Torlački
| srpskohrvatske standardne varijante, dijalekti i govori |
|---|
|
policentrični srpskohrvatski standardni jezik usporedba srpskohrvatskih standardnih varijanti srpska varijanta · hrvatska varijanta · bosanska varijanta · crnogorska varijanta štokavski (ekavski · ijekavski · ikavski) kajkavski (ekavski · ikavski) čakavski (ikavski · ekavski · ijekavski) torlački (ekavski · našinski) užički · romanosrpski · bunjevački gradišćanskohrvatski · moliškoslavenski slavenosrpski |
Torlački ili Prizrensko-timočki dijalekt, jedna od četiriju dijalektalnih grupa srpskohrvatskoga jezika, uz čakavski, kajkavski i štokavski. Govori se u južnoj i istočnoj Srbiji, severozapadnoj Severnoj Makedoniji (Kratovo-Kumanovo) i zapadnoj Bugarskoj (Belogradčik-Trn-Breznik). Neki lingivsti ga klasifikuju kao drugi dijalekat srpskog jezika, pored istočno-štokavskih podijalekata.
Torlački dijalekat nije standardizovan, a pojedini njegovi podijalekti dosta se međusobno razlikuju u nekim osobinama.
Klasifikacija[uredi | uredi kod]
Mišljenja lingvističara oko torlačkog dijalekta su podeljena. Neki srpski lingvisti i pojedini hrvatski (kao što su Milan Rešetar, Pavle Ivić i Dalibor Brozović) smatraju da torlački treba da se klasifikuje Torlački dijalekat kao staroštokavski dijalekt, pri čemu ga nazivaju "prizrensko-timočki dijalekat",[1] zato jer neki podijalekti ovog dijalekta koriste rečcu šta sa tim značenjem (što je osobina koju imaju i bugarski i makedonski jezik). Menjinsko mišljenje je da torlački treba da se svrsta kao nezavisan dijalekat-narečje zbog toga što je to prelazni govor između istočnoštokavskih-srpskih dijalekata, severnomakedonskih dijalekata i zapadnobugarskih dijalekata.
Napomene o govoru[uredi | uredi kod]
Standardni srpski jezik zasnovan na istočnim štokavskim dijalektima severne Srbije u oblasti Valjevo, ekavski izgovor uz uticaj prelaznih govora zapadnog Sandžaka Loznica, standardni makedonski jezik zasnovan je na centralnim i zapadnim dijalektima u okolini Prilepa, a standardni bugarski jezik na dijalektima centralne i istočne Bugarske u oblasti Veliko Trnovo, torlački dijalekt nije standardizovan na nivo jezika zato ni u jednoj od tri zemlje nema zvanični status, ali je kao dijalekat dosta sličniji sa bugarskim i makedonskim dijalektima. Šta se tiče vokabulara može biti da se u Rumuniji razvio najdiferentniji govor tog tipa gde su Hrvati Krašovani, razvili mešavinu torlačih, bugarskih, rumuniskih, štokavskih i kajkavskih govora. Taj karašovanski govor razvijao se pod uticajem komšijskih srpskih govora iz Timočke krajine (sadašnja Srbija) i pod uticajem banatskobugarskog. Osim toga na karašovanski govor nije uticao standardni jezik sve do devedesetih godina dvadesetog veka kada se Rumunija otvorila prema svetu a Karašovani su masovno odlazili u Hrvatsku i sa sobom donosili uticaj modernog hrvatskog standardnog jezika, zato se danas više nego ikada pre ovaj govor menja. U svim ostalim oblastima u opšte slovenskim i južnoslovenskim zemljama govor je pod velikim uticajem nacionalnog standardnog jezika, naročito u pogledu novih reči, oblika i pojava.
Rečnik[uredi | uredi kod]
Osnovni torlački rečnik deli većinu reči sa slovenskim korenom sa srpskim, bugarskim i makedonskim, ali je tokom vremena pozajmio puno reči iz turskog, rumunskog i albanskog jezika. Takođe, sačuvao je mnoge reči koje su u standardnim jezicima arhaizmi ili reči sa drugačijim značenjem. Kao i druge crte, delovi rečnika se razlikuje po poddijalektima, npr. Krašovani ne moraju razumeti Gorance.
Gubljenje glasa /h/[uredi | uredi kod]
Jedinstvena odlika makedonskog, torlačkog i velikog broja srpskih dijalekata kada se porede sa ostalim slovenskim jezicima je da, tehnički, oni nemaju fonemu /h/. Glas h je rezervisan uglavnom za pozajmljenice, i toponime u Makedoniji. U Standardnom makedonskom, koji je zasnovan na govoru Prilepa, reči hiljada i hitno su iljada i itno.
Samoglasno /l/[uredi | uredi kod]
Torlački je na mnogo mesta sačuvao staro samoglasno /l/, koje, kao i samoglasno /r/ može bez samoglasnika činiti slog. Ova osobina se sačuvala samo još u češkom i slovačkom. U standardnom srpskom, hrvatskom i bosanskom, samoglasno /l/ je postalo /u/ i /o/. U Bugarskom, pre njega je obično samoglasnik koji se obeležava sa ъ. Nisu svi torlački poddijalekti sačuvali ovu osobinu u potpunosti, već se ona na nekim mestima i menja u [ə], [u], [ɔ] ili [a].[1] Arhivirano 2004-11-16 na Wayback Machine-u
| Torlački | Krašovani | влк /vlk/ | пек'л /pεkəl/ | с'лза /səlza/ | жлт /ʒlt/ |
|---|---|---|---|---|---|
| Severni (Svrljig) | вук /vuk/ | пекал /pεkəl/ | суза /suza/ | жл'т /ʒlət/ | |
| Centralni (Lužica) | вук /vuk/ | пек'л /pεkəl/ | сл'за /sləza/ | жл'т /ʒlət/ | |
| Južni (Vranje) | в'лк /vəlk/ | пекал /pεkаl/ | солза /sɔlza/ | ж'лт /ʒəlt/ | |
| Zapadni (Prizren) | вук /vuk/ | пекл /pεkl/ | слуза /sluza/ | жлт /ʒt/ | |
| Istočni (Trn, Breznik) | вук | пекл | слза | жлт | |
| Severoistočni (Belogradčiki) | влк | пекл | слза | жлт | |
| Jugoistočni (Kumanovo) | вук | пекъл | слуза | жут | |
| Standardni srpski | вук /vuk/ | пекао /pεkaɔ/ | суза /suza/ | жут /ʒut/ | |
| Standardni bugarski | вълк /vəlk/ | пекъл /pεkəl/ | сълза /səlza/ | жълт /ʒəlt/ | |
| Standardni makedonski | волк /vɔlk/ | пекол /pεkol/ | солза /sɔlza/ | жолт /ʒɔlt/ | |
Književnost[uredi | uredi kod]
Književnost na torlačkom je retka, jer ovaj dijalekt nikada nije bio zvanični jezik nijedne zemlje niti njenog dela, a pismenost ove oblasti uglavnom se vezuje za pravoslavno sveštenstvo, koje je uglavnom pisalo crkvenoslovenskim.
Srpski pisac Borisav Stanković je dosta koristio torlački u svojim pripovetkama, u kojima je opisivao živote ljudi u južnoj Srbiji dvadesetog veka. Pisac komedija Stevan Sremac, iako je rođen u Vojvodini, proveo je deo života u južnoj Srbiji, i njegove pripovetke Zona Zamfirova i Ivkova slava govore o mentalitetu i dijalektu ovih ljudi.
Literatura[uredi | uredi kod]
- Дијалекти источне и јужне Србије, Александар Белић, Српски дијалектолошки зборник, 1, 1905.
- Sprachatlas Ostserbiens und Westbulgariens, Andrej N. Sobolev. Vol. I-III. Biblion Verlag, Marburg, 1998.
- Encyclopedia of the Languages of Europe, Glanville Price, Blackwell Publishing, p. 423.
- Language and Conflict: A Neglected Relationship, Dan Smith, Paul A Chilton - Language Arts & Disciplines, 1998, Page 59
- South Slavic and Balkan Linguistics, A. Barentsen, Rodopi, 1982
- Hrvatska dijalektologija 1, Josip Lisac, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2003.
- The Slavonic Languages, Bernard Comrie, Greville G Corbett - Foreign Language Study, 2002, pp 382-384.
- Български диалектен атлас, Том 3. Югозападна България : Ч.1. Карти и Ч. 2. Статии, коментари, показалци / Под общата редакция на Стойко Стойков ; Отговорен редактор Кирил Мирчев. София, Издателство на БАН, 1974.
- Български диалектен атлас, Том 4. Северозападна България :Ч. 1. Карти и Ч. 2. Статии, коментари, показалци / Под общата редакция на Стойко Стойков ; Отговорен редедактор Иван Кочев. София, Издателство на БАН, 1980 (част 1); 1981 (част 2).
Vidi još[uredi | uredi kod]
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- Karta Pavla Ivića štokavskih dijalekata Arhivirano 2006-12-02 na Wayback Machine-u
- Članak Josipa Lisca Arhivirano 2004-11-16 na Wayback Machine-u
- Torlačka internet strana Arhivirano 2008-07-24 na Wayback Machine-u