The Rose of Versailles

Izvor: Wikipedia
Lady Oscar
RoV illustration.jpg
ベルサイユのばら
(Berusaiju no Bara)
Žanr drama, povijest, pustolovina, romansa
Manga
Lady Oscar
Autor Riyoko Ikeda
Izdavač Shueisha
Izdavač u Engleskoj Sanyusha
Magazin Margaret
Datum izlaska 1972.1973.
Brojevi 10
TV-anime
Lady Oscar
Redatelj Tadao Nagahama (epizode 1-18)
Osamu Dezaki (epizode 19-40)
Producent Seiichi Ginya, Shunzo Kato
Scenarist Keiko Sugie, Masahiro Yamada, Yoshi Shinozaka
Skladatelj Kouji Makaino
Studio Tokyo Movie Shinsha
Mreža Animax, Nippon Television
Emitiranje 10. listopada 1979.3. rujna 1980.
Broj epizoda 40
Trajanje 22 min.
TV-film
The Rose of Versailles: I'll Love You As Long As I Live[1]
Redatelj Kenji Kodama
Yoshio Takeuchi
Studio Tokyo Movie Shinsha
Emitiranje 1987.
Broj epizoda 1
Trajanje 30 min.

The Rose of Versailles ili Lady Oscar (japanski ベルサイユのばら, Versailles no bara) je povijesno-pustolovna romantična anime serija iz 1979. godine koju su režirali Osamu Dezaki i Tadao Nagahama a koja se odigrava tijekom Francuske revolucije u 18. stoljeću. Glavna je junakinja Oscar François de Jarjayes, žena koja je obučena kako bi bila član kraljevske garde i štitila Mariju Antoanetu na dvoru Versaillesu u Parizu. Zbog svojeg posla, Oscar je androgina te se ponaša i odijeva poput muškarca, ali ima i ženstvenu stranu. Priča prati njen odnos sa Andreom, koji je potajno zaljubljen u nju, ali i razne intrige na dvoru usmjerene protiv Antoanete, kao i opis teškog društvenog stanja običnog puka u Francuskoj prije revolucije. Iako je sama Oscar fiktivni lik, radnja obuhvaća razne stvarne povijesne ličnosti iz tog razdoblja. Serija ima 40 epizoda te je snimljena po istoimenoj mangi objavljenoj od 1972. do 1973. koju je napisala Riyoko Ikeda.

Serija je također adaptirana u nekoliko navrata u Takarazuka Revue mjuzikle a snimljen je i ne osobito hvaljen francusko-japanski igrani film 1979. kojeg je režirao Jacques Demy, dok su se 2010. pojavile lažne vijesti o navodnom dugometražnom anime filmu koji se ispostavio samo kao kratki glazbeni spot. 1987. objavljen je TV-film The Rose of Versailles: I'll Love You As Long As I Live, koji je zapravo kompilacija najbitnijih epizoda iz serije. Serija je ostala nevjerojatno popularna u Italiji. Mnogi likovi u priči, kao što su Marija Antoaneta i Madame du Barry, su stvarne povijesne ličnosti, iako je glavna junakinja Oscar izmišljena. U 2005., TV Asahi je objavio dvije liste "100 najboljih animiranih ostvarenja", a Lady Oscar se našla na 74. mjestu na listi koja je sastavljena prema anketi provedenoj diljem nacije. Serija je zadnji put emitirana u Francuskoj 2005.-2009. na kanalu Mangas a u Njemačkoj 1995. na kanalu RTL 2, te 2003. na kanalu Tele 5 koji je pak emitirao samo 10 epizoda. U Hrvatskoj serija još uvijek nije emitirana na televiziji.

U časopisu Animage, Lady Oscar je 1980. osvojila 10. mjesto na listi najboljih anime ostvarenja godine sa 215 glasova. U istom izadnju, naslovna pjesma proglašena je 19. najomiljenijom pjesmom u nekom animeu te godine. Iduće godine, serija se opet našla na listi najboljih animea kada je osvojila također visoko 16. mjesto sa 128 glasa.

Radnja[uredi - уреди]

U Francuskoj se 1755. rodila 6. kćerka u uglednoj obitelji Jarjayes, nazvana Oscar François. Sve bi bilo u redu da njen otac nije nitko drugi nego član slavne kraljevske garde koji je očekivao sina da nasljedi njegov posao. Stoga on odluči odgojiti svoju kćerku Oscar kao dečka, te ju nauči mačevanju i borilačkim vještinama. Oscar je, zajedno sa vjernim prijateljom Andreom, već od mladenačkih dana poslana u Versailles i dobila zadatak biti tjelohranitelj tada još mlade Marije Antoanete, nekadašnje nadvojvotkinje Austrije. Iako isprva nije oduševljena tim zadatkom, smatrajući da je postala dadilja, Oscar i Marija s vremenom steknu poštovanje jedno prema drugom. Oscar joj čak u nekoliko navrata spasi život.

Kao odrasla osoba, Oscar je postala zapovjenik/zapovjednica straže palače te je u svoj dom primila siromašnu i izgladnjelu djevojku Rosalie. Andre se zaljubio u Oscar, ali isprva ništa nije htio reči, pogotovo kada je ona bila zaljubljena u Hansa-Axela von Fersena koji ju je odbio i koji je imao aferu sa Marijom. No von Fersenu je bilo naređeno da napusti Francusku kako bi se sačuvao ugled kraljevske obitelji, pa je Marija pala u depresiju i počela trošiti riznicu kraljevstva kako bi kupovala dragulje.

Slika pada Bastille

Ubrzo se umiješala i podla Jeanne de Valois-Saint-Rémy koja je varkama ukrala novac za kupnju skupe ogrlice te sve podvalila Mariji, što je izazvalo skandal i tzv. aferu kraljičine ogrlice. Također je dodatni problem na dvoru izbio kada Antoaneta nije htjela razgovarati sa Madame du Barry, ljubavnicom kralja Luja XV. Nakon njegove smrti, Antoaneta je postala kraljica.

Razočarana ljubavlju, Oscar daje otkaz i zapošljava se kao zapovjednica vojske kako bi zaboravila na von Fersena a Andre ju slijedi i postaje vojnik. Tijekom svojeg života, Oscar otkriva bijedu svojeg naroda i rastrošnost kraljevske obitelji. Vrijeme prolazi i godina je 1789., doba velikih previranja u Francuskoj, a Oscar se mora odlučiti hoće li biti vjerna kraljevskoj obitelji ili gladnom narodu. Na kraju se odluči za narod. 14. srpnja, slabo organizirani seljaci su laka meta, no tada stupa Oscar na scenu te upotrijebi svoju vojničku strategiju kako bi im pomogla, čime dolazi do pada Bastilje, ali ona podliježe ranama. Prije nego što pogiba u borbi, priznala je ljubav Andreu i oni su proveli ljubavnu noć zajedno. Antoaneta i njena obitelj su smaknuti, a kraljevina ukinuta i zamijenjena republikom.

Glavni likovi[uredi - уреди]

Radnja obuhvaća razne stvarne povijesne ličnosti, među njima su i Marija Antoaneta (gore), Hans-Axel von Fersen (sredina) i Madame Du Barry (dolje)
  • Oscar François de Jarjayes - glas joj je podarila Reiko Tajima. General bojnik Oscar François rođena je kao šesta kći obitelji Jarjayes koja je generacijama služila u kraljevskoj gardi. Iako je žena, obučena je u mačevanju i borilačkim vještinama, te se oblači u mušku vojnu odoru. Kada odlazi u Versailles, njen izgled i karizma dovode do toga da postaje vrlo popularna ličnost. Jaka je, hrabra, nesebična te ima osjećaj za čast. Tek kasnije prihvaća svoju ženstvenost i uzvraća pravu ljubav. Kosa junakinje Oscar postaje sve duža i duža što je ova starija u seriji.
  • André Grandier - glas mu je podario Yu Mizushima. Oscarin prijatelj i unuk njene dadilje. Nakon gubitka roditelja u ranoj dobi, odlazi živjeti pod krovom obitelji Jarjeyes. Za razliku od Oscar, nije postao plemić, te ima mirnu i strpljivu osobnost. Prilikom spašavanja Oscar od Crnog viteza, izgubio je vid na jedno oko te mu se stanje sve više pogoršavalo. Potajno je zaljubljen u nju. Ona ga isprva odbija te ga čak tjera od sebe, ali on svejedno ostaje uz nju. Na kraju, Oscar ipak prizna svoju ljubav.
  • Marija Antoaneta (1755.-1793.) - glas joj je podarila Miyuki Ueda. Kći je austrijske carice Marije Terezije, prijestolonasljednica u dobi od 14 godina zbog političkih razloga i supruga francuskog kralja Luja XVI. Šarmantna je i lijepa. Međutim, zbog dvorskih intriga postala je meta zlih glasina jer ljudi koji žele iskoristiti njeno bogatstvo glume njene prijatelje. Ljubavnica kralja Luja XV., Madame du Barry, stalno smišlja intrige protiv nje jer želi da ju kraljica pozdravi. Antoaneta se osjeća usamljenom jer ju suprug zapostavlja, te se zaljubi u Hansa-Axela von Fersena, nakon čega mu Oscar savjetuje da napusti zemlju. Antoaneta, koja se već odavno teško snalazi na dvoru Versaillesa, se nakon toga osjeća još usamljenijom te kupuje novu odjeću i rasipa novac na takve stvari kao što su kockanje i proslave, i to u razdoblju dok Francuskom vlada glad i siromaštvo. Unatoč tome što su vrlo različiti ljudi, Oscar gaji duboko prijateljstvo na temelju uzajamnog poštovanja i povjerenja prema Antoaneti. Unatoč svim molbama i upozorenjima Oscar, Antoaneta je nakon Francuske revolucije smaknuta. Iako se priča temeljito drži stvarnih događaja oko Antoanete, neke njene negativne odlike su ipak ublažene: primjerice, ne pokazuje se da je na kralja utjecala loše i da se suprostavljala svim reformama.[2]
  • Hans-Axel von Fersen (1755.-1810.) - glas mu je podario Nachi Nozawa. Švedski aristokrat koji je popularan među ženama. Prilikom putovanja u Pariz, upozna Mariju Antoanetu te se njih dvoje zaljube. Međutim, shvaćaju da bi to bio skandal jer je ona već u braku. Kako bi joj sačuvao ugled, on napušta zemlju. Otkriva se da je i Oscar potajno imala osjećaje za njega.
  • Luj XV., kralj Francuske (1710.-1774.) - glas mu je podario Hisashi Katsuda. Kralj Francuske i djed budućeg kralja, Luja XVI. Luj XV. je imao ljubavnicu, Madame Du Barry, te je umro od boginja.
  • Rosalie Lamorlière - glas joj je podarila Rihoko Yoshida. Rosalie je usvojena kćer a njena maćeha je Nicole Lamorlière. Opisana je kao "stereotipna dobra djevojka, slatka, poslušna i sramežljiva".[3] Njena biološka majka je Vojvotkinja de Polignac, znana i kao Martine Gabrielle. Nicole otkriva Rosalie istinu kada umire nakon što ju je udarila kočija. Rosalie odluči ubiti osobu koja je bila u toj kočiji. Pokušava ubiti Oscarinu majku, Lady Jarjayes, jer je mislila da je ova bila u kočiji, ali ju Oscar zaustavi. Ona odluči pomoći Rosalie te ju nauči mačevanju, ponašanju, povijesti i obrazovanju. Rosalie se jako divi Oscar[3] te joj kaže o Martine Gabrielle. Na zabavi, Rosalie prepozna Vojvotkinju de Polignac te ju pokuša ubiti, ali ju Oscar spriječi i objasni da to ubojstvo neće vratiti njenu majku, te da bi time i sama bila smaknuta na sudu. Kasnije, Oscar i André otkrivaju da je Martine Gabrielle zapravo Rosalina stvarna majka. Rosalie napravi zasjedu kočije Vojvotkinje de Polignac, ispred njene druge kćeri, Charlotte, ali ju Oscar zaustavi. Nakon incidenta u kojem Charlotte izgubi razum i počini samoubojstvo, Vojvotkinja de Polignac zahtijeva da Rosalie pođe s njom. Rosalie odluči otići s njom, ali otkriva da ju majka zapravo želi udati za Vojvodu Guichea, Charlottinog bivšeg zaručnika. Rosalie bježi te se uda za Oscarinog prijatelja, Bernarda Chateleta. Sretne Oscar ponovno tek tijekom pada Bastilje. Rosalie se javlja i u neslužbenom nastavku, Eikou no Napoleon - Eroica. Ipak, njen lik je bio nepopularan te je Ikeda odlučila izbrisati ju iz radnje.[3]
  • Madame du Barry (1743.-1793.) - glas joj je podarila Yoshiko Kimiya. Rođena kao plemkinja, kasnije je postala prostitutka, te je tako dospjela na dvor i postala ljubavnica samog francuskog kralja, Luja XV. Kada Antoaneta postane princeza, javlja se suparništvo između njih jer ju Antoaneta ne može podnijeti te ju ne želi pozdraviti na dvoru. Tek nakon intervencije kralja Luja XV., Antoaneta napokon progovori javno s njom te joj se obrati. Nakon smrti kralja od boginja, Madame Du Barry je udaljena iz dvora.
  • Madme du Polignac (1749.-1793.) - glas joj je podarila Reiko Mutoh. Vojvotkinja de Polignac je pjevačica na dvoru, ali ne živi tamo. Antoaneta joj postaje prijateljica. Ipak, ona Antoaneti savjetuje nekoliko loših poteza, kao što je klađenje radi zabave i laganja kako bi se popravile neke stvari. Ona je Rosaliena biološka majka, a ima i drugu kćer, Charlotte, koju nastoji bogato udati.
  • Jeanne de Valois-Saint-Rémy (1756.-1791.) - glas joj je podarila Yoneko Matsuke. Predstavlja se kao članica plemićke obitelji Valois iako je njeno obiteljsko porijeklo nejasno te je glavna spletkarica u radnji. Udaje se za Nicolasa, ali pošto joj ovaj ne može financirati njen rastrošni život, ona zahtijeva veću mirovinu zbog njene plemićke krvi. Želi osobno zamoliti Antoanetu, ali je ova saznala za njen sumnjiv život te ju ne želi vidjeti. Jeanne postaje ljubavnica neuglednog kardinala Louisa de Rohana, te saznaje da on očajnički želi dobiti poštovanje i simpatije Antoanete, koja ga pak izbjegava. U to vrijeme, jedan draguljar je nastojao prodati vrlo skupu ogrlicu koja je isprva namijenjena za Du Barry, ali novi kralj Luj XVI. i kraljica ju nisu htjeli kupiti. Jeanne je stoga unajmila prevaranta koji je falsificirao Antoanetin rukopis i slao pisma kardinalu Rohanu u kojem kraljica navodno traži da joj pozajmi novac da potajno kupi ogrlicu jer je trenutno u teškoj ekonomskoj situaciji a da će mu ona biti vrlo zahvalna na usluzi. Kardinal Rohan je doista povjerovao da se radi o kraljičinom rukopisu te dao novac, a Jeanne je preuzela ogrlicu kao "posrednica". Jednom kada je dobila istu, njen suprurg je počeo prodavati dijamante sa ogrlice po Parizu i Londonu. Na kraju je izbila cijela afera koja je naštetila ugledu kraljevske obitelji.[4]
  • Maximilien Robespierre (1758.-1794.) - glas mu je podario Katsuji Mori.

Adaptacije[uredi - уреди]

Manga[uredi - уреди]

"Svi moji likovi, kao što su Oscar, Marija Antoaneta i drugi, nose dio mene u sebi. Ipak, kada razmišljam o stanju žena, dok sam pisala Lady Oscar, ipak mi je Oscar bila najsličnija. I danas često mislim da bi htjela umrijeti poput Oscar."
Riyoko Ikeda, autorica mange.[5]
Autorica stripa Riyoko Ikeda na Međunarodnoj izložbi knjiga 2008. u Taipeiju, kraj glumaca u kostimima Marije Antoanete i Oscar

Lady Oscar je prvi put objavljena kao manga[6] u časopisu Magaretto 1972. te se odvijala oko tri lika: Marije Antoanete, francuske kraljice; Hansa Axela Von Fersena, njenog švedskog ljubavnika te fiktivnog lika, androgene žene Oscar Françoise de Jarjayes, koja je štitila Antoanetu. Strip je napisala Riyoko Ikeda a isti je objavljen u sedam svezaka koji su brojali preko 1.700 stranica.[7] Manga se 2006. nalazila na 14. mjestu na listi najprodavanijih shōjo manga svih vremena, pošto je strip rasprodan u 15 milijuna izdanja diljem svijeta[8] te u 12 milijuna samo u Japanu,[9] gdje je bio "nacionalni best seller".[10] Ipak, nije osobito poznata u Sjevernoj Americi (izuzev u Quebecu) zbog manjka publiciteta u to vrijeme, ali se smatra klasikom japanske mange.

Ikeda u intervjuu navodi kako je uvijek voljela crtati snažne likove koji uzimaju život u svoje ruke. U ranim 20-ima je još studirala filozofiju, po željama svojih roditelja, kada je odlučila postati autorica mangi. Uočila je da među mangama praktički nema priča koje se bave europskom povijesti. Sa 17 godina je pročitala biografiju kraljice Marije Antoanete koju je napisao Stefan Zweig, nakon čega joj se probudilo zanimanje za tu temu.[5] Htjela je taj dio povijesti obraditi kao dramu, film ili mangu. Kada se odlučila za format mange, shvatila je da je malo znala o Europi i kršćanstvu, te je nekoliko godina provela čitajući knjige koje se bave istima. Smatrala je da je za Japanca Zapad uvijek nekako tajnovit. Isprva nije vjerovala da će manga imati uspjeh po cijelom svijetu, ali se iznenadila kada je saznala u koliko je država The Rose of Versailles dobro prihvaćena, što je ona interpretirala kao znak da sve kulture imaju neku zajedničku jezgru i da "osjećaji ujedinjuju različite narode".[5]

Ikeda je opravdavala što Oscar tek na kraju uzvrati ljubav Andreu u priči time što je sama Oscar bila zaljubljena neko vrijeme u von Fersena, dok su ona i Andre pripadali različitim društvenim slojevima. Stoga je Oscar morala prvo izabrati važne odluke, odbaciti svoje plemstvo i stati na stranu naroda, kako bi time mogla i priznati ljubav Andreu. Priznala je da je nadahnuće taj odnos našla iz privatnog života: njen otac je bio običan seljak, dok je njena majka potjecala iz plemenite obitelji samuraja. Stupili su u brak 1947., kada je ženidba iz ljubavi još uvijek bila rijetkost. Taj dio njene obitelji je utjecao na pisanje priče ove mange.[5]

Deborah Shamoon tvrdi da je Oscar isprva stvorena kao sporedni lik u stripu, ali da je ubrzo zasjenila Antoanetu po popularnosti među čitateljima, te je tako postala glavna junakinja.[11]

1986. Ikeda je napisala i mangu Eikou no Napoleon (Napoleonova slava) gdje je glavni junak Napoleon i razni drugi originalni likovi,[12] ali je priča gotovo pa prirodni nastavak događaja koji su pratili zbivanja nakon Francuske revolucije. Ipak, u tom stripu se u sporednoj ulozi javlja Rosalie iz Lady Oscar, a sama Oscar ima mali cameo u flashbacku.

Anime[uredi - уреди]

1979. emitirana je i anime serija koja je adaptirala mangu te je obuhvatila 40 epizoda. Neki su hvalili animaciju i pripisali joj veću kvalitetu od drugih anime TV serija tog razdoblja.[13] Prvih 18 epizoda režirao je Tadao Nagahama, a od 19. do 40. epizode režiju je preuzeo Osamu Dezaki, koji je režirao anime serije Cobra i Golgo 13. Dezaki je seriji dao vrlo filmski pristup. Shingo Araki (Saint Seiya, Cutie Honey) je bio animacijski redatelj, te je dizajnirao likove. Michi Himeno je malo izmijenio izgled Oscar u odnosu na mangu. [13] Serija je emitirana i širom Europe, među njima i u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji, gdje su ipak neki roditelji strahovali da serija neće prouzročiti pobunu mladeži jer govori o pobunu novije generacije koja odbacuje ideale starije.[5] Kada je novi talijanski kanal Italia 1 1982. emitirao anime, neki su dijelovi cenzurirani. Manga je u talijanskom izdanju cenzurirana još drastičnije jer su cijele stranice izbačene: tako u toj verziji priča ima sretan završetak u kojem se implicira da su Oscar i Andre ostali živjeti sretno zajedno.[14]

Zasad su manga i anime prevedeni na arapski, turski, francuski, španjolski, talijanski, njemački, indonezijski i kineski.

Ostale adaptacije[uredi - уреди]

Izuzev anime serije, manga je također adaptirana u nekoliko navrata u Takarazuka Revue mjuzikle[15] i to u razdoblju od 1974. do 1980., pa potom od 1989. do 1991. i na kraju 2006.[7]

1987. objavljen je TV-film The Rose of Versailles: I'll Love You As Long As I Live, koji je zapravo kompilacija najbitnijih epizoda iz serije.[1] Kako bi se obilježila 30. godišnjica izdavanja mange, Shueisha je objavila Enciklopediju Rose of Versailles (ベルサイユのばら大事典?) 2002., koju je napisala Ikeda osobno.[16]

Snimljen je i ne osobito hvaljen francusko-japanski igrani film 1979. kojeg je režirao Jacques Demy,[17] dok su se 2010. pojavile lažne vijesti o navodnom dugometražnom anime filmu[18][19][20] koji se ispostavio samo kao kratki glazbeni spot.

Odjek i utjecaj[uredi - уреди]

Lady Oscar je jedna od najutjecajnijih manga svih vremena.[13] Mark Wheeler MacWilliams spominje kako se jedna njegova prijateljica iz Niigate prisjeća kako su tijekom 1970-ih sve djevojke u njenom razredu čitale Lady Oscar. Ovako je opisala utjecaj manga ne nju i druge:[7]

Potpuno me upila Lady Oscar kada sam bila u srednjoj školi. Ikedina dramatična priča, remek-djelo sa Francuskom revolucijom u povijesnoj pozadini, dirnulo je moje srce izvan područja mange. Mislim da je svaka japanska djevojka čitala tu mangu bez iznimke u tim danima.

MacWilliams analizira kako privlačnost mange leži u tome što je priča opisivala kraljevsku obitelj, ali i afere i ljubavne veze, modu, ljudske odnose a i čitatelji mogu naučiti ponešto o povijesti.[7] Strip je bio toliko popularan da su neko vrijeme nakon njega Japanci masovno počeli učiti francuski jezik a Francuska i pogotovo dvorac Versailles, u kojem se odigrava većina radnje, su postali popularne turističke destinacije za japanske putnike.[21]

Serija se poklopila sa masovnom potražnjom japanskih turista za obilazak Francuske i dvorca Versaillesa

Susan J. Napier je opisala Lady Oscar kao "posebno dobar primjer idealizirane egzotike Zapada".[22] Tierney tvrdi da se estetika serije ne može opisati ni kao potpuno japanska ni kao potpuno Zapadna.[23] Deborah Shamoon tvrdi da je serija razvila shōjo mangu od žanra za djecu i pretvorila ga u žanr i za odraslu publiku.[24] Shamoon je također otkrila suptilne gay elemente u odnosu Andrea i Oscar, pošto se ona oblači i ponaša kao muškarac. [24] Tomoko Aoyama i Barbara Hartley također navode da priča ima skrivenih gay tonova te navode kako se riječ bara (ruža) često spominje u queer supkulturi, od Mishiminog kazališnog komada Bara to kaizuki (Ruža i gusar) iz 1958., preko fotografske kolekcije Hosoe Eikoh Bara-kei (Smrt ruža) sve do queer časopisa Bara-zoku (Pleme ruža).[25]

Lady Oscar je podosta slavna i zbog toga što je bila prva manga koja je ikada imala „scenu u krevetu“,[26] što je ostavilo „dubok dojam“ na čitateljice stripa[27] uključujući i kritiziranje adaptaciju iste u animiranoj seriji od obožavatelja.[28] Yukari Fujimoto je izjavila: "za nas osnovnoškolke i srednjoškolke u to vrijeme, naš koncept seksa je popravljen tom mangom."[27] Kritičar na websiteu Nihonreview je uočio kako serija započinje klimavo i stavlja ugođaj na onaj sličan na sapunicu, ali da s vremenom postane vrlo tragična i emotivna, pogotovo u beznačajnosti titule plemića kao i njihove otuđenosti od gladne gomile. Hvalio je "snažan vizualni stil i intenzivnu melodramu", kao i zlikovce koji nisu "crno-bijeli već gotovo možemo razviti simpatije za njih."[29] Kritičar na siteu Anime-Source.com je priznao da je animacija zastarjela u usporedbi s modernim animeaima, ali da je "priča ipak bezvremenska" i razumljiva gledateljima i danas.[30] Jonathan Clements je uočio da je Oscar bila novi anime prototip "snažne žene koja se oblači u mušku odjeću i ima nježno srce" te da je utjecala na razvoj junakinje Utene iz anime serije Revolutionary Girl Utena.[31]

U časopisu Animage, Lady Oscar je 1980. osvojila 10. mjesto na listi najboljih anime ostvarenja godine sa 215 glasova. U istom izadnju, glasovni glumac Yu Mizushima (glas Andrea) izabran je za sedmog najboljeg glasovnog glumca, a Reiko Tajima (glas Oscar) i Miyuki Ueda (Antoaneta) za desetu i četrnaestu najbolju glasovnu glumicu u animeu,[32] dok je naslovna pjesma proglašena 19. najomiljenijom pjesmom u nekom animeu te godine.[32] Iduće godine, serija se opet našla na listi najboljih animea kada je osvojila također visoko 16. mjesto sa 128 glasa.[33] 2005., TV Asahi je objavio dvije liste "100 najboljih animiranih ostvarenja", a Lady Oscar se našla na 74. mjestu na listi koja je sastavljena prema anketi provedenoj diljem nacije.[34]

2013., Right Stuff je licencirao anime seriju te ju je time po prvi put objavio na američkom DVD tržištu, gotovo 33 godine nakon premijere u Japanu.[35]

Kritike[uredi - уреди]

Portet povijesnih likova u ovom animeu je jako impresivan. Oni su prikazani kao pravi ljudi sa vlastitim problemima i sukobima kako ne bi bili samo imena u nekoj povijesnoj knjizi, što je vrlo privlačno. A što se tiče priče, ona je jako intrigantna, iako počinje vrlo sporo. Mnogi povijesni događaji iz tog vremena, uključujući i revoluciju, su obrađeni jako točno te su fino uključeni kako bi se doimali uvjerljivima.

—Jennifer Berman, Utmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svg[36]

Sjećam se da je ovo bio jedan od mojih najdražih animea iz djetinjstva, ali sam se iznenadio da čak danas nadvisuje moja odrasla očekivanja: ovo nije uopće za djecu! Ispričana iz perspektive Oscar Jarjayes, koja je naizgled promijenila spol kako bi bila u kraljevskoj gardi, mi ovdje ne dobivamo jednostavnu priču o 'zlim bogatašima protiv dobrih siromaha', nego epsko i složeno tkanje pozadina i osobnosti...Stvarno ulazi u to što znači boriti se i pasti, te daje priču punu obrata sa odličnim otvorenim krajevima i vrhunskom karakterizacijom likova.

—Anime Planet, Utmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgSimple GA.png[37]

Činjenica da je The Rose of Versailles uglavnom vjerna povijesnim događajima prave revolucije je jedan od njenih najjačih aduta...Oscarin lik, i pitanja koja proizlaze iz nje (između ostalog, ali ne samo, žene u oružanim snagama), je više nego dovoljan razlog da date šansu ovoj seriji. Isto tako, nema sumnje za mene da je Oscar bila nadahnuće za stvaranje junakinje iz anime serije Revolutionary Girl Utena. Prava je šteta što ova serija nije bolje zapamćena, poput nekih animea iz kasnih 70-ih i ranih 80-ih.

—Kei, Utmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgSimple GA.png[38]

Lady Oscar se izdvaja po meni zato što je starija serija kod koje sam se osjećao ugodno gledajući ju, no drugi će biti privučeni snažnim likovima i pričom. Zaboravite zastarjeli dizajn i animacijski stil; ovo je serija koju morate vidjeti!.

—Eek, Utmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgSimple GA.png[38]

Ljepota ove serije leži u postepenoj intenzifikaciji odnosa likova, tako da se uvod bavi više sa osobnim problemima dok se velika slika razvija postepeno.

—Kjeldoran, Utmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svg[38]

Bilješke[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

Knjige
Novinski izvještaji i žurnali
Ostali izvori

Vanjske poveznice[uredi - уреди]

Commons-logo.svg U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: The Rose of Versailles



Izabrani članak Članak The Rose of Versailles je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.