Samaritanski ustanci

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Samaritanski ustanci
Datum 484-572
Lokacija Palaestina Prima (Samarija)
Ishod bizantske pobjede
Teritorijalne
promjene
Samarija ostaje dio bizanstke provincije Palaestina
Sukobljene strane
Istočno Rimsko Carstvo,
Gasanidski Arapi
Samaritanski ustanici
Komandanti i vođe
Prekopije (Drugi ustanak) Justa (Prvi ustanak);
Julianus ben Sabar (Treći ustanak)
Žrtve i gubici
Pogubljenje i porobljavanje desetine hiljada ljudi u Trećem ustanku;
Oko 100.000-120.000 ubijenih u Četvrtom ustanku.[1]

Samaritanski ustanci je naziv za nekoliko ustanaka koje su u 5. i 6. vijeku na području Palestine podigli Samaritanci protiv tadašnje istočnorimske (bizantske) vlasti. Ustanci, koji su velikim dijelom bili motivirani vjerskim razlozima, odnosno netolerancijom kršćanske bizantske vlasti prema ne-kršćanskim Samaritancima, odlikovali su se velikom količinom nasilja s obje strane, a njihov krajnji rezultat je bio katastrofalan po Samaritance, koji su se od jedne od dominatnih etnoreligijskih grupa na području Palestine sveli na beznačajnu manjinu.

Samaritanci su u vrijeme rimske vlasti, prema procjenama današnjih historičara, dosegli broj od oko milion pripadnika; smatra se kako je za to najslužnije raseljavanje Jevreja nakon sloma ustanaka protiv rimske vlasti u 1. i 2. vijeku. Samaritanci su ispunili tako stvoreni vakuum, te su u 3. i 4. vijeku pod vodstvom Baba Rabbe na području Samarije čak stekli određenu razinu političke autonomije. Takvo stanje stvari je, pak, prekinula intenzivno pokrštavanje Rimskog Carstva, koje je bilo izuzetno snažnu upravo na području Palestine, te tako stvorilo uvjete za sukob kršćanskih rimskih, a kasnije i bizantskih careva sa svojim ne-kršćanskim podanicima.

Prvi samaritanski ustanak[uredi | uredi kod]

Prvi samaritanski ustanak je izbio 484. za vrijeme vladavine bizantskog cara Zenona. Povod su bile glasine da bizantske vlasti i kršćani namjeravaju premjestiti posmrtne ostatke Aronovih sinova i unuka. Samaritanci su tada upali u crkvu u Neapolisu (današnji Nablus) i pobili vjernike; biskup Terebint je ostao bez prstiju te pobjegao u Konstantinopol, tražeći intervenciju u Zenona. U međuvremenu su ustanici za svog vođu izabrali Justu te napali i zauzeli Cezareju gdje su masakrirali kršćane. Zenon je osobno došao u Palestinu ugušiti ustanak. Ustanici su poraženi, a car je za kaznu na gori oko godine 489. Gerizim, svetom mjestu Samaritanaca, porušio samaritanski hram i podigao crkvu sv. Marije.

Drugi samaritanski ustanak[uredi | uredi kod]

Drugi samaritanski ustanak protiv bizantske vlasti je izbio godine 495., za vrijeme Zenonovog nasljednika Anastazija. Ustanak je brzo ugušen intervencijom Prokopija, bizantskog guvernera Edese.

Treći samaritanski ustanak[uredi | uredi kod]

Treći samaritanski ustanak je godine 529. pokrenuo karizmatski mesijanski vođa po imenu Julijan ben Sabar s namjerom da Samariju oslobodi bizantske vlasti. Ustanici su uspjeli zauzeti Neapolis gdje je biskup ubijen, a svi kršćanski svećenici isječeni na komade; crkve su oskrvnute i razbacane relikvije svetaca. Ustanak je ugušio car Justinijan I uz pomoć Gasanida, tradicionalno pro-bizantskog arapskog kršćanskog plemena. Nakon gušenja ustanka, prilikom koga je na desetine hiljada Samaritanaca prodano u roblje, je Justinijan donio ukaze kojim se samaritanstvo praktički stavilo izvan zakona na teritoriji Bizantskog Carstva.

Četvrti samaritanski ustanak[uredi | uredi kod]

Četvrti samaritanski ustanak je izbio 555. ili 556. godine, također za vrijeme Justinijanove vladavine. Samaritanci su zauzeli grad Cezariju, a ustanak se proširio i do Betlehema gdje je oštećena Bazilika Rođenja Isusova. Justinijan je ponovno reagirao oštro, te je ubijeno između 100.000 i 120.000 Samaritanaca (iako suvremeni historičari pretpostavljaju da su brojke pretjerane).

U svakom slučaju, Samaritanci nakon Četvrtog ustanka nisu bili naročito značajan politički faktor u Palestini, te nisu igrali važnu ulogu u kasnijim događajima, kao što je Jevrejski ustanak protiv Heraklija 610-ih. Kada su 630-ih Palestinu osvojili muslimanski Arapi, Samaritanci su bili tako malobrojni i beznačajni da im nije, za razliku od kršćana i Jevreja, priznat status dhimmija (ljudi od knjige), što je za posljedicu imalo njihovo masovno preobraćenje na islam.

V. također[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Alan David Crown, The Samaritans, Mohr Siebeck, 1989, ISBN 3-16-145237-2, pp. 75-76.