Uemura Shōen
- U ovom japanskom imenu prezime glasi »Uemura«.
| Uemura Šoen | |
|---|---|
| nihonga | |
 Uemura Shōen | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | Uemura Cune 23. 4. 1875. Kjoto, Japan |
| Smrt | 27. 8. 1949. (dob: 74) Heiđo, Nara, Japan |
| Državljanstvo | Japanka |
| Opus | |
| Polje | slikarstvo |
| Nagrade | |
Uemura Šoen (jap. 上村 松園, Hepburnova romanizacija: Uemura Shōen; Kjoto, 23. aprila 1875. – Heiđo, Nara, 27. augusta 1949.), pseudonim važne umjetnice japanskog slikarstva tijekom perioda Meiđi, Taišo i ranog Šova. Njezino je pravo ime bilo Uemura Cune (Uemura Tsune). Šoen je prvenstveno bila poznata po biđin-gama, slikama lijepih žena u stilu nihongi, premda je proizvela mnoga djela s historijskim temama i tradicionalnim predmetima.
Rani život[uredi | uredi kod]
Šoen se rodila u Šimogjo-kuu u Kjotu kao druga kći trgovca čajem. Rodila se dva mjeseca poslije smrti svojeg oca, pa je odrasla zajedno sa svojom majkom i tetkama u posve ženskom domaćinstvu. Majčina trgovina čajem privlačila je rafiniranu, kulturnu klijentelu za umjetnost japanske ceremonije čaja. Kao dijete, Šoen je crtala slike i pokazivala priličnu vještinu u crtanju ljudskih figura. Postala je opsjednuta Hokusaijevim radovima ukijo-eima. Njezina je majka poduprla njezinu odluku da gradi umjetničku karijeru.
Šoen je bila poslana u Prefekturalnu likovnu školu u Kjotu, gdje je studirala u klasi Suzukija Šonena (1849. – 1918.), slikara pejzaža u kineskom stilu. Također je počela studirati slikarske stilove Kanove i Sesšuove škole, a Suzuki je bio toliko impresioniran da joj je dao prvi kanđi sa svojim pseudonimom »Šonen« (Shōnen) kao priznanje njezina talenta. To je bio izniman proboj u to doba; no, njezina je reputacija nakratko bila zasjenjena jer su je osumnjičili za vezu s njezinim učiteljem, što je možda i bila istina; ubrzo zatim rodila je nezakonitog sina, budućeg slikara Uemuru Šokoa (Uemura Shōkō), kojeg je odgojila kao samohrana majka. Poslije je rodila kćer i slično tomu nije nikada otkrila ime oca.
Rana umjetnička karijera[uredi | uredi kod]
Godine 1894. Šoen je postala učenica Kona Baireija, a poslije i njegova nasljednika Takeućija Seihoa. Prvu lokalnu nagradu dobila je 1898. za rad izabran za Izložbu nove i stare umjetnosti (jap. Šinko Biđucu Tenrankai ili Šinkoten) u Kjotu, a prvu nacionalnu nagradu 1900. za sliku prijavljenu za izložbu pod pokroviteljstvom Japanske umjetničke akademije (jap. Nihon Biđucuin) i Japanskog slikarskog udruženja (jap. Nihon Kaiga Kjokai). Poslije se fokusirala na proizvodnju rada za prikaz i prodaju na buntenskim izložbama pod pokroviteljstvom vlade, počevši od 1907. Nakon što je vojvoda Connaughta prilikom svojeg posjeta Japanu kupio njezinu sliku Ljepotice u četirima životnim dobima (四季美人図, Šiki biđin-zu, 1890.), uzdignuta je bila na status slavne ličnosti.
Šoen je na osnovi vlastite umjetničke izobrazbe i osobnog interesa za ksilografske otiske i stare slikarske stilove crtanjem razvila nove tehnike i stilove kompozicije sa širokim rasponom subjekata. Teme i elementi iz tradicionalne drame no često su se pojavljivali u njezinim radovima, no slike lijepih žena (biđinga) počele su prevladavati u njezinim djelima. Konačno, njezini će radovi kombinirati teme i noa i žena u jednoj jedinoj kompoziciji. Od 1917. do 1922. zapala je u krizu i odbijala je sudjelovati na izložbama nekoliko godina.
Godine 1924. vratila se u svijet umjetnosti izloživši sliku s naslovom Princeza Joki (楊貴妃, Jokihi, 1922.) na Četvrtoj izložbi Carske umjetničke akademije. Slika se danas nalazi u Šohakuovu muzeju u Nari.
Kasna karijera[uredi | uredi kod]
Tijekom 1930-ih, kada je Šoen bila u kasnim pedesetima i ranim šezdesetima, počela je proizvoditi vrlo velika djela. U njih se ubrajaju Proljeće i jesen (春秋図, Šunđu-zu, 1930.), Predigra za ples no (序の舞, Đo-no-mai, 1936.) i Komaći pere knjigu (草子洗い小町, Soši-arai Komaći, 1937.). Mnoga ova djela, posebice Đo-no-mai, danas se smatraju njezinim najvećim remek-djelima.
| Predigra za ples no (序の舞, Đo-no-mai) | |
| |
| Uemura Šoen, 1936. | |
| japanske (nihonga) vodene boje na svili , 141 × 23 cm | |
| Umjetnički univerzitet, Tokio | |
I Đo-no-mai i Soši-arai Komaći inspirirani su teatrom no. (Đo-no-mai je ples koji se izvodi u uvodu drame no, a Soši-arai Komaći jest naslov drame no o pjesnikinji Ono no Komaći iz perioda Heian.) Obje su slike karakterizirane snažnim osjećajem veličanstva, s velikom centralnom figurom nasuprot praznoj pozadini. Upotreba boje pažljivo je planirana tako da se svijetle površine na odjeći i drugim predmetima izrazito ističu nasuprot negativnom prostoru.
Godine 1941. Šoen je postala prva slikarica u Japanu koja je pozvana u članstvo Carske umjetničke akademije. Također je bila postavljena za dvorsku slikaricu pri Carskoj dvorskoj upravi 1944.
Tijekom Drugog svjetskog rata podupirala je nacionalizam u djelima poput Kasne jeseni (晩秋, Banšu, 1943.), koja prikazuje lijepu ženu dok obavlja posao kako bi pomogla u ratu. Unatoč svojoj uznapredovaloj dobi, putovala je čak u ratnu zonu u Kini na poziv japanske vlade u svrhu propagande, da bi pokazala ljudima kod kuće da je sve u redu. Mnoga njezina djela iz ovog perioda, uključujući Sumrak (夕暮, Jugure, 1941.), Vedar dan (晴日, Haruhi, 1941.) i Kasnu jesen, prikazuju radne žene u svakodnevnim kućanskim poslovima, koje pokazuju snažan osjećaj živosti. Kao i u svojim djelima iz 1930-ih, Šoen pokazuje vještu upotrebu negativnog prostora, s realističnim detaljem, čistim linijama i mirnom upotrebom boje. Budući da se ratna situacija pogoršavala, Šoen je u februaru 1945. bila evakuirana iz Kjota u predgrađe Nare.
Godine 1948. postala je prva žena koja je primila japanski prestižni Orden kulture. Njezina slika Đo no mai također je bila prva slika neke Japanke koju je Agencija za kulturne poslove označila važnim kulturnim dobrom.
Umrla je od raka pluća[1] 27. augusta 1949. u svojoj planinskoj kolibi u selu Heiđo u prefekturi Nari.[2]
Filatelija[uredi | uredi kod]
Japanska vlada izabrala je djela Uemure Šoen dvaput kao predmet komemorativnih poštanski maraka:
- 1965. – Đo no mai, radi komemoracije Filatelističkog tjedna 1965.
- 1980. – Majka i dijete (母子, Boši, 1934.), kao dio serije moderne umjetnosti.
Godine 2000. sama Uemura Šoen bila je predmet komemorativne poštanske marke serije kulturnih vođa koju je izdala Japanska pošta.
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ „Shohaku Art Museum”. Google Cultural Institute. Pristupljeno 23. aprila 2015.
- ↑ „Meiji Portraits - Bernd Lepach - U”. http://www.meiji-portraits.de/. Pristupljeno 23. aprila 2015.
Literatura[uredi | uredi kod]
- Briessen, Fritz van. The Way of the Brush: Painting Techniques of China and Japan. Tuttle. 1999. ISBN 0-8048-3194-7
- Conant, Ellen P., Rimer, J. Thomas, Owyoung, Stephen. Nihonga: Transcending the Past: Japanese-Style Painting, 1868-1968. Weatherhill. 1996. ISBN 0-8348-0363-1
- Kato, Ruiko. Niji o miru: Shoen to sono jidai. Kyoto Shinbunsha. 1991. ISBN 4-7638-0279-8
- Kimura, Ihee. Four Japanese painters: Taikan Yokoyama, Gyokudo Kawai, Shoen Uemura, Kiyokata Kaburaki (JPS picture books). Japan Photo Service. 1939. ASIN: B000888WYA
Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]
- Umjetnički muzej u Osaki sa slikom Kasna jesen Arhivirano 2004-08-15 na Wayback Machine-u
- Šohakuov umjetnički muzej u Nari (japanski site), s izloženim mnogim njezinim djelima Arhivirano 2007-04-29 na Wayback Machine-u
- umjetnička djela i historija Uemure Šoen Arhivirano 2015-04-25 na Wayback Machine-u
- stranica o Uemuri Šoen na mrežnom mjestu Adaćijeva umjetničkog muzeja (engleski) Arhivirano 2013-06-19 na Wayback Machine-u
- Uemura Shoen, WikiArt, enciklopedija vizualne umjetnosti