Thomas Young
| Thomas Young | |
.jpg) | |
| Rođenje | 13. juna 1773. Milverton, Somerset, Ujedinjeno kraljevstvo |
|---|---|
| Smrt | 10. maja 1829. London, Ujedinjeno kraljevstvo |
| Državljanstvo | Englez |
| Polje | Fizika, Fiziologija, Egiptologija |
| Institucija | profesor na Royal Institution u Londonu |
| Alma mater | Sveučilište u Göttingenu |
| Poznat po | Youngov modul elastičnosti, Valna teorija svjetlosti, Astigmatizam, Interferencija valova, Young-Helmholtzova teorija |
Thomas Young (Milverton, 13. juna 1773. – London, 10. maja 1829.), engleski fizičar, liječnik i egiptolog. Doktorirao fiziku na Univerzitetu u Göttingenu 1796. Od godine 1801 do 1804. bio je profesor na Royal Institution u Londonu. Od 1804. djelovao je kao liječnik u Londonu. Objavio je mnoge radove iz fizike, medicine, astronomije, fiziologije, geofizike i arheologije, osobito paleografije. Kritizirao je čestičnu teoriju svjetlosti i uvodio valnu teoriju. S pomoću valne teorije razjasnio je interferenciju svjetlosti. U pismu upućenom Françoisu Aragou postavio je hipotezu o transverzalnoj prirodi valova svjetlosti. Young je dao i radove s područja teorije elasticiteta, pa se prema njemu modul elastičnosti naziva Youngov modul elastičnosti. Bio je član Kraljevskog društva (eng. Royal Society) od 1794., Francuske akademije znanosti od 1827. i Kraljevske švedske akademije znanosti od 1828.[1]
Biografija[uredi | uredi kod]
Young se rodio u kvekerskoj obitelji u Somersetu 1773. godine kao najstariji od desetoro djece. Već u dobi od 14 godina naučio je grčki i latinski jezik te je poznavao francuski, talijanski, arapski, sirijski, kaldejski, hebrejski, amharski, perzijski, samaritanski i turski. Započeo je studij medicine u Londonu 1792. godine, zatim je otišao u Edinburgh 1794. , a godinu kasnije u Göttingen gdje je diplomirao 1796. godine. Sljedeće godine je pristupio na Univerzitet u Cambridgeu, a istovremeno 1797. je nasljedio imetak koji mu je omogućio financijsku neovisnost.
Godine 1799. započeo je liječničku praksu u Londonu. Mnoge od svojih ranih teorijskih radova objavljivao je anonimno, kako ne bi ugrozio liječničku reputaciju. Počeo je predavati na Royal Institution 1801., a iduće godine imenovan je tajnikom Kraljevskog društva (eng. Royal Society) u Londonu, čiji je bio član od 1794. Godine 1803. napustio je mjesto predavača zbog bojazni da će mu obaveze ometati lječničku praksu. Njegova su predavanja objavljena 1807. u Course of Lectures on Natural Philosophy i sadržavala su brojne naznake njegovih kasnijih teorija. Young je postao liječnik u St. George's Hospital 1811. a tri godine kasnije sudjelovao je u radu odbora koji je razmatrao opasnosti povezane s plinifikacijom Londona. Nekoliko godina prije smrti počeo se baviti idejom životnog osiguranja, a uz druga zaduženja i počasti, bio je izabran za jednoga od osam stranih suradnika Francuske akademije znanosti (1811.). Umro je 10.svibnja 1829.. u Londonu u dobi od 56 godina.
Istraživanja i teorije[uredi | uredi kod]
U djelu Skice i ekperimenti u vezi sa s zvukom i svjetlošću kritizira korpuskularnu teoriju svjetlosti i uvodi valnu teoriju. S pomoću valne teorije razjasnio je interferenciju svjetlosti. U pismu upućenom francuskom fizičaru F. Aragou postavlja hipotezu o tranverzalnoj prirodi valova svjetlosti. Dao je radove s područja teorije elasticiteta, pa se prema njemu modul elastičnosti naziva Youngov modul elastičnosti. Young se bavio istraživanjem vida i teorije boja, i smatra ga se utemeljiteljem fizikalne optike. Godine 1793. objasnio je način na koji se oko prilagođava na različite udaljenosti ovisno o promjeni zakrivljenosti leće. Godine 1801. prvi je objasnio astigmatizam. Predstavio je hipotezu koja objašnjava percepciju boja, odnosno da ovisi o tri vrste živčanih vlakana u mrežnici, koja reagiraju na crvenu, zelenu i ljubičastu svjetlost. Teoriju je kasnije razvio Hermann von Helmholtz (Young-Helmholtzova teorija), eksperimentalno je dokazana 1959.
Jezici[uredi | uredi kod]
U njegovom članku Jezici kojega je napisao za Encyclopædiju Britannicu, Young je usporedio gramatiku i vokabular 400 jezika. U drugom radu iz 1813. uveo je pojam Indoeuropski jezici, 165 godina nakon prijedloga nizozemskog lingvista Marcusa Zueriusa van Boxhorna ( 1647.).
Egipatski hijeroglifi[uredi | uredi kod]
Young je također radio na dešifriranju egipatskih hijeroglifa, što ga svrstava među pionire egiptologije. Svoj rad temeljio je na postavkama Silvestre de Sacija i Šveđanina Akerblada, koji je postavio demotski alfabet od 29 slova, pogrešno vjerujući da je demotski isključivo fonetski (alfabetski).
Do godine 1814. Young je u potpunosti preveo demotski tekst kamena iz Rozete, koristeći listu od 86 demotskih riječi. Young je potom proučavao hijeroglifski alfabet, no pogrešno je vjerovao da se radi o jednostavnom prijevodu, nije uočio da se radi o parafraziranom tekstu. Godine 1823. objavio je Account of the Recent Discoveries in Hieroglyphic Literature and Egyptian Antiquities, a neki od Youngovih zaključaka pojavili su se u znamenitom članku Egipat kojega je napisao za Encyclopædiju Britannicu 1818. godine.
Kad je francuski lingvist Jean-François Champollion objavio svoj prijevod hijeroglifa, Young ga je pozdravio ali je ustvrdio da je Champollionov sustav baziran na njegovim člancima. No Champollion je to odbacio i nije bio voljan pripisati zasluge Youngu. U narednom razdoblju, u skladu s političkim tenzijama, Velika Britanija podupirala je Younga a Francuzi Champolliona. Premda je Champollionovo razumijevanje gramatike egipatskog pisma ukazivalo na pogreške vidljive i kod Younga, ustrajao je u tvrdnji da je sam dešifrirao hijeroglife. No nakon 1826. godine, kad je Champollion postao kustos Louvra, ponudio je Youngu pristup demotskim rukopisima.
Ostavština[uredi | uredi kod]
Kasniji stručnjaci i nučnici cijenili su Youngov rad čak i kad su ga poznavali samo prema postignućima na njihovom području. Njegov suvremenik Sir John Herschel nazvao ga je «originalnim genijem». Albert Einstein ukazao mu je počast 1931. godine u predgovoru Newtonove Optike. Među znanstvenicima koji su mu se divili bili su fizičari, dobitnici Nobelove nagrade Lord Rayleigh (1904.) i Philip Warren Anderson (1977.).
