Selenasta kiselina

Izvor: Wikipedia
Selenasta kiselina
Structural formula
Ball-and-stick model
IUPAC ime
Identifikacija
CAS registarski broj 7783-00-8
PubHem 1091
HemPauk 1060
KEGG D05814
Baza podataka biološki relevantnih molekula 26642
SMILES
InChI
Svojstva
Molekulska formula H2SeO3
Molarna masa 128.97 g/mol
Agregatno stanje beli higroskopni kristali
Gustina 3.0 g/cm3
Tačka topljenja

razlaže se na 70°C

Rastvorljivost u vodi veoma je rastvorna
Rastvorljivost rastvorna u etanolu
Srodna jedinjenja
Drugi anjoni selenova kiselina
selen
Drugi katjoni natrijum selenit
Srodna jedinjenja sumporasta kiselina
telurasta kiselina

 YesY (šta je ovo?)   (verifikuj)

Ukoliko nije drugačije napomenuto, podaci se odnose na standardno stanje
(25 °C, 100 kPa)
materijala

Infobox references

Selenasta kiselina je hemijsko jedinjenje sa formulom H2SeO3. Strukturno, ona se preciznije opisuje sa (HO)2SeO. Ona je glavna oksokiselina selena. Druga je selenova kiselina.[1][2][3]

Formiranje i osobine [uredi - уреди]

Selenasta kiselina je analogna sumporastoj kiselini, mada se ona lakše može izolovati. Selenasta kiselina se lako formira dodatkom selen dioksida u vodu. Kao kristalina materija, ova ima piramidalne molekule koji su međusobno povezani vodoničnim vezama. U rastvoru ona je diprotična kiselina:[3]

H2SeO3 u ekvilibrujumu sa H + HSeO
3
(pKa = 2.62)
HSeO
3
u ekvilibrujumu sa H + SeO2−
3
(pKa = 8.32)

Ona ima blago oksidacionu prirodu, mada su njene reakcije kinetički spore. U -{1 M H}-:

H2SeO3 + 4 H + 4 e u ekvilibrujumu sa Se + 3 H2O (Eo = +0.74 V)

U 1 M OH:

SeO2−
3
+ 4 e + 3 H2O u ekvilibrujumu sa Se + 6 OH (Eo = −0.37 V)

Ona se koristi u organskoj sintezi za pripremu 1,2-diketona (e.g. glioksala).[4]

Reference [uredi - уреди]

  1. Lide, David R. (1998). Handbook of Chemistry and Physics (87 ed.). CRC Press. pp. 4–81. ISBN 0-8493-0594-2 
  2. Housecroft C. E., Sharpe A. G. (2008). Inorganic Chemistry (3rd ed.). Prentice Hall. ISBN 978-0131755536. http://www.pearsonhighered.com/educator/product/Housecroft-Inorganic-Chemistry-3e/9780131755536.page. 
  3. 3.0 3.1 Holleman A. F., Wiberg E. (2001). Inorganic Chemistry (1st edition ed.). San Diego: Academic Press. ISBN 0-12-352651-5. http://pubs.acs.org/doi/abs/10.1021/ed079p944. 
  4. “Glyoxal Bisulfite”, Organic Syntheses, Collected Volume 3, p.438 (1955).