Stipe Javor

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Stipe (Stjepan) Javor[1] (Brinje, 27. studenoga 1877. - Srijemska Mitrovica, 27. ožujka 1936.), bio je hrvatski radikalni nacionalistički političar i aktivist, poznat kao jedan od osnivača i istaknutih članova ustaškog pokreta u njegovom najranijem razdoblju.

Životopis[uredi | uredi kod]

Stjepan Javor rodio se u Brinju 27. studenoga 1877. godine. U rodnom mjestu završio je četiri razreda pučke škole. U to vrijeme, Hrvatskom je vladao ban Károly Khuen-Héderváry. U svojoj šesnaestoj godini otišao je raditi u inozemstvo na više mjesta u Austro-Ugarskoj, Srbiji i Njemačkoj.[2] Uštedio je dosta novaca i vratio se u Hrvatsku. Otvorio je trgovinu vatrogasnom opremom i poslovao sa svim hrvatskim krajevima, uključivši i Bosnu i Hercegovinu. Tako postaje poznat i ugledan čovjek u hrvatskomu narodu, osobito u gradu Zagrebu.[3] Stupio je u Hrvatsku stranku prava 1920. godine. Ubrzo je postao jedan od najaktivnijih ljudi stranke. Njemu je bila povjerena koordinacija rada pravaške omladine.

Nakon što je u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. izvršen atentat od čijih je posljedica ubrzo umro Stjepan Radić te značajno radikalizirao hrvatske nacionaliste, posebno onia mlađih generacija. Tako je stvorena organizacija Hrvatski domobran, kao i Ustaški pokret, koji je trebao srušiti tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju i uspostaviti nezavisnu hrvatsku državu oružanim putem. Dio osnivača - Branimir Jelić, Gustav Perčec i Ante Pavelić, te August Košutić i Juraj Krnjević te desetak hrvatskih sveučilištaraca i radnika je ubrzo nakon toga izbjegao u inozemstvo. Stjepan Javor ostao je u Zagreb i održavao komunikaciju s njima. Godine 1929., Javor se u Beču sastao s Pavelićem, da ga izvjesti o prilikama u Zagrebu.

Jugoslavenske vlasti uhitile su Stjepana Javora 31. listopada 1929. godine zajedno s Markom Hranilovićem i Matijom Soldinom, zbog organiziranja oružane borbe za osamostaljenje Hrvatske od Jugoslavije. U tamnici su ih krvnički mučili.[4][5][nedostaje referenca] Ušavši u sudnicu, na početku glavne rasprave, Javor je, na zaprepaštenje sudskoga vijeća, klicao Hrvatskoj, što su ostali optuženici prihvatili.[6][nedostaje referenca] Jedan od njegovih odvjetnika bio je Vladko Maček.[nedostaje referenca] Hranilović i Soldin osuđeni su na smrt vješanjem, a Stjepan Javor na 20 godina robije.

Robijao je u Lepoglavi i Srijemskoj Mitrovici. Štrajkao je glađu.[nedostaje referenca] Bio je zlostavljan u zatvoru.[nedostaje referenca] Umro je od upale pluća[nedostaje referenca] u Srijemskoj Mitrovici 27. ožujka 1936. godine.

Pokopan je na Mirogoju u arkadama. Na njegovom sprovodu bilo je oko 100.000 ljudi,[nedostaje referenca] te je došlo do nereda[7] zbog kojih je tadašnja policija pucala.[nedostaje referenca] Nekoliko mladića je ranjeno, a jedan od njih, Dragutin Kraljić je umro od rana slijedeći dan.[8] Za vrijeme NDH-a, po njemu se zvala današnja Praška ulica u Zagrebu.[nedostaje referenca]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Hrvatski leksikon, A-K, Naklada Leksikon, Zagreb, 1996., 1. izd., natuknica Stipe Javor, str. 537.
  2. Ivan Gabelica, O 76. obljetnici mučeničke smrti Stipe Javora, preuzeto 30. travnja 2013.
  3. http://shp.bizhat.com/Javor.html Preuzeto 16. listopada 2012.
  4. Tomislav Jonjić, Proces Hranilović-Soldin. Prilog poznavanju postanka ustaškog pokreta, str. 178.-180., preuzeto 30. travnja 2013.
  5. Tomislav Jonjić, Marija Hranilović: Moja su braća dala živote za Hrvatsku!, preuzeto 30. travnja 2013.
  6. Mučenička smrt Stjepana Javora, preuzeto 16. listopada 2012.
  7. "Politika", 2. april 1936
  8. Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb, 1942., str. 570.-571.