Skender Kulenović

Izvor: Wikipedia
Skender Kulenović
Nema slobodne slike

Skender Kulenović rođen 2. 9. 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, je bosanskohercegovački književnik i akademik. Pisao je pjesme i poeme, komedije, eseje, kritike, putopise, crtice, priče te romane.

Biografija[uredi - уреди]

U rodnom Bosanskom Petrovcu završio je osnovnu školu, a potom, nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma), prelazi u majčino rodno mjesto Travnik. Tu je kao vanjski učenik završio Jezuitsku gimnaziju. Već u trećem razredu gimnazije javio se sa prvim književnim radom, zbirkom soneta "Ocvale primule". Zatim je studirao pravo na Zagrebačkom univerzitetu.

Sarađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz. Godine 1941. stupa u prvi partizanski odred Bosanske Krajine. Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove (Bosanski udarnik, Glas, Oslobođenje). Odmah poslije rata je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Uređuje Pregled, Književne Novine i Novu misao. Od 1. 5. 1957. pa sve do 31. 5. 1970. bio je dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru, a kasnije urednik u beogradskoj Prosveti.

Umro je 25. 1. 1978. godine u Beogradu.

Kulenovićev jezik[uredi - уреди]

Glasoviti Kulenovićev jezik koji su kao prvorazrednu vrijednost prepoznali mnogi, među ostalim, i Radomir Konstantinović te Danilo Kiš. U eseju Apsolutni Krajišnik Skender Kulenović autor Filozofije palanke s neskrivenim divljenjem govori o "izuzetnom jezičkom čulu" Skendera Kulenovića te dodaje: "Njegovo znanje jezika jeste znanje na granici bića i ne-bića, na kojoj kao da se, pod prijetnjom uništenja, između 'stvari', egzistencije i riječi gubi razlika, tako da, na mahove, tu biti znači govoriti (…)."

Danilo Kiš pak svoj esej počinje dijagnozom: "Skender Kulenović je bio rudar jezika (…) zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika (…). Jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju."

U Kulenoviću se prepoznaje teški istočnjački prigušeni senzualizam, kao i osjećanje da jedino što poput stećka može nadživjeti sve iluzije jest teška reč maternjeg jezika.

Bibliografija[uredi - уреди]

  • Stojanka majka Knežopoljka, poema, 1945.,
  • komedije (Djelidba, Večera, A šta sad?), 1947.,
  • "Ševa", poema, 1952.,
  • Soneti, 1968.,
  • Divanhana, pripovijetke, 1972.,
  • Gromovo đule, priče za djecu, 1975.,
  • Ponornica, roman, 1977.
Wikicitat
Wikicitat: Skender Kulenović

Vanjske veze[uredi - уреди]