Wibod

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Wibod (ili Guibod; italijanski: Wibodo ili Guibodo; ? - 895) bio je biskup Parme od 855. do smrti. Njegovo četrdesetogodišnje stolovanje je koincidiralo sa vladavinama Luja II, Karlomana, Karla III i Berengara I, tokom kojih se Wibod nametnuo kao politički najuticajnija ličnost Emilije.[1]

Wibod je nakon 860. često obavljao posredničke usluge za Luja II. Zajedno sa grofom po imenu Bernard je zajedno sa dva biskupa i jednim kardinalom imenovanim od pape Hadrijana II u oktobru 870. otišao u Aachen na dvor Ludwiga Nijemca.[2] To je izaslanstvo donijelo papinu podršku Luju u sukobu oko nasljeđivanja Lotaringije i posvećenja Williberta ua nadbiskupa Kölna. Wibod je ponovno služio kao izaslanik Luja II i Engleberge 872.[3]

Wibod je bio prvi italijanski biskup koji je od Karlomana dobio svjetovnu vlast (districtio) izvan gradskih zidina.[4] Takvo širenje svjetovne vlasti biskupa na civitates (gradove) i njihove comitati (grofovije) je postalo trend u 10. vijeku. Wibod je također od Karla primao financijsku podršku. Karlo je Wibodu dao zemlju oko Susinatea i Vigonzonea. Te zemlje su vjerojatno služile kao biskupovo prebivalište kada se sastajao sa Karlom dok je ovaj dolazio u posjet iz Pavije.

Wibod je uživao titulu "najvišeg savjetnika" ili consiliarius regisa Krala.[5] Njegov uticaj i moć u Italiji su značajno nadmašili kraljevog favorita i kancelara Liutwarda od Vercellija.[6] Također je često dolazio na zapadnofranačke krundibe kao i na carsku skupštinu u Grandu 20. maja 885.[7]

Nakon Karlove smrti 888. je došlo do borbe za italijansko prijestolje. Wibod je ispočetka podržavao njemačke kandidate nasuprot francuskih, odnosno Berengara protiv pretendendata iz porodice Guideschi; kasnije ga je na francusku stranu preveoAnselm II, nadbiskup Milana.[8]

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Wickham, Chris. Early Medieval Italy: Central Power and Local Society 400-1000. MacMillan Press: 1981.
  • MacLean, Simon. Kingship and Politics in the Late Ninth Century: Charles the Fat and the end of the Carolingian Empire. Cambridge University Press: 2003.
  • Reuter, Timothy (trans.) The Annals of Fulda. (Manchester Medieval series, Ninth-Century Histories, Volume II.) Manchester: Manchester University Press, 1992.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. MacLean, 95.
  2. AF, 870 (p. 64 and n13).
  3. MacLean, 183.
  4. Ibid, 91–92 and n50.
  5. Ibid, 183.
  6. Ibid, 184.
  7. Ibid, 126 and 183. Njegov boravak u Francuskoj je atestiran poveljom koju je u junu, vjerojatno na povratku, izdao u Entrepyju.
  8. Wickham.