Čajničko evanđelje

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Čajničko jevanđelje jedina je srednjevjekovna rukopisna knjiga bosanske provenijencije koje je sačuvano u Bosni i Hercegovini do našeg vremena i u vlasništvu je Srpske pravoslavne crkve. Čuva se u Muzeju Crkve Uspenja Bogorodice i Crkve Vaznesenja Hristovog u Čajniču. Proglašeno je za nacionalni spomenik BiH. [1]

O tome kako je rukopis dospio u Čajniče, nema sigurnih podataka. Jezik je, uzevši u cjelini, bosanska redakcija starocrkvenoslavenskog jezika. Nastalo je vjerovatno početkom XV vijeka, na dvoru feudalca Pavla Radenovića (čija se zemlja protezala od Sarajeva do istočne Bosne), ili je samo bilo u njegovom vlasništvu. Prema osobinama jezika izvjesno je da je nastalo na tlu istočne Bosne – na ijekavskom tlu. Pisano je brzopisno, poluustavom bosanskog tipa. U pisanju se smjenjivalo pet glavnih pisara, koji su kontinuirano ispisivali tekst. Kodeks je prepisan sa tri različita predloška.

Čajničko jevanđelje je četverojevanđelje od kojeg su se sačuvali samo dijelovi Jevađelja po Matiji, Jevanđelja po Marku, te najveći dio Jevanđelja po Luki. Jevanđelje po Jovanu, početak i kraj rukopisa, te izvjestan broj stranica u sredini su u cjelosti izgubljeni. Danas rukopis broji 167 listova. Rukopis je naknadno ukoričen drvenim koricama presvučenim kožom (vjerovatno XVIII vijek).

Važna smjernica u stvaranju kompletnog istorijata ovog vrijednog rukopisa su zapisi na marginama koji su pisani poluustavom i novijom ćirilicom. Među ovim kasnijim zapisima posebo je zanimljiv i zapis glagoljicom na f. 90 (slova su deformirsana i miješaju se sa ćiriličnim te je u pitanju neka vrsta kriptografija za osobu koja se inače služila ćirilicom.

Opis dobra[uredi - уреди | uredi izvor]

Jevanđelje je standardnog formata 8°, dimenzije listova su 19,5 x 15 cm, a pisano je na tankom pergamentu koji je značajno oštećen te je tekst negdje teže čitljiv. Veličina teksta najčešće je 14x10 cm do 10,5 cm, broj pisanih redova nije uvijek jednak, a kreće se između 20 i 22 reda, ali ima i stranica gdje je ispisano 18, 19, 21, i 23 reda.

Iluminacije su skromne, svode se na ukrašavanje inicijala i odaju nevještu ruku. Jedan crtež u knjizi, koji predstavlja figuru Kraljevića Marka, ne pripada koncepciji rukopisa i iscrtan je naknadno izrazito nespretno preko cijele jedne stranice.

Rukopis je posebno ukrašen u Jevanđelju po Mateju. Inicijali su različitog oblika, vrlo arhaični, često u dvojnim prepletima, sa palmetama, polupalmetama i volutama. Inicijali i ukrasi su izvedeni cinoberom, a pojedini su ispunjeni plavom ili crvenom bojom. Najzanimljiviji inicijal se nalazi na listu 35a u Jevanđelju po Mateju. Ovdje je prikazana ljudska figura koja predstavlja ćiriličko slovo I. Ovim inicijalom počinje tekst o bogatom mladiću koji pita Hrista šta da radi da dobije carstvo nebesko. Figura u rukama drži neobičan predmet, sličan većoj i manjoj posudi. Crtež je izveden crnom i crvenom bojom. Glava figure je iscrtana primitivno i grubo. Niz glavu i leđa figure se spušta kosa iscrtana kao vlasulja. Odijelo i donji dio figure su gotovo geometrijski stilizovani i neobično kolorisani kontrastima crvene i crnosmeđe boje. Desna polovina odjeće obojena je djelimično crvenom bojom i ukrašena polukružnim crvenim šarama na bijelom polju, a lijeva polovina crvenosmeđom bojom. Oko struka figure je pojas kakav je nošen u srednjem vijeku. Na nogama figure su iscrtane šiljate čizme, kakve su nošene XIV i XV vijeka na Zapadu, ali i Balkanu. Desna čizma obojana je crnom, a lijeva crvenom bojom. Figura, svojim oblikom, odjećom i stilizacijom, najviše podsjeća na ljudske predstave na stećcima.

Paleografska ispitivanja Vere Jerković pokazala su da je rukopis pisalo 5 različitih ruku s tri prijedloška. Treći prijedložak je sa odlikama bosanske škole, naime, u njemu nije bilo ligaturnih slova ja i je. Kod svih pisara zastupljene su osobine bosanske škole: slovo jat u inicijalnom i postvokalskom položaju za slog /ja/, ali četiri rukopisa imaju kolebanje između ѣ i я u navedenoj poziciji što upućuje na dominantno ligaturno slovo ja u dva prijedloška, koji su, sudeći prema toj osobini, iz raške redakcije. Slična situacija je i sa ligaturnim slovom je (ѥ) i ortografskim uzusom pisanja є u inicijalnoj i postvokalskoj poziciji, samo što je upotreba ѥ u rukopisu nešto frekventnija nego što je to slučaj s upotrebom slova я. Takođe je bosansko miješanje ѣ, ы i и kao posljedica bilo fonetskog bilo morfološkog ikavizma. Od ostalih osobina bosanske škole tu je i ambivalentna vrijednost ʌ i ɴ – kao l i n, te kao lj i nj.«

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Vera Jerković, Paleografska i jezička ispitivanja o Čajničkom jevanđelju, Novi Sad: Matica srpska, 1975, 6.
  • Hrvatska enciklopedija

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]