Samuel David Aleksander
| Samuel David Aleksander | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | Samuel David Alexander 13. 7. 1862. Zagreb, Austro-Ugarska Monarhija |
| Smrt | 8. 3. 1943. (dob: 80) Zagreb, Kraljevina Jugoslavija |
| Počivalište | Mirogoj, Zagreb |
| Nacionalnost | Jugoslaven |
| Ostala imena | Sami |
| Etnicitet | Židov |
| Državljanstvo | Kraljevina Jugoslavija |
| Zanimanje | industrijalac |
| Suprug/a | Emma (Neumann) Aleksander |
| Djeca | Vera Aleksander (r. ?) Gizela Aleksander (r. 189?) Mira Aleksander (r. 1902) Ivo Aleksander (r. 1898) Božidar Aleksander (r. 1900) Branko Aleksander (r. 1902) Dragutin Aleksander (r. 1904) |
| Roditelji | Jonas Aleksander Roza (Stern) Aleksander |
| Rodbina | Oskar Aleksander (bratić) Šandor Aleksander pl. Sesvetski (brat) Viktor Aleksander (bratić) Oton Vinski (šogor) |
Samuel "Sami" David Aleksander (Zagreb, 13. 7. 1862 - Zagreb, 8. 3. 1943), austro-ugarski i jugoslavenski industrijalac, jedan od vodećih hrvatskih industrijalaca, političar (gradski zastupnik u Sisku) i član ugledne zagrebačke obitelji Aleksander.[1][2]
Rani život i obitelj[uredi | uredi kod]
Samuel David Aleksander je rođen 1862 u Zagrebu u poznatoj i utjecajnoj židovskoj obitelji Aleksander.[3] Aleksanderov otac, Jonas Alexander, je bio trgovac koji je preselio u Zagreb iz Gradišća u Austriji. Majka Roza Stern-Aleksander je bila iz ugledne i utjecajne zagrebačke židovske obitelji Stern. Aleksanderov otac je bio gradski zastupnik u Zagrebu, član ravnateljstva "Hrvatske trgovačke i obrtničke komore" u Zagrebu i podpredsjednik "Zagrebačke štedionice" (danas Zagrebačka banka). Aleksander je odrastao uz mlađeg brata Šandora i dvije sestre: Gizela i Ilka. Bratić je hrvatskog akademskog slikara Oskara Aleksandera. Nakon završene osnovne i srednje škole u Zagrebu, studirao je na trgovačkoj akademiji u Beču. Oko 1860 Aleksanderov otac je otvorio trgovinu žitom u Zagrebu. Aleksander se nakon školovanja vratio iz Beča u Zagreb, gdje je radio uz oca u trgovini žitom. 1880 godine se preselio u Sisak gdje je za obiteljsku tvrtku otvorio još jednu trgovinu žitom. U Sisku je upoznao svoju buduću suprugu Emmu Neumann, kći varaždinskog trgovca Wolfa Neumanna. Aleksander je sa svojom suprugom imao tri kćeri: Vera (umrla kao dijete), Gizela i Mira, te četiri sina: Ivo, Božidar, Branko i Dragutin. Sva Aleksanderova djeca su se rodila u Sisku. Aleksander je bio aktivni član "Bogoštovne izraelske općine Zagreb" (BIOZ), te član predsjedništva iste. Od 1885 bio je član pjevačkog društva "Danica". 1915 sa obitelji se vratio u Zagreb.[4][5]
Poslovna karijera[uredi | uredi kod]
U poslovnom svijetu je bio znan kao organizacijski genij i pod nadimkom "Der Gescheite" (Pametni). U Sisku je 1893 kupio tamošnju pivovaru i osnovao tvornicu slada. Zakođer je u Sisku bio biran za gradskog zastupnika, te je bio predsjednik "Štedne i predujamne zadruge za grad i kotar Sisak". Aleksander je bio vlasnik keramičke tvornice "Titanit", kemijske tvornice "Danica", tvornice cementa "Croatia", ugljenokopa "Mirna", "Prve hrvatske tvornice ulja Zagreb" (danas Zvijezda, dio grupe Agrokor), te je bio većinski dioničar "Zagrebačke pivovare" sa 32.909 dionica.[5][6] Značajniji udio je imao i u "Udruženoj banci Zagreb".[6] Aleksandar je u "Zagrebačku pivovaru" ušao 1912 godine, te je ista pod njegovim vodstvom postala jedno od najvećih poduzeća Aleksanderovog koncerna. Dionička glavnica Aleksanderovog koncerna je iznosila 35.250,000 dinara. Aleksander je sistematskom politikom otkupljivao sve druge pivovare i uljare diljem sjeverne Hrvatske, počevši od "Karlovačke pivovare" 1929 godine.[7] Suosnovao je "Sekciju za robu i vrednote" (danas Zagrebačka burza) i "Zagrebački zbor" (danas Zagrebački velesajam).[5] Posjedovao je više nekretnina (kuća) u samom središtu Zagreba, dvije najznačajnije su višekatnica u Žerjavićevoj 12 i polovina višekatnice u Đorđićevoj 7 (obje u najstrožem centru Zagreba).[5][6] 1919 bio je izabran za predsjednika "Zemaljskog saveza industrijalaca", te je služio kao član upravnog odbora "Hrvatske trgovačke i obrtničke komore". U "Zemaljskom saveza industrijalaca", Aleksander je promovirao i štitio hrvatsku industriju od Ugarske i njene ekonomske politike u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Pod njegovim vodstvom sva industrija Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije je bila ujedinjena pod "Zemaljskim savezom industrijalaca". Aleksander je bio veliki filantrop koji je darovao veliki dio svoje zarade u humanitarne svrhe, te je pomagao potrebite i siromašne grada Zagreba.[5]
Tijekom Drugog svjetskog rata[uredi | uredi kod]
Aleksander je kontribucijskom odboru (Odbor koji je služio za podavanja Židova Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH)) dao skupocjenu blagovaonicu velike antikne vrijednosti, koja je potom bila prebačena u "maršalat" ustaškog dužnosnika Eugena Dide Kvaternika. Kontribucijskom odboru je dao 1.7 milijuna NDH kuna, od ukupno 68 miljuna koliko su dali zagrebački Židovi. Kao Židov, Aleksander je po dolasku ustaškoga režima na vlast bio dužan podnijeti obveznu prijavu imetka Židova "Uredu za obnovu privrede Ministarstva narodnoga gospodarstva". Prijavio je imovinu koja je bila procijenjena na vrijednost od ukupno 15,9 milijuna NDH kuna.[6] Tijekom Drugog svjetskog rata i Holokausta, Aleksander i supruga su našli utočište u sanatoriju u Klaićevoj ulici. 1942 preselili su se u sanatorij Dr. Đure Vranešića, poznatog po skrivanju i spašavanju 80 Židova. Relativno mirno Aleksander je umro u tom sanatoriju, 1943 godine. Kako bi se spasili od ustaša i nacista, Aleksanderova obitelj se raštrkala diljem svijeta. Neki članovi obitelji su privremeno boravili u Perugi, Italija. Mnogi članovi Aleksanderove obitelji su stradali za vrijeme Holokausta, među njima i njegova sestra Ilka zajedno sa svojim zetom Otonom Vinskim, te nećakinja Zora (bratova kći).[5] Jedan od preživjelih je bio Aleksanderov sin Branko, koji je čak bio otpremljen u logor smrti Slanu na otoku Pagu, odakle je ipak po hitnoj naredbi bio vraćen u Zagreb i odmah oslobođen, te je dobio putovnicu za odlazak iz NDH.[6]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ Snješka Knežević, 2011, str. 48
- ↑ Ivo Goldstein, 2005, str. 268, 269
- ↑ Ognjen Kraus, 1998, str. 134
- ↑ Gavro Schwarz , 1939, str.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 Jasminka Domaš Nalbantić, 1996, str. 38, 39, 40, 44
- ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 Ivo Goldstein, 2001, str. 140, 164, 187
- ↑ Emil Ivanc, 1985, str 37, 38
Literatura[uredi | uredi kod]
- Snješka Knežević, Aleksander Laslo (2011). Židovski Zagreb, Zagreb: AGM, Židovska općina Zagreb. ISBN 978-953-174-393-8
- Goldstein, Ivo (2005). Židovi u Zagrebu 1918 - 1941., Zagreb: Novi Liber. ISBN 953-6045-23-0
- Kraus, Ognjen (1998). Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb: Židovska općina Zagreb. ISBN 953-96836-2-9
- Schwarz, Gavro (1939). Povijest Zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka, Zagreb: Gaj.
- Domaš Nalbantić, Jasminka (1996). Obitelj, Zagreb: Kulturno društvo «Miroslav Šalom Freiberger» - Novi Liber. ISBN 953-6045-11-7
- Ivanc, Emil (1985). Črnomerec u narodnooslobodilačkoj borbi, Zagreb: ITRO August Cesarec, OOUR izdavačka djelatnost.
- Goldstein, Ivo (2001). Holokaust u Zagrebu, Zagreb: Novi Liber. ISBN 953-6045-19-2