Religija u drevnom Rimu

Izvor: Wikipedia

Religija u drevnom Rimu se sastojala od religijskih vjerovanja i kultova koje su Rimljani smatrali izvornima i temeljnima za vlastiti identitet kao zasebnog naroda, ali isto tako i mnogih raznih kultova koje su bili preuzeli od drugih naroda pod svojom vlašću. Rimljani su tako imale kultove brojnih božanstava koje su uticali na svaki aspekt prirodnog svijeta kao i ljudskog života. Uspostava tih kultova se pripisivala božanskim precima Rimljana, osnivačima, kraljevima kao i osvojenim narodima i saveznicima. Njihovi hramovi su pružali najvidljiviji i posvećeni odraz rimske historije i institucija.

Žrtvovanje životinja bogu Marsu.

Sudjelovanje u tradicionalnim religijskim ritualima se smatralo praktičnom i moralnom potrebom u osobnom, porodičnom i javnom životu. Rimljani su mogli prakticirati kultove bilo kog božanstva ili kombinacije božanstava sve dok to nije vrijeđalo mos maiorum ili "običaje predaka" tj. rimsku tradiciju. Dobri odnosi između smrtnika i božanstava su održavani kroz pobožnost; to je značilo ispravno obavljanje rituala i odavanja božanskih počasti, posebno u obliku žrtvovanja. Od bogova se, zauzvrat, očekivalo da pogoduju svojim vjernicima. Nepobožnost u obliku ignoriranja vjerskih dužnosti, praznovjerje i bahatost su mogli izazvati božanski bijes kako protiv pojedinca, tako i protiv države.

Svećenstvo i održavanje kultova najvažnijih božanstava se, kao i u slučaju najviših državnih funkcija, smatralo tradicionalnom povlasticom patricija, nasljednog plemstva čije je povlastice bio ustanovio sam Romul. Na početku Republike su, međutim, mnoga svećenička mjesta bila otvorena plebejcima, isto kao i političke funkcije. Neki Rimljani, i patriciji i bogati plebejci, su tvrdili da imaju božansko porijelklo kako bi opravdali vlastiti položaj u vladajućoj klasi, za što najpoznatiji primjer pruža Julije Cezar, koji je za sebe tvrdio da potiče od boginje Venere. Kultove pojedinih rimskih domaćinstava je održavao paterfamilias sa svojom familijom - što je u rimskom kontekstu označavalo ne samo rodbinu, nego i robove i osobe pod svojom brigom ili zaštitom. Neka božanstva su za svećenike imala žene, a neke su služili oslobođenici i robovi. U Rimu su postojali i misterijski kultovi otvoreni samo za posvećenike koji su se zakleli da neće odati njihove obrede; iz razumljivih razloga o njima danas postoji malo podataka.

Kako je Rim širio svoj uticaj i prisustvo u mediteranskom svijetu, tako je sretao i absorbirao božanstva i obrede tražeći (i često pronalazeći) njihove ekvivalente u vlastitima ili priznajući njihovu ulogu u lokalnom identitetu i tradiciji. Neki od tih kultova su bili službeno prihvaćeni, neki tolerirani, a neki su smatrani "stranom histerijom", čarobnjaštvom ili praznovjerjem. Povremeno su se javljali pokušaji da se zatru religije koje su se smatrale prijetnjom tradicionalnom moralu ili političkom jedinstvom; za dionizijske misterije se tvrdilo da izazivaju nedopustive ispade "divljeg ponašanja"; kršćanstvo je smatrano praznovjerjem ili ateizmom; za druidizam se smatralo da uključuje žrtvovanje ljudi; judaizam se u najboljem slučaju tolerirao.

Mnoge od rimskih kultnih obreda su objašnjavani ili opravdavani mitovima, dok su ostali bili opskurni u svojem porijeklu ili svrsi. Svi su, međutim, pružali izvor i podlogu za teološke i filozofske spekulacije o sferi božanskog i njihovom odnosu na ljudska zbivanja. Čak i najskeptičniji pripadnici rimske intelektulalne elite kao Ciceron su priznavali nužnost religije kao oblikla održavanja društvenog poretka usprkos očiglednih elemenata iracionalnog. Vjersko pravo je tako stvaralo prepreke za osobne i stranačke ambicije, a političke i društvene promjene su se morale opravdavati vjerskim izrazima. Religija je igrala važnu ulogu u političkim sukobima i građanskim ratovima kasne Republike; predstavljala je i temelj njihovog raspleta. August, nasljednik Julija Cezara, je svoj principat opravdavao kao obnovu mira, tradicije i vjerske ispravnosti. Njegovo uvođenje carskog kulta je za svrhu imalo pokazazi pobožno poštovanje tradicije te uvođenje na religiji temeljenog jedinstva i međusobne tolerancije među podanicima novopripojenih rimskih provincija. Prakticiranje tradicionalne religije je stoga ostalo kao jedan od temelja Rima, odnosno njegovog razvoja i uspjeha. Religijski noviteti su, sa druge strane, bili izvor fascinacije, ali i nepovjerenja.

Do početka kasne antike su, pak, brojni stranih kultovi stekli popularnost širom Carstva, uključujući misterijski kult sinkretizirane egipatske boginje Izdie, te božanstava solarnog monizma kao što su Mitra i Sol Invictus, čiji se tragovi mogu pronaći čak i na dalekom sjeveru, odnosno u Britaniji.

Era kršćanske hegemonije u Rimu je počela sa preobraćenjem Konstantina. Godine 391. kršćanstvo je pod Teodozijem I postalo državna religija Rima nauštrb svih drugih kultova. Počevši sa patrističkim piscima 4. vijeka raznolika vjerske prakse širom Carstva su zajednički osuđene kao "poganske",[1] te su sa vremenom transformirane, absorbirane ili potiskivane.

Usprkos kristijanizacije Carstva, mnogi tradicionalni obredi, posebno festivali i igre (ludi), koji su se mogli odvojiti od teoloških implikacija, su se održali kroz 4. i 5. vijek. Rimska religijska hijerarhija i mnogi ritualni aspekti su uticali na kasnije kršćanske oblike, a mnoga pred-kršćanska vjerovanja i prakse su očuvana kroz kršćanske svetkovine i lokalne tradicije.

Izvori[uredi - уреди]

  1. See Peter Brown, in Bowersock et al, Late antiquity: a guide to the postclassical world, Harvard University Press, (1999), for "pagan" as a mark of socio-religious inferiority in Latin Christian polemic: [1]

Literatura[uredi - уреди]

  • Beard, M., North, J., Price, S., Religions of Rome, Volume I, illustrated, reprint, Cambridge University Press, 1998. ISBN 0-521-31682-0
  • Beard, M., North, J., Price, S., Religions of Rome, Volume II, illustrated, reprint, Cambridge University Press, 1998. ISBN 0-521-45646-0
  • Beard, M., The Roman Triumph, The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Mass., and London, England, 2007. ISBN 978-0-674-02613-1
  • Clarke, John R., The Houses of Roman Italy, 100 BC-AD 250. Ritual, Space and Decoration, illustrated, University Presses of California, Columbia and Princeton, 1992. ISBN 978-0-520-08429-2
  • Cornell, T., The beginnings of Rome: Italy and Rome from the Bronze Age to the Punic Wars (c.1000–264 BC), Routledge, 1995. ISBN 978-0-415-01596-7
  • Fishwick , Duncan. The Imperial Cult in the Latin West: Studies in the Ruler Cult of the Western Provinces of the Roman Empire, volume 1, Brill Publishers, 1991. ISBN 90-04-07179-2
  • Fishwick , Duncan. The Imperial Cult in the Latin West: Studies in the Ruler Cult of the Western Provinces of the Roman Empire, volume 3, Brill Publishers, 2002. ISBN 90-04-12536-1
  • Flint, Valerie I. J., et al.., Athlone History of Witchcraft and Magic in Europe: Ancient Greece and Rome, Vol. 2, Continuum International Publishing Group Ltd., 1998. ISBN 978-0-485-89002-0
  • Fox, R. L., Pagans and Christians
  • Lott, John. B., The Neighborhoods of Augustan Rome, Cambridge, Cambridge University Press, 2004. ISBN 0-521-82827-9
  • MacMullen, R., Christianity and Paganism in the Fourth to Eighth Centuries, Yale University Press, 1997. ISBN 0-300-08077-8
  • MacMullen, R., Paganism in the Roman Empire, Yale University Press, 1984.
  • Momigliano, Arnaldo, On Pagans, Jews, and Christians, reprint, Wesleyan University Press, 1987. ISBN 0-8195-6218-1
  • Orr, D. G., Roman domestic religion: the evidence of the household shrines, Aufstieg und Niedergang der römischen Welt, II, 16, 2, Berlin, 1978, 1557‑91.
  • Rees, R., Diocletian and the Tetrarchy, Edinburgh University Press, 2004. ISBN 978-0-7486-1661-9
  • Revell, L., "Religion and Ritual in the Western Provinces", Greece and Rome, volume 54, number 2, October 2007.
  • Rüpke, Jörg (Editor), A Companion to Roman Religion, Wiley-Blackwell, 2007. ISBN 978-1-4051-2943-5