Referendum o statusu SAO Krajine
Referendum o statusu SAO Krajine održan je 12. maja 1991. godine sa ciljem da se donese odluka o daljoj sudbini dotadašnje SAO Krajine u sklopu SR Hrvatske. Referendum je održan samo tjedan dana prije referenduma o samostalnosti Hrvatske.
1. aprila 1991. izvršno vijeće SAO Krajine odobrilo je odluku po kojoj se određuje da se Ustav i zakoni Srbije, kao i pravni sustav SFRJ, primjenjuju na SAO Krajinu.[1] Također je najavljen referendum o pitanju: "Jeste li za pripajanje SAO Krajine i Republike Srbije 30. aprila?"[1] Predsjednik Srbije Slobodan Milošević javno se usprotivio referendumu, izjavivši da bi pitanje umjesto toga trebalo biti: "Jeste li za ostanak SAO Krajine u Jugoslaviji?" Također je zatražio povlačenje pripajanja SAO Krajine Srbiji.[1] Referendum, prvotno zakazan 30. aprila, potom je pomaknut na 12. maja 1991.
Na referendumu su građani naposljetku odgovarali na sljedeće pitanje:
1. Da li ste za prisajedinjenje SAO Krajine Republici Srbiji i da Krajina ostane u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i drugima koji žele da očuvaju Jugoslaviju.
Odaziv na referendum na području SAO Krajine bio je navodno preko 95%, a preko 90% je glasovalo za ostanak u Jugoslaviji.[2] Skupština Krajine potom je donijela odluku da je "teritorij Krajine sastavni dio Srbije".[3]
Hrvatska vlada osudila je referendum i proglasila ga nezakonitim,[4] pozivajući se na svoj teritorijalni integritet i Ustav prema kojemu se granice te republike ne mogu mijenjati lokalno već jedino na državnoj razini odlukom u hrvatskom saboru. Velika većina Zapadnih zemalja (Europska Unija, Sjedinjene Američke Države) odbacile su referendum i izjavili da ne priznaju njegove rezultate. S druge strane SR Srbija ga je branila i pozvala se na presedansko pravo Srba da ostanu u jednoj zajedničkoj državi u slučaju raspada SFRJ.
Nedugo nakon toga, 19. maja 1991. održan je referendum na kojem je Hrvatska glasovala za neovisnost od Jugoslavije. Na referendum je izašlo 83,6% glasača, a 94,17 % glasovalo je potvrdno. Srbi su većinom bojkotirali taj referendum.[5] Wilfried Marxer u knjizi Direct Democracy and Minorities je ova oba referenduma opisao kao "oružja usmjerena i protiv ambicija Beograda u Hrvatskoj i protiv ambicija Hrvatske za samostalnosti".[6]
Vidi još[uredi | uredi kod]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 „The Prosecutor vs. Milan Martic - Judgement (paragraf 127-160)”. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. 12. juni 2007.. Pristupljeno 11. juli 2017.
- ↑ Jeffries 2002: str. 535
- ↑ Bethlehem & Weller (1997), str. xxvii
- ↑ Hunter 2016: str. 1611
- ↑ Bert 1997: str. 133
- ↑ Marxer (2012), str. 68
Literatura[uredi | uredi kod]
- Bert, W. (1997). The Reluctant Superpower: United States' Policy in Bosnia, 1991-95. Springer. ISBN 0230372767.
- Hunter, B. (2016). The Statesman's Year-Book 1993-94. Springer. ISBN 0230271227.
- Jeffries, Ian (2002). Socialist Economies and the Transition to the Market: A Guide. Routledge. ISBN 113490360X, 9781134903603.
- Wilfried Marxer, ur. (2012). Direct Democracy and Minorities. Springer Science & Business Media. ISBN 9783531943046.
- Daniel Bethlehem, Marc Weller, ur. (1997). The Yugoslav Crisis in International Law. 5. Cambridge University Press. ISBN 0521463041, 9780521463041. ISSN 1362-7627.