Cijanovodonična kiselina

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Vodonik cijanid)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Cijanovodonična kiselina
Skeletal formula of hydrogen cyanide with the explicit hydrogen added
Ball and stick model of hydrogen cyanide
Ball and stick model of hydrogen cyanide
Spacefill model of hydrogen cyanide
Spacefill model of hydrogen cyanide
IUPAC ime
Drugi nazivi
  • Form anamonid
  • Hidrocijanska kiselina
  • Pruska kiselina
  • Zyklon B
Identifikacija
CAS registarski broj 74-90-8 DaY
PubChem[3][4] 768
ChemSpider[5] 748 DaY
UNII 2WTB3V159F DaY
EINECS broj 200-821-6
UN broj 1051
KEGG[6] C01326
MeSH Hydrogen+Cyanide
ChEBI 18407
RTECS registarski broj toksičnosti MW6825000
3DMet B00275
Jmol-3D slike Slika 1
Svojstva
Molekulska formula CHN
Molarna masa 27.03 g mol−1
Agregatno stanje Veoma bleda, plava, transparentna tečnost
Miris Ulje gorkog badema
Gustina 0,687 g mL−1
Tačka topljenja

-14--12 °C, 259-261 K, 7-10 °F

Tačka ključanja

25-26 °C, 298.5-299.5 K, 78-79 °F

Rastvorljivost u vodi Meša se
Rastvorljivost u etanol Meša se
kH 75 μmol Pa−1 kg−1
pKa 9,21[7]
Baznost (pKb) 4,79
Indeks prelamanja (nD) 1,2675 [8]
Viskoznost 201 μPa s
Struktura
Oblik molekula (orbitale i hibridizacija) Linearna
Dipolni moment 2,98 D
Termohemija
Standardna entalpija stvaranja jedinjenja ΔfHo298 -4,999 MJ kg−1
Std entalpija
sagorevanja
ΔcHo298
642 kJ mol−1[9]
Standardna molarna entropija So298 113,01 J K−1 mol−1
Specifični toplotni kapacitet, C 71,00 kJ K−1 mol−1 (na 27 °C)
Opasnost
EU-klasifikacija Flammable F+ Very Toxic T+ Opasan po životnu sredinu N
EU-indeks 006-006-00-X
NFPA 704
4
4
1
 
R-oznake R12, R26/27/28, R50/53
S-oznake (S1/2), S16, S36/37, S38, S45, S53, S59, S61
Tačka paljenja −17.8 °C
Tačka spontanog paljenja 538 °C
Srodna jedinjenja
Srodna alkanski nitrili

 DaY (šta je ovo?)   (verifikuj)

Ukoliko nije drugačije napomenuto, podaci se odnose na standardno stanje (25 °C, 100 kPa) materijala

Infobox references

Cijanovodonična kiselina (pruska kiselina) je neorgansko jedinjenje[10] sa hemijskom formulom HCN. Ona je bezbojna, ekstremno otrovna tečnost koja ključa neposredno iznad sobne temperature na 26 °C. Cijanovodonik je linearni molekul, sa trostrukom vezom između ugljenika i azota. Manje zastupljeni tautomer cijanovodonika je HNC, vodonik izocijanid.

Cijanovodonična kiselina je slaba kisela sa pKa od 9,2. Ona se delimično jonizuje u vodenom rastvoru, pri čemu se formira cijanidni anjon, CN. Rastvor vodonik cijanida u vodi se naziva cijanovodonična kiselina. Soli cijanovodonika su poznate kao cijanidi.

HCN ima slab, gorak, bademu sličan ukus, koji neki ljudi ne mogu da detektuju.[11] Ovo isparljivo jedinjenje je korišteno kao inhalacioni otrov za pacove i ljude. Joni cijanida ometaju respiratorne enzime koji sadrže gvožđe.

HCN se proizvodi na industrijskoj skali i koristi kao prekurzor mnogih hemijskih jedinjenja u opsegu od polimera do lekova.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. „Hydrogen Cyanide - Compound Summary”. PubChem Compound. USA: National Center for Biotechnology Information. 16. 9. 2004.. Identification. Pristupljeno 4. 6. 2012. 
  2. „hydrogen cyanide (CHEBI:18407)”. Chemical Entities of Biological Interest. UK. 18. 10. 2009.. Main. Pristupljeno 4. 6. 2012. 
  3. Li Q, Cheng T, Wang Y, Bryant SH (2010). „PubChem as a public resource for drug discovery.”. Drug Discov Today 15 (23-24): 1052-7. DOI:10.1016/j.drudis.2010.10.003. PMID 20970519.  edit
  4. Evan E. Bolton, Yanli Wang, Paul A. Thiessen, Stephen H. Bryant (2008). „Chapter 12 PubChem: Integrated Platform of Small Molecules and Biological Activities”. Annual Reports in Computational Chemistry 4: 217-241. DOI:10.1016/S1574-1400(08)00012-1. 
  5. Hettne KM, Williams AJ, van Mulligen EM, Kleinjans J, Tkachenko V, Kors JA. (2010). „Automatic vs. manual curation of a multi-source chemical dictionary: the impact on text mining”. J Cheminform 2 (1): 3. DOI:10.1186/1758-2946-2-3. PMID 20331846.  edit
  6. Joanne Wixon, Douglas Kell (2000). „Website Review: The Kyoto Encyclopedia of Genes and Genomes — KEGG”. Yeast 17 (1): 48–55. DOI:10.1002/(SICI)1097-0061(200004)17:1<48::AID-YEA2>3.0.CO;2-H. 
  7. Perrin, D. D. (1982). Ionisation Constants of Inorganic Acids and Bases in Aqueous Solution (2nd izd.). Oxford: Pergamon Press. 
  8. Patnaik, P. (2002). Handbook of Inorganic Chemicals. McGraw-Hill. ISBN 0-07-049439-8. 
  9. Maxwell, G. R. (2004). Synthetic Nitrogen Products: A Practical Guide to the Products and Processes. Springer. str. 348. ISBN 978-0-306-48225-0. Pristupljeno 3. 6. 2012. 
  10. Gail, E.; Gos, S.; Kulzer, R.; Lorösch, J.; Rubo, A.; Sauer, M. (2005). „Cyano Compounds, Inorganic”. Ullmann’s Encyclopedia of Industrial Chemistry. Weinheim: Wiley-VCH. DOI:10.1002/14356007.a08_159.pub2. 
  11. „Cyanide, inability to smell”. Online Mendelian Inheritance in Man. Pristupljeno 31. 3. 2010. 

Literatura[uredi | uredi kod]

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]