Rosa Parks

Izvor: Wikipedia
Ovoj je članak o aktivistici za građanska prava, za singlicu OutKasta v. Rosa Parks (pjesma).
Rosa Parks
Rođen/a 4. februar 1913. (1913-02-04)
Tuskegee, Alabama
Umro/la 24. oktobar 2005. (dob: 92)
Detroit, Michigan
Zanimanje aktivist za građanska prava
Poznat/a po Bojkot autobusa u Montgomeryju
Suprug/a/zi/ge Raymond Parks (1932–1977)
Potpis

Rosa Louise Parks (4. 2. 1913. — 25. 10. 2005.) je američka krojačica koja uživa reputaciju najveće ikone borbe za građanska prava američkih crnaca u 20. vijeku.

Rođena je u familiji američkih crnaca u Alabami. Početkom 1950-ih se pridružila lokalnim organizacijama za građanska prava. 1. 12. 1955. je u prednjem dijelu autobusa odbila ustupiti mjesto bjelcu i time se usprotivila lokalnim segregacijskim zakonima.

Zbog toga je Rosa Parks bila uhapšena, stavljena u zatvor i novčano kažnjena. Međutim, u reakciji na njezino uhićenje počeo je čuveni bojkot autobusa u Montgomeryju, prva protestna akcija američkih crnaca, koji je organizairao tada malo poznati baptistički svećenik Martin Luther King, a trajao je punih godinu dana. Naposljetku je ovaj bojkot 1956. rezultirao odlukom Vrhovnog suda o zabrani segregacije u autobusima.

Nakon toga je uživala reputaciju "majke borbe za građanska prava" te primila brojne nagrade i priznanja, poput predsjedničke medalje slobode, a 1999. najveće američko civilno odličje Zlatnu kongresnu medalju. Bila je i jedna od govornica na poznatom "Maršu milijuna ljudi" 1995. godine. Iza nje ostaje nekoliko knjiga i institut.

Mnogi historičari u posljednje vrijeme su doveli u pitanje njenu ulogu u tim događajima.


Rane godine[uredi - уреди]

Rosa Parks je rođena kao Rosa Louise McCaley u Tuskegeeu, Alabama, od oca Jamesa, stolara i majke Leone McCaleyu, učiteljice. Nakon razvoda roditelja Rosa sa materom seli u Pine Level, Alabama, nedaleko od Montgomerija. Žive na imanju zajedno sa nenom, djedom, te Rosinim mlađim bratom Sylvestrom. Rosa Parks postaje članicom afričke medotističke episkopalne crkve, kojoj će pripadati cijeli život. Do njene jedanaeste godine njezina majka je podučava kod kuće, nakon čega se upisuje u Industrijsku školu za djevojčice u Montgomeriju. Nakon toga pohađa državni koledž u Alabami, ali je bila primorana napustiti ga kako bi skrbila o neni, a kasnije i o oboljeloj materi.

Pod tzv. zakonom Jima Crowa, crnci i bijelci na američkom Jugu bili su odvojeni skoro u svakom aspektu života, uključujući i javni prijevoz. Autobusna i željeznička preduzeća nisu prevozila putnike posebno, nego su postojala tačno određena mjesta za crne, odnosno bijele putnike. Međutim, crnoj djeci Juga nije bio dostupan nikakav oblik školskog autobusnog prijevoza. Parksova se sjećala odlaska u osnovnu školu u Pine Levelu, gdje su školski autobusi prevozili bijelu djecu do njihove nove škole, a crna djeca su morala pješačiti. "Mogla sam gledati autobus kako prolazi svaki dan. Ali je to za mene bio način života; nismo imali drugog izbora nego prihvatiti to kao nešto uobičajeno. Autobus je bio jedna od prvih stvari kada sam prepoznala da postoji svijet bijelaca i svijet crnaca."

Uprkos najranijim sjećanjima vezanih uz ljubaznost bijelih stranaca navedenih u Parksovoj autobiografiji, okolnosti u kojima se nalazila nisu joj dozvoljavali da ignorira rasizam. Kada je Ku Klux Klan marširao ulicom i prolazio ispred njene kuće, Parksova se sjeća da je njezin djeda bio prislonjen na ulazna vrata s puškom. Industrijska škola u Montgomeriju, iako su je za crnu djecu osnovali bijelci sa sjevera, gorjela je dva puta.

Godine 1932. Rosa se udaje za Raymonda Parksa, brijača iz Montgomerija. Raymond je bio član skupine koja je sakupljala novac za podršku grupi crnaca koji su nepravedno bili optuženi za silovanje dviju bijelih žena. Nakon udaje, Rosa je radila razne poslove, od posla kućne pomoćnice do ispomoći u bolnici. Na mužev nagovor 1933. godine dovršila je svoje srednjoškolsko obrazovanje. U to vrijeme svega je nešto manje od 7% afro-amerikanaca imali srednjoškolsku diplomu. Usprkos tzv. Jim Crowom zakonu koji je u velikoj mjeri otežavao crncima političko učestvovanje, Rosa se u svom trećem pokušaju uspjela registrirati za glasanje.

U decembru 1943. godine Parksova postaje aktivnom članicom Pokreta za ljudska prava, pridružujući se podružnici NAACP-a u Montgomeriju. Radila je volonterski kao sekretarica predsjednika Edgar Nixona. O svojoj poziciji, kasnije je rekla: "Bila sam jedina žena tamo, a oni su trebali sekretaricu i ja sam bila previše stidljiva da bih rekla ne."

Kasnije godine[uredi - уреди]

Nakon njezinog hapšenja Rosa postaje ikonom Pokreta za ljudska prava, ali joj to donosi dosta neugodnosti. Izgubila je posao u robnoj kući, a njezin muž napušta svoj posao nakon što mu šef zabranjuje da priča o Rosi. Godine 1957. Parksovi napuštaju Montgomeri i odlaze u Virginiju, najviše zato što Rosa ne uspijeva naći posao u Montgomeriju., ali i zbog neslaganja sa Kingom i ostalim vodstvom Pokreta za ljudska prava u Montgomeriju. Zapošljava se kao domaćica u jednom crnačkom hotelu u Hamptonu. Kasnije, te iste godine, na nagovor mlađeg brata Sylverstera, bračni par zajedno s Rosinom majkom seli u Detroit, Michigen.

Rosa je radila kao krojačica sve do 1965., kada je zapošljava afro-američki kongresnik John Conyers u svom uredu u Detroitu. Rosa na tom poslu ostaje sve do penzije 1988. godine.

Rosa Parks je u februaru 1987. godine zajedno sa Elaine Eason Steele osnovala Institut Rose i Raymonda za samozapošljavanje u znak sjećanja na Rosinog muža, koji je umro od raka 1977. godine.

Godine 1992. izlazi autobiografija "Moja priča," namijenjena mlađim čitaocima koja opisuje njen život i sve što je dovelo do njezine odluke da svoje mjesto u autobusu ne ustupi bijelom putniku. Godine 1995. Rosa objavljuje svoje memoare "Tiha moć," fokusiranoj na ulozi vjere u njenom životu.

Smrt i sahrana[uredi - уреди]

Rosa Parks je živjela u Detroitu sve do smrti. Umrla je u svom stanu 24. oktobra 2005. u dobi od 92 godine. Godine 2004. dijagnosticirana joj je demencija.

Njeno tijelo je položeno na odar u crkvi u Montgomeriju. Komemoracija je održana sutradan ujutro, a uvečer je lijes prebačen u grad Washington autobusom sličan onome u kojem je Rosa svojevremeno odbila ustupiti svoje mjesto bijelom čovjeku. Pretpostavlja se da ceremoniju u Washingtonu vidjelo 50.000 ljudi, a događaj je bio prikazan i na televiziji 31. oktobra, nakon čega je održana još jedna komemoracija.

Iako predviđena da traje najviše tri sata, zbog zakašnjenja od jednog sata, te velikog broja govornika i dužine govora, sahrana se produžila na sedam sati, do duboko u noć, te ga mnoge televizijske stanice izvan Detroita nisu prenosile u cijelosti.

Jedna od govornica na komemoraciji bila je i Condoleezza Rice, američka ministrica vanjskih poslova.

Tokom prolaska pogrebne povorke na putu do groblja okupljeno mnoštvo je aplaudiralo i puštalo bijele balone u zrak.