Čartizam

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Čartizam
Chartism
Demonstracija Čartista u Londonu 1848.
Demonstracija Čartista u Londonu 1848.
Država  UK

Čartizam (engleski: Chartism) je ime britanskog radničkog pokreta za parlamentarnu reformu nazvan tako po peticiji (People’s Charter) upućenoj Donjem domu parlamenta.[1] Ta peticija koju je u maju 1838. sastavio londonski radikal William Lovett, imala je šest zahtjeva;

Čartizam je bio prvi pokret koji je imao klasni karakter i zahvatio čitavu državu brojnim protestima protiv nepravdi novog industrijskog i političkog poretka u Velikoj Britaniji.[1] Iako je prvenstveno bio radnički pokret - čartizam je imao i elemente populizma i klanovskog okupljanja.[1]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

U Londonu je 1836. osnovano radničko udruženje čiji je sekretar bio William Lovett. S druge strane je u Leedsu.1837. Feargus O'Connor pokrenuo novine Northern Star koje su jako utjecale na širenje čartističkih ideja. On je u istom gradu 1838. osnovao Veliki sjeverni sindikat.[2]

Nastanak[uredi - уреди | uredi izvor]

Pokret je rođen usred ekonomske krize 1837.-38., kad je visoka nezaposlenost i efekti Zakona o siromašnima iz 1834. zahvatili sve dijelove Velike Britanije. Lovettova peticija sastavljena je tako da je bila prihvatljiva svim slojevima heterogenog radništva. Pokret je dobio na nacionalnoj važnosti kad je vodstvo preuzeo energični Irac Feargus O'Connor, koji je 1838. zatražio da cijela nacija podrži tih šest ciljeva njihove peticije. U to vrijeme brojni irski radnici radili su po Velikoj Britaniji, jedan dio njih prihvatio je čartističke ideje, ali se velik dio priklonio Danielu O'Connellu koji se borio za emancipaciju katolika.[1]

Prva čartistička skupština na kojoj se okupilo 53 delegata[2] održana je u Londonu u februaru 1839.[1] Ona je trebala pripremiti peticiju koju se trebalo poslati u Britanski parlament. Već je tu došlo do razilaženja među čartističkim liderima[1], i razdvajanja u dvije frakcije; borbenu i umjerenjačku. Prva se zalagala za primjenu svih metoda borbe kako bi se ostvarili ciljevi, od štrajka do oružanog ustanka, dok je druga bila mirne legalne metode. Kao lider borbene frakcije profilirao se Feargus O'Connor, a Lovett umjerenjaka.

U maju se skupština preselila u Birmingham[1], nakon demonstracija održanih u centru Birminghama, uhapšeni su umjereni lideri Lovett i John Collins.[2]

Krnja skupština vratila se u London i u julu predala svoju peticiju Britanskom parlamentu.[1]Donji dom parlamenta je sa 235 glasa protiv (i samo 46 za) odbacio tu peticiju koju je potpisalo 1,280,000 građana.[2]

U novembru je u velškom Newportu došlo do prave bune u kojoj je ubijeno 22 i uhapšeno 125 čartista.[2] Nakon tog je došlo do prave hajke na čartiste, glavne vođe su protjerana u Australiju, a gotovo svaki drugi lider je uhapšen i osuđen na kraću zatvorsku kaznu.[1]

Čartisti su zatim počeli raditi na efikasnijoj organizaciji koja se koristila umjerenijim oblicima borbe. Tri godine kasnije pdnjeli su svoju drugu peticiju koju je potpisalo više od tri milijuna građana, ali i nju je parlament odbio uzeti u obzir. Pokret je izgubio nešto od svoje masovne podrške nakon 1840-ih kad se privreda malo oporavila. Drugi razlog za pad njihove popularnosti bio je pokret za ukidanje Zakona o kukuruzu koji je raspršio radikalne snage, uz to se nekoliko obeshrabrenih čartističkih lidera počelo baviti drugim projektima.[1]

Posljednji veliki uspon čartizma dogodio se 1848. kad je pokret zakazao svoju novu skupštinu koja je trebala pripremiti novu peticiju, koju je parlament opet odbacio. Nakon tog je čartizam kao pokret jednu dekadu tinjao po provincijama, ali je njegova popularnost na širem nacionalnom planu ugasla.

Kraj čartizma[uredi - уреди | uredi izvor]

Od kad je počelo razdoblje relativnog viktorijanskog prosperiteta, borbeni čartizam izgubio je svoju privlačnost. Brojni čartistički lideri, koji su se dobro izbrusili u ideološkim polemikama 1840-ih, isprofilirali su se kao dobri političari i nastavili svoje karijere po drugim partijama, i tako nadživjeli organizaciju.[1]

Na pogrebu Feargusa O'Connora u septembru 1855. okupilo se 40,000 ljudi.[2]

U februaru 1858. održana je posljednja čartistička skupština.[2]

Britanski parlament na kraju je ipak privatio pet (od šest) zahtjeva čartista, jedino što su odbacili bio je zahtjev za godišnji izbor delegata.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 "Chartism" (engleski). Encyclopædia Britannica. https://www.britannica.com/event/Chartism-British-history. pristupljeno 18. 04. 2017. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 "Chartism & The Chartists" (engleski). Stephen Roberts. http://www.thepeoplescharter.co.uk/. pristupljeno 18. 04. 2017.. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]