Teorije o seobi Slavena

Avarski kaganat 626. god.

Mapa Evrope oko 814. god.

Franačko carstvo oko 814. god.

Teorije o seobi Slavena nastale su na osnovu interpretacije mnogobrojnih istoričara djela De administrando imperio (DAI )

Istorijski kontekst

• Vizantija kao nastavljač Rimskog carstva na njegovom istočnom dijelu u VI stoljeću nastavlja svoje urušavanje. Sjeverno od Save i Dunava su skupine različitih naroda sa stalnom težnjom za prodorom na teritoriju Vizantije. Avari osnivaju državu, Avarski kaganat, i šire teritoriju do grčkih luka.
• Krajem VII stoljeća prodiru Bugari i osnivaju državu.
• Vizantija pobjeđuje Avare 626 kod Carigrada i uz pomoć Slavena protjeruje ih u Panoniju. Propada prvi Avarski kaganat, ali država i dalje ostaje na velikom prostoru Panonije.
• Franačko carstvo krajem VIII stoljeća ruši Avarsku državu i dolazi na zapadne granice Vizantije.
• Na prostoru avarske države ostaje veliki broj manjih političko-teritorijalnih jedinica, Sklavinija, u različitim odnosima prema glavnim nosiocima navedenih zbivanja: Vizantiji, Bugarskoj i Franačkom carstvu.

Seoba Slavena

Sloveni, koji su živeli iza karpatskih gora i od Visle do Azovskog Mora, javljaju se u vizantijskim izvorima (Pseudo-Cezar Nazijanski, Prokopije,..) sa svojim imenom kad su došli na domak vizantijskih granica, potisnuti iz svoje postojbine od raznih naroda u opštim seobama tih vremena. Ime Slověninъ dolazi od korena wleu - κλυζω - cluere, i označava ljude, koji žive oko rijeka. Radi ovisnosti od tih zavojevačkih naroda slovensko je narodno ime kod mnogih zapadnih pisaca dovedeno u etimološku vezu sa latinskim nazivom robova: Slověninъ- Sclavanus- Sclavus.

U oskudici svoje vojske, Vizantinci su tražili pomoći i u tih plemena, koja su delomično prelazila Dunav i postajala njihovi podanici. U vizantiskoj vojsci protiv Perzije bilo je ne samo slovenskih i antskih vojnika, nego i zapovednika. Kad se vizantiska vojska prebacila u Italiju, ratujući sa Istočnim Gotima, prešli su Slaveni preko granice u većim gomilama. Poslije Gotskog poraza kod Tagina 552. prestaju za neko vreme i upadi Slovena i drugih naroda s Dunava.

U to vreme dolaze na vizantiske granice Avari ili Obri, još jedno novo azisko pleme, koje će nekoliko vijekova biti jedno od najvažnijih u historiji srednje Evrope. Oni su oko sebe okupili zaostala hunska plemena, Bugare, Slavene i Gepide. Sve do opsade Carigrada Slaveni će učestvovati u osvajanjima, pljačkama i razaranjima za račun vladajućih Avara. .

Seoba Srba i Hrvata u DAI

Vizantijski car i pisac Konstantin VII Porfirogenet (944 – 959) u svom djelu O upravljanju carstvom (DAI ) posvetio je 8 poglavlja (29 – 36) Južnim Slavenima i njihovom doseljavanju u rimsku provinciju Dalmaciju.

Prve seobe Srba i Hrvata na Balkansko poluostrvo počele su za vreme cara Iraklija, u vrijeme, kad su Avari već bili zauzeli Dalmaciju i opustošili je. Poslije opsade Carigrada 626. i poraza Avara, car je krenuo u potiskivanje Avara sa Balkana. S njegovim odobravanjem Hrvati su došli na jug sa sjevera, iz Bijele Hrvatske, gde su im Srbi bili najbliži susjedi. Uz pomoć Vizantije, u akciji širokih razmjera, Hrvati su potisnuli Avare koji će od tada uglavnom ostajati u Panoniji. .

Najzanimljiviji i svakako najpoznatiji dio u hrvatskoj tradiciji je legenda o dolasku sedmero braće i sestara Tuge, Buge, Klukasa, Lobelosa, Kosentzesa, Muhla i Hrobatosa koji su došavši u Dalmaciju pokorili Avare te se tamo naselili. Prema ovakvoj, slavenskoj tradiciji, Hrvati nisu imali razloga prouzročiti rušenje Salone i velikog broja drugih gradova, već se prikazuju kao osloboditelji Dalmacije od Avara.

Za Srbe Porfirogenet navodi priču o njihovom dolasku iz Bijele Srbije (Bojke) do Soluna. Poslije nekog vremena vratili su se preko Dunava, gdje dobivaju dozvolu za ponovno naseljavanje. Car im je dao od Avara opustošene zemlje koje će postati poznate kao: Raška, Duklja, Neretljanska Krajina (Paganija), Zahumlje, Travunija i Konavlje. Za Srbe se ne veli, da su se borili protiv Avara, nego da su došli posle njihova potiskivanja preko Dunava. Njihova područja neposredno graniče sa oblastima, gde je bila avarska vlast i predstavljaju branu za nova avarska prodiranja. .

Analiza samog djela DAI

Analizu DAI, sa posebnim naglaskom na savremene izvore onog vremena, koji su poslužili Konstantinu u njegovom pisanju, uradio je Tibor Živković. Pojedine sličnosti i razlike u DAI Živković tumači činjenicom da se pisac koristio različitim izvorima, dobrim dijelom na latinskom jeziku, nastalim u Vatikanu. Danas je upravo taj izvor kojim se car služio za pisanje poglavlja 29. – 31. izgubljen. Autor ovog djela bio je Anastazije Bibliotekar, najobrazovanija i najutjecajnija osoba tadašnjeg Zapada, i isti autor preveo je djelo na grčki jezik. U tom prevođenju mnogi pojmovi gube izvorno značenje i mijenjaju smisao teksta (ekumenski, teritorija, kneževina, kraljevstvo, naselje, grad, selo,...).

Razlog za različitu upotrebu ovih pojmova trebao bi se tražiti i u činjenici da su poglavlja 29. – 31. ustvari bila samo nacrti, sačinjena od manje više sirovog materijala iz različitih izvora, pripremljena za detaljniju elaboraciju. Za urednike De administrando imperio na engleskom jeziku, Jenkinsa i Moravcsika, jedno je bila teritorija (engl. territory), različita od zemlje (engl. land, grč. χωρα), iako nisu ponudili trag i objašnjenje kada su koji izraz upotrijebili. Na kraju su došli prevodi na slavenske jezike.

Teorije o seobi Slavena

Poglavlja 29-32 bila su najvažniji izvor u proučavanju srednjovjekovne istorije balkanskih prostora. Istorijska nauka nije jedinstvena u ocjeni i tumačenju događaja, te su etnogeneza slavenskih naroda i proces seobe na područja Balkanskog poluostrva još uvijek nerazjašnjene teme. Na osnovu informacija iz DAI, danas u historiografiji postoji veliki broj interpretacija, koje su se pretvorile u hipoteze i teorije.

Ferdo Šišić

Šišić smatra da su se Hrvati na Balkan doselili u 7. stoljeću, kao dio velikog broja slavenskih plemena. Ranije „autohtono“ stanovništvo većinom je istrijebljeno i stjerano uglavnom u obalne krajeve i na ostrva. U ostatku 7. te u 8. stoljeću Slaveni žive na svoj tradicionalni način, u manjim skupinama sa županima na čelu. U drugoj polovini 8. stoljeća javljaju se prve slavenske kneževine, dijelom pod uticajem tada povećanog interesa Bizanta za Dalmaciju nakon pada Ravenskog egzarhata te obnove crkvene organizacije u Dalmaciji pod vodstvom Ivana Ravenjanina. Na prijelazu 8. u 9. stoljeće Hrvatska potpada pod vlast Franaka, pod čijim će snažnim utjecajem biti i kroz veći dio 9. stoljeća.

Nada Klaić

Nada Klaić zastupala je tezu o dvostrukoj seobi – prvo su se doselili Slaveni s Avarima prilikom osvajanja Salone oko 614. godine, a nedugo zatim i Hrvati, nešto prije avarskog napada na Konstantinopol 626. godine. Po naseljenju, Hrvati stvaraju državu, u kojoj su nadređeni brojnijim Slavenima, a koja se dolaskom Franaka na početku 9. stoljeća pretvara u kneževinu. Osim u obalnim krajevima, Slaveni i Hrvati nisu mnogo toga preuzeli iz antičke baštine, a u unutrašnjosti suživot s preživjelim ranijim stanovništvom uglavnom teče mirno.

Nada Klaić kasnije odbacuje vlastitu tezu i prihvata tezu o dolasku Hrvata krajem 8. stoljeća. Umanjujući pouzdanost Porfirogenetova teksta, naglasak također stavlja na 30. poglavlje DAI , smatrajući da priča o petero braće i dvije sestre pokazuje da doseljeni Hrvati nisu bili mnogobrojni. Oni su pod vodstvom Franaka sudjelovali u ratovima protiv Avara te na početku 9. stoljeća iz Karantanije dolaze u Dalmaciju i preuzimaju područje koje su do tada držali Avari, a pretežno je naseljeno Slavenima još od 7. stoljeća.

Lujo Margetić

Lujo Margetić smatra da nije bilo nikakvih seoba kroz avarski teritorij, zbog čvrste avaro-slavenske vlasti na cijelom području Panonije. Seoba Hrvata u Dalmaciju dogodila se tek na samom kraju 8. stoljeća, po nalogu Franaka i u njihovu korist u ratovima protiv Avara. Ta seoba je zapravo ušla u 30. poglavlje DAI, kao narodna predaja. Međutim, autor s vremenom mijenja svoje teze i u najnovijim se radovima oslanja na sličnost imena bugarskoga vladara Kuvrata (Krovata) i imena Hrvata. Smatra kako su Hrvati (Hrovati) bili Krovatove pristaše (naziva ih "Krovatovci"), čete koje su po njegovom nalogu izvršile prevrat unutar Avarskog Kaganata oko 630. godine te proširile vlastiti utiecaj. Uskoro su postavljeni kao graničari na rubovima Kaganata. Tako objašnjene (Proto)Hrvate smatra turkijskim konjaničkim plemenom te na kraju umanjuje važnost velike seobe uopšte.

Mladen Ančić

Mladen Ančić smješta dolazak Hrvata u Dalmaciju na kraju 8. stoljeća kao dio planiranog franačkog raseljavanja i naseljavanja velikih slavenskih ratničkih skupina u vrijeme rata protiv Avara. Navodi kako su Franci kao saveznike angažirali različita slavenska plemena (Hrvati, Srbi, Oboriti), koja su živjela na istočnom rubu franačke države. Nedugo zatim javljaju se te skupine i dalje na jugoistoku. Tezu potkrijepljuje i sa sličnostima u toponimiji (Daleminzi/Dlamočani – Glamoč; Hliuno – Livno) u današnjoj Bosni i Hercegovini). Brojni arheološki nalazi karolinške provenijencije također bi odražavali doseobu u kontekstu rata protiv Avara. Hrvati uskoro šire svoju vlast kako na ranije doseljene slavenske skupine (prisutne od ranog 7. stoljeća), tako i na ostale iz "franačkog" doseobenog vala, te time poništavaju njihov samostalni politički identitet. Ančić ranosrednjovjekovne etničke skupine promatra kao više ili manje privremene saveze ratničkih skupina a nikako "hrvatski narod" u ranosrednjovjekovnom kontekstu. Tek će nova elita biti ključna u transformaciji osnovnih zajednica u države (kneževine pa zatim i kraljevine). Pri tome su mitovi o porijeklu samo jedno od sredstava legitimacije vlasti.

Neven Budak

Neven Budak zastupa tezu o dolasku slavenskog stanovništva u Dalmaciju u 7. S toljeću, a nikako o dolasku etnički definisanog naroda. Tek nakon toga dolazi do hrvatske etnogeneze u slavenskom kontekstu i razvoju etničkih identiteta na području Dalmacije i južne Panonije u ranom srednjem vijeku. Budak dokazuje postojanje nekoliko razina identiteta na području ranosrednjovjekovne Dalmacije, od osnovnog dalmatinskog, preko romanskog i slavenskog pa do manjih pojedinačnih identiteta koji se u pisanim izvorima javljaju tek od sredine 9. ili u 10. stoljeću.

Ivan Mužić

Ivan Mužić je najpoznatiji predstavnik varijante autohtono-gotskog modela o porijeklu Hrvata. Vrijeme doseobe ne predstavlja osobit problem autorima koji zastupaju neku od takvih teorija. Autohtono stanovništvo je isključivi nosilac odnosa unutar ranosrednjovjekovne Hrvatske, pa bilo kakva doseoba i u bilo koje vrijeme nije više igrala ulogu u etnogenezi Hrvata. Ako je seobe i bilo, ona se mogla odvijati sa juga na sjever.

Austrijski izvori

Otto Kronsteiner je odbacio podatke iz 30. poglavlja DAI koji govore o seobi iz sjeverne pradomovine, Bijele Hrvatske, kao i navode o istoj zemlji iz Nestorove kronike. Smatrao je da je ona fantastična zemlja za koju ne postoje dokazi. Umjesto toga, težište je stavio na samo ime Hrvata te imena petero braće i dvije sestre koji se navode u DAI , a za koja je smatrao da su turkijskoga, odnosno avarskoga porijekla. Zaključio je da su Hrvati izvorno bili avarski gornji sloj, koji se tokom 7. i 8. stoljeća pomiješao sa slavenskim plemstvom i preuzeo njihov jezik.

Walter Pohl razrađuje tezu o Hrvatima kao izvorno avarskome gornjem društvenom sloju. Smatra da priča o seobi iz 30. poglavlja DAI predstavlja hrvatsku origo gentis, koja je služila za čuvanje međusobnog osjećaja pripadnosti istoj skupini te da u njoj ne treba tražiti "istorijsku istinu". Ukazujući na stepsko porijeklo Hrvata, smatra da se ne radi o čitavom narodu, već radije o ratničkim slojevima koji su prvenstveno bili u službi Avara. Hrvatsko bi ime tako u 7. i 8. stoljeću bilo društvena, a ne etnička, oznaka, možda i počasni naslov, koji se odnosio na ratničke skupine koje su kontrolirale potčinjeno stanovništvo na periferiji kaganata. Tek propašću Avarskog Kaganata oni su se mogli osamostaliti i uz podršku Franaka stvoriti veću političku jedinicu. Proces hrvatske etnogeneze koja se odvijala u 9. stoljeću obuhvatio bi tada i brojne manje slavenske skupine koje su na području Dalmacije živjele od 7. stoljeća pod vlašću pojedinačnih župana.

Salmedin Mesihović

Nakon urušavanja I Avarskog kaganata upravno-teritorijalne zajednice, i doseljeničke i starosjedilačke, južno od Save, uglavnom se osamostaljuju, jačajući svoju političku individualnost što je neminovno vodilo i oblikovanju i zasebnih autohtonih narodnosnih fenomena, posebno nakon novog doseljeničkog vala koji su predvodili Srbi i Hrvati. Jedan takav proces od VII stoljeća počinje se odvijati sa jezgrom na prostoru srednje Bosne. Bosanski banat morao je biti osnovan još u vrijeme I Avarskog kaganata kao njegova upravno-teritorijalna jedinica, jer je ta jedinica zadržala avarsko nominiranje, kao što su ban-banat, župan-županija. U suprotnom, teško bi bilo shvatiti da je upravna jedinica naknadno preuzela avarsko nominiranje. Ova upravna jedinica nastala je na temeljima antičkog upravno-administrativnog sistema uključujući i preuzimanje imena za tu jedinicu, iz kojeg se razvilo savremeno bosansko ime.

Istu teoriju o Bosni zastupa i Nada Klaić.

Hakija Zoranić

Jednoetnička zajednica Bošnjana je simbioza Južnih Slavena i Avara sa jedne strane, te nakon predhodne asimilacije dijelom romaniziranih dijelom neromaniziranih Ilira i Romana sa druge strane, na teritoriji slivova Bosne, Vrbasa, Sane, Neretve, i po jedne polovine sliva Drine i Une. Simbioza je počela 796. godine, nakon propasti Avarskog kaganata. Na tlu današnje Bosne i Hercegovine nije se formiralo ni jedno drugačije etničko jezgro osim Bošnjana.

Tibor Živković

Bosna je spomenuta u De conversione Croatorum et Serborum kao teritorija (territorium) u kojem se nalaze dva grada koja su pripadala crkvenoj organizaciji Rimske crkve. Grad Dekatera bio je na čelu crkvene organizacije, a Desnik je bio jedina parohija te crkve. Iz toga proizilazi da, ako je Bosna imala sopstvenu crkvenu organizaciju, onda se mora pretpostaviti da je ona također bila i posebna kneževina prije 822. godine, na sličan način kao i Hum, Travunija, Konavli, Moravija, Duklja, Paganija, Hrvatska i Srbija. Postanak srednjovjekovne bosanske države treba smjestiti najranije u period oko 950. (mogući nemiri u Srbiji nakon smrti arhonta Časlava) i najkasnije 1018 (nakon Vizantijskog zaposjedanja Balkana i posljedica ovog novog vizantijskog administrativnog sistema).

Godine 1040, tokom ustanka Stjepana Vojislava iz Duklje protiv Vizantije, car je naredio raškom županu, bosanskom banu i zahumskom knezu da skupe svoje vojske protiv pobunjenika. Ovo znači da je već do 1040. Bosna bila samostalna država pod nominalnim sizerenstvom Bizanta.

Arheologija

Prema arheološkim nalazima i antropološkim analizama može se s popriličnom sigurnošću tvrditi da je doseljavanja stanovništva na područje nekadašnje rimske provincije Dalmacije tijekom ranoga srednjeg vijeka bilo. Datiranje toga doseljavanja je problematičnije i morat će za sada ostati otvoreno. Koliki god bio izvorni broj do sada zabilježenih i istraženih paljevinskih grobova i grobalja, sigurne osnove za njihovu dataciju prije kraja 7. stoljeća za sada, čini se, nema. To ne znači da već i tada nije bilo doseljavanja određenih skupina, bilo iz udaljenijih, bilo iz bližih područja, no veću doseobu o kakvoj se tradicionalno govori, arheologija trenutno teško može dokazati.

Literatura

• Ferdo Šišić, Zagreb, 1925. [pretisak 1991.], str. 236-265. -Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara
• Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, 2. izd., Zagreb, 1975., str. 133-140
• Nada Klaić, Najnoviji radovi o 29, 30. i 31. poglavlju u djelu De administrando imperio cara Konstantina VII
• Nada Klaić, "O problemima stare domovine, dolaska i pokrštenja dalmatinskih Hrvata", ZČ , 38/4, 1984., str. 253-264;
• Mladen Ančić , "The Waning of the Empire. The Disintegration of Byzantine Rule on the Eastern Adriatic in the 9th Century", HAM , 4, 1998., str. 16;
• Mladen Ančić, "U osvit novog doba: Karolinško carstvo i njegov jugoistočni obod"
• Neven Budak (ur.), Etnogeneza Hrvata, Zagreb, 1995., str. 73-78; Isti, "Hrvati u ranom srednjem vijeku", str. 49-57;
• Otto Kronsteiner, "Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische ethnische Gruppe?", Wiener slavistisches Jahrbuch, 24, 1978., str. 137-157.