Vesna Girardi-Jurkić
| Vesna Girardi-Jurkić | |
|---|---|
ministrica prosvjete, kulture i športa 1
| |
| Mandat 15. travnja 1992. – 18. listopada 1994. | |
| Premijer(i) | Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Nikica Valentić |
| Prethodnik | Vlatko Pavletić |
| Nasljednik | Ljilja Vokić |
stalna predstavnica Republike Hrvatske pri UNESCO-u u Parizu
| |
| Mandat 10. studenoga 1994. – 1. siječnja 2001. | |
| Rođenje | 15. siječnja 1944. |
| Smrt | 25. kolovoza 2012. |
| Politička stranka | Hrvatska demokratska zajednica |
| Zanimanje | arheolog |
| 1od 3. travnja 1993. do 18. listopada 1994. kao ministrica kulture i prosvjete | |
Dr. sc. Vesna Girardi-Jurkić (Zagreb, 15. siječnja 1944. - Pula, 25. kolovoza 2012.), hrvatska arheologinja, dugogodišnja ravnateljica Arheološkog muzeja Istre, ministrica prosvjete, kulture i športa od 1992. do 1994., te stalna predstavnica Republike Hrvatske pri UNESCO-u. Dobitnica je sedam najviših državnih odlikovanja, počasna je građanka nekoliko gradova.
Životopis[uredi | uredi kod]
Vesna Girardi rođena je u Zagrebu 1944. godine, a 1947. je preselila s roditeljima u Istru. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Puli. Diplomirala je arheologiju i engleski na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu godine 1968. Na istom fakultetu je magistrirala te 2000. doktorirala arheologiju.
Od 1969. do 1991. radila je na raznim dužnostima u Arheološkom muzeju u Puli. Prvo radno mjesto bilo joj je u Arheološkome muzeju Istre u Puli, gdje je bila prva mlada kustosica-pedagoginja. Boravila je šest mjeseci na studijskom putovanju u Ateni, gdje je učila kako uključivati kulturnu baštinu u turizam, a njezino zalaganje na izradi suvenira, kopijama arheoloških nalaza priznao je i nagradio Turistički savez Jugoslavije. U Arheološkom muzeju Istre vodila je Antičku zbirku, a ravnateljica tog Muzeja je bila 1979-1991.
Znanstveni rad[uredi | uredi kod]
Samostalno je istraživala nekropolu na prevlaci Burla blizu Medulina. Radila je na istraživanju u arheološkom parku Nezakciju, te na restauraciji i rekonstrukciji Amfiteatra („Arene“) u Puli
nekropole Burle, zatim ravnateljica Arheološkoga muzeja Istre u Puli od 1979. do 1991. godine, a radila je i na arheološkom parku Nezakcij, koji je prvi arheološki park na otvorenome. Također je radila na restauraciji i rekonstrukciji pulske Arene.
Utemeljila je edicije Katalozi i monografije i Mali katalozi, te je bila urednica časopisa Histria Archaeologica.
Autorica je više od 400 znanstvenih radova iz arheologije i muzeologije. Organizirala je oko 120 izložaba.
Dobila je nagradu Hrvatskoga arheološkog društva za 2005. godinu.
Političko djelovanje[uredi | uredi kod]
Bila je pomoćnica ministra prosvjete, kulture i športa Vlatka Pavletića od 1991, zatim ministrica prosvjete, kulture i športa od 15. travnja 1992. do 2. travnja 1993, a kulture i prosvjete od 3. travnja 1993. do 18. listopada 1994., dakle u trećoj, četvrtoj i petoj Vladi Republike Hrvatske. U tom je sklopu preuzela organizaciju evakuacije i zaštite spomenika u doba ratne opasnosti. Radila je i na osnivanju restauratorskih centara u Istri i sjevernoj Hrvatskoj.
Njen mandat je također poznat i po odluci kojom je tjedniku Feral Tribune uveden tzv. porez na pornografiju.
Od 1994. do 2001. djelovala je u hrvatskoj diplomaciji kao veleposlanica, te je u tom razdoblju bila stalna predstavnica Republike Hrvatske pri Organizaciji Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO). U tom je svojstvu znatno pridonijela što su Eufrazijeva bazilika u Poreču, te urbana cjelina grada Trogira uvršteni 1997., a Stolna crkva sv. Jakova u Šibeniku sa šibenskom gradskom jezgrom 2000. u UNESCOV popis svjetske kulturne baštine.
Kurioziteti[uredi | uredi kod]
Bila je i vodič za talijanski, engleski i francuski jezik u Kabinetu predsjednika SFRJ Tita.
Kao ministrica odlučila je primijeniti "porez na šund" na oporbeni satirički tjednik Feral Tribune. U intervjuu koji je Nedjeljna Dalmacija objavila 5. kolovoza 1994. objasnila je: "... odluka nije bila isključivo moje diskreciono pravo. Odluka uopće nije bila isključivo odluka Vesne Jurkić", te dalje: "Odluka je donesena nakon određenog razmišljanja i nakon određenih konzultacija".[nedostaje referenca]
Predsjednik Franjo Tuđman dodijelio joj je vojni čin bojnice.
Rezidenciju u Parizu opremila je slikama i umjetninama u privatnom vlasništvu svoje obitelji (pored djelâ Murtića, Mušiča, Percana, Čakića, Obrovca i drugih tu su bile i slike Gabrijela Jurkića, muževljeva strica), jer država nije imala novca za opremanje.[nedostaje referenca]
