Wunschkonzert

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Wunschkonzert
RežijaEduard von Borsody
ProducentFelix Pfitzner
ScenarioRichard Lützkendorf
Eduard von Borsody
UlogeIlse Werner
Carl Raddatz
Joachim Brennecke
MuzikaWerner Bochmann (originalna muzika)
Eugen Jochum (odabir muzike)
FotografijaGünther Anders
Carl Drews
Franz Weihmayr
MontažaElisabeth Neumann
StudioCine-Allianz Tonfilmproduktions GmbH
DistribucijaUniversum Film-Verleih GmbH
Datum(i) premijere
30. 12. 1940 (1940-12-30)
Trajanje103 min.
ZemljaTreći Reich Njemačka
Jeziknjemački

Wunschkonzert (sh. Koncert po željama) je njemački crno-bijeli film snimljen 1940. godine u režiji Eduarda von Borsodyja, poznat kao drugo nagledanije ostvarenje iz doba Trećeg rajha.

Po žanru predstavlja kombinaciju melodrame, mjuzikla i ratnog filma. Protagonistica, koju tumači Ilse Werner je djevojka Inge Wagner koja za vrijeme berlinske Olimpijade 1936. godine upozna mladog poručnika Herberta Kocha Luftwaffe (koga tumači Carl Raddatz), ali se od njega mora razdvojiti nakon što bude poslan u Legiju Kondor za vrijeme španskog građanskog rata. Radnja prikazuje kako se Inge i Herbert nakon izbijanja drugog svjetskog rata ponovno sreću zahvaljujući popularnoj muzičkoj radio-emisiji Wunschkonzert für die Wehrmacht ("Koncert po željama za Wehrmacht").

Wunschkonzert je napravljen nakon izbijanja rata po narudžbi nacističkog minsitra propagande Josefa Goebbelsa, koji je nastojao iskoristiti izuzetnu popularnost emisije Wunschkonzert, koja je tada predstavljala svojevrsni most između pripadnika Wehrmachta stacioniranih širom netom okupirane Evrope i njihovih porodica u domovini. Svrha filma je propagandne prirode, odnosno njome su se nastojali veličati njemački ratni uspjesi, patriotizam i spremnost vojnika za žrtvovanje, ali i princip Volksgemeinschafta ("narodnog zajedništva") između vojske na frontu i civila u pozadini. Goebbels je, slično kao i u nekim drugim filmovima iste namjene, umjesto "sirove" propagande nastojao koristiti implicitni pristup temeljen na kombiniranju jednostavne ljubavne priče i dopadljivih muzičkih brojeva. On se pokazao izuzetno uspješnim, te je do kraja rata Wunschkonzert gledalo oko 26 miliona gledatelja; njegov rekord je dvije godine kasnije oborio film Der grosse Liebe.

Poslije završetka rata su Wunschkonzert zabranile savezničke okupacijske vlasti. Zabrana je skinuta 1980. u Zapadnoj Njemačkoj.

Izvori[uredi | uredi kod]

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Helmut Regel: Zur Topographie des NS-Films. in: Filmkritik. Verl. Filmkritik, Munich 10.1966,1 (Januar), pp. 5/18. ISSN 0015-1572
  • Francis Courtade, Pierre Cadars: Geschichte des Films im Dritten Reich. Heyne, Munich 1975, 1977, pp. 208ff. ISBN 3-453-00759-X
  • Friedemann Beyer: Die Ufa-Stars im Dritten Reich. Frauen für Deutschland. Heyne, Munich 1991, 1992, pp. 259ff. ISBN 3-453-03013-3

Vanjske veze[uredi | uredi kod]