The Royal Tenenbaums

Izvor: Wikipedia
The Royal Tenenbaums
Režija Wes Anderson
Produkcija Wes Anderson
Barry Mendel
Scott Rudin
Scenario Wes Anderson
Owen Wilson
Uloge Gene Hackman
Anjelica Huston
Gwyneth Paltrow
Ben Stiller
Luke Wilson
Owen Wilson
Danny Glover
Bill Murray
Stephen Lea Sheppard
Muzika Mark Mothersbaugh
Premijera 2001.
Jezik engleski
Trajanje 109 min.
Država Sjedinjene Američke Države
Kompanija
Distributer Touchstone Pictures
Budžet $28,000,000
Tehnička ekipa
Kamera Robert Yeoman
Montaža Dylan Tichenor
The Royal Tenenbaums na Internet Movie Database
Zvanični sajt

Obitelj čudaka (eng. The Royal Tenenbaums) je američka humorna drama iz 2001. koju je režirao Wes Anderson prema vlastitom scenariju, a kojemu je to treći dugometražni film. Radnja se odvija oko umirovljenog odvjetnika Royala Tenebauma (Gene Hackman) koji odglumi da je bolestan kako bi se vratio natrag u svoju obitelj od koje se udaljio. Uz Hackmana, ostale uloge tumače Anjelica Huston, Gwyneth Paltrow, Ben Stiller, Luke Wilson, Owen Wilson, Danny Glover i Bill Murray.

Hackman se dugo nećkao prihvatiti ulogu Royala, te je Anderson razmišljao i o drugim kandidatima, sve dok glumac nije naposljetku pristao. Film je dobio uglavnom pohvale kritičara te je nominiran za nekoliko nagrada, a trenutno je najkomercijalniji Andersonov film u američkim kinima. Sniman je uglavnom u okolici New Yorka.

Radnja[uredi - уреди]

New York. Nekada davno, Royal Tenenbaum je bio uspješan odvjetnik i vodio sretan brak sa svojom suprugom Etheline, arheologinjom. Imali su i dva sina, Chasa i Richieja, te jednu usvojenu kćerku, Margot. No Royal nikada nije bio onakav otac kakav je trebao biti; sa zračnom BB puškom je u jednoj igri upucao sina Chasa u prst, stalno je svakome napominjao kako je Margot njegova usvojena kćerka a najdražeg sina Richieja je vodio na klađenje kod borbi pasa. Djeca su ipak svojedobno bili geniji; Chas je bio financijski genij, Margot je pisala hvaljene kazališne komade a Richie je izvrsno igrao Tenis. Ali kada se Royal rastavio od supruge i napustio obitelj djeca su se polako počela pretvarati u frustrirane i neurotične osobe.

Margot se udala za neurologa Raleigha St. Claira i sa 30 godina još uvijek skriva da puši cigarete. Richie se prestao baviti tenisom i tajno zaljubio u Margot, ali se srami to reči iako je ona njegova usvojena sestra. Chasova supruga je poginula i ostavila ga s dvoje djece. Jednog dana, gotovo u isto vrijeme, djeca se počnu vraćati u Ethelininu kuću, u kojoj su prije živjela. Istodobno, tamo se vraća i sam Royal, koji je čuo da je Etheline zaprosio računovođa Sherman. Royal tvrdi da umire od raka želuca i da se želi pomiriti s obitelji, no zapravo je zdrav i samo taji da nema više novaca. Jedino je tu tajnu priznao obiteljskoj sluzi, indijskom sobaru Pagodi. Richie i Margot su spremni oprostiti mu, no Chas je i dalje ljut na njega. Pojavi se i "prijatelj obitelji" Eli Cash, drogeraš koji je oduvijek htio biti Tenenbaum i koji piše romane o westernima, te koji je također zaljubljen u Margot.

Sherman raskrinka Royala kada otkrije da je doktor koji ga je pregledavao bio samo glumac te da je lijek protiv raka koji je uzimao bio samo obični Tic-Tac. Royal prizna laž te biva izbačen iz kuće. Nedugo nakon toga Richie od silne depresije zbog neuzvračene ljubavi od Margot odluči počiniti samoubojstvo rezanjem žila. No našli su ga Raleigh i njegov pokusni kunić Dudley te mu spasili život odvevši ga u bolnicu. Sherman i Etheline se udaju a nedugo nakon toga obitelj oprosti i Royalu. Margot i Richie započnu ljubavnu vezu. Par mjeseci kasnije Royal je dobio infarkt i preminuo. Na sprovodu je dao napisati lažnu biografiju na nadgrobnom spomeniku.

Glavne uloge[uredi - уреди]

Glumci Gene Hackman (lijevo), Gwyneth Paltrow (sredina) i Luke Wilson (desno)
  • Gene Hackman - Royal Tenenbaum. Wes Anderson je napisao priču sa Hackmanom na umu, ali je glumac oklijevao prihvatiti ulogu. Anderson smatra da je razlog ležao u tome što Hackman nije mogao dobiti puno novca za 60 dana nastupa u filmu pošto je proračun bio dosta tanak.[1] Anderson se osobno sastao sa Hackmanom koji ga je odbio sljedećim riječima: "Ne volim kada ljudi pišu uloge posebno za mene, jer me ti ne znaš, a ne želim da je ono što ti misliš da sam ja stvarno tako. Anderson je alternativno razmatrao dati ulogu Geneu Wilderu, ali ga je i on odbio jer je već bio u mirovini.[2] Treći potencijalni izbor bio je Michael Caine.[3] Nakon što je Anderson uspio uvjeriti Hackmanova agenta i bliskog prijatelja da je scenarij dobar, ovaj je naposljetku uspio uvjeriti glumca da prihvati ulogu.[1] Anderson navodi da je scena u kojoj Royal vozi go-kart sa unucima šaljiv hommage sekvenci potjere iz Hackmanova krimi klasika Francuska veza.[1]
  • Luke Wilson - Richie Tenenbaum. Anderson je njegov lik opisao "junakom filma" jer je u središtu radnje. Dao je Lukeu dramatičnu ulogu Richieja koji je potajno zaljubljen u svoju usvojenu sestru, ali se ne usudi to priznati.[1]
  • Gwyneth Paltrow - Margot Tenenbaum. Usvojena kćerka Royala Tenenbauma u hladnom braku sa Raleighom St. Clairom. Richie je potajno zaljubljen u nju. Ima drveni prst pošto je izgubila pravi u nesreći kada je upoznala svojeg biološkog oca - Anderson je ideju sa drvenim prstom htio iskoristiti još u prethodnom filmu, sa junakinjom Margaret Yang u Rushmore, ali je svojedobno odustao.[2]
  • Ben Stiller - Chas Tenenbaum. Od troje djece Tenenbaum, najranije se oženio i dobio djecu, ali je postao previše opsjednust sigurnosti nakon supruge koja je preminula u avionskoj nesreći.
  • Anjelica Huston - Etheline Tenenbaum. Anderson je bio veliki obožavatelj glumice te joj se divio u njenim filmovima Mrtvi i Čast Prizzijevih. Napisao je ulogu posebno za nju te ju upoznao u New Yorku prije castinga.[1]
  • Bill Murray - Raleigh St. Claire. Anderson je ponovno htio surađivati sa Murrayjom nakon njihove hvaljene prve suradnje u Rushmoreu. Murrayju je dao ulogu neurologa Raleigha koji je u braku sa Margot. Uzor za njegov lik bio je Oliver Sacks.[2]
  • Danny Glover - Henry Sherman. Anderson se divio Gloveru u filmovima To Sleep with Anger i Beloved te mu je stoga ponudio ulogu. Scena u kojoj Royal kaže Eliju "Znam te, seronjo!" je šaljivi hommage sceni iz trilera Svjedok u kojem je Glover glumio, a u kojoj, nakon što pucaju na lik Harrisona Forda, ovaj odgovori: "Znam te seronjo!".[1] Kofi Annan je bitno utjecao na izgled lika Henryja Shermana.
  • Owen Wilson - Eli Cash. Ujedno i koscenarist uz Andersona. Uzor za njegov lik bili su Cormac McCarthy i Jay McInerney.[2]
  • Seymour Cassel - Dusty
  • Alec Baldwin - Glas pripovjedača

Produkcija[uredi - уреди]

Wes Anderson u intervjuu iz 2013. navodi da je inspiracija za priču bio film Veličanstveni Ambersonovi Orsona Wellesa. Kao nadahnuće je naveo i kazališnu predstavu The Royal Family Georgea S. Kaufmana i Edne Ferber te film You Can't Take It With You Franka Capre. [1] Ideju o postavljanju knjiga u obliku mozaika redatelj je dobio dok je gledao film Dvije engleske djevojke Francçoisa Truffauta.[1]

Nacionalni muzej američkih domorodaca, u kojem su snimane scene u kojima Tenenbaumi kampiraju

Snimanje je trajalo od 26. veljače do svibnja 2001.[4] Filmske lokacije bile su stvarne: kuća obitelji Tenenbaum nalazi se na križanju avenije Convent 339 i 144. ulice u Harlemu,[5] hotel u kojem živi Royal je u stvari hotel Waldorf dok se 375. ulica Y nalazi u New Jerseyu. Scena u kojoj mladi Tenenbaumi kampiraju u državnim arhivima snimljena je u Nacionalnom muzeju američkih domorodaca.[5] Kuću obitelji preporučio je Andersonov prijatelj George Drakoulias koji mu je savjetovao da pogleda ulicu u području New Yorka zvanom Hamilton Heights. Anderson je pješice došao do kuće te odmah znao da je prava jer ga ja posjetila na kuću Veličanstvenih Ambsersonovih. Novi vlasnik je naplatio korištenje kuće kao filmske lokacije u istoj svoti za koju ju je nedavno kupio, tako da je zahvaljujući filmskoj ekipi praktički dobio kuću besplatno.[1]

Likovi u priči nose svoje osobnosti izvana zahvaljujući odjeći: primjerice, Richie još uvijek stalno nosi svoju opremu iz tenisa dok Margot nosi blijedu šminku koja odgovara njenoj depresivnoj naravi. Andersonov brat Eric je napravio detaljne ilustracije likova u slikovnici koju su poslali Hackmanu, ali su požalili što su mu dali original jer je glumac kasnije više nije mogao naći.[1] U sceni u kojoj Hackman govori Anjelici Huston "Umirem, ne umirem, umirem", Anderson je unaprijed sve do detalja planirao, ali je morao svejedno promijeniti plan i prilagoditi se uvjetima kada je jedan prozor na zgradi u pozadini previše sjajio u kameru, a vlasnici nisu htjeli dopustiti nikakve radove ili preinake. Stoga je filmska ekipa naslonila madrac na drvo i tako blokirala reflektiranje. Anderson je priznao da su "mizanscenu tu potpuno diktirali ljudi na prozoru".[1]

U filmu doista nastupa osoba sa prezimenom Tenenbaum - to je glumac Brian Tenenbaum, stari prijatelj Wesa Andersona i Owena Wilsona, koji je igrao bolničara. U prvom Andersonom filmu, Bottle Rocket, nalazi se scena jednog lika (Luke Wilson) pod vodom. U drugom, Rushmore, dva lika pod vodom. U ovom, koji je njegov treći film, u jednoj sceni Royal i njegova dva unuka skoče u bazen te se tako nađu tri lika pod vodom.[2] U filmu, Mordechai je ima za Richijevog sokola, ali je Anderson izjavio da je isprva htio da Mordechai bude pravi ljudski lik, dječak iz susjedstva, kojeg je trebao glumiti Jason Schwartzman. Ipak, s obzirom da je već imao puno likova u priči, Anderson je odustao od te ideje.[3]

Iako je film snimljen u New Yorku, Anderson je namjerno izbjegao prizore u kojima se vide poznate građevine grada. Tako primjerice u jednoj sceni Royal i Pagoda razgovaraju u Battery Parku - no Anderson je Pagodu tako postavio da prikriva Kip slobode.[6][7] U sceni u kojoj Richie pokuša učiniti samoubojstvo, čuje se pjesma Needle in the Hay koju je napisao Elliot Smith. Zanimljivo, Smith je doista počinio samoubojstvo 2003., dvije godine nakon premijere ovog filma.

2011., povodom desete obljetnice premijere filma, Anderson, Huston, Murray, Paltrow, Noah Baumbach i Antonio Monda moderirali su razgovor sa publikom u New Yorku te odgovarali na pitanja vezana za anegdota sa snimanja. Anderson i Paltrow su potvrdili da ih je "bilo strah jer će raditi sa Hackmanom", dok je Huston rekla: "I mene je bilo strah, ali me je više zaokupljalo kako zaštiti Wesa". Svi su potvrdili da nitko od glumaca "više nije čuo niti je razgovarao sa Hackmanom od završetka snimanja filma".[3] Anderson je čak zamolio Murrayja da dođe na set čak i kada nije ništa snimao, da bude njegov "zaštitnik".[3] Ipak, Anderson je tada naglasio kako se divio Hackmanu jer je bio "snažna sila koja je privukla sve ovom filmu". Hackman mu je tijekom snimanja rekao da će mu Tenenbaumi vjerojatno biti zadnji film, ali je ipak snimio još par prije odlaska u mirovinu 2004.[3]

Teme[uredi - уреди]

Neki su primjećivali kako se filma najbolje može analizirati ako mu se pristupi iz književne perspektive

Kritičar Jonathan Rosenbaum je film opisao kao "pravi NLO među američkim kino komedijama", ukazujući kako mu je teško klasificirati njega i njegove teme. Mark Browning sugerira pristupiti filmu iz književne perspektive kako bi ga opisao kao obiteljsku dramu sa disfunkcionalnim odnosima.[8][9] Browning navodi kako se naznaka za to nalazi već u uvodnoj sceni u kojoj se vidi knjiga sa naslovnicom The Royal Tenenbaums koja se daje na posudbu. Također, film je podijeljen u nekoliko poglavlja, a svako započinje prijelazom sa pisanih stranica i ilustracija na vizualni prikaz u obliku filma.[8] Po njemu, osjeti se jak utjecaj J.D. Salingera: dok se u Andersonovom filmu Rushmore to može vidjeti u sličnosti junaka Maxa Fischera sa antijunakon Holdenom Caulfieldom iz Salingerova romana Lovac u žitu, Browning pretpostavlja da je ime Tenenbaum nadahnuto iz Salingerova romana Down at the Dinghy.[10] Salingerova priča Franny and Zooey je prva objavljena u New Yorkeru, časopisu kojeg je Anderson rado čitao, a radnja se odvija oko raspada junakinje, Franny Glass, dijelom zbog njenog nezadovoljavajućeg odnosa sa dečkom Laneom, te njene bliske veze sa bratom, Zooeyjem, koje po Browningu je imalo velik utjecaj na razvoj lika Margot. [11]

On također analizira kako odjeća definira Andersonove likove: ključno je to što se njihova odjeća nikada ne mijenja, a kada ju skinu, to ukazuje na promjenu osobnosti lika.[12] Neke konkretne situacije iz Frannyja i Zooeyja pojavljuju se u filmu: paralela je očita između Richieja koja ponovno sretne Margot u kaputu od nerca kod autobusne stanice i Lanea koji čeka Franny na željezničkoj postaji, gdje ju odmah prepozna zahvaljujući njenom kaputu od rakuna. I Zooey i Margot puše cigarete u kupaonici gdje ih prekidaju njene majke, koje imaju problema razumijeti svoju inteligentnu djecu. Gđa. Glass govoti o tome da pronađe psihijatra za Franny, a Browning vidi paralelu u filmu zahvaljujući neurologu Raleighu.[12] I Richie i Zooey imaju trenutak spoznaje dok se briju pred zrcalom (Zooey shvati utjecaj straijeg brata Seymoura na obitelj i Franny), dok kućni ljubimac obitelji Glass, mačak Bloomberg, ima slično ime kao pas obitelji Tenenbaum, Buckley.[12]

Kao i kod života Franny i Zooeyja, djeca Tenenbauma su došli do duhovne tampon zone u kojoj negoduju prihvatiti kompromise i dvoličnosti odraslog života. [13] Browning uočava paralele i sa samoubojstvom Seymoura i Richieja te između djece obitelji Glass, Walteray i Wakera, koji su miješane židovske i irske krvi, kao i Tenenbaum unučad. [13] Browning posebno uočava sličnosti u načinu na koji Franny kaže Laneu da joj je nedostajao ("Ali čim su te riječi izašle, ona je shvatila da ih nije uopće mislila") i inverzije u sceni u kojoj Royal kaže obitelji da je šest dana koje je proveo s njima bilo najljepše u njegovom životu, nakon čega pripovjedač izgovori sličan sklop riječi ("Čim je to izgovorio, Royal je shvatio da je bilo istinito"), čime je redatelj dao pozitivnu poruku o životu.[14]

Likovi se dijelom predstavljaju i po prirodi statusa kao autori različitih knjiga - u sceni u kojoj se pojavi časopis sa Richiejem na naslovnici uz riječi "Raspad", čuje se zvuk ljubaznog aplauza. U drugom časopisu, sa naslovom "James Joyce Zapada", Eli se vidi na slici kako drži dvije zmije, što ukazuje na njegovu osobnost pokušavanja očajnog stjecanja pažnje i uvažavanja.[15] Raleigh je stručniji i korice izdanja njegove fiktivne knjige The Peculiar Neurodegenerative Inhabitants of the Kazawa Atoll imaju fotografiju djeteta sa odjećom od leoparda, što ukazuje na "pokušaj medijske pozornosti i eksploatacije u jednakoj mjeri kao i znanstvena valjanost". Od svih korica knjiga prikazanih u filmu, ova je jedina bez glazbenog ili ikakvog drugog popratnog zvuka. Shermanova fiktivna knjiga Accounting for Everything: A Guide to Personal Finance ukazuje da je on utjelovljenje pouzdanosti, povjerenja i izbjegavanja rizika.[15]

Nagrade[uredi - уреди]

Popis pjesama[uredi - уреди]

  1. "111 Archer Avenue" - Mark Mothersbaugh
  2. "Hey Jude" - The Mutato Muzika Orchestra
  3. "String Quartet In F Major (Second Movement)" - Ravel Ysaye Quartet
  4. "Sonata For Cello And Piano In F Minor" - The Mutato Muzika Orchestra
  5. "Look At Me" - John Lennon
  6. "Christmas Time Is Here (Instrumental)" - Vince Guaraldi Trio
  7. "I'm Dying" - Mark Mothersbaugh
  8. "These Days" - Nico
  9. "Something's Brewing" - Mark Mothersbaugh
  10. "Look At That Old Grizzly Bear" - Mark Mothersbaugh
  11. "Police & Thieves" - The Clash
  12. "Wigwam" - Bob Dylan
  13. "Mothersbaugh's Canon" - Mark Mothersbaugh
  14. "Gymnopedie #1" - Erik Satie
  15. "Lullabye" - Emitt Rhodes
  16. "Raleigh & Margot" - Mark Mothersbaugh
  17. "Me & Julio Down By The Schoolyard" - Paul Simon
  18. "Scrapping & Yelling" - Mark Mothersbaugh
  19. "Pagoda's Theme" - Mark Mothersbaugh
  20. "Billy - Main Title" - Bob Dylan
  21. "Judy is a Punk" by The Ramones
  22. "Needle In The Hay" - Elliott Smith
  23. "How Can I Help (a.k.a. Sparkplug Minuet, 1st Movement)" - Mark Mothersbaugh
  24. "Fly" - Nick Drake
  25. "She Smiled Sweetly" - The Rolling Stones
  26. "Ruby Tuesday" - The Rolling Stones
  27. "Stephanie Says" - The Velvet Underground
  28. "Rock The Casbah" - The Clash
  29. "I Always Wanted To Be A Tenenbaum" - Mark Mothersbaugh
  30. "Christmas Time Is Here (Vocal)" - Vince Guaraldi Trio
  31. "Rachel Evans Tenenbaum (1965-2000)" - Mark Mothersbaugh
  32. "Chas Chases Eli" - Mark Mothersbaugh
  33. "Sparkplug Minuet" - Mark Mothersbaugh
  34. "Rooftop Talk (a.k.a. I Always Wanted to be a Tenenbaum, 2nd Movement)" - Mark Mothersbaugh
  35. "The Fairest Of The Seasons" - Nico
  36. "Everyone" - Van Morrison
  37. "End Credits (a.k.a. Sparkplug Minuet, 3rd Movement)" - Mark Mothersbaugh

Kritike i odjek[uredi - уреди]

Film je pušten u američku kino distribuciju 14. prosinca 2001. te je zaradio 52,36 milijuna $, što ga čini najkomercijalnijim Andersonovim filmom do danas. U kinima u inozemstvu, zaradio je dodatnih 19,08 milijuna $.[16]

Recenzije su uglavnom bile pozitivne. Roger Ebert je filmu dao 3,5 od četiri zvijezdice: "Jedan od užitaka filma je način na koji nas drži pomalo nesigurnima kako bi trebali reagirati. To je poput tipa koji nas naizgled zafrkava, a onda odjednom se otkriva da je potpuno iskren, pa stojite tamo sa neprimjerenim smiješkom...Strategija filma je udvostručavanje vlastitih emocija uspijeva većinom zahvaljujući dijalozima."[17]

Jeffrey M. Anderson je filmu dao četiri zvijezdice:

"Kao i u Rushmoreu, i u Scorseseijevim i Tarantinovim filmovima, pop melodije služe kao filmska glazba a riječi u pjesmama poprimaju novo značenje kada su spojeni sa Andersonovim slikama...Ovo je jedan od najboljih filmova godine."[18]

Ben Falk je također dao četiri zvijezdice:

"Svatko tko je vidio Andersonov zadnji film Rushmore zna da on zna kako začiniti filmove sa neobičnim likovima i vizualnim šalama, a The Royal Tenenbaums i više nego slijedi tu tradiciju...Smiješan, dirljiv, inteligentan, čudan...pa, stanimo prije nego nam ponestane superlativa. Dovoljno je reći da vjerojatno nećete vidjeti bolji ili jedinstveniji film ove godine."[19]

Todd Anthony prigovarao: "Previše dijelova u filmu se doima odveć kalkulirano", kao i Ross Anthony koji je zapisao: "Previše nade se troši u to da će neobičnost biti dovoljna da zabavlja i katkada to i čini". S druge strane, zadovljni kritičar David Cornelius je napisao: "Ovo je remek-djelo koje se ujedno i ruga drugim remek-djelima" a Michael Dequina je zaključio: "Nema dvojbe da je Obitelj čudaka išta drugo osim film Wesa Andersona, a to je definitivno kompliment". Igor Saračević, nekadašnji kritičar u Nacionalu, je u broju 361 utvrdio:

"Andersonov osebujan autorski svijet i vrlo ekscentrični smisao za humor očito nisu za svačiji ukus, tako da, ako niste na njegovoj "valnoj duljini", film vjerojatno može biti iritantan. Za moj pojam, Anderson zadivljujuče inventivno izlaže priču o egoističnom bivšem odvjetniku (Gene Hackman) koji se želi vratiti obitelji od koje se otuđio, fino gradeći dramski složene situacije i odnose među protagonistima, te ispod "pomaknute" površine majstorski oblikuje iznimno bogati spektar emocija. Ukratko, jedan od najboljih filmova iz prošlogodišnje američke produkcije".[20]

Arsen Oremović je filmu dao dva od četiri 'kritičarska prsta' i primjetio da "film osvaja pomaknutom atmosferom" ali je istodobno napomenuo da mu se čini kao da je "Anderson izgubio dio onog stila iz prethodnog filma Rushmore u kojem se dokazao kao jedan od najboljih mladih redatelja".[21]

Bilješke[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

Knjige
  • Browning, Mark (2011). Wes Anderson: Why His Movies Matter. Modern filmmakers ABC-CLIO. ISBN 9781598843521. 
  • Perkins, Claire (2012). American Smart Cinema. Edinburgh University Press. ISBN 9780748640744. 
  • Plantinga, Carl R. (2009). Moving Viewers: American Film and the Spectator's Experience. University of California Press. ISBN 9780520943919. 
Online recenzije
Ostalo

Vanjske veze[uredi - уреди]