Ulje (slikarstvo)

Izvor: Wikipedia

Ulje ili uljana tehnika je slikarska tehnika u kojoj je pigment boje spojen pomoću ulja. Ova tehnika se raširila u doba pozne gotike i preme Cenino Ceniniju ovu tehniku je otkrio Jan van Ajk. To jasno nije istina jer slojevi koji su napajani uljem pojavili su se još u srednjvekovnom slikarstvu naprimer na slikama Majstor Teodorika.

Innocent-x-velazquez.jpg

Istorija[uredi - уреди]

Ova forma slikarstva je nastala u 15. vijeku nakon slikanja temperom i potrebe za prevazilaženje ograničenja koje ova tehnika ima. I najstariji recepti mogu se naći u Štasburgškom manuskriptu.

Ovu novu tehniku je koristio i dao joj nove inpulse prije svega Jan van Ajk, a Antonelo da Mesina prenjeo je ovaj način slikanja u Italiju u kojoj se ona sporije prihvatala i razvijala nego u severnoj Evropi. Još u 16. vijeku bilo je uobičajeno da se ova tehnika kombinuje sa temperama kao što je to radio slikar Peter Paul Rubens. Tragovi uljanih boja su nalaženi na istoku iz 7. vijeka na statuama Bude, pa se može pretpostaviti da su ih umjetnici i ranije koristili.

Privilegija uljanog slikarstva je jasnost i relativna trajnost slike i boje. Pored toga samo slikanje ne mora da se odvija brzo i dozvoljava svakovrsne korekcije slike što omogućava svakojakve rafinovane postupke kao naprimjer upotrebu lazurnih boja. Nedostatak je sporo sušenje boje, tamnije boje se suše do četiri dana, a svjetlije čak i do šest.

Predhodnikom uljane boje je bila tempera od žumanaca jaja.

Podloge za slikarstvo uljem[uredi - уреди]

Podloge u slikarstvu nazivamo one čvrste površine na kojim se izvodi slika. Kao podloga u slikarstvu dolazi u obzir drvo, platno, metalne površine, hartija, kartoni, zid i dr. Najstarija podloga u slikarstvu bila je daska koja se direktno preparira ili se na nju priljepilo platno a zatim se preparira i glača i kao takva sa upotrebljavala kao slikarska podloga. Razvojem slikarstva i dolazkom uljanih boja postepeno je daska isčezavala kao podloga za slike i umesto nje se počelo upotrebljavati platno koje je danas gotovo isključivo podloga u ulanom slikarstvu. Platno zadovoljava stoga što je moguće praviti slike velikih formata, što na dasci nije bilo moguće a drugo što zrnatost platna odgovaraju mnogo više slikarskom ukusu nego je to daska.

Da bi se na platno moglo slikati potrebno ga je razapeti na jedan kail - ram a zatim ga inpregnisati sa takvim rastvorom tutkala koje će ograničiti upijanje platna zaliti mu pore i zaštititi ga od vlage sa poleđine. Neki slikari slikaju ne platnu koje je impregnisano ali većina ga posle impregnacije premaže nekim sredstvom koje će slikarskom platnu dati jednoliku boju izvesnu glatkoću i koje će zatvoriti pore i to u dva, tri premaza pre no što će početi sa slikom. Recepata za impregnaciju ima bezbroj. Kao materijal za impregnaciju dolazi u obzir ljepilo odnosno vezivo i bijeli pigmenti. Za vezivo se od najstarijih vremena upotrebljava rastopljano tutkalo ili kazein a tek kasnije je došlo u upotrebu i ulje kao vezivo za pravljanje preparature. Što se tiče pigmanata koji se upotrebljavaju za pravljanja preparature ima ih mnogo. Najstariji i najbolji preparat za pravljenje preparature jeste sirovi gips a zatim sedimentna kreda - bijela birkreda. Neki slikari upotrebljavaju i vajarski gips, neki kaolin ili tutkalo. Kako ovi pigmenti za prepariranje nisu dovoljni pošto u kontaktu sa uljem dobijaju drugu boju, to se u preparature dodaje i neka bijela boja kao što je krenzervajs, cinkvajs ili litopon.

Tehnika uljanog slikarstva[uredi - уреди]

Slikarske četke

Kod uljanog slikarstva razlike između suhe i svježe boje su male i zbog toga je jako pogodna za slikanje realističkog slikarstva i vijerno prikazivanje prirode do najfinijih detalja i predstavlja najbolji materijal za predstavljanje forme.

Crtež[uredi - уреди]

Prvo se izvodi crtež koji mora biti jasan i čist a sredstva za crtanje su ugalj, tempera, tuš, olovka. Postoji najšira sloboda kako se crta slika. Najbolje je počinjati tamnijim bojama i ići ka svjetlijim. Boju treba stavljati jednu preko druge ne miješajući je dugo na paleti. Nije dobro početi sliku pastozno a boje koje jako pokrivaju moraju biti postavljene u donjim slojevima a preterana upotreba ulja predstavlja opasnost po sliku.

Pastozni slojevi[uredi - уреди]

Danas se na uljane boje gleda drugačije nego u prošlosti. Slika se pastoznim bojama i ovako upotrebljavana boja je zbog svoje materijalne ljepote i fine teksture koja se postiže upotrebom ovakovih tonova i zbog finih sivih tonova danas u upotrebi. Pastozan ton pokazuje potez četkom i ti potezi stvaraju slikarske rukopise i daju mu svojstven ton. Tvrdi se da su pastozni slojevi nepostojani i da brzo propadaju ali ako se ne ide u ekstreme može se uveriti u suprotno. Boja koja nije puno opterećena "bindnmitom je solidna vrlo postojana i podnosi rad u pastoznim debelim slojevima. Polažu se naizmenično pastozni i tanki slojevi. Rembrantove i Ticijanove slike kao i Papin portret od Velaskeza potvršuju da se ovakove slike dobro očuvaju. Laici misle da je pastozna slika posljedica slikareve nevještine i ne znaju da se stvara time svjetlina slike i draž strukture, jedino može postizati pastoznom bojom.

Upotreba lazura[uredi - уреди]

Ako se doda previše ulja boja će da ispuca a razmazivanje ulja dovodi do neprijatne glatkoće. Neki slikari kao Rubens su boju rastrljavali prstima ali za razmazivanje boje se koriste štroke četke od svinjske dlake a za finije detalje četke sa mekom dlakom. Ranije su slike bile glačane pre nego što su bile lakirane. Kurbe se služio i špatlama kojim je nanosio boju. Lazurni tonovi na slici djeluju tako da uvijek idu u prvi plan. Kao lazur upotrebljena boja ima dubinu i pri tom najveću čistoću i ljepotu lokalnog tona i one zahtijevaju jednu sjvetliju podlogu jer nemaju paste. Pastozna slika djeluje više svojom površinom te odgovara više za tamne prostore. Sliku ne treba započeti lazurnim bojama.

U slikanju su najbolji prosti postupci i sve vještine kao struganje, grebanje, rastiranje, brisanje, skidanje boje upijaćim papirom ne dovode do uspjeha.

Slikanje u slojevima[uredi - уреди]

Potslikavanje i preslikavanje je stara tehnika. Neki slikari su izvodili potslikavanje precizno sa svim detaljima dok su drugi potslikavali samo flekama. Često su u prošlosti pripreme izvodili učenici a majstor je takvu sliku završavao slikanjem ala prima slikanjem. Završna obrada slike se vrši verniranjem koje se izvodi poslije sušenja slike.

Završna obrada slike[uredi - уреди]

Upotrebljava se smolasti verni. U starim receptima se nalazi preporuka da se pre verniranja slika opere vodom. Za verniranje se upotrebljavaju prskalice i pištolji koje upotrebljavaju zanatlije.

Tehnika slikanja ala prima[uredi - уреди]

Ova slikarska tehnika (ital. "alla prima“= na prvi put) se izvodi izravno na platnu i na podlogu koja se pripremi i upotrebljavaju se boje koje se miješaju direktno na platnu a ne na paleti, slikarskoj daščici na kojoj se obično izmiješaju tonovi boje koji će se primenjivati kod slikanja i tu se direktno nanosi boja bez postupka, koji se primenjuje kod starih studija; potslikavanja, pasta, lazura. Ova tehnika ala prima se u prvo vrijeme upotrebljavala za skice i predloge a naročito u impresionističkom slikarstvu se upotrebljavala tehnika u kojoj su se boje miješale na platnu direktno iz tube.