Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna
Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna je monumentalni spomenik podignut na Petrovcu, najvišem vrhu Petrove gore. To je bilo poprište jedne od očajnih epizoda Drugog svjetskog rata, kada je oko 300 srpskih seljaka, naoružanih samo roguljama, izginulo napadajući ustaše utvrđene na vrhu, za vrijeme proboja obruča na Petrovoj gori 1942. godine.
Autor spomenika je vajar Vojin Bakić. Izgradnja spomenika završena je 1982. godine.
Rad na spomeniku[uredi | uredi kod]
Vojin Bakić je nakon spomenika kod Kamenske još jednom, 1970. godine, osvojio konkurs za veliki projekat. Radilo se o podizanju spomenika narodu Banije i Korduna, koji su bili jedno od većih ustaničkih antifašističkih žarišta u Hrvatskoj, te u spomen velikim stradanjima tamošnjeg srpskog stanovništva. Bakić je ovaj spomenik podizao cijelu deceniju, sve dok konačno nije bio završen 1982. godine.
Opis spomenika[uredi | uredi kod]
Spomenik je arhitektonsko-plastičko delo, izrađeno od armiranog betona i obloženo pločama od nerđajućeg čelika, a podignut je na Petrovcu, najvišem vrhu Petrove gore.[1] Osim što vrši funkciju reprezentativnog djela, u unutrašnjosti spomenika bio je uređen muzej u kojem se nalazila stalna postava vezana uz Narodnooslobodilačku borbu ovog kraja, dok je oko spomenika bio uređen kompleks za rekreaciju. Smještanjem muzeja, spomenik je zapravo dobio edukativno-izložbenu funkciju. Na vrhu spomenika nalazi se vidikovac s kojeg puca pogled prema Sloveniji, Bosni i Zagrebu.[2]
Akademik Tonko Maroević napominje da je Bakiću za inspiraciju poslužila skulptura Razrezane površine, čime zapravo hoće da kaže da je to bio Bakićev svojevrstan „korak unatrag”, pošto je uzor za dizajn spomenika vidio u svom djelu iz sredine 1970-ih. Već je početkom 1980-ih Bakić osjetio zamor u svome stvaralaštvu, tako da je i to jedan od razloga viđenja uzora u starijoj skulpturi.[3]
Devastacija nakon 1991.[uredi | uredi kod]
Nakon 1991. godine, spomenik i spomen-kompleks su zapušteni, muzej je nakon 1995. devastiran, a i do dan danas traje oštećivanje spomenika. Ljudi skidaju i odnose skupocjenu oplatu od nerđajućeg čelika, dok lokalna i državna vlast ne provodi nikakve sankcije protiv počinitelja uprkos protestima antifašističkih udruga.[4] Sem toga, na vrhu spomenika neplanski je postavljen odašiljač preduzeća „Odašiljači i veze d.o.o.“, što dodatno narušava njegov izgled.[5]
Avgusta 2011. godine, u Hrvatskoj je pokrenut „Apel za obnovu sedam kapitalnih spomenika NOB-u“, lista na kojoj se našao i Spomenik narodu Banije i Korduna.[6]
Povezano[uredi | uredi kod]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Dušan Matić. Vojin Bakić, moj prijatelj. „Euroknjiga“, Zagreb 2007. godina, 59. i 115. str.
- ↑ Pionirov glasnik: Ovde je metak ludovao, pristupljeno 3. decembra 2012.
- ↑ Tonko Maroević. Vojin Bakić. „Globus“, Zagreb 1998. godina, 40. str
- ↑ Anali galerije Antuna Augustinčića. „Galerija Antuna Augustinčića“, Klanjec 2006. godina, 418.-419. str.
- ↑ Boris Čučković, Tradicija zaborava, članak u: Ljetopis SKD Prosvjete 2010, 242. str.
- ↑ Glas-slavonije. hr, pristupljeno 17.10. 2011.