Anton Čehov
| Anton Pavlovič Čehov Ант́он П́авлович Ч́ехов | |
|---|---|
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 29. 1. 1860. Taganrog, Rusija(tada Rusko Carstvo) |
| Smrt | 15. 7. 1904. (dob: 44) Badenweiler, Njemačka(tada  Njemačko Carstvo) |
| Nacionalnost | rusko |
| Obrazovanje | |
| Zanimanje | ljekar, novelist, dramatičar |
| Opus | |
| Znamenita djela | |
| Inspiracija | |
Anton Pavlovič Čehov (rus. Ант́он П́авлович Ч́ехов, Taganrog, 29. januara 1860. - Badenvajler, Nemačka, 15. jula 1904.) je bio ruski novelist, pripovedač i dramski pisac.
U književnosti se pojavio kratkim humoreskama, sažetog izraza i karakterizacije, zatim prelazi na novele i pripovetke, gde se njegov tužni humor postepeno pretvara u rezignaciju i očaj. Istu tematiku obrađuje i u dramama, u kojima nema ni tradicionalnog zapleta ni raspleta, kao ni pravih junaka ili jakih strasti, nego je u njima naglašena lirskim elementima sugestija atmosfere u kojoj se odvija život njegovih junaka. Smatra se, uz Mopasana, najvećim novelistom evropskog realizma, dok je svojim dramama izvršio, a i danas vrši, jak uticaj na evropsko pozorište.
Biografija[uredi | uredi kod]
Rođen je kao treće od šestero djece trgovca Pavela Jegoroviča i Jevgenije Jakovlevne Morozove. Od 1876. do 1879. Čehov pohađa osnovnu i srednju školu u Taganrogu, često posjećuje kazalište, objavljuje tekstove i uređuje školske novine. 1876. godine Čehovljev otac bankrotira i seli s obitelji u Moskvu, dok Pavlovič ostaje u Taganrogu. U to vrijeme Čehov piše svoju prvu dramu Bez oca, koja nije pronađena do danas. 1879. godine Anton P. Čehov završava srednju školu i odlazi u Moskvu, gdje upisuje medicinu na Moskovskom sveučilištu. Tokom studija objavljuje anonimne članke u studentskim časopisima, ubrzo izabire i pseudonim Antoša Čehonte pod kojim piše u časopisima Peterburgajska gazeta, Nova vremja, Oskolki i Ruskaja mysl. Između 1880. i 1887. piše još pod pseudonimima: Doktor koji je izgubio svoje pacijente, Brat moga brata, Čovjek bez… itd.
1881. godine Čehov piše dramu koja će kasnije postati poznata pod imenom Platonov, a zanimljivo je da je ta drama izdana tek 1923., skoro dvadeset godina nakon autorove smrti. Studirao je medicinu i bio kotarski liječnik, ali zbog nedovršenog diplomskog rada nije stekao liječničku titulu. Započinje praksu u Čikinu, a iste godine objavljuje zbirku priča Melpomenine priče, dok u prosincu prvi put pati od simptoma tuberkuloze. 1884. piše i jednočinku Na glavnoj cesti. Radnja jednočinke događa se u krčmi na glavnoj cesti, tekst nije prošao cenzuru i ocijenjen je nepodobnim za izvedbu, te je prvi put objavljen 1914. povodom desetogodišnje obljetnice Čehovljeve smrti. Godinu dana kasnije Čehov putuje u St. Petersburg, gdje upoznaje izdavača Alekseya Suvorina i slikara Isaca Levitana s kojima postaje blizak prijatelj, te ubrzo počinje pisati i objavljivati tekstove u Suvorinovim novinama Novo vrijeme. U travnju 1890. Čehov odlazi na putovanje kroz Sibir do otoka Sahalina gdje kao liječnik istražuje život u kažnjeničkim logorima, nakon toga plovi još Tihim i Indijskim oceanom, a na putovanju se zadržao do listopada iste godine. Putovanja su u Čehovljevom životu bila konstanta, pa tako već 1891. odlazi obići zapadnu Europu, a iste godine izlaze mu novele Dvoboj i Žena sa sela. Kupuje malo imanje u Melihovu u Serpuhovskom okrugu, gdje seli s obitelji.
Epidemija kolere izbija u razdoblju 1892./1893., a Čehov kao jedan od vodećih ljudi u pokrajinskoj sanitarnoj komisiji, besplatno liječi najsiromašnije seljake i bori se protiv gladi. Objavljuje jedanaest priča uključujući Moju ženu, Skakavca te jednočinku Jubilej.
1893. upušta se u ljubavnu avanturu s Likom Mizinovom, s kojom se neće vjenčati ali će mu ona poslužiti kao inspiracija za lik Nine u drami Galeb. Piše Otok Sahalin, izlaze mu tekstovi Anonimna priča i Veliki Volođa i mali Volođa. Zdravlje mu se pogoršava 1894. te putuje u Italiju i Pariz. Obajvljuje djela Student', Učitelj književnosti, Crni redovnik i Na ladanju.
Konstantin Sergejevič Stanislavski i Vladimir Nemirovič Dančenko otvaraju 1897. Moskovski hudužestveni teatar, što će ubrzo imati veliki utjecaj na Čehovljev daljnji rad. Čehovu umire otac, a on sam boravi u bolnici zbog prvog akutnog napadaja plućne tuberkuloze. U rujnu putuje u Francusku na liječenje, te su mu objavljene drame Ujak Vanja, Ivanov, Galeb i jednočinke kao i priče Seljaci, Kod kuće, te Divljak. U svibnju 1898. Antun Pavlovič Čehov vraća se iz inozemstva i živi neko vrijeme na Jalti, gdje preživljava drugi napadaj tuberkuloze.
Čehov prodaje sva autorska prava na svoj rad izdavaču A.F. Marksu za 75 000 rubalja, što bi u današnoj vrijednosti bilo oko 80 000 dolara, te počinje uređivati svoja sabrana djela. Iste je godine nagrađen Ordenom sv. Stanislava za rad u obrazovanju. Piše i objavljuje tekstove Na službenom poslu, Draga, Dama s psićem. To ljeto prodaje imanje u Melihovu i gradi kuću na Jalti.
25. svibnja 1901. Čehov se oženio glumicom Olgom Knipper, koja je igrala Mašu u Tri sestre, a evo što je jednom prilikom zapisao o braku:
Privlačan je samo brak iz iz ljubavi; oženiti se djevojkom samo zato što je ona simpatična isto je što i kupiti na tržnici nepotrebnu stvar samo zato što je lijepa. U bračnom životu najvažnija spona je ljubav, spolna privlačnost, jedno tijelo, a sve drugo nesigurno je i dosadno ma kako smo pametno proračunali. Dakle, nije riječ o simpatičnoj djevojci, nego o voljenoj.
1902. godine Čehov objavljuje Biskupa i izlaze mu sabrana djela u jedanaest tomova.
Umjetnik 1903. objavljuje svoju posljednju priču Zaručena, te mu izlazi drugo izdanje sabranih djela u šesnaest tomova. U lipnju cenzori zabranjuju izvedbu Čehovljevih drama u niskobudžetnim kazalištima za radničku klasu, a u rujnu završava Višnjik i započinje odlaziti na probe u MHAT.
Nakon toga zdravlje Antuna Pavloviča Čehova se pogoršava. Početkom lipnja Čehov putuje s Olgom Knipper na liječenje u Njemačku gdje 15. srpnja umire u Badenweileru. Pokopan je 22. srpnja na groblju Novo-deviči u Moskvi.
Antona P. Čehova nazivaju začetnikom psiholiškog realizma. U njegovim dramama ne postoji tipičan dramski sukob već sve što se događa u drami proizlazi iz psiholoških stanja, osjećaja i unutarnjih sukoba likova. Čehov u svojim dramama također inzistira na protoku vremena koji je jedan od mehanizama zbivanja u kojem se događaju promjene. U Čehovljevim dramama su vrlo detaljno ispisane didaskalije te opisana mjesta radnje što pridonosi općem razumijevanju likova i njihovih psiholoških stanja.
Drame Antona Pavloviča Čehova još su uvijek vrlo popularne na repertoarima različith kazališta, ali i kao predlošci za filmske adaptacije. Do danas je snimljeno preko 285 filmova nastalih prema njegovim djelima, poput Ujaka Vanje u New Yorku iz 1994. godine u režiji Louisa Mallea te Galeba (1968., Sidney Lumet) i Tri sestre (1970., Laurence Olivier).
Izabrana bibliografija[uredi | uredi kod]
Drame[uredi | uredi kod]
- O štetnosti duhana (1886., 1902.)
- Ivanov (1887.)
- Medvjed (1888.)
- Prosidba (c. 1888. - 1889.)
- Šumski duh (1889.)
- Svadba (1889.)
- Jubilej (1891.)
- Galeb (1896.)
- Ujak Vanja (1897.)
- Tri sestre (1900.)
- Višnjik (1903.)
Proza[uredi | uredi kod]
- Melpomenine bajke
- Šarene priče (1886.)
- Nevine priče (1887.)
- U sutonu (1887.)
- Novele i pripovijetke (zbirka izdana 1894.):
- Otok Sahalin (1895.)
