Teška pješadija

Izvor: Wikipedia

Teška pješadija je izraz koji se koristi za pješadijske jedinice koje su teže naoružane ili oklopljene od obične, odnosno od lake i srednje pješadije.

U drevnoj prošlosti je izraz teška pješadija označavao one jedinice čiji je zadatak bio u uređenim bitkama razbiti glavne snage neprijatelja neposrednom borbom prsa u prsa umjesto korištenja oružja na daljinu i uznemiravanja neprijatelja što je bio zadatak lake pješadije. Kako bi bili što efikasniji teški pješadinci su nastupali u zbijenim formacijama od kojih je najpoznatija grčka falanga, a bili su opremljeni teškim štitovima i oklopima kako bi se koliko-toliko zaštitili od ozljeda. Klasičan primjer teške pješadije su bili grčki hopliti.

Teška pješadija je svoj sumrak doživjela u bitci kod Adrianopolisa 378. u kojoj je gotska teška konjica prvi put uspjela u uređenoj bitci razbiti rimske legionare. Nakon toga je u feudalnoj Evropi teška konjica postala glavna snaga na bojištu. Tek u 15. vijeku dolazi do renesanse pješadije, čiji pripadnici dobijaju oklope i razvijaju taktiku temeljenu na korištenju dugih kopalja.

Tešku pješadiju, kao i oklopljene vitezove, s bojišta je otjerao razvoj vatrenog oružja.

Nešto kasnije izraz teška pješadija se počinje koristiti za pješadijske jedinice koje se od običnih pješadijskih jedinica koriste po korištenju težeg naoružanja (pješadijski topovi, teški mitraljezi, minobacači, bestrzajni topovi i sl.) zbog kojih imaju slabiju mobilnost, ali veću vatrenu moć. Teška pješadija je i izraz koji se koristi za pješadijske jedinice čiji se pripadnici na bojištu kreću pomoću oklopnih vozila kao što su borbena pješadijska vozila.