Tsuyoshi Inukai

Tsujoshi Inukai 犬養 毅
29. premijer Japana
Mandat 13. prosinca 1931. – 15. svibnja 1932.
Prethodnik	Wakatsuki Reijirō
Nasljednik	Takahashi Korekiyo (v.d.)
Rođenje	20. travnja 1855. Okajama, Japan (tada Šognat Tokugawa)
Smrt	15. svibnja 1932. Tokijo, Japan
Politička stranka	Rikken Seiyūkai (1924–1932)
Potpis

Tsujoshi Inukai (japanski: 犬養 毅; Okajama, 20. travnja 1855. - Tokijo, 15. svibnja 1932.), japanski političar koji je od 13. prosinca 1931. do 15. svibnja 1932. obnašao dužnost 18. premijera Japana.

Biografija

Rani život

Tsujoshi Inukai rođen je 20. travnja 1855. u Okajami, u bivšoj samurajskoj porodici. U rodnom mjestu, njegov otac je bio lokalni službenik za vrijeme Tokugawa šognata. U dobi od 21 godine, 1876., Inukai odlazi u Tokijo gdje završava Keio Gijuku (današnje Sveučilište Keio), specijalizirajući kineske studije. U mladosti, Inukai je radio kao novinar za novine Yūbin Hōchi Shimbun (danas sportske novine), za koje je izvještavao dok je, tokom Pobune u Satsumi, boravio s vojskom na frontu.

Politička karijera

Godine 1882., Ōkuma Shigenobu poziva Inukaija da mu pomogne u osnivanju stranke Rikken Kaishintō, političke opcije liberalnog opredjeljenja koja se strogo protivila klanskoj dominaciji u japanskoj politici i zalagala se za britanski sustav ustavne monarhije u sklopu parlamentarne demokracije.

Fotografija posjeta Chiang Kai-sheka (drugi s desna) prijateljima u Japanu. Krajnje lijevo je japanski nacionalistički političar, Mitsuru Tōjama, dok je u sredini budući premijer Tsujoshi Inukai. Fotografija snimljena 1929. godine.

Njegova politička karijera započela je, formalno, 1890. godine, kada je prvi put izabran u donji dom parlamenta. Na položaj je biran još 17 puta, ostavši zastupnik pune 42 godine, do svoje smrti. Godine 1898. po prvi puta postaje član japanske vlade i to kao ministar obrazovanja u prvoj vladi Ōkume Shigenobua. Na tom je mjestu naslijedio Jukija Ozakija, koji je bio prisiljen dati ostavku zbog govora kojeg su konzervativci nazvali prorepublikanskim. Ipak, Ozakijeva ostavka nije smirila krizu, što je, ultimativno, dovelo do pada Shigenobuove vlade, čime je Inukaijev mandat trajao samo 11 dana.

Iako je igrao dominantnu ulogu u strankama-nasljednicama svoje matične stranke, Inukaijeva politika je s godinama postajala sve konzervativnija tako da su ga u jednom periodu počeli povezivati kako s panazijskim pokretom tako i s vodećim nacionalistima, poput Mitsurua Tōjame. Isto tako, Inukai je bio veliki pobornik kineskog republikanizma, posjetivši Kinu 1907. godine, davajući, uz to, pomoć Sun Jat-senu tokom Xinghai revolucije 1911. godine. Sunu je kasnije pomogao i kada je ovaj bježao u Japan nakon neuspjelog pokušaja svrgavanja Yuana Shikaija. Inukai je imao veliko poštovanje prema kineskoj kulturi te je smatrao kako su sino-japanski odnosi ključni za formiranje azijske solidarnosti. Iako se kasnije razišao sa Sunom oko pitanja sino-japanskih odnosa, Inukai je održao čvrste veze sa vodećim kineskim političarima svoga doba. Jednako tako, Inukai je podržavao zahtjeve za vijetnamsku nezavisnost koje je predvodio princ Cuong De, kog je pozvao u Japan 1915. godine.

U vladu, Inukai se vratio kao ministar komunikacija tokom druge vlade premijera Jamamota Gonnohjōeja. Tokom rujna 1923., četiri dana je istovremeno obavljao i funkciju ministra obrazovanja. Godine 1922., Inukaijeva stranka prošla je kroz novi proces restrukturiranja te se, 1924. godine, pridružila drugim strankama u formiranju vlade koju je predvodio Takaaki Katō. Inukai je ponovo služio kao ministar komunikacija.

U srpnju 1929., na poziv kineske vlade, Inukai je, zajedno s još nekoliko članova delegacije, otputovao u Nanjing na memorijalni susret povodom smrti Sun Jat-sena. Iste godine, iznenadom smrću Tanake Giichija, Inukai je postao novi predsjednik stranke. U tom je periodu njegova politika bila izrazito konzervativna - oštro se protivio japanskom potpisu na Londonskom pomorskom sporazumu (koji je reducirao vojne izdatke), podržavao je japansku invaziju Mandžurije 1931. godine te je odbijao sve kritike Lige naroda povodom Mandžurijskog incidenta, od japanske vojske organizirane eksplozije koja je poslužila kao lažirani povod za prije spomenutu invaziju.

Inukai kao premijer

Zajednička fotografija Inukaijeve vlade iz 1931. godine.

Novinski izvještaj o Petnaestomajskom indicentu i uspjelom atentatu na premijera Inukaija.

Nakon ostavke vlade premijera Wakatsukija 1931. godine, zbog nesposobnosti da kontrolira vojsku i riješi financijske probleme, genrō se obratio Inukaiju i ponudio mu mandat za sastav nove vlade. Bivši premijer Saionji Kinmochi optužio je Inukaija da izbjegava ikakve promjene na poljima vanjske i ekonomske politike. Još jedan problem s kojim se Inukai suočio bio je nedostatak parlamentarne većine, što je dovelo do toga da je njegov kabinet bio izrazito labav i sastavljen od dijametralno suprotnih frakcija, primjeri čega su bili ultranacionalističi ministar vojske, Sadao Araki, i liberalni ministar financija, Takahashi Korekiyo. Imajući pred sobom frakcionirani kabinet i neskloni parlament, Inukai je koristio pomoć Sūmitsu-ina, carskog vijeća, kako bi u izvanrednom postupku progurao carske edikte i proračunske zakone, izbjegavajući tako redovnu parlamentarnu proceduru po pitanju proračuna. Njegova ekonomska politika dovela je do devalvacije jena, smanjenja cijena japanskih proizvoda i povećanog izvoza.

Ipak, Inukai je velike probleme imao na polju vojsne politike. Naime, morao je popustiti zahtjevu Carske vojske da pošalje dodatne trupe u Mandžuriju i u Tianjin, unatoč dvama odredbama cara Hirohita, onoj od 23. prosinca 1931., koja je zahtijevala poštivanje Sporazuma devet sila o nenapadnju Kine, te onoj od 27. prosinca 1931., kojom se zabranjivalo izdavanje odobrenja Kwantung vojsci da okupita Jinzhou. No, Inukaijeva ingerencija na tom polju bila je gotovo nikakva jer je Carska vojska već neko vrijeme bila izvan civilne uprave, a do ožujka 1932., sukobi su se proširili do Šangaja, što je dovelo do Prvog šangajskog incidenta. Ipak, to mu je donijelo veliku popularnost tako da je na općim izborima 1932. njegova stranka osvojila nadmoćnu većinu.

Dana 8. siječnja 1932., korejski nacionalist pokušao je ubiti cara Hirohita u događaju poznatom kao Indicent na stanici Sakuradamon. Inukai i njegova vlada su odmah ponudili mandate na raspolaganje, ali car je htio zataškati incident i odbio njihove ostavke.

Ipak, Inukai nije bio lišen kritika. Ekstermna desnica kritizirala ga je zbog pokušaja ostvarivanja kontrole nad vojskom, dok su ga reformisti kritizirali jer u tim nastojanjima nije otišao dovoljno daleko. Premijerovi pokušaji da prekine japansku intervenciju u Kini i zataška Šangajski incident pregovorima s Kinom izazvali su negodovanje javnosti i ekstremene desnice. Ovakva politika dovela je do terorističke aktivnosti koja je kulminirala Incidentom Lige krvi, zavjerom koja je za cilj imala u atentatima pobiti 20 bogatih biznismena i liberalnih političara. Unatoč velikom broju meta, skupina je uspjela ubiti tek dvojicu - bivšeg ministra financija, Junnosukea Inouea te generalnog direktora Mitsuija, Dana Takumu.

Dana 1. ožujka 1932., službeno je proglašena država Mandžukuo. Simbolično, Inukai je odbio dati formalno diplomatsko priznanje zbog već pogoršanih odnosa sa Sjedinjenim Državama, što je razljutilo radikalnu frakciju unutar Carske vojske.

Inukaijev sukob s vojskom rezultirao je uspjelim atentatom na njega u sklopu Petnaestomajskog incidenta, što je, de facto, označilo kraj civilne kontrole nad japanskom vladom sve do kraja Drugog svjetskog rata. Inukai je propucan od strane 11 nižih mornaričkih časnika (većina ih je tek napunila 20 godina) u premijerskoj rezidenciji u Tokiju. Njegove posljednje riječi bile su, okvirno, "Kada bih vam mogao reći, razumjeli biste", na što su atentatori odgovorili, "Dijalog je besmislen". Mete neuspjelog državnog udara bili su i Makino Nobuaki, čuvar carskog i državnog pečata, bivši premijer Kimmochi Saionji, sjedište stranke Rikken Seiyukai kao i banka Mitsubishi, koja je bila meta napada ručnim bombama. Izvorni plan urotnika bilo je ubojstvo Charlieja Chaplina, koji je 14. svibnja stigao u Japan kao Inukaijev gost, u nadi da bi taj čin izazvao rat sa Sjedinjenim Državama. Ipak, Chaplin je u vrijeme atentata gledao sumo borbu u društvu Inukaijeva sina, Takerua, i tako izbjegao atentatore.

Inukai je pokopan na groblju Aoyama u Tokiju.

Izvori

• Bix, Herbert B. Hirohito and the Making of Modern Japan. Harper Perennial (2001). ISBN 0-06-093130-2
• Fogel, Joshua A (1996). The Literature of Travel in the Japanese Rediscovery of China, 1862-1945. Stanford University Press. ISBN 0804725675. 
• Large S.S. (2001). Nationalist Extremism in Early Showa Japan: Inoue Nissho and the 'Blood-Pledge Corps Incident, 1932. Modern Asian Studies 35(3): 553-564.
• Lee, To Yee. Sun Yat-Sen, Nanyang and the 1911 Revolution . Institute of Southeast Asian Studies. ISBN 9814345466. 
• Oka Yoshitake, et al. Five Political Leaders of Modern Japan: Ito Hirobumi, Okuma Shigenobu, Hara Takashi, Inukai Tsuyoshi, and Saionji Kimmochi. University of Tokyo Press (1984). ISBN 0-86008-379-9
• Ozaki, Yukio. (2001). The Autobiography of Ozaki Yukio: The Struggle for Constitutional Government in Japan (translated by Fujiko Hara). Princeton: Princeton University Press. ISBN 978-0-691-05095-9
• Brendon, Piers. The Dark Valley: A Panorama of the 1930s. Vintage; Reprint edition (2002). ISBN 0-375-70808-1
• Toland, John (2003 reprint). The Rising Sun: The Decline and Fall of the Japanese Empire, 1936-1945. Modern Library. ISBN 0-8129-6858-1. 
• Tran, To Yee (2005). A Vietnamese Royal Exile in Japan: Prince Cuong De (1882-1951). Routledge. ISBN 0415297168. 

Vanjske poveznice

Tsuyoshi Inukai na Wikimedijinoj ostavi

• Inukai Memorial Museum (Okayama) Arhivirano 2006-08-09 na Wayback Machine-u