Smeđi štakor
| Smeđi štakor | |
|---|---|
| |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Mammalia |
| Podrazred: | Eutheria |
| Red: | Rodentia |
| Natporodica: | Muroidea |
| Porodica: | Muridae |
| Potporodica: | Murinae |
| Rod: | Rattus |
| Vrsta: | R. norvegicus |
| Dvojni naziv | |
| Rattus norvegicus Berkenhout, 1769. | |
| |
| Rasprostranjenost smeđeg štakora | |
Smeđi štakor, sivi štakor, kanalski štakor ili štakor selac (Rattus norvegicus) je jedna od najpoznatijih vrsta štakora. Tijela dužine do 25 cm, sivi ili smeđi štakor je jedan od najvećih predstavnika mišolikih glodavaca. Mužjak prosječno teži 350 g, a ženka 250 g. Ovaj se glodavac podrijetlom iz sjeverne Kine rasprostranio na sve kontinente izuzev Antarktike što ga čini najuspješnijim sisavcem na Zemlji nakon čovjeka.
Naziv[uredi | uredi kod]
Iako se ne može sa sigurnošću reći odakle dvojno ime Rattus norvegicus (norveški štakor), budući da vrsta ne potječe iz Norveške, smatra se da je za pogrešku zaslužan engleski prirodoslovac John Berkenhout. On je u svom djelu "Crtice prirodoslovlja u Velikoj Britaniji" upotrijebio taj naziv vjerujući da je vrsta migrirala u Englesku preko norveških brodova 1728. U to doba u Norveškoj nije zabilježen niti jedan štakor.
Tijekom 20. stoljeća se zadržala teza da smeđi štakor potječe iz središnje Azije i Kine..[1]
Fizička obilježja[uredi | uredi kod]
Dlaka smeđeg štakora je gruba, a krzno obično smeđe ili tamno-sivo, dok je na strani trbuha svijetlo-sivo ili svijetlo-smeđe. Maksimalne je dužine 25 cm, s repom iste duljine. Masa odrasle jedinke varira od prosječnih 350 g za mužjake do oko 250 g za ženke, no vrlo velika jedinka može doseći i do 500 g.[2] Svjedočenja o štakorima mase veće od 1 kg su vjerojatno posljedica neznanja i zamjene s drugim većim glodavcima.
Smeđi štakori imaju precizan sluh, osjetljiv na ultrazvuk, i posjeduju visoko razvijen osjet njuha. Frekvencija srčanog ritma im je obično između 300 i 400 otkucaja u minuti, a frekvencija disanja oko 100 udisaja u minuti. Vid pigmentiranog štakora je izrazito slab, kao u čovjeka s oko -5 dioptrija, dok albino jedinke (koje nemaju melanina u očima) zbog većeg rasapa svjetla imaju dvostruko slabiji vid. Smeđi štakori su diskromati slijepi na crvenu i zelenu boju, pa im je zasićnost slike isto slaba. No zahvaljujući specijalnim perceptorima na plavu boju imaju sposobnost gledanja dijela valnih duljina u ultraljubičastom spektru.[3]
Način života[uredi | uredi kod]
Smeđi štakor je obično aktivan noću. Dobar je plivač (na površini vode i ispod nje), ali za razliku od crnog štakora slab penjač. Dobri su kopači i često grade složene sustave jazbina. Istraživanje iz 2007. je otkrilo da smeđi štakori imaju metakogniciju, svijest o vlastitim procesima mišljenja, koja se dosada smatrala svojstvenom samo čovjeku i nekim primatima.
Komunikacija[uredi | uredi kod]
Smeđi štakori imaju sposobnost glasanja pomoću ultrazvuka. Mladi koriste različite vrste ultrazvučnih doziva kako bi usmjerili materinske instinkte, ali i regulirali majčine kretnje u gnijezdu. Štakor star 7 dana se glasa ultrazvukom u blizini svakog drugog štakora, no već sa 14 dana smanji glasanje ako osjeti prisutnost odraslog mužjaka. Odrasli štakori također emitiraju ultrazvuk kao obrambeni odgovor, ali na druge opasnosti poput grabežljivca. Ženke se glasaju i tijekom parenja. Frekvencija i dužina tih glasanja ovisi o spolu i reproduktivnom statusu životinje.[4]
Kad se međusobno zaigraju, tijekom škakljanja, prije parenja ili prije nego prime opijum (u laboratorijskim uvjetima), štakori emitiraju kratke ultrazvučne zvukove. Takvo glasanje, poznato i kao cijuk, se dovodi u vezu sa smijehom kao izrazom pozitivnih emocija ali i nagradom u kondicioniranju.[5] Međutim, starenjem težnja štakora da se smije sve više opada.[6] Valja napomenuti da je i cijuk previsokih frekvencija da bi ga zamijetili bez posebne opreme.
Prehrana[uredi | uredi kod]
Smeđi štakor je pravi svejed i nije suviše izbirljiv po pitanju hrane, iako žitarice zauzimaju značajan udio u njegovoj prehrani.[7] Način potrage za hranom je specifičan za svaku populaciju štakora, te ovisi o okolini i izvoru hrane. Poznati primjeri su populacija u blizini mrijestilišta u Zapadnoj Virginiji koja lovi isključivo ribu, kolonije uz rijeku Po koje rone i jedu mekušce[8][9], te štakori na otoku Norderoog koji hvataju vrapce i patke.[10]Takva praksa demonstrira stupanj društvenog učenja vrste.[11]
Razmnožavanje i životni ciklus[uredi | uredi kod]
Smeđi štakor se u odgovarajućim uvjetima može pariti bez obzira na doba godine, a ženka je sposobna na do 5 legla godišnje. Trudnoća s do 14 mladih (uobičajeno 7) traje samo 21 dan. Za vrijeme dojenja, ženka pokazuje majčinsko ponašanje u 24-satnom ciklusu, tijekom kojega će više vremena posvetiti manjim nego većim pomlatcima.[12]
Maksimalni vijek života je 3 godine, iako ga rijetke jedinke dostignu. Procijenjena godišnja smrtnost od čak 95% uzrokovana je grabežljivcima i konfliktima s drugim vrstama. Smeđi štakor obitava kao dio veće hijerarhijski ustrojene skupine, u jazbini ili drugom podzemnom sustavu poput kanalizacije ili podruma. Tijekom nestašice hrane, štakori na nižem društvenom stupnju prvi umiru. Ako je uništen veći dio populacije, preostali štakori privremeno povećavaju frekvenciju parenja i tako brzo obnavljaju svoju staru brojnost.
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Cornish, Charles John. (1908.) The Standard Library of Natural History. The University Society, Inc. svezak 1, broj 9. str. 159
- ↑ „Pest info- Rodents”. BASF- The Chemical Company. Arhivirano iz originala na datum 2014-12-26. Pristupljeno 14. siječnja 2014.
- ↑ Hanson, Anne (14. ožujka 2007.). „What Do Rats See?”. Rat Behavior and Biology. ratbehavior.org. Pristupljeno 1. prosinca 2007.
- ↑ Brunelli Susan A., Shair Harry N., Hofer Myron A. (1994). „Hypothermic vocalizations of rat pups (Rattus norvegicus) elicit and direct maternal search behavior”. Journal of Comparative Psychology. 108 (3): 298–303. DOI:10.1037/0735-7036.108.3.298.
- ↑ Science News 2001
- ↑ Panksepp, J; Burgdorf, J (2003). „"Laughing" rats and the evolutionary antecedents of human joy?” (PDF). Physiology & behavior 79 (3): 533–47. DOI:10.1016/S0031-9384(03)00159-8. PMID 12954448.
- ↑ Schein, Martin W.; Holmes Orgain (1 November 1953). „A Preliminary Analysis of Garbage as Food for the Norway Rat”. Am. J. Trop. Med. Hyg. 2 (6): 1117–30. PMID 13104820. Pristupljeno 2007-04-04.
- ↑ Gandolfi, G.; Parisi, V. (1972). „Predazione su Unio Pictorum L. da parte del ratto, Rattus norvegicus (Berkenhout)”. Acta Naturalia 8: 1–27.
- ↑ Parisi, V.; Gandolfi, G. (1974). „Further aspects of the predation by rats on various mollusc species”. Bollettino di Zoologia 41 (2): 87–106. DOI:10.1080/11250007409430096.
- ↑ Steiniger, Fritz (1950). „Beitrage zur Sociologie und sonstigen Biologie der Wanderratte”. Zeitschrift fur Tierpsychologie 7 (3): 356–79. DOI:10.1111/j.1439-0310.1950.tb01630.x.
- ↑ Galef, Jr.; Bennett, G. (1980). „Diving for Food: Analysis of a Possible Case of Social Learning in Wild Rats (Rattus norvegicus)” (PDF). Journal of Comparative and Physiological Psychology 94 (3): 416–425. DOI:10.1037/h0077678.
- ↑ Grota, L. J.; Ader, R. (1969). „Continuous recording of maternal behavior in Rattus norvegicus”. Animal Behaviour 17 (4): 722–29. DOI:10.1016/S0003-3472(69)80019-9.
