Veliko vijeće

Izvor: Wikipedia
Veliko vijeće
Mazor Consejo
Slika zasjedanja Velikog vijeća u velikoj dvorani Duždeve palače na prvom katu (slika Josepha Heintza Mlađeg)
Slika zasjedanja Velikog vijeća u velikoj dvorani Duždeve palače na prvom katu (slika Josepha Heintza Mlađeg)
Država Flag of Most Serene Republic of Venice.svg Mletačka Republika

Veliko vijeće ili Veliki savjet venecijanski: Mazor Consejo[1], talijanski: Maggior Consiglio ) u starija vremena zvan po latinskom Consilium Sapientis (Savjet mudrih) bila je od 1172 do propasti 1797. skupština Mletačke Republike najviše i najmasovnije političko tijelo. Zasjedanja vijeća odvijala su se u velikoj dvorani Duždeve palače. Vijeće je donosilo zakone i provodilo vlast preko svojih organa - raznoraznih savjeta i dužda koji je bio na čelu te piramide.[2]

Ispočetka je imalo dvije vrste zastupnika, izabrane (slobodni građani) i one koji su to postajali na osnovu nasljednih prava (plemstvo). Zakonima s kraja 13. vijeka (ograničenja iz 1297.) i početka 14. vijeka, članstvo u vijeću je ograničeno samo na venecijanske plemiće koji su navršili 25 godina starosti. Među dužnostima Velikog vijeća bio je i izbor dužda, do kojeg se dolazilo nakon vrlo kompliciranog postupka.[2]

Historija[uredi - уреди]

Veliko vijeće osnovano je 1143. pod imenom - Consilium Sapientis, kao stalno tijelo suverenog mletačkog Concia (skupštine) sastavljene od slobodnjaka (građana i plemića). Njegov rad je formaliziran nakon što je država organizirana kao komuna i rođen grad Venecija (Commune Veneciarum). Trideset godina kasnije tj. 1172. Consilium je pretvoren u samostalnu skuštinu, koja je odtad bila poznata kao Veliko vijeće. Ona je u početku imala 35 vijećnika, ali je vremenom njihov broj porastao na više od 100. Neki od članova bili su zapravo članovi Vijeća četrdesetorice (Quarantia), osnovanog oko 1179. , to je bio vrhovni i ustavni sud.

Radikalna ograničenja: Serrata u Velikom vijeću[uredi - уреди]

U vrijeme vladavine dužda Giovannija Dandola bilo je puno prijedloga za promjenu pravila nasljednih prava, kao i pravila koja su se odnosile na kooptirane članove po odabiru predsjedavajućih Velikog vijeća, ali ih i je dužd odbio - 1286.

Ali je za vladavine dužda Pietra Gradeniga venecijansko plemstvo uporno inzistiralo da mu se mora osigurati veća stabilnost i kontinuitet sudjelovanja u upravljanju Mletačkom Republikom, i tražilo da se donesu novi zakoni, koji će to osigurati. Na sjednici održanoj 28. februara 1297. donešen je niz zakona koji su ograničavali prava ulaska u Veliko vijeće, zato je i nazvana serrata (talijanski: ograničenje). Tom reformom u Veliko vijeće su mogli ući samo oni plemići koji su bili njegovi članovi posljednjih četiri godine, i po četrdeset novih članova svake godine, koji su se birali kockom među njihovim potomcima. Reformom su ukinuta sva vremenska ograničenja u dužini mandata.

Ulazak novih članova vijeća ograničen je dodatnim zakonima iz 1307. i 1316., a 19. jula 1315. osnovana je Zlatna knjiga u koju su upisivani svi venecijanski plemići stariji od osamnaest godina, koji će imati pravo na članstvo u Velikom vijeću.

Veliko vijeće je 1423. i formalno ukinulo Concio. U davna vremena zasjedanja Velikog vijeća održavana su svake nedjelje, vremenom su se počela održavati sve češće, naročito u izvanrednim situacijama, kad je hitno trebalo odlučivati o važnim pitanjima za budućnost zajednice.[1] Ispočetka je telal na Rialtu izvikivao teme i vrijeme zasjedanja, a od 1365. se počelo plakatima informirati vijećnike o temama i vremenu održavanja sjednica.[1] Uz to je i zvonjava marangona (najvećeg zvona) sa Zvonika Bazilike sv. Marka najavljivala zasjedanja.[1]

Od 16. vijeka do propasti republike[uredi - уреди]

Matične knjige rođenih i vjenčanja, počele su se voditi između 1506. - 1526., kako bi se laše ustanovilo tko ima prava na plemićki status. Od 1527. članovi Velikog vijeća, odlučili su dati jednaka prava svim plemićima članovima iz uglednih venecijanskih porodica, starijim od dvadeset godina. Tada je Veliko vijeće imalo najviše članova, čak 2 746 vijećnika. Ipak plemići koji su do dana sv. Barbare navršili dvadeset godina, mogli su sudjelovati u radu, ali nisu imali prava glasa slijedećih dvije godine.[1]

Efekti promjena izglasanih 1297. vidjeli su se tek kasnije, kad je dramatično povećan broj članova vijeća. U 16. vijeku bilo je uobičajeno da čak do 2095 plemića sjedi na sjednicama Velikog vijeća u Duždevoj palači. Sa tako glomaznim tijelom se očito nije dalo raditi, pa je samo Veliko vijeće počelo osnivati svoja manja specijalizirana tijela Savjet umoljenih, Savjet desetorice ..

Veliko vijeće ostalo je i nadalje vrlo zatvoreno, osim u vrlo rijetkim slučajevima, kad se republika našla u ozbiljnim ekonomskim teškoćama, tad je pristup u vijeće bio dozvoljen i novim porodicama - ukoliko su imale dovoljno novaca. Takve su bile situacije za vrijeme Rata za Chioggiu i Kandijskog rata, koji su enormno koštali.

Vremenom se izrodila jedna specifičnost među članovima Velikog vijeća, podjela na bogato i siromašno plemstvo, te dvije strane često su se sukobljavale, ali se pojavila i kupovina glasova i drugi oblici korupcije

Samo Veliko vijeće je 12. maja 1797. proglasilo kraj Mletačke Republike, primorano napoleonovim trupama, ono je također prihvatilo i abdikaciju posljednjeg dužda - Ludovica Manina, raspustilo samo sebe i prenijelo svoje ovlasti na Privremenu vladu, iako zapravo nije imalo potrebni kvorum od 600 zastupnika. Velika većina zastupnika glasala je za (512), protiv je bilo njih 30 a suzdržanih je bilo 5.

Funkcioniranje[uredi - уреди]

Izgled dvorane Velikog vijeća u velikoj dvorani Duždeve palače

Plemići članovi Velikog vijeća morali su se na dan zasjedanja odjenuti isključivo u crno, i kloniti se pojavljivanja u javnosti da ne izazovu skandale.[1]

Vijećnici su točno po protokolu zauzimali svoja mjesta u velikoj dvorani Duždeve palače na prvom katu. Na kraju dvorane za dugaćkim stolom sjedilo je presjedništvo sa duždom u sredini. Uz njega su tu sjedili, sa desna njegova tri sekretara, predsjednik Vijeća četrdesetorice (Quarantia) i pet savjetnika (Savi agli Ordini), a sa lijeve njegova tri preostala sekretara, dvoje preostalih šefova iz Vijeća četrdesetorice i ostali savjetnici (Savi Grandi i Savi a la Terra Ferma).[1]

Sjednice vijeća počele bi tek nakon što je veliki kancelar ustanovio da postoji kvorum.[1] Dnevni red sjednica nikad nije imao više od devet točaka o kojima bi se glasalo, osim u slučajevima kad je na sjednici prisustvova neki uvaženi gost, pa se sjednica pretvarala u svečanost.[1]

Nakon urote - Bajamonta Tiepola 1310. kad je osnovan Savjet desetorice uvedene su brojne sigurnosne mjere koje su trebale osigurati zaštitu sudionika zasjedanja.[1] Jedna od mjera bila je organizacija naoružanog odreda od 80 provjerenih i odanih radnika Arsenala, koji su stražarili i osiguravali red ispred Duždeve palače.[1]

Svaki punoljetni venecijanski plemić, postao bi automatizmom i po zakonu član Velikog vijeća, ali je to istovremeno značilo i ograničenje osobne slobode.[1]

Od 1403. usvojena je zabrana da plemići nesmiju primiti strance u svojim domovima, kao i to da nesmiju primati nikakvu proviziju, plaću ili nekretnine od stranih vladara i njihovih predstavnika.[1] Samo je ambasadorima i nuncijima bilo dopušteno da primaju darove, ali i oni su prihvatili pravilo, da sve što dobiju poklone republici.[1]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]