Sirijski hrčak

Izvor: Wikipedia
Mesocricetus
Mesocricetus auratus
Status zaštite

Raspon fosila: Rani pliocen - nedavno
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Rodentia
Porodica: Cricetidae
Potporodica: Cricetinae
Rod: Mesocricetus
Vrsta: M. auratus
Dvojno ime
Mesocricetus auratus
Waterhouse, 1839.
Područje života

Sirijski hrčak (Mesocricetus auratus) je glodavac (Rodentia) podrijetlom iz Sirije, ponekad se još naziva i "Zlatni hrčak", što mu je zapravo originalna boja u prirodi. Unutar porodice Cricetidae spadaju u rod hrčaka.

Obilježja[uredi - уреди]

Također danas postoji mnogo različitih boja i vrsta njihove dlake, npr. dugodlaki hrčak, sirijski hrčak bez dlake, crni hrčak i obični sirijski hrčak. Sirijski hrčak je najpopularnija vrsta hrčka za držanje kao kućnog ljubimca. Ima mnoge predispozicije koje se sviđaju kupcima. Sirijski hrčak vrlo je zahvalan kućni ljubimac zato što mu je veličina vrlo mala, otprilike 15 do 18 cm. Ima kratak rep (samo oko 8 mm) i što je vrlo važno ne smrdi. Vrlo je pogodan za ljude koji imaju malu djecu, jer su vrlo umiljati i nisu nasrtljivi. Postoji još par razloga zašto ih ljudi vole držati, jedan od tih razloga je cijena koja je vrlo povoljna, drugi razlog zašto ih ljudi vole je način njihovog održavanja koji ne traži puno, treći razlog je vrlo laka ishrana koju mogu primjenjivati čak i djeca. Za razliku od nekih egzotičnih životinja poput iguane ili njima sličnih, sirijski hrčci žive vrlo kratko. Životni vijek jednog hrčka je odprilike 2 - 2,5 godine. No nerijetko dožive i 3, 4 pa čak i više godina. Sirijski hrčak je većinom noćna životinja, što znači da će prek dana spavati, a noću biti vrlo aktivan. Sirijske hrčke možemo držati u paru, ali ako su iste starosti ili ako ih uzmemo iz istog legla, u protivnom doći će do tuče u kojoj hrčci mogu biti ozljeđeni.

Porijeklo[uredi - уреди]

Područje koje u prirodi nastanjuje ova vrsta je samo oko 10 - 15.000 km² velika visoravan Aleppo u sjevernoj Siriji. Kako je to područje za divlju vrstu vrlo maleno, IUCN ga je uvrstio u skupinu ugroženih životinja. Prvi put je opisan 1797. Dugo vremena ih se smatralo nestalim ili izumrlim, dok ih 1930. prof. Israel Aharoni nije našao ženku s leglom s jedanaest mladunaca. Preživjelo je troje mladunaca koji su zatim razmnožavani u Hebrew University u Jeruzalemu. Njihovi potomci su dugo bili jedini domesticirani sirijski hrčci, kako kao kućni ljubimci, tako i kao laboratorijske životinje. Nakon 1971. pojedini primjerci divljih sirijskih hrčaka uhvaćeni u sirijskoj pustinji uvedeni su u njihov uzgoj.

Način života[uredi - уреди]

Skotnost traje oko 16 dana, a leglo ima najčešće 4 mladunca.U godini dana može biti dosta legala. Mladunci su polno zreli u dobi između 38 i 42 dana. Sirijski hrčci su izraženi samotnjaci. Odrasle ženke reaguju krajnje agresivno na pripadnike iste vrste oba pola, uključujući i vlastito potomstvo.U uzgoju, mužjake spajaju sa ženkama samo na vrlo kratko vrijeme.

Sirijski hrčci su životinje koje kopaju skrovišta i kanale do najdublje 110 cm. Gnijezda su im najčešće u dubini od 40 do 90 cm pod površinom.

Prirodni neprijatelji su im sisari i zmije koji se inače hrane glodarima, no i čovjek.