona 14. brigade.

Na frontu napada 14. brigade, oslanjajući se na dobro postavljeni i organizirani sistem puščane i mitraljeske vatre, neprijatelj se ogorčeno branio, a uveliko je koristio i svoje minobacače.

Bez bataljona 12. slavonske , koji još nije bio pristigao, borci 14. brigade su uporno i postepeno razbijali prve neprijateljske položaje, rovove (tranšeje) i bunkere. Treći bataljon je lomio pred sobom posade tvrdih bunkera, koji su bili postavljeni lijevo od puta Maćino Brdo – Prnjavor. Tim snagama i onima koje su mu išle od Lazine vode, izbio je pred raskrsnicu kod putarske kuće, koja je bila uređena za odbranu, uz „zaprečne 'ježeve' i prepreke od bodljikave žice“. Kada je otpor na tom dijelu slomljen, čete 3. bataljona su, sa obje strane ulice, krenule ka katoličkoj crkvi. Treća četa Milana Mlinarića nastavila je napredovanje prema groblju, gdje je izbila 19. januara, oko 3:00 sata. Lijevo krilo ove čete nastojalo je da u rejonu groblja uspostavi vezu sa desnim krilom 12. slavonske. Međutim, Slavonske brigade tu nije bilo, a oko kuće dr Milića bili su neprijateljski bacači sa posadom. Ostale čete 3. bataljona, uz gubitke, probile su se katoličke crkve, gdje je poginula i Dragica Odalović.

Iako su borci 2. i 3. bataljona bili napadnuti sa bokova i u centru linije, nisu odstupali. Posebno se odupirao 3. bataljon, koji je pri osvajanju dijela grada od Lazine vode do katoličke crkve već imao gubitaka. Nedostajala je koordinacija između bataljonâ, pa su se povlačili bez plana i u neredu. Borci 14. brigade su bili pod tolikim pritiskom da nisu uspjeli izvući ni sve ranjenike, a nekoliko boraca je i zarobljeno. 12. slavonska još nije bila stigla.

Dogodilo se da su se snage 14. brigade rano ujutro povukle, 19. januara 1944., baš u vrijeme kada se 1. bataljon 12. brigade približavao svojoj liniji napada: džamijabolnica. Nastavak operacije je bio u uličnim borbama oko uporišta (groblje – Đerića kafana – katolička crkva). Prema nekim svjedočenjima, ta jedinica je došla do pravoslavne crkve, 19. januara u zoru (u januaru sviće između pet i šesti) i da su tu saznali da su bataljoni 14. brigade odstupili. Izvještaj 14. brigade o tome ne postoji, jer je bio izgubljen skupa sa ostalim arhivom. Iz izvještaja 12. slavonske brigade vidi se da je njen 1. bataljon, približavajući se Prnjavoru, naišao na „neprijateljske patrole“ i „vanjska osiguranja“, te da je „otpočeo borbu izvan grada“ i da se, „nakon kraće“ borbe, neprijatelj povukao u rovove oko bolnice i džamije. Kada je bojnik Vagner u protivnapad na 2. i 3. bataljon 14. Brigade, kod katoličke crkve, poginula je Dragica Odalović. To je, između ostalog, i omogućilo borcima 12. slavonske da se relativno lako dokopaju zgrada u blizini bolnice i pravoslavne crkve. Tek kada je uočeno da su bataljoni 14. brigade odstupili, pokret je dijelom obustavljen, a poslije toga je cio 2. bataljon vraćen. Vraćanje 1. bataljona na ranije položaje omogućilo je 12. brigadi da u toku 19. januara odbije sve protivapade dijelova 1. bojne i zadrži dostignutu liniju.

U međuvremenu su dva bataljona 12. slavonske brigade, cijeli dan 19. januara, ostala ispred dostignute linije (džamijabolnicapravoslavna crkva), gdje je neprijatelj čvrsto držao položaje. Povremeno su vođene oštre ulične borbe, a zatim su naizmjenično nastajali periodi zatišja, tokom cijelog dana. Bojnik Vagner se nije usuđivao da prema jedinicama 12. brigade angažira sve svoje snage. Na drugoj strani, dva bataljona 12. slavonske nisu bila dovoljno snažna da slome još uvijek jaku posadu protivnika. Zato se ni jedna strana, koje su se tokom 19. januara borile u Prnjavoru, nije upuštala u konačan obračun i – obje su iščekivale.

Prva bojna, koja je iščekivala i dobila pojačanja iz Dervente, 19. januara, oko 13:00 sati, kada je prema Prnjavoru krenula ojačana satnija 1. bojne 6. lovačke pukovnije. Dvanaesta slavonska je iščekivala ponovno angažiranje 2. i 3. bataljona 14. brigade, pa bi zajedničkim snagama slomili već ozbiljno poremećenu odbranu protivnika.

Štab 14. brigade, koji se prethodne noći, u kućama oko Cera, organirao i prihvatilište za ranjenike. Pristigle dijelove 2. Bataljona, 19. januara poslije 22:00 sata, smjestio je na raskrsnici puteva Prnjavor – Klašnice (kod Laktaša) i Prnjavor – Cer, odakle je najneposrednije rukovodio uličnim borbama oba bataljona. Prva bojna se odlučno branila pa su se morale opet osvajati kuća po kuća, koje je neprijatelj uredio za odbranu.

Borci 12. slavonske vodili su također žestoku borbu. Najteži okršaji su se opet odvijali duž glavne ulice, prema prostoru između katoličke crkve i Đerića kafane. Na Ćosića hotel,sa borcima su jurišali i rukovodioci 2. bataljona 14. Brigade. Dok su jedni tukli otvore na podrumu, ostali su u ubacili bombe, a zatim provalili vrata. Nakon velikog okršaja uporni otpor domobrana je bio slomljen.

Nakon bitke, bataljoni 12. i 14. Brigade su ostavljili u zasjedu prema Derventi, pa su na liniji Palačkovačko brdo – Ukrinski lug odbili koturašku bojnu i spremno dočekali ostatke 1. bojne 4. lovačke pukovnije koji su bježali, ostatke 1. bojne . Razbijen ostatke bojne. Koji su sačekani u odstupanju, zahvatila je panika, koju su prenijeli i na sve jedinice u pokretu iz Dervente i Počivaljke (na putu Doboj – Derventa). Počele su odstupati, također u neredu. U paničnom bježanju napustili su i svoju pukovsku artiljeriju blizu Tromeđe (između Jošavke i Šnjegotine). U međuvremenu, četnici su im sa konja pokrali ormu, pa su ta artiljerijska oružja teškom mukom vraćena u Derventu. U tom općem rasulu odstupila je i 2. jurišna bojna, prema Počivaljci.

Sutradan je , u prisustvu velikog broja građana, članova Okružnog komiteta KPJ za Okrug Prnjavor, sreskog NOO, komande područja, SKOJ-a i AFŽ-a, te predstavnika 14. brigade i divizije, sahranjeni su svi poginuli borci i rukovodioci koje rodbina nije mogla otpremiti do svojih sela.

Treći bataljon Brigade je 27. januara se sukobio sa četnicima oko sela Ljeskovih Voda i Stanova , a zatim i sa ustaškom milicijom; nastavljene su i 28. januara. Krajem januara i početkom februara, brigada se opet pomjerala ka Prnjavoru. Tridesetog januara, njen 3. bataljon je bio na putu za sela Pojezinu i Štrpce, a 4. februara je stigao u sela Vučijak i Kremnu. Tokom januara, pored navedenih rukovodilaca, poginulo je 36 boraca, a 49 je ranjeno, pa je za to vrijeme iz njenog „stroja izbačeno“ je oko 13% sastava. Zato Štab divizije Brigadi nije davao posebne zadatake, oko 10 dana, u cilju popune, odmora i sređivanja. Međutim, Jošavačka četnička brigada i Crnovrški četnički bataljon su napali ( 3. februara) 2. bataljon 14. brigade, koji se iz rejona Maćinog Brda, prebacio u rejon Bubanj – Ozren – selo Lišnja. Drugi bataljon je odbio napad i četnike potisnuo do Vršana i Jugova brda.

U 2. bataljonu 14. brigade tada ranjen je tada komandir 1. čete Čedo Čolić, koji je na tu dužnost došao umjesto Mirka Bijelića, koji je poginuo prilikom oslobođenja Prnjavora.

Vojno-politička konferencija „svih komandi četa i štabova bataljona“ sa štabom brigade, održana je 5. februara 1944. godine u Prnjavoru. Učestvovali su i članovi štaba Divizije. Na konferenciji je analizirano stanje u brigadi poslije Šeste neprijateljske ofanzive i akcije u oslobađanju Prnjavora. Posebno su analizirani gubici i njihove posljedice. Na dnevnom redu bila je i pojava dezerterstva. Od formiranja 14. SBNOU brigade ovo je bila njena najuspješnija vojno-politička konferencija. Na njoj su u brigadi otkrivene mnoge slabosti, ali su sagledane snage i putevi kojima se one mogu otkloniti. Konferencija je trajala 11 sati, a svaki diskutant se trudio da iznese konkretne primjere dobrog ili lošeg rada u jedinici, uz svoje mišljenje i prijedloge za otklanjanje negativnosti. Svi prisutni su otišli sa ove konferencije ubijeđeni da ova brigada ima kadar koji poznaje probleme i zna šta hoće, i da se na njega KPJ, narod srednje Bosne i štab 11. divizije mogu osloniti.

Svi teški ranjenici iz prnjavorske akcije upućeni su 8. februara u centralnu bolnicu u Šipragama. Kao zaštita oe dosta velike kolone ranjenika određen je 1. bataljon, čiji su borci bili sa terena Skender-VakufKotor-VarošBanja Luka, na kome se bolnica i nalazila. Ovom bataljonu, čija su dva komandira četa i više istaknutih boraca poginula poslije akcije na Banju Luku, ovakav odmor je bio neophodan. Na taj zadatak iz rejona Vijačana, gdje je do tada bio smješten, 1. bataljon je krenuo sa dvije čete, uz odobrenje da na terenu Kotor-Varošu može ostati 6 dana. Preostala četa 1. bataljona pridodata je komisiji za prikupljanje hrane na terenu Srpca i zaštitu. Na tom zadatku ostala je do 20. februra.

Brigada je 15. februara imala:

U brigadi je bilo 120 članova KPJ, u 12 četnih ćelija i 5 štabskih, a jedan dio članova bio je u ćelijama pri radnim vodovima, brigadnoj intendanturi, brigadnoj ambulanti i zaštitnici pri štabu brigade. Kandidata je bilo 21, a SKOJ-evaca 159. Drugi bataljon je imao najviše članova Partije – 35, Prvi 31, Treći 27 a Četvrti svega 20 članova. U 14. brigadu došao je 18. februara kapetan Albert Trinki na mjesto načelnika štaba, koje od formiranja brigade nije bilo popunjeno. U periodu od 21. februara brigada je bila u pokretu ka Prnjavoru, radi učešća na proslavi 26-godišnjice formiranja Crvene Armije. Smotra je održana 23. februara. Učestvovale su 5. kozaračka i 14. srednjobosanska NO udarna brigada.

Partizanske jedinice su za primljenu hranu, bilo da se radi o hrani koja će biti iskorišćena za ishranu partizanskih jedinica na terenu srednje Bosne ili onoj koja se šalje van njene teritorije, izdavale zvanične potvrde koje su potpisivali intendanti, što je činila i 14. brigada. U potvrdama je pisalo da će uzete namirnice, odnosno stoka biti poslije oslobođenja plaćeni. Mnoge porodice su ovakve potvrde sačuvale do završetka rata. Porodica Ostoje Kalabe iz [Donja Ilova|Ilove]] čuvala je potvrde koje su se, između ostalog, odnosile na dvadesetak grla odraslih goveda, nekoliko desetina svinja i ovaca i dvadesetak godina iza rata. Isti je slučaj sa Slavkom Kneževićem iz sela Štrpci koji je za jedinice NOV dao oko trideset krava. Velike količine hrane u toku rata, pored ostalih, dali su: Kosta Kuzmanović, iz Vijačana, Marko Tešić iz Bilica (Zabrđe), Marko Gotovca ispod Očauša, Petar Spasojević iz Šnjegotine i mnogi drugi. Jedinicama NOVJ srednje Bosne, i 14. brigadi, ishranu i smještaj obezbjeđivalo je seosko stanovništvo na oslobođenoj teritoriji. Sela su im bila neka vrsta kasarni, skladišta, i magacina, a njima su rukovodili seoski NO odbori. Četrnaesta brigada je odlično sarađivala sa Naškom Klokićem iz Mraviće, Stojanom Petrovićem iz Vijačana, Mustafom Aganbegovićem iz Garića, Gostimirom Tubićem iz Vršana, Huseinom Kovačevićem (odbornikom) i Ismetom Hadžiselimovićem (predsjednikom mjesnog Narodnog odbora) iz Šipraga, Obradom Spasojevićem iz Šnjegotine i mnogim drugim odbornicima iz sela, kao: Korićani, Imljani, Vlatkovići, Večići, Šarinci, Štrbci, Novi Šeher, Potočani, Orašje, Otpočivaljka, Kaoci, Ljeskove Vode itd.

U toku februara brigada je ostala bez zamjenika komandanta brigade. Mlado Obradović je pošao na odsustvo i nije se više vratio. U 14. brigadu došao je 18. februara kapetan Albert Trinki na mjesto načelnika štaba, koje od formiranja brigade nije bilo popunjeno. U periodu od 21. februara brigada je bila u pokretu ka Prnjavoru, radi učešća na proslavi 26- godišnjice formiranja Crvene Armije. Borci su se uređivali. Svi su morali biti izbrijani, a odjeća čista i okrpljena. Očišćeno je i podmazano oružje, a konji su natovareni pratećim oruđima (minobacačima i topovima manjeg kalibra, teškim mitraljezima i sanducima artiljerijske municije). Smotra je održana 23. februara. Učestvovale su 5. kozaračka i 14. srednjobosanska NO udarna brigada. Išlo se od Gložića, kraj Đerića kafane, ka džamiji. Prvo je prodefilovala 5. a zatim 14. brigada. Išlo se po ešelonima. Svaki ešelon se sastojao od jednog bataljona, pratećih vodova, saniteta i intendanture. Ispred brigade išli su štabovi sa komandantima i komesarima na čelu. Pored mjesta na kojem je bio štab divizije sa svim tadašnjim političko-partijskim rukovodstvima išlo se odmjerenim strojevim korakom. Defileu je prisustvovalo oko 600 građana Prnjavora i okoline. Bila je to očigledna manifestacija snage i moći 11. NOU divizije na terenu srednje Bosne u to vrijeme.

Istovremano, u okviru priprema za naredne operacije, Štab brigade je osrtvario veze sa pripadnicima pokreta otpora i mjesnih Narodnih odbora oko Šipraga, Večića i Kotor Varoša.

Šesta neprijateljska ofanziva[uredi | uredi kod]

Još prije partizanskog napada na Banju Luku, njemačka komanda je planirala da većim snagama, u suradnji sa ustašama i četnicima, "pročešlja" i područje Srednje Bosne. U pismu Komande zapadne Bosne komandantu Bosansko-krajiškog četničkog korpusa, od 23. decembra 1943., između ostalog, je stajalo: "Ovih dana Nijemci će napasti crvene jakim snagama". Uočeno je da se kolone od "nekoliko hiljada motorizovanih vozila" kreću preko istočne Bosne ka dolini rijeke Bosne i Doboju. Te snage su bile spremne za akciju već 1. januara 1944. Nakon tih saznanja, Vrhovni štab i štab 5. korpusa su odlučili za prekid napada na Banju Luku i povlačenje.

U noći 2. na 3. januara, 11. divizija je naredila 5. kozaračkoj da napusti Trapiste i da sa ranjenicima 5. I 14. brigade krene usiljenim maršem u rejon ObodnikMaslovare i spriječi prodor neprijatelja od Teslića preko Borja i zatvaranje pravca prema Šipragama. Tu bila smještena Divizijska bolnica, u klisuri Demićke.

Četrnaestoj SNOUB je posredno (nije imala radio stanicu) naređeno da ostane u Trapistima do 3. januara 1944., ujutru, da spriječi brzi prodor neprijatelja ka Slatini i omogući nesmetano izvlačenje hirurške ekipe koja je slidejila 5. kozaračku u pravcu Šipraga. Bataljoni 5. kozaračke su krenuli iz Trapista u noći 3. januara, a u tom mjestu je ostao samo 2. bataljon 14. brigade. U svanuće se očekivao napad neprijatelja. Most preko Vrbasa nije se mogao onesposobiti, jer je prilaz neprijatelj snažno branio. Da bi se neprijatelj što duže zadržao oko prijelaza, odlučeno je da se iskoristi par buradi sa naftom koja su pronađena u Trapistima. Burad je trebalo dopremiti do blizu mosta i, kada tenkovi naiđu, na neki način, upotrebom nafte ili benzina, zapaliti i onesposobiti prvi neprijateljski tenk i tako zakrčiti izlaz sa mosta. U tu svrhu su se okupili rukovodioci četa i štab bataljona: Stanko Vukašinović, Čedo Čolić, Dragoljub Jeftić, Ljubo Vuković, Ostoja Đurić, Petar Petrović i drugi.

Ranjeni borci 14. brigade otpremljeni su u Šiprage.[3]Neprijateljska ofanziva je ostatak Brigade odbacila prema Karauli i Turbetu, zapadno od Travnika. Neki ranjeni borci 14. brigade, kao i Danilo Martić, dospjeli su tada do Bosanskog Petrovca i Oštrelja. Očekivalo se da će neprijatelj preko Krčmarica ići za Slatinu pa je minirano nekoliko skladišta sa artiljerijskom i minobacačkom municijom. Detonacije su bile tako snažne da su borce, koji su bili udaljeni i nekoliko stotina metara, obarale u snijeg. Štab brigade, 2. bataljon i Prnjavorski partizanski odred zadržali su se 3. januara na Krčmaricama oko puta TrapistiSlatina. U njihov sastav je pred veče uključen i 1. bataljon Brigade, bez čete i prištapskih dijelova. Ovaj dio Brigade se zatim premjestio na područje sela Čardačani i Boškovići, gdje se već nalazio 3. bataljon. Zbog nedostatka sredstava veze, nije otišla na prostor Martinac – Nožičko – Srbac, kako je ranije naredio Štab divizije (28. decembra 1943).

Bataljoni ove brigade i Prnjavorski partizanski odred ostali su da zatvaraju pravac Klašnice – Prnjavor, čekajući dalja naređenja štaba Divizije. Četvrtog januara, poslije podne, stigla je direktiva da Brigada "odmah po primitku naređenja izvrši pokret u pravcu Prnjavor – Maćino Brdo". Istim aktom Prnjavorski partizanski odred je upućen na područje sela Vijačani.

Tada se nije znalo da je u srednjoj Bosni otpočela Šesta neprijateljska ofanziva i da, pored neprijateljskih snaga koje iz Banje Luke nadiru prema prostoru oko Kotor-Varoši, jake neprijateljske snage (7. SS, 1. brdska i 187. njemačka divizija) napadaju iz doline rijeke Bosne preko planinskih masiva od Vlašića do Borja, te da se linije Bosanski Dubočac – selo Kuljenovci – Derventa – Kladari (kod Doboja) nastupaju prema širem prostoru oko Prnjavora: 5. kozački puk 2. konjičke kozačke brigade, 1. bojna, 4. lovačke pukovnije, 2. bojna 6. lovačke pukovnije i 6. terečki kozački puk, 2. konjičke kozačke brigade. Zadatak tih neprijateljskih snaga je bio da "pročešljaju" planine južno od Save i "unište glavne oslone tačke bandita" i u partizanskim selima "da konfiskuju sve zalihe hrane i marve". Šesti terečki kozački puk, koji je nadirao od sela Kladari, uz suradnnji sa četničkim komandantom Mitrom Milankovićem, komandantom četničkog bataljona „Gavrilo Princip“ i četničkim komandirima Đurom Vrhovcem i Milošaem Kondićem, snažno je ugrozio dijelove 11. NOU divizije u Prnjavoru. Zato su se odatle na brzinu morale evakuirati ambulante Prnjavorskog partizanskog odreda, 12. slavonske i 14. srednjobosanske brigade. Pod velikim pritiskom neprijatelja skupa su se izvlačili i učesnici Omladinskog vojno-političkog kursa, zaštitni bataljon komande područja, Komanda prnjavorskog partizanskog područja na čelu sa Albertom Trinkijem, Okružni komitet KPJ na čelu sa Ilijom Kostićem, sreski Narodni odbor sa Vidom Nježićem. Priključilo se i pet opštinskih narodnooslobodilačkih odbora sa ukupno oko 70 ljudi, uz 150 aktivista NOP-a iz Prnjavora koji nisu smjeli čekati neprijateljski ulazak u grad. Pošto su bataljoni 12. slavonske brigade, na položajima oko Tromeđe, prodorom neprijatelja od Kladara i Dubočca, bili izmanevrirani izvlačenje iz Prnjavora organizurali su: dio štaba 11. divizije, komanda područja, Okružni komitet KPJ i sreski NOO. Veliki dio tereta podnio je Albert Trinki. Ostavio je čovjeka za vezu da sačeka Petra Turudiju pa da ih zatim sve odvede u Vijačane. Do mraka, organizatori su 4. januara iz Prnjavora, pod vrlo nepovoljnim okolnostima, bezbjedno izvukli sve koji su se morali evakuirati do Vijačana, a odatle su, 5. januara, oko 3:30 sata noću nastavili izvlačenje ka Šnjegotini.

Štab 14. brigade također nije imao pravi pregled situacije, a najmanje je bio u toku onoga što se događalo oko Prnjavora, 4. januara poslije podne. Kasno naveče stigli su do Potočana, a odatle je 3. bataljon upućen za Prnjavor, a Prvom bataljonu je naređeno da ide na Maćino Brdo. Štab brigade, sa 2. bataljonom, zadržao se u rejonu Potočana. Prethodnica, koju je na maršu prema Prnjavoru odaslao 3. Bataljon, doznala je da su u gradu domobrani i Čerkezi. O tome je odmah informiran štab brigade, koji je, na osnovu toga, pomjerio 3. bataljon u Mravićima, a prvi zadržao u rejonu Galjipovaca i Gradine.

Jedinice 6. terečkog kozačkog puka, koje su u jutro 5. januara krenule iz Prnjavora, napale su 3. bataljon u rejonu Mravića. Brojno i tehnički premoćne čerkeske snage su potisnule su 3. bataljon, koji je imao tri poginula borca, dok su tri ranjena. Bataljon se povlačio na brzinu pa mu je jedna desetina ostala odsječena. Istoga dana, oko 8:00 sati , napadnut je i 1. bataljon oko Gradine, u rejonu sela Galjipovci; napali su ga dijelovi 5. kozačkog puka. Bataljon je prihvatio borbu, ne dozvolivši da ga neprijatelj potisne. Dijelovi 5. kozačkog puka su zaobišli položaje 1. bataljona i počeli napadati sa sjeverozapada, sa pravca sela Lišnja. Ove čerkeske dijelove je zatim napao 1. bataljon 12. slavonske i tako omogućio 1. bataljonu 14. brigade da se bez gubitaka povuče prema brdu Bubnju.

Povlačenje prvog, a posebno 3. bataljona u stopu su pratili Kozaci. Borili su se kao pješaci, a kad su borci brigade odstupali jurili su ih konjima. Odstupajuće bataljone 14. brigade, prihvatili su 2. bataljon 14. brigade i Prnjavorski partizanski odred (PPO), koji se povukao iz Vijačana i priključio Brigadi, na liniji Šarinci – Vršani. Tu je Brigadi priključen i jedan dio čete za vezu 12. slavonske brigade, sa izvjesnim brojem konja i radio stanicom. U borbi sa Kozacima, Brigada je primjenjivala taktiku manevarske odbrane, nastojeći da što više uspori njihovo napredovanje. Bile su to vrlo oštre borbe, u kojima su borci brigade sačekivali Čerkeze na blisko odstojanje, a onda su na njih otvarali oštru paljbu.

Druga četa 1. bataljona , poslije odstupanja od Banje Luke, nije se vratila u sastav Brigade, nedo se uputila cestom preko Čelinca. Petog januara 1944. godine našla se u rejonu Tešića kuća, sjeverno od Kotor-Varoša. Tu se, kako se sjećao Taib Dervić, borac 2. čete 1. bataljona, susrela sa 4. bataljonom 12. slavonske brigade, negdje između selâ Tešići i Garići. Kako je komunikacija Kotor-VarošMaslovare već bila pod kontrolom neprijatelja, ove dvije jedinice su odlučile da krenu na sjever. Prešle su Uzlomac i zaustavile se u zaseoku Kovačevići, sela Liplje. Umorni i neispavani brzo su zaspali pa ih je neprijatelj iznenada napao. Neprijatelj se privukao klancem Bistrice, iznenadio ih i bataljonu 12. brigade, a naročito komori, nanio veće gubitke. Sa Uzlomca četa se zatim spustila nazad u zaseok Kovačeviće i od neprijatelja vratila dio svoje komore, a zatim otišla na Uzlomac iznad Kovačevića. Na samom grebenu Uzlomca razvila se žestoka borba između Nijemaca, SS-ovaca, i 2. čete 1. bataljona 14. brigade. Bilo je to u zoru 6. januara 944. U ovoj borbi junački se ponio i 4. bataljon 12. slavonske brigade. Četrnaestu brigadu, razmještenu te noći u rejonu Spasojevića – kako se sjećao Mile Trkulja – probudila je iz sna urnebesna vatra pušaka, puškomitraljeza i ručnih bombi sa Uzlomca.

Štab 14. brigade se na grebenu Uzlomca susreo sa zamjenikom komandanta i načelnikom štaba 11. NOU divizije (Đurin Predojević i Mirko Pekić). Noć, 6/7. Januara, Brigada je provela u rejonu sela Garići, a izjutra je, u tami , uz obezbjeđenje prema Maslovarama, prešla komunikaciju Maslovare – Obodnik i, preko sela Borci pa iznad sela Stopan izbila u Šiprage. U rejonu Palivuk – Jankovići – Kovačevići bila je 9. januara. Slijedila je neprijatelja, prema selu Petrovo Polje i tamo se, 10. Januara, susrela sa dijelovima 5. kozaračke, koja se već bila probila u taj rejon. To je omogućilo vraćanje 14. brigade nazad, na sjever prema Župi. Brigada je 13. januara bila na područu MaslovareObodnik – Garići. Tu je područni bataljon komande prnjavorskog područja , čiji je komandant bio Mitar Polovina, a komesar Lutfo Hajdaragić, uključen u 14. brigadu, kao njen 4. bataljon. Dotadašnji Dobojsko-derventski odred je također uključen u Brigadu i raspoređen po četama novoformiranog 4. bataljona. Kada je brigada u koloni prelazila Uzlomac, idući ka Prnjavoru, od neprijateljske artiljerije iz rejona Hrvaćana, kod Vrbanjaca, poginuo je borac Dževad Radžić, rodom iz Banje Luke. Sve jedinice su dobile naređenje da u slučaju ponovnog napaa jačih ofanzivnih grupa neprijatelja izbjegavaju frontalnu borbu i da se sklanjaju u stranu i iza leđa neprijatelja, radi očuvanja ljudstva. Noć 14/15. januar brigada je provela u rejonu Šnjegotina – Spasojevići.

Tokom Šeste neprijateljske ofanzive, na grebenu Uzlomca zbila se žestoka borba između Nijemaca, SS-ovaca, i 2. čete 1. bataljona 14. brigade koju su predvodili komandir Husein Redžić i njegov zamjenik Jovica Trkulja. Neprijatelj je nekoliko puta jurišao, ali je energično odbijan, čemu su doprinosili komandir Redžić, Jovica Trkulja i [ puškomitraljesci Petar Marić Veliki iz Imiljana, Siniša Batić iz Kruševa Brda i Salih Halilović iz Prnjavora, koji su Nijemcima zadavali najviše gubitaka.

Husein Redžić je teško ranjen 16. marta 1944. i umro od zadobijenih rana u borbama oko Kotor-Varoši.

Borbe oko Kotor-Varoša i Šipraga 1944.[uredi | uredi kod]

Na osnovu specifičnosti uvjeta djelovanja, uključujući i okruženje neprijateljskim snagama i podršku lokalnog stanovništva, Štab 11. narodnooslobodilačke udarne divizije je srednju Bosnu, prema svojim procjenama, grupirao u tri područja:

Nakon toga se ustalio se plan po kojem su se svaka dva mjeseca brigade pomjerale sa jednog na drugo područje, po određenom redoslijedu. Suglasno tome, 14. SBNOU brigada je koncem februara 1944. došla na prostor Kotor-VarošŠiprageSkender-Vakuf, odnosno u Vrhovinu, i da tamo smijeni 12. KNOU brigadu komandanta Petra Mećave.

Iz prnjavorskog odmorišta, Brigada je krenula 25. februara. Marširala je u dvije kolone: jednom preko sela Kokora, a drugom preko sela Vijačana, za Karač. Odatle je, jednom kolonom, preko Jošavke, a drugom preko Donje Šnjegotine, produžila za Opsječko (kod Čelinca). Za sve jedinice Narodnooslobodilačke vojske (NOV), koje su se borile na terenu Srednje Bosne, prostor Vrhovine bio je važan, a za 14. brigadu posebno. Odatle je bila većina boraca njenog 1. bataljona. Veliki broj boraca ostalih bataljona brigade već je ranije bio je na tom prostoru, u obnovljenom 4. KNOP odredu, od februara do maja 1943. godine. Sprijateljili su se i odomaćili sa stanovništvom ovih planinskih krajeva, posebno sa mještanima iz sela Korićani, Imljani, Skender-Vakuf, Šiprage, Maslovare, Kovačevići, Kruševo Brdo i ostala naselja u šipraškom kraju. Zato im je dolazak na taj teren osvježavao ratne i privatne uspomene, pa bili su zadovoljni, i pored nepovoljnijih uslova za ishranu i smještaj. Na tom terenu, u Šipragama i klisuri Demićke, bila je i 12. divizijska bolnica. U njoj e uvijek bilo mnogo bolesnika i ranjenika, a među njima i iz 14. brigade, koji su ranjeni u napadu na Banju Luku, u Šestoj neprijateljskoj ofanzivi i prilikom oslobođenja Prnjavora.

U Drugom svjetskom ratu, Šiprage su bile snažno uporište i utočište više partizanskih jedinica, uključujući i 12. divizijsku bolnicu (u klisuri Demićke). Na području Šipraga je, na samom početku rata, bilo nekoliko lokalnih partizanskih odreda koji su se kasnije uključili u dolazeće veće formacije. Iako je ovo mjesto bilo i ostalo van značajnijih saobraćajnica, više puta je bombardirano, uz napade njemačkih i četničkih snaga. Duboka riječna klisura na obroncima Brestovače (između selâ Zlovarići i Dunići, tj. Dunića stijena[4]) bila je teško uočljiva za njemačku avijaciju. Kasnije se ispostavilo da ni neprijateljske snage nisu imale precizne informacije o njenoj lokaciji. Zbog učestalih avionapada, predostrožnosti radi, Bolnica je 4. januara 1944. dislocirana u okolna sela i dalje prema Korićanima. Tada je oko 600 ranjenika i bolesnika premješteno u sela Stopan i Loziće, a zatim u Palivuk, Čudnić i Kruševo Brdo. Neprijateljske snage su 6. januara 1944. probile partizansku liniju odbrane (na raskršću seoskih puteva za Stopan i Kerle; lokalitet "Raskršće") i 7. januara ušle u centar Šipraga. Nakon prolaska tzv. Šeste neprijateljske ofanzive u ovom kraju, za desetak dana 15. januara 1944., Bolnica se vraća u Šiprage. Bolnica u Demićkoj je velikim dijelom bila razmještena u zemunicama kamufliranim granjem i lišćem. Zemunica je bilo oko Demičke i na drugim pogodnim mjestima. Prostorije su imale neophodnu ventilaciju. Bolnica je imala razrađen plan po kome se uvijek znalo, kako u slučaju opasnosti postupati kao i ko ostaje u bolnici a ko je napušta. Bolnicom je rukovodila dr Danica Perović, Banjalučanka.[5][6][7]. Prije i u toku evakuacije, razmještanja ranjenika i povratka u Šiprage, Bolnicu je štitila 14. srednjobosanska udarna brigada.

Novni dolazak na ovaj teren dao je mogućnost za posjete lokalnom stanovništvu. Pored roga, Vrhovinom je prolazio i partizanski karavanski put, od Prnjavora, preko Čečave – Klupa (Borja) – Maslovara i Skender-Vakufa, za selo Baljvine na Vrbasu, a odatle za cijelu Bosansku Krajinu. Njime su se neprekidno, na tovarnim konjima transportirane životne namirnice ili živa stoka, koje je narod Župe davao za narod i jedinice NOVJ u Bosanskoj Krajini. U suprotnom pravcu, od Mrkonjić-Grada, preko Vrbasa, dopremana je vojna oprema – odjeća i naoružanje – koje su kao pomoć NOVJ upućivali saveznici. Istim putem su za Bosansku krajinu dolazile i odlazile razne delegacije: partijske, omladinske, polaznici vojno-političkih i sanitetskih kurseva, kuriri sa izvještajima i porukama i slično. Takve okolnosti su uvjetovle potrebu osiguranje dvosmjernog prometa, posebno od četnika koji su Vrhovini, u blizini Banje Luke, imali Vrbasku brigadu i svoje najviše štabove – četničku komandu „Zapadna Bosna“ i štab Srednjobosanskog četničkog korpusa. Sprega četnika sa ustašama i Nijemcima i pravo Nijemaca da na četničkoj teritoriji drže svoje radio-stanice, kao obavještajne punktove, bili su stalna opasnost i za karavanski put i za snabdijevanje Divizijske bolnice.

Po pristizanju u Kotor-Varoš, štab Brigade susreo se sa štabom 12. KNOU brigade, koji je do tada bio smješten na lijevoj obali Vrbanje, u poratnoj ulici Luke Radetića. Štab 12. brigade, koja je prethodno bila na ovom području, informirao je štab 14. brigade sa situacijom na terenu, dao mu podatke o četnicima i najnovije podatke o aktivnosti neprijateljske avijacije iz Banje Luke, koja je prethodnog dana sa 11 aviona bombardirala Skender-Vakuf i tamo partizanskim jedinicama nanijela „osjetne gubitke“.

Zgradu u kojoj je dotad boravio, Štab 12. brigade je napustio 28. februara, u jutarnjim satima. Istoga dana, prije podne, doletjelo je iz Banje Luke pet-šest aviona i na tu zgradu ispustilo bombe težine po oko 100 i 150 kg. Toga prijepodneva bombardirni su i ostali dijelovi grada. Napadi neprijateljske avijacije su uslijedili i idućih dana, pa je to prisililo štab 14. brigade da iz jedinica povuče 5-6 puškomitraljeza „šaraca“ i organizira improviziranu protivavionsku odbranu. Prvi bataljona je zatim bio raspoređen na području Šipraga, u zaštiti Divizijske bolnice, uz izvođenje napada na četnike na tom prostoru. Jedna četa je u zaštiti bolnice ostala gotovo mjesec dana. Prema nekima, 2. bataljon je od 1. do 4. marta bio u Podbrđu (kod Zabrđa), 5. i 6. marta oko sela Mehovci, a 7. marta bio je u Mrkonjić-Gradu. Odatle se vratio sa oko 50 tovarnih konja sa municijom i opremom za 11. diviziju.

Sa 14. SBNOU brigadom u istom periodu je sudjejstvovao je i Banjalučki partizanski odred. Dok je Brigada djelovala na ovom terenu taj odred je bio u njenom sastavu i učestvovao je u većini borbi koje je imala protiv četnika. Brigadi i odredu, koji su ukupno imali oko 900 boraca, suprostavljale su se tri četničke brigade: Vrbaska i 1. i 2. krajiška, koje su se u to vrijeme prešle sa lijeve obale Vrbasa na taj teren – bilo da su potisnute ili su došle u pomoć. Ukupno su imale oko 1.600 četnika, sa 6 teških mitraljeza i 56 puškomitraljeza. Prema ovom području, u nekim četničkim akcijama usmjeravana je i Jošavačka četnička brigada, koja je u to vrijeme imala 218 četnika, sa tri teška mitraljez a i 9 puškomitraljeza i jednim minobacačem. Iako je neprijatelj stalno bombardirao Kotor-Varoš, 14. brigada je pokrenula akciju na četnike. Trećeg marta, 3. bataljon brigade ih je napadao u rejonu Lipovca, a 4. marta proširuje djejstva ka Opsječkom i Čelincu. Jedan od bataljona je za to vrijeme bio u Kotor-Varoši ili bližoj okolini, 1. bataljon oko Šipraga, a jedan negdje prema Čemernici. Tek za noć 12/13. marta postoji podatak da je 14. brigada (bez jednog bataljona), najvjerovatnije Četvrtog, bila u akciji na četnike koji su bili koncentrirani na prostoru sela Vranić i Šibovi. Poslije nekoliko međusobnih juriša, borci 14. brigade su odstupili na povoljnije položaje. Procijenivši da ne mogu ostvariti neki uspjeh četnici su učinili isto, pa je ova borba ostala bez pobjednika.

U međuvremenu, komandanti četničkih korpusa Lazo Tešanović i Uroš Drenović (u Srednju Bosnu došao sa svojom 1. i 2. četničkom brigadom) našli su se sa komandantom Zdruga (rang brigade) oružanih snaga NDH iz Banje Luke, da bi razgovarali o zajedničkom napadu na Kotor-Varoš. Četničkim komandantima je tada obećano da će im se do 13. marta u Čelinac uputiti stotinu hiljada metaka. Postoji i podatak da su 15. marta četnici Jošavačke i Vrbaske brigade, sa dijelovima 1. i 2. krajiške četničke brigade, izvršili „suzdržijiv i vrlo oprezan“ napad na Kotor-Varoš i da je taj napad odbio 2. bataljon 14. brigade. Ostali bataljoni brigade tada nisu bili na toj lokaciji.

U toku 16 i 17. marta brigada je ispitivala raspored četnika i pripremala novu akciju. Pošto je uočeno da se nalaze raspoređeni na prostoru selo Vranić – Kablovi – Mehovci – Lipovac – Jasik, napala ih je svim svojim bataljonima. Napad je izveden 18. marta izjutra. Glavni sudar četnika i brigade odigrao se na prostoru Kablovi – Mehovci. Borba je dugo trajala i bila je promjenljivog uspjeha pa je sve zavisilo od toga „kako će borbu voditi štabovi bataljona i komande četa“. U toj borbi četnici su bili brojno nadmoćniji, jer su pored Vrbaske četničke brigade učestvovale 1. i 2. krajiška brigada Bosanskočetničkog korpusa.

Narednih dana veća pažnja je posvećena mogućem neprijateljskom napadu sa pravca Banje Luke prema Kotor-Varoša, pa je od 20. marta brigada upućivala dva bataljona na tom pravcu. Jedan bataljon je određen da „krstareći“ održava vezu sa 5. kozaračkom, koja je u to vrijeme, dijelom svojih snaga, bila oko sela Jošavka. Jedan njen bataljonom i Banjalučki partizanski odred napali su četnike, na položajima prema Čemernici. Oko 21. marta, četnici su napali štab 1. bataljona, koji se nalazio u selu Mehovci.

Dva neprijateljska aviona sa aerodroma kod Banje Luke, 24. marta, oko 12:00 sati su bombardirali ambulantu 14. SBNOU brigade u Vrbanjcima. Ambulanta je tu bila smještena 5-6 dana ranije, a četiri dana kasnije bombardirana je i zgrada u kojoj je bila smještena komanda banjalučkog područja, što svjedoči o razgranatoj obavještajnoj mreži neprijatelja.

U martu 1944., 14. brigadi je stiglo naređenje o unapređenjima i naređenje o uvođenju zvijezdica u oznake oficirskih činova. Formirana je brigadna četa za vezu, a za zamjenika komandanta brigade postavljen je major Duško Bojanić.

Iako su podaci o djelovanju 14. brigade i za april 1944. nepotpuni, zna se da je 1. aprila jedan njen bataljon bio kod selu Baljvine, iznad Vrbasa (kod ušća Crne rijeke), u obezbjeđenju prelaza partizanima koji su išli za Krajinu. Ovaj bataljon se sukobio sa četnicima oko Mokrog Luga (kod Skender Vakufa). Nekoliko četnika je ubijeno i zaplijenjene su četiri puške. Advan Hozić, tadašnji sekretar brigadnog SKOJ-a, vjerovao je je to bio 1. bataljon Brigade. Za to vrijeme ostali bataljoni brigade su se zapadno od Kotor-Varoši, na liniji Podbrđe – Zabrđe – (obližnje selo) Šibovi. Tu su bili i 2. aprila, kada su dva aviona bombardirala Štab 2. bataljona Brigade u Zabrđu. Jedan civil je poginuo, a pet je ranjeno. Petog aprila izvedena je planirana akcija na četnike u selu Kablovi (zaslak Vukovići), ali su podaci o četnicima bili netačni — nije ih tamo uopće bilo. Od 8. do 10. aprila jedan bataljon Brigade je, između Crne Rijeke i Čelinca, prekopavao je cestu Banja LukaKotor-Varoš. Od 18. marta četnici više nisu davali veći otpor. Prema nekim podacima, 1. i 2. krajiška četnička brigada Bosanskog četničkog korpusa povukle su se preko Vrbasa na Manjaču, odmah nakon te borbe. Znajući da su general Savo Orović i delegati SKOJ-a bili u prolazu za Drvar, putujući na 2. kongres USAOJ-a, Štab brigade nije poduzimao sukobe sa četnicima, iako im je u zaštitu dao cio 4. bataljon. U ovoj partizanskoj koloni su, pored delegata SKOJ-a iz istočne Bosne bili i delegati iz srednje Bosne (ukupno oko 100). Neprijateljski avioni su ih napali 18. aprila. Borci 4. bataljona Brigade koji su bili u obezbjeđenju kolone, po avionima su otvarali su otvarali vatru čim bi se pojavili. Među delegatima su bili Mile Trnjaković, Nijaz Dizdarević, Bernard Rozmuz i Mićo Rakić, a iz srednje Bosne: Mirko Sančanin, Momir Radomirović, Nevenka Petrić, Pero Kulundžija, Nikodin Slatinac, Jovo Dukić i svi su ostali neozlijeđeni, iako su napadi ponovljeni nekoliko navrata.

Od sela Bregova (na Čemernici), delegate i Orovića je prihvatila neka jedinica 13. Brigade „Rade Končar“ i otpratila ih dalje, u Bosansku Krajinu. Treći bataljon, je išao u Mrkonjić-Grad po neku opremu, a vraćao se 18. aprila između Čemernice i Vrbasa, na područje oko Kotor-Varoša.

Polovinom aprila 1944. zamjenik komandanta brigade, Duško Bojanić, izvadio je neke neeksplodirane avionske bombe bačene na Kotor-Varoš i demontirao ih sa jednim zarobljenim četnikom. Eksploziv iz bombi velike razorne moći iskorišten je je zatim za rušenje puta ČelinacKotor-Varoš.

Uglavnom zbog špijunaže i saradnje četnika i snaga NDH, 14. brigada je u ovom razdoblju doživjela i jedan neuspjeh. Nije se, naime, uspješno oduprla napadu ustaško-četničkih jedinica na Kotor-Varoš. Dogodilo se to kada je Peti korpus već planirao neku veću akciju na području Prijedora. Planirano je da za to vrijeme da otkloni intervenciju jačih neprijateljskih snaga iz Banje Luke. Tom prilikom je Štabu 11. NOU divizije naređeno da sa jačim snagama "te noći simulira napad na Banju Luku". Budući da je 14. brigada bila najbliža tom gradu, štab 11. divizije je inaredio da se, sa tri bataljona, 19. aprila u 21:00 sat, spusti preko Lipovca i Bjeljevina prema Rebrovcu i Gornjem Šeheru. Trebalo je da jedan bataljon ostane na visu iznad prigradskog banjalučkog naselja Novoselije, zbog moguće intervencije četnika s leđa. Četrnaesta brigada u tom terminu nije imala sve bataljone i nije mogla u potpunosti izvršiti taj zadatak. Četvrti bataljon je bio u pratnji delegata koji su išli na 2. Kongres USAOJ-a u Bosansku krajinu i nije se bio vratio, a 3. bataljon je morao da ostane Kotor-Varoša, i neposrednoj blizini.

U isto vrijeme komandant brigade je užurbanim maršem, vodio 2. bataljon prema Kotor Varoša, jer je pretpostavljao da gradu prijeti opasnost. Izbio je iznad lijeve obale Vrbanje, oko Šibova (kod Zabrđa), kada su se četničke kolone preko Lijepe kruške i Zabrđa spuštale prema Kotor-Varoši, a od Čelinca jurila dva tenka i nekoliko kamiona sa ustaškom milicijom.

Treći bataljon Brigade, koji se tada nalazio dijelom u Kotor Varošu a dijelom na terenu prema selu Zabrđu, bio je potpuno iznenađen. Odstupio je bez ozbiljnijeg otpora. Bataljon 12. KNOU brigade, koji je noć ranije stigao iz Bosanske Krajine, našao se u blizini i bio raspoložen da pritekne u pomoć, ali je kasno uveden u tu akciju.

U tom upadu u Kotor-Varoš, uz ustaše, domobrana i ustaške milicije, učestvovale su i dvije četničke brigade Vrbaska i Jošavačka, izvještavala je četnička komanda „Zapadna Bosna“ komandu Draže Mihailovića.

Dva bataljona 5. kozaračke i tri bataljona 14. Ponovo su u noći 24. na 25. aprila napali Kotor-Varoš i nisu ga zauzeli, kao ni naredne noći. Četrnaesta brigada je tom prilikom imala jednog mrtvog i tri ranjena. U napadu prve noći 3. četa 2. bataljona, odstupajući od grada, bila je gađana jakom vatrom neprijatelja sa Sokolina (na cesti za Skender Vakuf), uporišta isturenog na jednoj stijeni sa crkvom ograđenom visokim zidom, koje se smatralo neosvojivim. Komandir čete Dragoljub Jeftić odlučio je da pri ponovnom napadu na Kotor-Varoš, 25/26. aprila, likvidira Sokoline. Dva voda je postavio sa strane, da tuku neprijatelja, a 1. vod Mirka Preradovića usmjerio je da direktno napada ovo usko i nepristupačno uporište. Nakon uspješne akcije, ustaše-milicioneri su bježali su niz stijene. Jedan od njih je bio zarobljen, a 13 ih je poginulo.

Partizani su 26. aprila, u zoru, odustali od daljeg napada na Kotor-Varoš. Bataljoni 14. brigade koji su napadali sa juga, povlačili su se kroz zaklonjene usjeke i uz potoke.

Iz tog perioda sačuvani su i podaci da su snage 14. brigade 3. maja 1944. odbile napad snaga NDH (3 km sjeveroistočno od Kotor-Varošu, a 5. maja napad neprijateljskih snaga prema Sokolinama, te da je 2. bataljon 14. brigade 5. maja napao 2. bataljon Vrbaske četničke brigade u selu Vaganima i Zaselju i da se četnički bataljon povukao u šumu Kijevac. Poznato je i da su ti "partizanski dijelovi iste večeri prešli most u Zabrđu i otišli za Župu", odnosno Lijevče polje.[8]

Epilog i odlikovanja[uredi | uredi kod]

Nakon oslobođenja, od oko 4.000 boraca, koji su prošli kroz 14. srednjobosansku udarnu brigadu, u borbama poginulo 560, tj. "onoliko koliko ih je bilo u stroju na dan formiranja brigade". Svaki deseti poginuli bio starješina različitog ranga. Mnogi su odlikovani Ordenom za hrabrost i Medaljom za hrabrost

Š T A B

XIV BRIGADE LIII DIVIZIJE Jugoslavenske Armije Pov. Br. 125/45. Položaj, dne 4-V-1945-god. — SVIMA JEDINICAMA OVE BRIGADE* — Štab LIII Divizije svojom Naredbom broj 25. za 1. maj 1945. god. dostavio je sledeće: »Na osnovu ovlaštenja Pretsjedništva Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije od 14. oktobra 1944. god. odlukom štaba LIII U. Divizije odlikovani su za pokazanu hrabrost u narodno oslobodilačkoj borbi.

ORDENOM ZA HRABROST
I. Iz XIV brigade LIII U. Divizije slijedeći borci i rukovodioci:

  • Prepis dokumenta koji se odnosi na jednu od Odluka o odlikovanjima pripadnika 14. brigada.
  • 8. DEVIĆ ŽARKO, kapetan pol. kom. ;
  • 9. LAKICEVIĆ PERO, kapetan polkom. ;
  • 10. BOGUNOVIĆ SLOBODAN, kapetan polkom.;
  • 11. ŠARČEVIĆ ILIJA, poručnik;
  • 12. MLINARIĆ MILAN, poručnik;
  • 13. AVDlĆ HUSEIN, zamj. kdt. bat. ;
  • 14. REDŽlĆ HUSEIN, zamj. kdt. bat.;
  • 1. KOVAČEVIĆ STEVO, major;
  • 2. KALINlĆ MILAN, major-pol. kom.;
  • 3. LALOVIĆ MOMIR, zamj. kdt. brig.;
  • 4. ANDRIĆ DIMITRIJE, kap. pom. polkom.;
  • 5. ČUDIĆ DRAGO, kapetan;
  • 6. KUŠMlĆ MUSTAFA, kapetan polkom.;
  • 7. LUBURIĆ DRAGO, kapetan polkom. ;
  • 15. DUKIĆ RAJKO, zamj. kdt. bat.;
  • 16. JEFTIĆ DRAGOLJUB, poručnik;
  • 17. ĐURĐEVIC MILUTIN, por. pom. polkom.;
  • 18. MEŠlĆ ISMET, poručnik pom. polkom.;
  • 19. VUKELJA PERO, poruč. pom. polkom.;
  • 20. ŠEREMET IVICA, poručnik polkom. ;
  • 21. VASIĆ ĐURO, poručnik polkom.;
  • 22. KUZMANOVlĆ MILORAD, poruč. polkom.;
  • 23. DANILOVIĆ MILIVOJE, poručnik polkom.;
  • 24. MAJKIĆ LJUBOMIR, poručnik polkom.;
  • 25. STARČEVIĆ ĐURO, komandir;
  • 26. SANČANIN BORO, komandir;
  • 27. DRINlĆ SRETKO, komandir;
  • 28. PLIVAČ MUHAREM, komandir;
  • 29. KUZMANOVlĆ PETAR, komandir;
  • 30. PANIĆ LJUBOJA, p. poručnik;
  • 31. SUVAJAC BOŠKO, p. poručnik;
  • 32. SELMAN JUSUF, p. poručnik pom. polkom.;
  • 33. ŠARIC SIMEUN, zamj. komandira;
  • 34. PUŠIĆ MIRKO, zamj. komandira;
  • 35. BIJELlć ZORA, ref. saniteta;
  • 36. STANAREVIĆ BRANKO, inten. brig.;
  • 37. GAJIĆ MIRKO, član inten. brigade;
  • 38. BUBlĆ RAJKO, zastavnik;
  • 39. IVKOVlĆ NEDO, zastavnik;
  • 40. VOJVODIĆ OBRAD, zastavnik;
  • 41. SELAKOVIĆ SLAVKO, zast. politdeleg.;
  • 42. VUKOVIĆ LJUBO, vodnik voda;
  • 43. BOJIĆ GLIGOR, vodnik voda;
  • 44. PUSlĆ STANISLAV, vodnik voda;
  • 45. KOVAČEVIĆ MILE, zamj. komandira;
  • 46. MIHlĆ MAKSIM, vodnik voda;
  • 47. SLAVNlĆ MIRKO, vodnik voda;
  • 48. JOKANOVIĆ VLADIMIR, vodnik voda;
  • 49. MARIĆ PETAR, vodnik voda;
  • 50. MEŠlĆ MUHAMED, vodnik voda;
  • 51. VOJVODIĆ MOMČILO, vodnik;
  • 52. STANlĆ SLAVKO, vođa izv. grupe;
  • 53. MUJANOVIĆ ŠERIF, mitraljezac.

MEDALJOM ZA HRABROST
I.
Iz XIV brigade LIII U. Divizije slijedeće borce i rukovodioce:

  • 1. NUHBEGOVlĆ ALIJA, poruč;
  • 2. TEŠNJAK AVDO, poruč. polkom
  • 3. DURAKOVlĆ HAMDIJA, ponik polkom.; ruč. polkom.
  • 4. PRERADO VIC BLAGO JE, pokom.; ruč. polkom.;
  • 5. KAJZER IVAN, poruč. polkom.;
  • 6. TIŠMA JOJA, poruč polkom.;
  • 7. PETKOVIC MILOVAN, komandir čete;
  • 8. SEGIĆ KOŠTA, komandir čete;
  • 9. GATARIĆ BRANKO, komandir čete;
  • 10. STEGlĆ DUŠAN, komandir čete;
  • 11. SAVIĆ MILE, komandir čete;
  • 12. OMUKIĆ SMAJO, p. poručnik pom. polkom.;
  • 13. TOPIĆ STOJAN, p. poručnik pom. polk.;
  • 14. PETROVIĆ MIRKO, p. poručnik pom. polkom.;
  • 15. ŽlVANlĆ NEDO, p. poruč. pom. polkom.;
  • 16. BOJIĆ SADIK, zast. polit, delegat.;
  • 17. PAUKOVIĆ DRAGO, zastavnik politdel. ;
  • 18. JANJIĆ BRANKO, zast. polit, delegat. ;
  • 19. CVIJETlĆ RADE, zast. polit, delegat. ;
  • 20. SAVIĆ ĐORĐO, st. vodnik;
  • 21. SAVKOVIC DUŠAN, st. vodnik;
  • 22. TODORlĆ RADE, st. vodnik;
  • 23. MEŠANOVIĆ OSMAN, st. vodnik;
  • 24. RADOŠEVIĆ STEVO, st. vodnik;
  • 25. STOJANOVIĆ ČEDO, vodnik voda;
  • 26. GRUB AC PETAR, vodnik voda;
  • 27. FORIĆ EDHEM, v. d. vodnika voda;
  • 28. MUŠKlC LJUBOMIR, vodnik voda;
  • 29. KUZMANOVIĆ NEDELJKO, vodnik voda;
  • 30. RADULOVlĆ VASKRSIJA,vodnik voda;
  • 31. GUNJEVIĆ MILOŠ, vodnik voda;
  • 32. PETROVIC ĐORĐE, vodnik voda;
  • 33. RADAN IVAN, v. d. vodnika voda;
  • 34. BIJELlĆ MILOŠ, v. d. vodnika voda;
  • 35. PILJEVIC RANKO, v. d. pol. delegata;
  • 36. ČENANOVlĆ TALE, vođa izv. grupe;
  • 37. ŠIMUNlC ĐURO, vodnik;
  • 38. BENEK PETAR, vodnik;
  • 39. SANCANIN ĐORĐO, vodnik;
  • 40. TADlC DRAGOMIR, vodnik;
  • 41. CILAK IVAN, ml. vodnik;
  • 42. BOŽlĆ JELENKO, magacioner;
  • 43. PETKOVIĆ BOŽICA, bolničarka;
  • 44. RADINOVIĆ LJUBICA, bolničarka;
  • 45. VUČKOVIĆ GOJKO, desetar;
  • 46. PETROVIć OBRAD, desetar;
  • 47. JUSIć SALIH, desetar;
  • 48. VINČlĆ DUŠAN, desetar;
  • 49. VUKOVIĆ MILOVAN, desetar;
  • 50. TODOROVlĆ MILAN, desetar;
  • 51. PILJAGlĆ RANKO, desetar;
  • 52. PILJAGlĆ DUŠAN, desetar;
  • 53. ĆUSTIĆ ILIJA, desetar;
  • 54. IBRIŠEVlĆ IBRAHIM, desetar;
  • 55. VEJSlĆ AHMET, desetar;
  • 56. HADŽlC ŠERIF, desetar;
  • 57. ŠERHATLIĆ HIMZO, desetar;
  • 58. GUNJEVIĆ VID, desetar;
  • 59. EVĐENlĆ SAVO, desetar;
  • 60. DANlČlĆ SLAVKO, desetar;
  • 61. JANČlĆ JOZO, desetar;
  • 62. MILIVOJAC NOVAK, desetar;
  • 63. SUBAŠIĆ MUHAREM, desetar;
  • 64. ZAIMOVIĆ MUHAREM, mitraljezac;
  • 65. BOŽlC STIPO, mitraljezac;
  • 66. ALIMANOVlĆ NAZIF, borac;
  • 67. KADIĆ JUSUF, borac;
  • 68. BALABAN STEVO, borac;
  • 69. RADOVANOVIĆ TODO, borac;
  • 70. KOVAČEV NEDELJKO, borac;
  • 71. POPOVIĆ OSTOJA, borac;
  • 72. SMULJA SAVO, borac;
  • 73. PETKOVIĆ LJUBOMIR, borac;
  • 74. BUBIĆ TOMISLAV, borac;
  • 75. BEŠLIJA SALIH, borac;
  • 76. IKANOVIĆ SEJDO, borac;
  • 77. DELIBAŠIĆ MUHAREM, borac;
  • 78. HRVIĆ MUJO, borac;
  • 79. IGNJATOVIĆ MILOVAN, borac;
  • 80. DEDIĆ UZEIR, borac;
  • 81. VUJAGIĆ JOVO, borac;
  • 82. DRAGIČEVIĆ ĐURO, borac;
  • 83. ARALICA AUGUSTIN, borac;
  • 84. POPOVIĆ PETAR, borac;
  • 85. VIKODINOVlĆ VELIMIR, borac;
  • 86. BATIĆ SINIŠA, borac«.

- * * * - Personalni povjerenici unijeće promjene u kartone odlikovanih oficira i političkih rukovodioca i list promjena podnijeti ovom štabu /za pers. povjerenika/ najdalje do 7 ov. mj. Smrt fašizmu – sloboda narodu! Pomoćnik politkomesara: Zamjenik komandanta: kapetan, Momir Lalović Dimitrije Andrić

M. P.

Povezano[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Đondović R., Ur. (1989): Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945, Knj. 2: Nastanak i razvoj sanitetske službe u oružanim snagama narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Makedoniji; Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, knj. 361. Monografija Jedinica NOV i PO Jugoslavije, Knj. 150). Vojnoizdavački i novinski centar, Sanitetska uprava SSNO, Beograd.
  2. Samardžija S. (1983): Četrnaesta srednjobosanska NOU brigada. Skupština opštine Prnjavor, Banja Luka.
  3. Petrić N., Ur. (1985): Opštine Kotor-Varoš i Skender-Vakuf u NOB-u 1941-1945. Radnički univerzitet „Đuro Pucar Stari“, Kotor Varoš.
  4. „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-03. Pristupljeno 2015-07-17. 
  5. Petrić N., Ur. (1985): Opštine Kotor-Varoš i Skender-Vakuf u NOB-u 1941-1945. Radnički univerzitet "Đuro Pucar Stari", Kotor Varoš.
  6. Đondović R., Ur. (1989): Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945, Knj. 2: Nastanak i razvoj sanitetske službe u oružanim snagama narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Makedoniji; Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, knj. 361. Monografija Jedinica NOV i PO Jugoslavije, Knj. 150). Vojnoizdavački i novinski centar, Sanitetska uprava SSNO, Beograd.
  7. Samardžija S. (1983): Četrnaesta srednjobosanska NOU brigada. Skupština opštine Prnjavor, Banja Luka.
  8. Petrić N., Ur. (1985): Opštine Kotor-Varoš i Skender-Vakuf u NOB-u 1941-1945. Radnički univerzitet „Đuro Pucar Stari“, Kotor Varoš.

Napomene[uredi | uredi kod]

  1. Pod pojmom srednja Bosna u toku NOR-a podrazumijevao se dio Bosne omeđen sa zapada, sjevera i istoka tokovima velikih rijeka: Vrbas, Sava i Bosna, a sa juga zamišljenom linijom Jajce − Travnik − korito rijeke Lašve. U toku 1941/1942. godine ovaj prostor se nazivao "centralna Bosna"