The Raven

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Gavran na glavi Atenine biste, simbola mudrosti koji pripovjedača navodi kao intelektualca. Ovu je ilustraciju napravio Édouard Manet povodom izdanja francuskog prijevoda poeme kojeg je preveo Stéphane Mallarmé.

Gavran, najpoznatija poema Edgara Allana Poea. Tamna poema koja govori o izgubljenoj ljubavi. Prvi put je izdana 29. siječnja 1845., a po izdanju donijela mu je svjetsku slavu.

Interpretacija[uredi | uredi kod]

Ova pjesma je arhetip Poevih melankoličnih pjesama čiji je središnji motiv neprežaljeni gubitak voljene osobe i nesmirljiva bol nanesena nemilosrdnošću vremenskog tijeka stvarnosti. Ona pjeva o Ljepoti i o tuzi koju Ljepota neizbježno u senzibilnom ljudskom biću pobuđuje.

Za Poea, nema ljepše, poetičnije teme za pjesmu od „preuranjene smrti voljene djevojke". Logika njegovog zaključivanja je slijedeća: Ljepota kao jedina legitimna provincija pjesništva u svom vrhunaravnom obliku neizbježno iz ljudske duše iznuđuje suze, odnosno u njoj pobuđuje Tugu, melankoliju. Od tu krenuvši, on postavlja slijedeće pitanje: „Od svih melankoličnih tema, koja je po univerzalnom shvaćanju čovječanstva najmelankoličnija?“ Jedan, i samo jedan odgovor mu se pritom nametnuo: Smrt. Sada, njega kao pjesnika, zanima kada je ova od svih tema najmelankoličnija, istovremeno i najviše poetična? Tada kada se najbliže veže uz ideju Ljepote, glasi njegov odgovor. Iz ovog, i iz još nekoliko sporednih argumenata, on dolazi do zaključka, dedukcijom, da je najpoetičnija od svih pjesničkih tema smrt prelijepe žene i također, nalazi izvan svake sumnje, da su za njeno izgovaranje najprikladnije usne nesretnog i njene prisutnosti uskraćenog ljubavnika.

Pjesma započimlje prisjećanjem pjesnika na jednu davnu, sjetnu decembarsku noć, kada je za stolom sjedivši, polu-pospan proučavao stare, neobične spise u nadi da će tako iz svog srca odagnati tugu za neprežaljenim gubitkom ljubavi svog života: djevom besprijekorne ljepote, kojoj anđeli nadjenuše ime Lenora, jer postadoše bezimena dolje u svijetu smrtnika. Upravo ovo nastojanje pripovjedača da zaboravi svoju preminulu ljubavnicu i njegova nemogućnost, točnije njegova sklonost samoranjavanju i perverzno naslađivanje u upornom odbijanju istog nastojanja, predstavlja samu srž i dinamiku cijele poeme.

Ono što obavija pjesmu mističnošću je dijelom scenografija: otuđenost doma u romantičarskoj nigdjezemlji, kontrast olujne noći i mirnoće koja vlada u prostoriji-boravištu učenjaka, te ponajviše pojava i neobično ponašanje ptice simbola – Gavrana. Isprva, pripovjedač je ispunjen strahom na prve zvuke muklih udaraca po vratima – možda zbog štiva koje je stajalo pred njim, i u kojem je tražio više od bijega od svojeg sjećanja na izgubljenu draganu? Da još uvijek sluti njen povratak jasno je naznačeno njegovim mračnom hodniku upućenim šapatom: „Lenora“. Nije li to bio strah na divlju pomisao da bi se to upravo njezin duh mogao nalaziti pred njegovim vratima? Nadalje, pjesnik nam aludira na Hadsko porijeklo mračne ptice u stihu „Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?", a time i zlokobnih namjera same ptičurine. Da će on (gavran) zauzeti dominantnu ulogu, naslućeno je njegovim slijetanjem na mramorno poprsje boginje Palade izvan pjesnikova dohvata, čime je jasno istaknut kontrast crno-bijelo, odnosno slutnja da će svjetloću razuma (Palada=Atena) progutati crnoća noći. Da nije riječ o običnoj ptici, jasno nam govori veoma zgodan, ali posve slučajan, iako neobičan gavranov odgovor na glasno izrečene pjesnikove misli: "Svi me druzi ostaviše, Otići će i on kao nade što me ostaviše". Tad će Gavran "Nikad više".

Ta mističnost svoj vrhunac doživljava u zadnje dvije strofe pjesme, gdje se gavrana uspoređuje sa „zloduhom, što sniva, spava“ i istovremeno se razotkriva dotad skrivena, ali dijelom naslućivana, alegoričnost pjesme u stihovima „Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!" „Reče Gavran: "Nikad više". Za primijeti je, da riječi „iz mog srca kljun svoj vadi“ predstavljaju prvu metaforu u cijeloj pjesmi i zajedno sa odgovorom „Nikad više“ potiču čitatelja da preispita svoje dosadašnje poimanje pjesme i potraži dublji moralni sadržaj. Tek se u zadnjoj strofi naznačuje da je gavran zapravo simbol tugujućeg i nesvršujućeg prisjećanja, kako svojim vlastitim riječima tumači Poe.

Zanimljivosti[uredi | uredi kod]

Po vlastitim riječima Edgara Poea, pjesma je napisana od kraja prema početku, potpuno programatski, a ipak vrhunskim umjetničkim majstorstvom. Krenuvši od dužine pjesme, teme, zatima motiva, odredio je refren kao glavnu stilsku figuru i odlučio se za "Nevermore" = "Nikad više".

Pjesma[uredi | uredi kod]

Edgar Allan Poe

Gavran
Jednom jedne strašne noći, ja razmišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše",
Samo to i ništa više.
Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.
Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.
Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.
Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
Reče Gavran: "Nikad više".
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom "Nikad više".
Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše".
Tad će Gavran "Nikad više".
Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od "nikada-nikad više".
Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: "Nikad više".
Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
O n a ne će nikad više.
Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Rače Gavran: "Nikad više".
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat ne će - nikad više!

Vanjske poveznice[uredi | uredi kod]