Viktor Aleksander
| Viktor Aleksander | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 1. 5. 1865. Zagreb, Austro-Ugarska Monarhija |
| Smrt | 26. 3. 1934. (dob: 71) Zagreb, Kraljevina Jugoslavija |
| Uzrok smrti | Tumor |
| Počivalište | Mirogoj, Zagreb |
| Nacionalnost | Jugoslaven |
| Etnicitet | Židov |
| Državljanstvo | Kraljevina Jugoslavija |
| Alma mater | Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu |
| Zanimanje | odvjetnik, javni tužilac |
| Suprug/a | Olga (Weiss) Aleksander (do 1904.) Ivana (Erben) Aleksander |
| Roditelji | Ljudevit Alexander Leonora (Weiss) Aleksander |
| Rodbina | Oskar Aleksander (polubrat) Samuel David Aleksander (bratić) Šandor Aleksander pl. Sesvetski (bratić) |
Dr. Viktor Aleksander (Zagreb, 1. 5. 1865 - Zagreb, 26. 3. 1934), državni odvjetnik u Osijeku i Zagrebu, te član ugledne zagrebačke porodice Aleksander.
Podrijetlo i obitelj[uredi | uredi kod]
Dr. Viktor Aleksander rođen je 1. 5. 1865 u Zagreb, kao najstariji sin Ljudevita Aleksandera iz Gradišća u Austriji i Leonore Weiss iz Vesprima u Mađarskoj, kći Johanna Weissa, imućnog trgovca iz Mađarske. Židovskog je podrijetla, član imućne i utjecajne židovske obitelji Aleksander. Aleksanderova majka je umrla ubrzo nakon rođenja njegovog brata Ericha, 1868 godine. Aleksander je imao tri godine. Nakon smrti supruge, Aleksanderov otac se oženio za Idu Weiss (iako istog djevojačkog prezimena, nije u rodbinskoj vezi sa Aleksanderovom majkom). Aleksander je odrastao uz brata Erich, polubraću Artura, Oskara, Robert Milana i dvije polusestre Gizelu i Olgu. Njegova prva supruga je bila Olga Weiss iz Osijeka, sestra poznatog zagrebačkog bankara Otona Vinskog (rođenog Weiss). Od svoje prve supruge se rastao 1904. Ponovno se oženio Ivanom Erben iz Petrinje, kći Franje i Milke Erben. Aleksander je svoju drugu suprugu upoznao preko svoje polusestre Olge.[1][2] Bratić je uglednog zagrebačkog industrijalca Samuela Davida Aleksandera i plemića Šandora Aleksandera pl. Sesvetskog.
Školovanje i karijera[uredi | uredi kod]
Aleksander je završio osnovu školu u Zagrebu, te srednju školu u Senju. Pohađao je Pravni fakultet u Zagrebu. Nakon fakulteta započeo je karijeru kao sudski pripravnik pri Kotarskom sudu u Vukovaru. Bio je član židovske slobodnozidarske lože Zagreb. 1900 godine postao je zamjenik državnog odvjetnika u Zagrebu. Ubrzo nakon imenovanja je premješten u Osijek, gdje je radio kao državni odvjetnik. U Osijeku je 1913 imenovan pročelnikom umjetnika, te članom izvršnog odbora "Hrvatskog kazališnog društva Osijek". 1915 godine vratio se u Zagreb gdje radi kao zamjenik državnog odvjetnika, te je kasnije imenovan državnim odvjetnikom. Aleksander je bio član uprave ugljenokopa "Mirna" (u vlasništvu bratića Samuela Davida Aleksandera), upravnog odbora "Općeg jugoslavenskog društva A.D.", te predsjednik ravnateljstva "Narodne šumske industrije d.d.", "Slavije za industriju drva d.d.", "Doma za drvenje gradnje d.d." i "Varde industrije drveta Sarajevo". Nakon Prvog svjetskog rata odlikovan je Redom svetog Save i Redom Jugoslovenske krune. Aleksander je u svoje vrijeme bio jedan od najutjecajnih ljudi Hrvatske, zahvaljujući svojoj poziciji i bliskom prijateljstvu sa banom Ivanom Skerleczom.[1][2]
Podneseni referat kralju Karlu I. Austrijskome[uredi | uredi kod]
1917 godine Aleksander je odigrao vrlo važnu ulogu u jednom manje poznatom povijesnom događaju, tj. pri oslobađanju nedužnih i lojalnih ljudi Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od svake optužbe za veleizdaju Austro-Ugarske monarhije. Aleksander je zamolio kralja Karla I. Austrijskog za audijenciju, te je na toj audijenciji kod cara podnio argumentirani referat s priloženom opsežnom dokumentacijom. Iz referata se vidjelo da su optužbe austrijske generalne uprave u Kraljevini Srbiji protiv gotovo cijelog stanovništva, mnogih uglednih ljudi i političkih vođa Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (među inima dr. Ive Franka, dr. Aleksandera Horvata, dr. Vladimira Sachsa i drugih), neistinite. Optužbe su bile zasnivane na vrlo nespretno falsificiranim dokumentima, a koji su govorili o navodnoj špijunaži optuženih u korist Kraljevine Srbije tj. njezine Narodne odbrane. Osnovni dokument za optužbu su bila dva sasvim neautentična dokumenta-popisa. Prvi popis sa 386 imena iz Hrvatske i Slavonije je u kolovozu 1914 austrijskim organima "posudio" službenik srpskog ministarstva financija Nikola Tausmanović. Drugi popis je nađen u stanu Nikole Pašića 20. 9. 1916, godinu dana nakon što je Austro-ugarska vojska ušla u Beograd. Prvi popis je sadržavao imena ljudi preminulih između 1880 i 1901 godine, dakle davno prije osnutka Narodne odbrane. Nakon Aleksanderovog referata Car Karlo I. Austrijski je dao nalog da se svaki progon ljudi sa popisa obustavi.[1][2]
Smrt[uredi | uredi kod]
Viktor Aleksander je umro od tumora 26. 3. 1934 u Zagrebu, te je pokopan na Mirogoju.[1][2][3]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Ivan Mirnik, 2012, str. 395, 396, 397, 398, 399, 400
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Ivan Mirnik; Obitelj Alexander ili kratka kronika izbrisanog vremena; Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagreb; 1995 Zagreb; Vol. 28; stranica 108, 109, 110, 111, 112.
- ↑ Gradska groblja Zagreb: Viktor Aleksander, Mirogoj RKT-900-STANIC-231
Literatura[uredi | uredi kod]
- Ivan Mirnik, Željko Holjevac (2012). 1918. u hrvatskoj povijesti; Referat Dr. Viktora Alexandra Caru Karlu, Zagreb: Matica hrvatska, Zagreb.