Srpski građanski zakonik

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Srpski građanski zakonik (SGZ) je naziv za zakonik, odnosno kodifikaciju građanskog prava koje se formalno primjenjivalo na području današnje Uže Srbije (a kasnije i Makedonije) od 1844. do 1946. Sastavio ga je Jovan Hadžić po nalogu knjaza Miloša Obrenovića kako bi služio kao izvor građanskog prava u Kneževini Srbiji. Napravljen je po uzoru na austrijski Opći građanski zakonik (OGZ) iz 1811. a koji je, pak, bio napravljen po uzoru na Napoleonov Code civil des français iz 1804. Tako se Srbija uvođenjem SGZ priključila tradiciji kontinentalnog, odnosno rimskog prava. Hadžić je, pak, austrijski original prilagodio prilikama tadašnje Srbije, odnosno dopunio ga elementima iz srednjovjekovnog Zakonopravila, odnosno tadašnjim srpskim običajima.

SGZ je, slično kao i drugi građanski zakonici, nakon toga značajno noveliran nekoliko puta - godine 1864. su uvedeni propisi o paulijanskoj tužbi, godine 1874. propisi o testamentu, a godine 1911. odredbe o starateljstvu. Nakon Berlinskog kongresa 1878. se njegova primjena proširila na dotadašnja otomanska područja Jugoistočne Srbije, a nakon balkanskih ratova 1913. na Makedoniju i Kosovo. Nakon što je stvorena Kraljevina SHS 1918. godine, SGZ je ostao na snazi na tim područjima, dok su se u ostatku novostvorene države primjenjivali raniji građansko-pravni propisi - OGZ, crnogorski Opšti imovinski zakonik te mađarsko precendentno pravo.

SGZ je formalno prestao važiti kada je Skupština FNRJ donijela Zakon o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. aprila 1941. Njime je, s druge strane, kao i zbog nepostojanja novog građanskog zakonika, sudovima dozvoljeno da primjenjuju propise koji nisu u suprotnosti sa novim socijalističkim uređenjem. Takva je situacija trajala sve do 1955. kada je nasljedno pravo na saveznoj razini kodificirano ]]Zakon o nasljeđivanju FNRJ|Zakonom o nasljeđivanju]], te 1978. kada su kodificirani obligaciono pravo Zakonom o obligacionim odnosima (ZOO). Iste godine su, temeljem Ustava iz 1974. vlastita porodična prava kodificirale tadašnja SR Srbija i SR Makedonija, čime je SGZ u potpunosti nestao, osim kao dopunski izvor prava.

Donošenje Srpskog građanskog zakonika[uredi | uredi kod]

Prvi zakonik u novovekovnoj Srbiji bio je Srpski građanski zakonik, koji je donet 25. marta 1844. godine. Njegovim donošenjem Srbija se svrstala u malobrojne evropske zemlje koje su usvojile građanski zakonik. To je bio najdugovečniji zakonik u istoriji Srbije i primenjivan je punih 100 godina, sve do 1946. godine.[1]

Ustanak obespravljenog seljaštva Srbije protiv dahija je jedan u nizu ustanaka kmetova protiv feudalaca. Neprestani ustanci i oružane borbe polako prerastaju u buržoasko - demokratsku revoluciju. Ova revolucija dovodi do smanjenja feudalnih svojinskih odnosa i konačno stvara uslove za stvaranje i razvijanje buržoaskih društvenih odnosa i državnosti.

Srpska revolucija, koja je počela ustankom 1804. godine, je omogućila društveni preobražaj koji će uslediti u narednim decenijama. Sve do 1804. godine, srpsko društvo se razvijalo u nepovoljnim uslovima. U uslovima zaostalog osmanskog feudalizma koji je godinama sprečavao rađanje grašanske klase potrebne za revoluciju. Promene u društvenoj strukturi Srbije odstupaju od klasičnog puta izrastanja i ekonomskog jačanja građanstva u periodu razvijenog i kasnog feudalizma zapadnih evropskih zemalja. Gradovi su ostali centri turske feudalne vojne i upravne vlasti. Način života, navike i svest u gradovima će još decenijama ostati nepromenjeni. Međutim, promene u imovinskoj, proizvodnoj i socijalnoj strukturi srpskog seoskog naroda sve su izrazitije pred kraj XVIII veka. Sultan Selim III fermanima iz 1793, 1794 i 1796. godine potvrđuje i proširuje samoupravne povlastice stanovništva Beogradskog pašaluka. Veliki broj srpskih seoskih trgovaca počinje da se bogati zbog stočne trgovine na teritoriji Srbije i sa susedom Austrijom. Politička i ekonomska pozicija ovih trgovaca je znatno povoljnija nego ona od ostalog srpskog stanovništva koje je znatno siromašnije i potčinjenije. Prekomerno bogaćenje je sprečeno od strane turske vlasti i oblika feudalne eksploatacije. Turci su obezbedili knezove koji su u svojim selima prikupljali feudalne dažbine. Ova funkcija ih je određivala kao najvažnije fiskalne organe pomoću kojih je urska vlast vršila eksploataciju. Osim ovoga knezovi su imali nadležnost presuđivanja u manjim sporovima.  Ova sudska funkcija je znatno uticala na stvaranje i razvijanje običajnog prava.

U toku oslobodilačkog rata, knezovi i vojvode se pretvaraju u državne organe nove vlasti, nosioce vojne i političke moći. Ovi novi organi viče ne mogu da se oslanjaju isključivo na običajno pravo. Istorijski i pravni izvori ustaničke Srbije , kao što je Karađorđev zakonih i Nacrt Praviteljstbujuđčeg sovjeta, sadrže niz građanskopravnih odredaba. U ovom periodu se znatno povećava broj normi vezanih za građansko pravo. Razvoj ovog novog, buržoaskog prava, ipak nailazi na prepreke, kakvo je staro feudalno pravo. Predstavnici ovih zastarelih, ali ne i iskorenjenih shvatanja nalaze se u redovima nekadašnjih pokretača revolucija, a sada predstavnika novih vlasti. Organizovan je jako veliki broj buna, u kojima su se čak sukobljavale i čitave vojske, dovele su do stagniranja razvitka novog prava u Srbiji. Načela koja su proklamovana Ustavima iz 1835. i 1838. godine su pravni izraz i i potvrda uspeha borbe srpskog naroda za uspostavljanje kapitalističkih svojinskih odnosa i snaga da se prebrodi sopstvena zaostalost.

Početak pripremnih radova za pisanje srpskog građanskog zakonika sastojao se u prevođenju Code Civil-a. Prevod ovog dela uradio je učitelj zemunski i šabački Georgije Zaharijadesa. 1829. godine je Knez Miloš je imenovao komisiju koja je za posao imala pregled prevoda kao i izradu teksta građanskog zakonika i krivičnog zakonika. Neka od imena te komisije su: Matija Nenadović ( bivši predsednik Praviteljstvujuščeg sovjeta), Knez Vasilije Popović, Knez Pavle Radomirović, Dimitrije Davidović ( knežev sekretar i tvorac Ustava iz 1838. godine.), kao i Vuk Stefanović Karadžić, koji je sarađivao sa komisijom kao dobar poznavalac jezika i običaja.

Period između 1832. i 1834. godine je značajan za rad komisije. Code Civil više ne predstavlja jedini izvor, već se izučavaju i koriste francuski i austrijski civilni zakonici. Knez Miloš je iztazio svoje nezadovoljstvo zbog preobinosti zakonika, kao i zbog komplikovanosti prvobitnog teksta. 1837. godine, Knez Miloš je oformio novu komisiju, kada rad na ovom zakoniku ulazi u novu fazu. Knez dovodi novosadskog senatora Jovana Hadžića i zemunskog gradonačelnika Vasilija Lazarevića koji predlažu da se odustane od pisanja zakonika po ugledu na Code Civil, i da se umesto toga, kao uzor koristi Austrijski građanski zakonik. Kao razlog ovome navode činjenicu da su francuski zakoni Srbima strani, i da nisu bliski, niti se mogu koristiti među srpskim narodom. Predlog nove komisije je prihvaćen. Knez Miloš polako počinje da gubi moć. Ustavom iz 1835. označena je pobeda progresivnih snaga i ubrzano je slabljenje Kneza Milooša. Dinastijske promene u Srbiji ( dolazak na vlast Aleksandra Karađorševića) usporavaju i gotvovo zaustavljaju proces donošenja građanskog zakonika. Najzad, Posle petnaest godina rada na ovom zakoniku, on je donet 11. marta a stupio na snagu 25. marta 1844. godine.

Sadržina zakonika [2][uredi | uredi kod]

Izvorni tekst: Srpski građanski zakonik

U ovom Zakoniku je prihvaćen institucionalni sistem podele građanskog prava. Vide se odstupanja u odnosu na izvornik. Norme SGZ-a su drugačije raspoređene i pojednostavljene, u odnosu na iste ili slične norme koje sadrži Austrijski građanski zakonik. Ova dva zakonika se razlikuju i po spoljašnjem izgledu, pa se može zaključiti da Srpski građanski zakonik nije kopirana austrijska kodifikacija građanskog prava, već originalna tvorevina, koja je urađena po uzoru na njega.

950 članova SGZ-a razvrstano je u uvod i tri dela. Sadržao je : lična prava, stvarno, obligaciono, bračno, porodično i nasledno pravo.

U odnosu na Austrijski građanski zakonik Hadžić unosi na samom početku norme zasnovane na „pravdi i pravici“, koje se znatno razlikuju od svog uzora, pa tako SGZ počinje sa 35 članova, dok AGZ počinje sa samo 14 članova.

Uvodne norme Srpskog građanskog zakonika možemo podeliti u dva odeljka: 1) A odeljak koji čine prvih 14 članova, a koji se podudaraju sa uvodnim članovima Austrijskog građanskog zakonika i francuskim Code civile,

2) B odeljak, od 15-35 člana, koji je originalna srpska tvorevina, a govori o „pravu i pravdi“. Ovaj odeljak ima obeležja deklaracije o pravima i slobodama.

SGZ u svom drugom odeljku uvoda afirmiše liberalna načela i vrednosti, što nije bilo svojstveno tadašnjim građanskim kodifikacijama. Na taj način ove norme iako u načelu govore o građanskom pravu, u stvari dopunjuju ustavne norme Turskog ustava iz 1838. godine, u kome one nisu bile zastupljene. Tako on sadrži i elemente ustavnog karaktera.  Njegove uvodne odredbe se razlikuju od njegovog uzora i po snažnom osloncu na običajno pravom.

U prvom delu su odredbe o ličnim pravima, propisi bračnog i porodičnog prava (utvrđuje prava i dužnosti roditelja i dece, predviđa samo crkveni brak, ograničava poslovnu sposobnost žena, itd.).

Drugi deo sadrži odredbe stvarnog prava. Ove odredbe daju pravu svojine karakter potpunog, apsolutnog i neograničenog prava. Takođe sadrži i propise naslednog prava. Norme o testamentu i pitanjima testamentarnog nasleđivanja smešta u više glava i u okviru njih ubacuje i glavu koja se bavi uređenjem odnosa u porodičnoj zadruzi. A u posebnom odeljku ovog dela nalaze se i propisi iz obligacionog prava.

Treći deo Zakonika govori o jemstvu, zalozi, izmeni, utvrđivanju i prestanku prava i obaveza, a sadrži i propise o zastarelosti.

Hadžić je neke članove skratio, ali je dodao i nove. On detaljno reguliše porodičnu zadrugu (507-529 čl.), kao i sticanje svojine na divljim životinjama, česte slučajeve zakupa određenih stvari i slične situacije koje nisu predviđene u austrijskoj kodifikaciji.

Srpski građanski zakonik je po svom obimu za trećinu kraći od Austrijskog građanskog zakonika (koji ima 1502 člana). Razlikuje se i način formulisanja pravnih normi. U Austrijskom građanskom zakoniku su norme kratke i koncizne, a u SGZ-u su one više opisne kako bi bile jasnije prosečnom čoveku. Za razliku od austrijske kodifikacije koja dopušta primenu običajnog prava samo u slučajevima kada je to zakonom propisano, Srpski građanski zakonik predviđa da u slučaju pravnih praznina važi običajno pravo.

Iako je za osnovu imao Austrijski građanski zakonik, u Srpskom građanskom zakoniku se vidi uticaj kako srpskog običajnog prava, tako i rimskog prava, Francuskog građanskog zakonika iz 1804. godine (Code civile), crkvenog i šerijatskog (osmanskog) prava.

Jedan deo normi francuskog Građanskog zakonika dospeva u Srpski građanski zakonik preko austrijske kodifikacije, uprkos činjenici da su Hadžić i Lazarević u pismu knezu Milošu, posle neuspelog pokušaja Georgija Zaharijadesa da načini zakonik po ugledu na francuski, naveli da Code civile nije adekvatan uzor. 1864. godine putem amandmana, pod uticajem Rajka Lešjanina i drugih mladih pravnika koji su studirali u Parizu, SGZ doživljava direktan uticaj francuskog prava.

Pored toga Zakonik se oslanja i na rimsko pravo, koje je putem crkvenog prava dospelo u pravni sistem srednjovekovne srpske države, a koje se i dalje primenjivalo pod tuđinskom vlašću. Neke norme koje se oslanjaju na rimsko pravo su direktno dospele u SGZ preko austrijske kodifikacije građanskog prava, kao što je na primer ugovor o poklonu u okviru obligacionog prava.

Vidljiv je uticaj crkvenog prava na Srpski građanski zakonik, najviše u oblasti bračnog i porodičnog prava. Hadžić se u članovima 93 i 94. poziva na Nomokanon Svetog Save iz 1219. godine. On predviđa predbračni ispit koga nema u AGZ-u, reguliše pravni status kumstva i pobratimstva, a u slučaju razvoda nadležan je crkveni sud. Sve ovo čini ga različitim od svog uzora.

S obzirom na vreme provedeno pod turskom vlašću, uočljiv je i uticaj šerijatskog (osmanskog) prava na Zakonik. Ono se najviše ogleda u pravnoj terminologiji. Tako su neki šerijatski pravni termini ušli u srpsku kodifikaciju poput svojine na nepokretnostima, ustanova tapije i „amaneta“, pravo preče kupovine, ustanova svojinskog prava miljak (od šerijatskog mulk), koji je bio jedan vid privatne svojine na nepokretnostima, itd. Brojne su i terminološke pozajmice iz turskog jezika poput kirije, hasna (kamata), espap (trgovačka marka) i drugih.

Srpski građanski zakonik ima specifičnu terminologiju i jezik. Hadžić je kritikovan zbog neadekvatne pravne terminologije koju je koristio u Srpskom građanskom zakoniku. On dispoziciju pravne norme ne definiše u trećem licu jednine što je uobičajeno za druge zakonike, već u drugom licu jednine, a sve to u cilju da bi pravnu terminologiju što više približio narodu. Koristio je i termine iz običajnog prava, a uvodi i latinske nazive za neke pravne institute u srpsku terminologiju, koristeći ih uporedo sa domaćim. Kako bi obogatio srpski pravni rečnik često je koristio sinonime za pojedine pojmove i odeljke (npr. „O testamentu ili zaveštanju“, „O ostavi ili amanetu“...). Na ovaj način on je modernizovao srpsku pravnu terminologiju. Njegov deskriptivni i kazuistički pristup se razlikovao od stila i jezika na kome je pisan Austrijski građanski zakonik.

Zakonik je ustavno utemeljen, jer ga je izdao knjaz u saglasnosti sa Državnim savetom, a zasnivao se na Ustavu. Nejasnoće i nedoumice u primeni Srpskog građanskog zakonika pojavile su se ubrzo nakon njegovog stupanja na snagu, jer je on uređivao obimnu i složenu pravnu materiju. Zbog toga su njegove odredbe bile tumačene, menjane i dopunjavane različitim objašnjenjima i rešenjima. Među najznačajnije dopune i izmene spadaju: 1) izmene i dopune iz 1864. kojima su uvedene paulijanska tužba i kraći rok zastarevanja 2) izmena iz 1868. godine kojom je zabranjeno istraživanje očinstva (osim u slučaju otmice i silovanja) 3) ukinute su odredbe o starateljstvu, a 1872. godine je donet Zakon o starateljstvu 4) izmenama iz 1911. godine izmenjena je forma testamenta, kojima su ukinuti alografski testament i usmeni testament (osim u izuzetnim slučajevima).

Krajem 19. i početkom 20. veka javljaju se zahtevi za donošenjem novog zakonika. 1908. godine je osnovana komisija za pisanje novog građanskog zakonika po ugledu na nemačku kodifikaciju, koja je svoj nacrt predala Ministarstvu pravde, ali on nije ozakonjen. Pretpostavlja se da je ovaj kodifikatorski poduhvat obustavljen zbog Prvog svetskog rata. Bezuspešan pokušaj donošenja novog zakonika sproveden je i u Kraljevini Jugoslaviji, jer je bilo nemoguće ujednačiti građansko pravo zbog razlika u pravnim sistemima država koje su ušle u sastav kraljevine. Srpski građanski zakonik u vreme svog donošenja nije važio na čitavoj teritoriji Kneževine Srbije za sve njene stanovnike. Turskim ustavom iz 1838. godine Kneževina Srbija dobija zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, tako da se Zakonik primenjivao samo na srpsko stanovništvo. Osmansko muslimansko stanovništvo koje je živelo u Srbiji, Jevreji, Romi i svi podanici država koje su na osnovu tzv. sistema kapitulacija regulisale svoje odnose sa Osmanskom carevinom bili su izuzeti iz srpske jurisdikcije, pa se na njih nisu primenjivale norme Srpskog građanskog zakonika.[3]

Vidi još[uredi | uredi kod]

  1. https://imus.org.rs/wp-content/uploads/2016/09/z-169.pdf
  2. (sr-Latn) Српски грађански законик. 2022-03-30. Pristupljeno 2022-06-13. 
  3. (sr-Latn) Српски грађански законик. 2022-03-30. Pristupljeno 2022-06-13.