Razobličenje i obaranje lažnozvanog znanja

Izvor: Wikipedia

Razobličenje i obaranje lažnozvanog znanja (grčki: ἔλεγχος και άνατροπή της ψευδωνύμου γνώσεως Elenchos kai anatrope tes pseudonymou gnoseos), poznatije pod nazivom Protiv jeresi (Latin: Adversus haereses, grčki: κατὰ αἱρέσεων) je petotomno delo lionskog biskupa Irineja s kraja 2. veka (oko 180.), kojim se bori protiv gnosticizma.

Njegov je cilj bio da gnostičko tajno učenje iznese u javnost i na taj način mu oduzme tajnovitost, da ga razobliči, jer mu se činilo da će to već samo biti najveći udarac tome učenju. Novija otkrića, posebno otkriće spisa Jovanov apokrif, pokazuju da je Irenej bio veoma vjeran u prenošenju učenja iz gnostičkih predložaka koji su mu bili pri ruci.[1]

Djelo »Protiv hereza« je izvorno napisano na grčkom ali je sačuvano u cijelosti samo u latinskom prijevodu.

Naslov[uredi - уреди]

Izvorni grčki naslov "Razobličenje i obaranje lažnozvanog znanja" (grčki: ἔλεγχος και άνατροπή της ψευδωνύμου γνώσεως Elenchos kai anatrope tes pseudonymou gnoseos) je djelu dao sam Irenej.

Latinski naslov »Adversus haereses« (Protiv hereza) potječe od Jeronima (De vir. ili. 35), koji se u tom povodi za Euzebijem (Hist. eccl. 2, 13, 5). Uobičajilo se da se djelo u literaturi uvijek navodi pod tim latinskim naslovom.[1]

Metoda[uredi - уреди]

Za Irinejevu metodu je od najvećeg značenja uvjerenje da učenje heretika treba prije svega jasno izložiti, i da je već očitovanje onoga što oni uče u stvari pobjeda nad njima. To je uvjerenje iznio u zaključku prve knjige »Adversus haereses«. On uspoređuje heretičko učenje s divljom životinjom koja se skriva u šumi, i sve dok je u šumi može napadati i hvatati ljude. Kad je jednom istjerana na čistinu, nije više potrebno mnogo muke da bude svladana.[1]

Wikicitati „Više neće trebati mnogo govora da se sruši njihova nauka kad je jednom postala svima poznata.“
()

U predgovoru četvrte knjige Irenej piše, da onaj koji hoće heretike obratiti, mora u potankosti poznavati njihovo učenje:

Wikicitati „Jer nitko ne može izliječiti ljude koji su bolesni ako ne zna od čega pate ti bolesnici. Uslijed toga oni koji su bili prije nas, i to mnogo bolji od nas, ipak nisu uspijevali kako treba pobiti valentinovce, jer nisu poznavali njihovo učenje, koje smo mi veoma potanko razložili u prvoj knjizi (Adv. haer. 4, 2).“
()

Irenej kaže da raniji protuheretički spisi (npr. Justinov) nisu polazili od brižljivog izlaganja heretičkih učenja, pa prema tome možemo Ireneja smatrati pravim utemeljiteljem hereziologije kao teološke grane.[1]

Sadržaj[uredi - уреди]

Djelo ima pet knjiga. U grčkom jeziku posjedujemo samo fragmente kod kasnijih pisaca (Epifanije). No latinski prijevod iz 4. st. sačuvan je u cijelosti. Djelo je utemeljeno na širokoj teološkoj osnovi, ne samo protiv gnostika nego protiv hereza uopće. Kao osnovu uzima Valentinovu gnozu. Napisano je između 178. i 188. godine. Prva knjiga donosi detaljnu dokumentaciju o gnosticizmu, napose Valentinova sustava i njegove škole. Druga knjiga donosi detaljno i sustavno pobijanje valentinovske gnoze i to na razumskom planu. Irenej se spušta na razinu gnostičkih načela kako bi pokazao njihovu krhkost i nedosljednost. U trećoj knjizi prelazi se na pobijanje na temelju Svetog pisma. Naglašava kanon svetih knjiga Novog zavjeta, a pri dokazivanju se neprestano služio Starim i Novim zavjetom. U četvrtoj knjizi prilazi se pobijanju gnosticizma per Domini sermones, neprestano podvlačeći jedinstvenost dvaju Zavjeta, što predstavlja temeljni dokaz u polemici. Peta knjiga trebala je zapravo biti nastavak dokazivanja iz četvrte, s tim da se kao dokazni materijal uzmu kanonske poslanice, ali zapravo knjiga nadugačko raspravlja o uskrsnuću tijela koje su gnostici nijekali.

Gnoza[uredi - уреди]

Nasuprot gnosticima, Irinej razrađuje svoj pojam gnoze. Pozivajući se na Pavla, da »djelomično znamo i djelomično prorokujemo« (1 Kor 13), Irenej se obraća gnosticima, koji misle da su »ne djelomično, nego univerzalno dohvatili sveukupno znanje svega što postoji«. On ima poručuje neka se ne hvastaju znanjem onoga što je nevidljivo i što se ne da dokazati, nego neka nam najprije rastumače uzroke ovozemnih stvari, pa ćemo im onda moći vjerovati o onome što se ne vidi. (c. 28).

Irenej svoj pojam gnoze poistovećuje sa crkvenom tradicijom. Istinito znanje (gnoza) je samo ono što su apostoli predali Crkvi i što se u Crkvi u suglasju čuva u njezinu vjerovanju:

Wikicitati „Prava gnoza je nauka apostola; stara uspostava Crkve po svemu svijetu; oznaka Tijela Kristova po nasljedstvima biskupa kojima su oni predali pojedinu mjesnu Crkvu; besprevarno čuvanje Pisma koje je do nas došlo; cjelovito razrađivanje, bez dodavanja ili oduzimanja; čitanje bez krivotvorenja; korektna i brižljiva egzegeza, u skladu s Pismima, bez pogibli i blasfemije; a iznad svega dar ljubavi, koji je dragocjeniji od gnoze, slavniji od proroštva, a nadilazi sve ostale karizme (Adv. haer. 4, 33, 8).“
()

Irenej je bio prvi teolog koji je upotrebio načelo apostolske predaje kako bi se suprostavio gnosticima, odnosno dokazao nepostojanja tajne »gnoze«, koje se od apostola u uskom krugu usmeno prenosi:

Wikicitati „Apostolska predaja očituje se po čitavom svijetu, pokazuje se u svakoj Crkvi svima koji žele vidjeti istinu; možemo nabrojati sve koji su od apostola postavljeni za biskupe, i njihove nasljednike sve do danas. Da su apostoli imali nekakvo tajno znanje, koje bi odijeljeno i skriveno od ostalih naučavali pred savršenima, svakako bi prvo predali ovima kojima su povjerili i same Crkve. (Adv. haer. 3, 3, 1). “
()

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]