Virginia (kolonija)

Izvor: Wikipedia
Kolonija Virginija
Colony of Virginia
britanska kolonija
1607. – 1776.

Grb

Grb

Lokacija
Glavni grad Jamestown (1607. - 1699)
Williamsburg (1699. - 1776.)
Vlada monarhija
kralj

guverner
James I (1603. - 1776.)
George III. (1760. - 1625.)
Edward Wingfield (1607.)
Lord Dunmore (1771. - 1775.)
Historija 1607. - 1776.
 - osnivanje 1607.
 - nezvisnost 1776.

Kolonija Virginija (engleski: Colony of Virginia) čita se Virdžinija, bila je jedna od prvih engleskih kolonija u Sjevernoj Americi koja je egzistirala od 1607. do 1776. [1]

Historija[uredi - уреди]

Osnivanje Jamestowna[uredi - уреди]

Glavni članak: Jamestown, Virginia

Početak kolonije usko vezan uz osnivanje prvog stalnog naselja u Sjevernoj Americi Jamestowna, koji je osnovan 1607., kao poslovni podhvat londonskog dioničkog društva Virginia, koje se nadalo velikim profitima iz Novoga svijeta. [1]

Prve godine[uredi - уреди]

Većina kolonista prevežena je u koloniju o trošku kompanije, ali se od njih očekivalo da rade kao najamni radnici, pod vodsvom službenika kompanije. Kolonija nije brzo postigla uspjeh, jer su njene prve godine uglavnom prošle u gladi, bolesti i brzom umiranju poslatih najamnika. Dvije trećine prvih kolonista podleglo je naporima u roku od nekoliko mjeseci. Prve žetve su podbacile, a i okolni Indijanci bili su neprijateljski raspoloženi prema njima. [2]Kolonija se održavala samo zahvaljujući politici čvrste ruke, koju je provodio čitav niz službenika kompanije, oni su svakog dana - poput vojnika pozivali bubnjanjem na okupljanje, a zatim ih odvodili u polja na rad. Osnov budućeg prosperiteta otkriven je u duhanu, koji je to vrijeme bio jedini produkt koji se isplatilo prevoziti do Engleske i prodavati. Ali ni to nije išlo brzo ni jednostavno, - za uspjeh je bio zaslužan jedan od kolonista - John Rolfe, koji se od 1613. počeo baviti tom kulturom, pa je otkrio postupak sušenja i prepariranja - pa je proizvod ispao mirišljav i više po volji tadašnjim uživaocima. [2]Tako da je 1618. kolonija izvezla u Englesku 25 000 kg duhana, devet godina kasnije izvoz se povećao na 250 000 kg. [2]

Ali kako ispočetka Kompanija Virginia nije uspjevala zaraditi gotovo ništa, većina njenih osnivača, prodala je svoje dionice, pa se oko 1618. na njeno čelo uspeo Edwin Sandys, koji je zajedno sa svojim istomišljenicima promjenio politiku kompanije, - da poveća broj kolonista. Kolonistima je obećana zemlja u vlasništvo i predstavnici u upravi kolonije. Svi koji su već bili u koloniji, trebali su dobiti po 100 jutara zemlje, a novi kolonisti - koji bi sami platili trošak putovanja 50 jutara, uz još 50 za svakog slugu kojeg bi doveo sa sobom. [2]Oni koji su putovali na trošak kompanije, dobijali su zemlju kad im je istekao ugovor o najmu (4 do 7 godina) ali uz plaćanje otkupnine za zemlju. Uprava je liberalizirana, osnovanjem parlamenta kolonije, koji je prvu sjednicu održao 30. jula 1619. za koji se glasalo na temelju imovinskog cenzusa. [2]

Do 1623. kompanija je poslala u koloniju oko 5 000 ljudi (većinom slugu), ali se stanje u koloniji nije bitnije poboljšalo, ona je i nadalje ovisila o samo jednoj kulturi - duhanu.

Promjena statusa[uredi - уреди]

U iznenadnom napadu Indijanaca na sva naselja i plantaže oko Jamestowna, koji je počeo ujutro 22. marta 1622. poginulo je 347 do 400 kolonista, a to je bilo skoro jedna trećina stanovnika kolonije, koja je tad imala 1 240 stanovnika. [1] To je izazvalo veliku buku u Londonu, zbog tog je kralj James I formirao komisiju, koja je trebala ispitati stanje u koloniji, njen izvještaj je bio loš, a i u samoj kompaniji su mnogi bili nezadovoljni Sandysovim načinom upravljanja. Kraljevi savjetnici, predložili su Kompaniji Virginija da prihvati novu povelju, koja bi kralju dala veću kontrolu nad poslovanjem kompanije i kolonije, ali je kompanija to odbila, pa je 24. maja 1624. kralj povukao svoju povelju datu kompaniji, i proglasio Virginiju kraljevskom kolonijom. [1]

Kolonisti se nisu bunili, jer se nova vlast nije mješala u dodjeljivanje zemlje i rad lokalnog parlamenta. Do 1640. broj njenih stanovnika se povećao na 8 000, a do 1700. na 72 000. [2]

Prve 2-3 generacije kolonista, bili su mali farmeri, a većina stanovnika kolonije u 17. vijeku bili su sluge, koje je kompanija prevela o svom trošku, i prodavala zainteresiranim farmerima za velike novce. Oni su uobičajeno morali raditi najmanje 4 godine, da steknu slobodu, iako su sa njima često vrlo grubo postupali, za mnoge mlade Engleze bez novaca, to je bio jedini način da se dočepaju Novog svijeta. [2]

Kako su se pojavili i veliki posjednici, koje ugovorni sluge nisu zadovoljavali, Virginija je bila prva kolonija koja je još 1619. kupila od neke holandske kompanije crne robove. [2] Ispočetka se njihov status formalno nije bitnije razlikovao od položaja slugu (iako je od samog početka, povučena oštra razlika). To se velikim plantažerima, čiji je broj u međuvremenu porastao, učinilo ekonomičnijim od slugu, pa je do 1960. njihov broj već iznosio oko 3 000. Tako se Virginija polako pretvorila u zemlju u kojoj se rodila nova aristokracija, koja je preuzela vlast u svojim okruzima (countyima) na osnovu istovjetnog engleskog prava u tadašnjoj Engleskoj, da tko ima više, ima i veća prava. [2]

Teritorijalna ekspanzija[uredi - уреди]

Ispočetka su se sva naselja kolonije držala Zaljeva Chesapeake i rijeka koje su uvirale u zaljev, ali su se do 1670. kolonisti proširili do Masiva Apalači (Plave planine) koje su predstavljale barijeru za daljnje naseljavanje. Uz to je zemlja dalje na zapad, predstavljala Divlji Zapad, pun Indijanaca i teritorij na koji je polagala pravo i Francuska, tako da se kolonija nije širila na zapad sve do 1763. kad je kotlina rijeke Ohio pripala Britaniji, nakon tog su kolonisti krenuli i u te krajeve. [1]

Jamestown je bio glavni grad kolonije do 1699., tad ga je naslijedio Williamsburg. [1]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 "Jamestown Settlement" (engleski). Jamestown-Yorktown Foundation. http://www.historyisfun.org/Jamestown-Settlement.htm. pristupljeno 10. 02. 2013. 
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 2.5 2.6 2.7 2.8 Henry Barford Parkes (1986) (hrvatskosrpski). Istorija SAD. Rad, Beograd. str. 54, 55. http://www.unz.org/Pub/ParkesHenry-1953. pristupljeno 03. 02. 2013. 

Vanjske veze[uredi - уреди]